Dobitnik godišnje nagrade SNV-a “Nikola Tesla” Predrag Ličina za Nacional.hr ironično progovara o nagradi, nacionalnoj pripadnosti, odnosima Hrvatske i Srbije, kinematografiji, kao i  scenarijima budućih filmova inspiriranih aktualnim političkim skandalima

Srpsko narodno vijeće (SNV) organiziralo je u zagrebačkom hotelu Westin prošli tjedan tradicionalno primanje u povodu pravoslavnog Božića kojem su se, po običaju, odazvali hrvatski državni dužnosnici te predstavnici službene Srbije. Bila je to prilika da se pošalju bitne poruke o važnosti suradnje, toleranciji i poštovanju ljudskih i manjinskih prava. Predsjednik SNV-a Milorad Pupovac upozorio je, tom prigodom, da je izgradnja mira nespojiva s prakticiranjem pravednosti temeljene na kolektivizaciji krivnje. Tom prigodom nekolicini pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj dodijeljene su i nagrade. “Nikola Tesla” dodijeljena je Predragu Ličini i to, kako se navodi u obrazloženju, “za podizanje kvalitete vidljivosti srpskih institucija u Hrvatskoj, za kreativno i neskriveno deklariranje pripadnosti srpskom narodu u Hrvatskoj kao i za širenje dobre umjetničke i suradničke energije među kulturnim radnicima i radnicama i umjetnicima bivših jugoslovenskih republika a na zadovoljstvo publike željne mira i smijeha”.

Predrag Ličina rođen je 1972. u Zagrebu, gdje je studirao filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti. Ranih devedesetih pisao je filmske kritike za novine , a nakon toga je radio kao prvi pomoćnik redatelja na Hrvatskoj televiziji, gdje je asistirao na izradi glazbenih dokumentarnih filmova. Do kraja devedesetih potpisao je i sedamdeset muzičkih spotova. Između 1997. i 1999. godine režirao je tri dokumentarna filma (22:04, Pet plus, Mladi talenti) za HRT, također u okviru redakcije ozbiljne glazbe. Početkom 2000. godine počeo je režirati reklamne spotove kojih je do danas snimio osamdesetak. 2012. napisao je i režirao 15 epizoda humoristične serije za mlade “Nedjeljom ujutro, subotom navečer”. 2013. režira svoj prvi kratki igrani film “Teleport Zovko”, a 2019. izlazi njegov dugometražni prvijenac “Posljednji Srbin u Hrvatskoj”, kojim osvaja nagradu Breza za najboljeg debitanta u Puli, film je izazvao dosta pozornosti u javnosti, kao i kontroverzi obzirom na žanrovsku kombinaciju horrora i komedije, a privukao je i prilično velik broj gledatelja u kinima.

Jeste li ostali iznenađeni dobivanjem „Tesline” nagrade. Nisam baš shvatio za što ste je, konkretno, dobili?

-Trebalo je i meni neko vrijeme da shvatim – ime nagrade zvuči kao da sam ja neki izumitelj, ili fizičar, kemičar ili matematičar, pa sam mislio da netko zbija šalu sa mnom. Poslije se ispostavilo da se nagrada odnosi na ’unapređenje srpskih institucija’.

Kao deklarirani Srbin, pripadnik manjine, jesu li vam ikad i zbog probleme radili oni koji uporno broje hrvatska krvna zrnca?

-Naravno da sam imao. Kao i svi, al’ uvijek ti nešto nađu oni koji tako liječe svoje probleme. Ali u Novom Zagrebu, gdje živim od rođenja – gotovo nikad. Zapravo jesam jednom kad me gazda kafića, u koji često zalazim, a čija su oba roditelja Srbi, za šankom upitao: -Peđa, tebi je mama Hrvatica, ha? – Da. – Oduvijek si mi bio sumnjiv!

Sudeći po politici, odnosi Hrvatske i Srbije su i dalje prilično loši. Sudeći po kulturi, suradnje ima sve više, u raznim segmentima, i sve je kvalitetnija?

