Jedino je datum Titove smrti nepobitan. Bio je bravar, ambiciozni partijski aktivist, dobar mačevalac, vođa antifašističkog otpora u Jugoslaviji, strasni lovac, diktator, ljubitelj duhana i jahanja, neprikosnoveni lider država koje nisu pripadale ijednom hladnoratovskom bloku, fotograf i pijanist, vizionar jugoslavenskog puta u komunizam, hedonist, “srbomrzac” i “najveći neprijatelj hrvatskog naroda” u istom trenutku, egzekutor političkih neistomišljenika, najveći humanitarac i borac za slobodu ugnjetenih i malih u 20. stoljeću.

Tim riječima opisan je pokojni jugoslavenski predsjednik Josip Broz u knjizi “Tito – kratka biografija”. Riječ je o knjizi malog formata, čiji osnovni sadržaj na stotinjak stranica čine fotografije, a izdavač je Muzej istorije Jugoslavije, već godinama najposjećeniji beogradski muzej.

U knjizi se navodi da je bivši sovjetski lider Josif Visarionovič Staljin mladost provodio na teološkim seminarima, a njegov prethodnik na čelu SSSR-a Vladimir Iljič Lenjin u švicarskim bibliotekama, dok je Tito “bio probni vozač u austrijskoj tvornici Daimler”. “Svijet ga još uvijek pamti kao simbol politike mira i borbe protiv kolonijalizma. Iračani su noć uoči američke invazije 2003. na državnoj televiziji emitirali jugoslavenski film ‘Bitka na Neretvi’… Tito je simbol sigurnosti u pamćenju sirotinje, znamen totalitarizma kod vladajućih elita, a za nacionaliste je izdajnik”, navodi se u izdanju koje je karakteristično po tome što je riječ o multimedijalnoj knjizi.

Pored tekstova i fotografija, knjiga obiluje arhivskim i osobnim dokumentima, snimkama govora, dokumentarnim TV serijama i ostalim audio i videomaterijalima, koje čitatelji mogu preuzeti preko QR code reader aplikacije.

Čitatelj može saznati da je Tito bio počasni doktor 17 sveučilišta – od Adis Abebe, preko kanadskog Halifaxa do Krakowa. Bio je počasni građanin 24 grada u svijetu. Uručeni su mu ključevi 23 grada, uključujući Acapulco, Bagdad, Kairo, Kansas City, Los Angeles, Plzen, Tehran, Tokio, Washington…

Autor knjige je četrdesetdevetogodišnji povjesničar Predrag J. Marković, najmlađi student u povijesti Sveučilišta u Beogradu, nekadašnja jugoslavenska TV zvijezda; bio je najmlađi pobjednik “Kviskoteke” i osvajač najvećeg broja bodova u tom legendarnom kvizu. Marković je prije tri godine, s Vladimirom Kecmanovićem, objavio knjigu “Tito, pogovor”. U razgovoru za Nacional Marković objašnjava kako je nastala njegova najnovija knjiga o Titu, a govori i o aktualnim različitim pogledima na obljetnicu Oluje u Srbiji i Hrvatskoj, kao i o pokušajima srpskih političara da na neki način kopiraju jugoslavensku politiku nesvrstanosti.

NACIONAL: Kako komentirate tvrdnje da knjiga “Tito – kratka biografija” izgleda kao vodič kroz nekakvu izložbu?

Ja sam napisao veliku knjigu o Titu, ali je potpuno propala, a za ovom poludjeli i narod i televizija. Valjda jer je ljetno doba. To je kao katalog izložbe koja nije realizirana. Imam bolju i ambiciozniju knjigu “Tito, pogovor”. Ova knjiga je vizualno jako lijepa, ima odličnih slika. To je prva razina upoznavanja, korisna za strance. Knjige su čudna stvar. Pisao sam o Jugoslaviji i Titu debele knjige koje će biti manje zapažene od ove knjižice od stotinjak stranica. To će mi biti najzapaženija knjiga u životu. Bit će korisna kao suvenir iz Titova muzeja ili kao prvi korak u upoznavanju Tita. Volio bih da zaintrigira ljude za prošlost Tita i Jugoslavije.

NACIONAL: Je li Muzej istorije Jugoslavije najposjećeniji muzej u Beogradu zato što Narodni muzej i Muzej savremene umetnosti godinama ne rade ili postoje i drugi razlozi?

Bio je posjećen i dok su navedeni muzeji radili. Titov muzej je specifičnost ove zemlje, ne može biti autentičniji.

NACIONAL: Zašto se u Srbiji godinama negira Titov značaj?