-Politički odnosi između Hrvatske i Srbije su loši, jer i u Hrvatskoj i u Srbiji još uvijek traje Drugi svjetski rat i nema naznaka da će sukob uskoro biti završen. Kulturni radnici s obje strane ovu situaciju ipak pokušavaju sagledati s pozitivne strane – jer jednom kad izbije treći svjetski rat, postoji mogućnost da mi to i ne primijetimo.

Što mislite o ostanku Aleksandra Vučića na vlasti i premoćnoj pobjedi, izuzmemo li Beograd s jakom opozicijom?

-Nakon posljednjih izbora dobio sam ideju za niskobudžetni sci-fi film u kojem ludi znanstvenik u vodovod ubacuje virus koji zahvaća samo glasače koji su čvrsto odlučili ne izaći na izbore. Broj glasača koji nisu izašli na izbore u Srbiji je dva milijuna i sedamsto tisuća, što je gotovo za milijun više od glasača koji su svoj glas dali SNS-u. Kad spomenuti virus zahvati glasače koji su odlučili ne izaći na izbore, svi oni izlaze na izbore i glasaju za istog kandidata koji uvjerljivo pobjeđuje. Kandidat se zove npr. dr. Nestorović, koji potom na vlast dovodi izvanzemaljce koji žive na relaciji Venera-Vrnjačka Banja.

Zašto su Srbi skloni masovnim prosvjedima u desetinama tisuća ljudi svih generacija na ulicama, a Hrvati nisu? Boje li se, i čega?

-Nema to veze sa strahom. Ima veze s mentalitetom. Zagreb je sličniji Ljubljani, a Split je sličniji Beogradu. Zamislite da Split ima dva milijuna ljudi…

Dosta etabliranih umjetnika u Beogradu je oporbeno angažirano, no ima i onih koji su ostali priklonjeni Vučiću, poput Mikija Manojlovića. Imaju li oni koji su kontra vlasti probleme i snose li određene posljedice?

-Za razliku od Srbije, u Hrvatskoj umjetnici nisu angažirani. Ili je malo njih angažirano oko ičega. Nisu angažirani ni oko problema vezanih za struku, a kamoli za išta drugo. To je ta tradicionalna hrvatska šutnja. A u Srbiji se ne boje izreći stav, ali istovremeno i svi puno rade. Filmska industrija i proizvodnja serija, pa i reklama je dinamičnija i puno snažnija od hrvatske.

Predrag Ličina, redatelj

Planirate li se vi politički angažirati na predstojećim parlamentarnim izborima?

-Da! Uskoro, sa skupinom nezadovoljnih građana, osnivam stranku PLO (Predrag Ličina Obećava) sa mnom na čelu. Stranka je radikalna u smislu obrnutog populizma, i za razliku od svih drugih stranaka, mi ono što obećamo, to ćemo i ispuniti. Koristim ovu priliku da pročitate pet najbitnijih točaka našeg briljantnog programa:
1. Za vrijeme našeg mandata iselit će se najmanje dodatnih 100.000 državljana Republike Hrvatske.
2. Za vrijeme našeg mandata niti jedan stanovnik neće se vratiti u Hrvatsku iz Irske, Njemačke, Austrije, Švicarske, ili Farskih otoka.
3. Povećat ćemo cijene hrane, pića, struje i benzina.
4 . Izradit ćemo 0 km novih puteva, neke možda i deasfaltiramo, a vlakovi će voziti još sporije.
5. Uvest ćemo najmanje dodatnih 120.000 stranih radnika iz Nepala, Indije, Filipina, Bangladeša i Laosa.

Kako komentirate objavu HAVC-a da je ukupna gledanost svih hrvatskih filmova u prošloj godini bila oko 270 tisuća? To je manje od ukupne gledanosti posljednjeg Bjelogrlićevog filma „Čuvari formule“, koji je imao svjetsku premijeru na festivalu u Locarnu. To je za hrvatske filmaše prilično porazan podatak.

-U Srbiji se filmovi u većoj mjeri snimaju za publiku, dok se u Hrvatskoj filmovi u većoj mjeri snimaju za festivale – pa su srpski filmovi u Hrvatskoj gledaniji i od samih hrvatskih filmova, ili kako netko jednom reče – u Srbiji je film industrija, a u Hrvatskoj je umjetnost. Tako je Bjelogrlićeve Čuvare formule u Hrvatskoj pogledalo tek nešto više od 6.000 ljudi. Valjda jer je publika čula da u ovom Bjelogrliću nema folk muzike. Ako prošlogodišnji pobjednik Cannesa, francuski film „Anatomija jednog pada“ Justine Triet, za tri tjedna prikazivanja u hrvatskim kinima ima tek nešto više od tri tisuće gledatelja, tada problem nije samo publika koja ne doživljava hrvatski film, nego popularnost autorskog i žanrovskog filma.

Zašto češće ne snimate? U 51 godini života snimili ste jedan dugometražni igrani film, od kojega je prošlo pet godina. Manje je znano da u Srbiji povremeno režirate epizode sitcoma, poput „Lako je Raletu“ i „Ujka Novi horizonti“.

-Hm… Ali ja zapravo snimam prilično često. Osim sitcomova, još je manje znano da mnogo češće režiram reklame. A što se tiče filmova, pa igrane filmove najveći dio redatelja zapravo i ne snima često, i to ne samo u našim krajevima. Kad čovjek malko dublje razmisli, od Tarantinova posljednjeg filma prošlo je 5 godina, kao i od filmova Todda Phillipsa, Bong Joon Hoa ili Antuna Vrdoljaka.

Predrag Ličina i Hristina Popović na premijeri filma u Beogradu, foto Kinorama

Vaš film “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” bio je žanrovski iskorak i, u tom smislu, bio je određen i imao pristojnu gledanost. Je li problem hrvatskog filma, osim loših scenarija koje većinom pišu sami redatelji, baveći se mahom dosadnim socijalnim temama, bijeg od žanrovskog filma?

-Nije to bijeg od žanrovskog filma, nego je europska kinematografija, za razliku od američke ili korejske, u globalu ‘nežanrovska’, što se posebno osjeća u zemljama s malim brojem stanovnika, odnosno malim kinematografijama. Nismo baš pretjerano mnogo puta čuli ni za bugarski horor, ni za gruzijski znanstveno-fantastični film, slovački fantasy film ili za litvanski mjuzikl. U zemljama s većim brojem stanovnika gdje su i veće kinematografije, logično, postoji i veća vjerojatnost žanrovskog filma – u posljednjih dvadesetak godina pogledao sam zavidnu količinu prilično dobrih španjolskih i francuskih horora i trilera. Pri tome mnogo je i teže napisati scenarij za žanrovski film zbog pravila koja u njemu vladaju, nego za film socijalne i društveno važne teme. Teže je napisati scenarij za slasher koj se događa na jednoj jedinoj lokaciji, nego scenarij za ’festivalski’ film o nepalskom gej patuljku koji je crnac i Židov ovisan o heroinu i vozi Glovo na malom biciklu, a streljan je još u Jasenovcu 1941.

Predrag Ličina s Tihanom Lazović Trifunović na setu filma “Posljednji Srbin u Hrvatskoj” ,foto Kinorama

Frustrira li vas da bivši ravnatelj HAVC-a Hrvoje Hribar dobiva čak 900 tisuća eura za novi film, od novca poreznih obveznika, što je budžet kakvog ne daju ni fondovi bogatijih europskih kinematografija? Zašto vi ne dobijete toliki novac, ili barem onoliko koliko dobije Danilo Šerbedžija, koji tek što je izašao s funkcije povjerenika za film, dobiva ogroman budžet za biopic o Draženu Petroviću.