Za Tita kažu da je bio “običan strojobravar”. Strojobravar 1907. godine je kao danas IT inženjer. U to vrijeme je to bila velika tehnička kvalifikacija. A Tito je kasnije nadograđivao svoje znanje. Volio je tehniku, znao je od čega se sastoji motor. Po današnjoj klasifikaciji, bio bi IT stručnjak. Što se tiče društveno-političkog znanja, komunisti su puno učili. Za razliku od današnjih političara. Oni su i u šumi u slobodnim trenucima čitali i pisali domaće zadaće. Doduše, imali su samo dvije knjige: Staljinov “Kratki tečaj povijesti Sovjetske komunističke partije” i “Kako se kalio čelik” Nikolaja Ostrovskog. I u zatvoru su puno učili i čitali. Tito je rukom pisao referate. To su stotine rukom ispisanih stranica. Možete li zamisliti da predsjednik Srbije Tomislav Nikolić, Kolinda Grabar Kitarović ili Ruža Tomašić provode noći i noći pišući? On je bio najmoćniji čovjek u Jugoslaviji, ali je  referate za velike kongrese pisao rukom. Na većini diplomatskih dokumenata postoje njegove rukom pisane bilješke. Gdje god da je putovao, znao je političke probleme te z emlje. Znaju li to danas Kolinda i Toma? Doduše, puno je putovao brodom pa ih je imao vremena proučiti. Komunisti su poštivali intelektualce, pisce, znanstvenike, umjetnike… Za razliku od današnjih političara, oni su to veoma cijenili. Honorari novinara, pisaca, režisera i znanstvenika bili su deset puta veći nego danas. Oni su u Jugoslaviji imali i novac i slobodu. Samo dvije stvari u Jugoslaviji bile su tabu – nacionalni odnosi i Tito. Sve ostalo je, manje više, bilo slobodno.

NACIONAL: Nije li i vojska bila tabu?

Toga se nisam sjetio. Nisam o tome razmišljao. Potpuno ste u pravu. Mnogo ljudi robijalo je zbog vojske. Posljednji je bio Janez Janša. Režiser filma “Plastični Isus” Lazar Stojanović dospio je u zatvor zbog vojske. U njegovu filmu pojavljuju se u kadru neki generali na svadbi režisera Ljubiše Ristića. To im je zasmetalo.

NACIONAL: Zašto u knjizi tvrdite da je Tito imao puno sreće u životu?

Bio je dijete sreće. Nekoliko puta je spašavao živu glavu. U Prvom svjetskom ratu ranila ga je sablja ruskog Čerkeza, a zatim je u bolnici bio teško bolestan. Tri puta se čudom izvukao u Drugom svjetskom ratu. Jedva je izbjegao iz Užičke republike 1941. godine, na Sutjesci je 1943. njemačka bomba njega ranila, a ubila oficira britanske vojne misije, a 1944. dijelili su ga samo sati od toga da ga uhvate padobranci Otta Skorzenyja. Tvrdi se da je u Moskvi čistke unutar Kominterne preživio tako što je prijavljivao kolege. Ali tada su to svi radili, bila je čast prijaviti. To je bila normalna praksa, samokritika. Ne bi ga to prijavljivanje spasilo, spasila ga je sreća. I nevjerojatan instinkt, osjećaj da više nikada ne ode tamo. Kada je izašao iz Moskve, više se nije vratio. Zvali su ga da dođe 1948. godine, prije nego što je počeo sukob sa Staljinom, ali je odgovorio: “Ne mogu, imam išijas. Bole me leđa.” Te priče o Staljinovim atentatorima – sve je preživio. Čak je i umro kao dijete sreće, na početku krize, pa se u očima podanika dobro vrijeme završilo njegovom smrću. To je koincidencija, ali je nevjerojatno povoljna za njegov kult.

NACIONAL: Koliko je bio moćan u Jugoslaviji posljednjih godina života?

Gubio je moć. Od 70-ih godina bio je samo figura. Republičke oligarhije već su ovladale zemljom, u nekoj neobičnoj koaliciji. Zapravo je to bio višepartijski sistem, samo što su partije bile nacionalne. Vladale su svaka svojim posjedom, imale su neke zajedničke poslove, a Tito je bio samo simbol. Uzeli su mu sve poluge unutarnje moći. U Jugoslaviji već od početka 70-ih, a sigurno od 1974. godine, nije više postojala institucija kojom je mogao utjecati na unutarnju politiku, ni jedna institucija više nije bila pod njegovom kontrolom. Ali je u međunarodnoj politici bio aktivan do smrti.