-Nisu baš samo filmovi Hrvoja Hribara i Danila Šerbedžije dobili 900 tisuća eura. Na posljednjim natječajima između 800 i 900 tisuća eura dobili su i filmovi Nevena Hitreca, Nevija Marasovića, Igora Šeregija, Eduarda Galića i Istvana Filakovityja. I nije nitko od njih dobio taj novac, nego su filmovi koje će oni režirati, procijenjeni da toliko koštaju – uz redatelja će na izradi filma sudjelovati još 150-ak ljudi, koji će biti plaćeni iz tog budžeta koji sjeda producentima, a ne redateljima. Da je moj film prošao na natječaju, za njega bi također bilo izdvojeno otprilike približno toliko novca, ali eto nije, jer komisija očito misli da ima boljih filmova od moga. Svakom je uvijek frustrirajuće kad ne prođe na natječaju jer svatko od nas misli da je upravo njegov scenarij najbolji u galaksiji, a možda i šire. Evo, ja uporno čekam da u HAVC-u neka od komisija pokaže malo više razumijevanja za zombije, vanzemaljce, vampire, putovanje kroz vrijeme, političku satiru i mjuzikl, pa da jednog dana snimim opet film, a ne da sljedeći film snimam za 20 godina, poput primjerice Hribara.

Trenutno je vruća tema Milanovićevo autanje Habijana. Bi li vam tema o autanju političara bila inspirativna za novi film: komediju ili horror?

-Tema mi je više inspirativna kao gej arthouse film s globalnom društveno bitnom temom u kombinaciji s klasičnim survival hororom. Imam i sinopsis: ukrajinsko-ruski gej par pobjegne iz Kijeva tijekom ruske agresije na Ukrajinu. Potom njih dvojica u dugim crno-bijelim kadrovima hodaju mađarskim, vojvođanskim i slavonskim ravnicama, da bi naposlijetku došli do pitomog sela na južnom Jadranu gdje ih toplo dočeka domicilno stanovništvo. Međutim, kad seljani iz pitomog mjesta shvate da su ova dvojica zapravo gej pravoslavci, počinje film potjere u boji u kojem Ukrajinac i Rus spašavaju živu glavu. Uspijevaju pobjeći i, nakon krvave borbe s dvoglavim morskim psom, doplivaju do Hvara, gdje ih dočeka Milanović koji je tamo na godišnjem s Dodikom. Na kraju Milanović i Dodik izvrijeđaju ukrajinsko-ruski gej par za dezerterstvo i deportiraju ih natrag u ratom zahvaćenu zemlju.

Predrag Ličina, redatelj

Zabavlja li vas ili frustrira činjenica da ste posljednjih godina prisutniji u medijima kao Severinin kućni prijatelj, nego po svojim režijama?

-Pa, zapravo neviđeno me zabavlja činjenica da se današnje novinarstvo u najvećoj mjeri svelo na to da gledaš Severinin instagram video s njezinog tuluma pa objaviš tko je sve bio na tulumu i kakvu je haljinu ona nosila, a mnogo te manje interesira, na primjer, činjenica da je Severina posljednjih godina glumila u kampanji ‘Buke’ protiv govora mržnje „Hejt Sloveni“ koju je vidjelo na ovaj ili onaj način više od 10 milijuna ljudi, a doživjela je i norveški remake. Potom je ta ista Severinna sudjelovala i u dobrotvornoj kampanji Fonda Desa i Jerko Baković Zaklade Solidarna za pomoć u školovanju siromašne djece i mladih. Slučajno sam ja autor i redatelj obje kampanje, ali to je svakako manje interesantno od mene na Severininom Instagramu. Vi ćete potvrditi da ne spadate u takvu vrstu novinara ako izostavite Severinu u naslovu, iako ćete imati manji broj klikova, pa čak i kad znamo za manje poznatu činjenicu da sam upravo ja redatelj i scenarist njezina filma na brodu. Iz današnje perspektive mi se čini da sam ga trebao raskadrirati. Mada i dokumentarni film u jednom kadru ima određenu težinu.