NACIONAL: Kako biste ocijenili vanjsku politiku koju je vodio?

Njegova vanjska politika bila je briljantna. Nekoliko koraka je išao unaprijed. Antititoisti tvrde da nas je suradnjom s nesvrstanim državama, odvojio od Europe. A ja vas pitam što bi falilo da imamo dobre odnose s Indonezijom, Indijom, Meksikom? Jesu li to slabe države? U Angoli smo imali naftna polja koja nam je narodnooslobodilačka vojska Angole poklonila u znak zahvalnosti, jer smo je naoružavali. Nikakve štete nije bilo od nesvrstanosti. Jugoslavija je bila diplomatska velesila. Ako usporedite status Austrije i Jugoslavije 60-ih godina, ne mogu se mjeriti. U Austriji imate tu kontroverznu ulogu Kurta Waldheima. Mi smo ga tražili zbog ratnih zločina, ali tada nismo inzistirali. Vrlo zgodno je imati dosje o ratnom zločincu koji je, usput, generalni sekretar Ujedinjenih naroda. Tito je to znao iskoristiti. Prisjetimo se, recimo, egipatsko – izraelskih pregovora 1978. u američkom Camp Davidu. Tadašnji američki predsjednik Jimmy Carter pošalje svog potpredsjednika da pita Tita što misli o Palestincima i Egiptu. Možete li zamisliti da predsjednik SAD-a Barack Obama pošalje podpredsednika Josepha Bidena da pita Kolindu, Bakira Izetbegovića ili Nikolića što misle o situaciji u Siriji? Na Titovu sprovodu 1980. prvi put su se sreli lideri Istočne i Zapadne Njemačke. Njemački novinari pisali su: “E, da nam je više ovakvih sprovoda.” Tada su se poslije dugo vremena sreli i kineski i indijski lideri. Takva je bila Titova ličnost u vanjskoj politici.

NACIONAL: Prije nekoliko godina bio sam prisutan kada je u Jakarti tadašnji šef indonežanske diplomacije Hassan Wirajuda, poslije razgovora sa srpskim ministrom vanjskih poslova Vukom Jeremićem, u prvoj rečenici naglasio da je bivši predsjednik Indonezije Sukarno poklonio Brozu pticu koja mu je svakog jutra govorila: “Dobro jutro, predsjedniče Tito.” Tada mi je srpski ambasador rekao: “Za razliku od Srba, Hrvati su odmah shvatili da je u nesvrstanim zemljama Tito i dalje živ i koliko je važan. Kako komentirate aktualna nastojanja srpskih političara da budu u dobrim odnosima i sa Zapadom i s Rusijom?

To je bilo lakše u Hladnom ratu. Amerikanci su znali cijeniti tu vrstu udarca koji je Tito zadao komunističkom taboru. Prije otpadanja Kine od sovjetskog bloka, najveći udarac u Hladnom ratu sovjetima je zadao Tito. Interesantno je da se Tito nije sukobio sa Staljinom, već se Staljin sukobio s njim. Staljin ga je htio likvidirati, a Tito je, zahvaljujući nevjerojatnom instinktu, uspio preživjeti. Mi smo 1948. bili “najboljševičkija” moguća zemlja. Nije bilo “boljševičkije” zemlje od naše, osim možda Albanije, koja je bila naš satelit pa smo je okupirali. Svi zaboravljaju da je problem počeo nakon što smo pokušali okupirati Albaniju. Onda je Staljin rekao “Što radite, jeste li normalni? Šaljete diviziju u Albaniju”, a mi smo odgovorili “Ma ne, samo želimo pomoći bratskom albanskom narodu”. Tada smo zaključili da je Albanija, praktički, naša sedma republika, zbog čega je treba čuvati naša vojska. Htjeli smo to napraviti i s Trstom i vjerojatno sa sjevernom Grčkom i dijelom Koruške. Narod je pjevao: “Drug je Tito zaslužio Balkan cio i Europe jedan dio.” Titova megalomanija uplašila je Staljina. To je razlog Staljinova napada na Tita. Mi smo stalno provocirali. Jedina smo zemlja koja je oborila američke avione u Europi, kad su ušli u naš zračni prostor. U lipnju 1945. sovjeti su naredili našoj vojsci da se povuče iz Trsta. Tito je bio užasno ljut i održao je čuveni govor s porukom: “Nećemo biti moneta za potkusurivanje.” Prva Titova antisovjetska gesta dogodila se 1945. godine. A u Trstu smo bili na rubu sukoba sa Zapadom.

NACIONAL: U godini smo mnogih okruglih godišnjica, od početka “balvan revolucije”, preko Srebrenice, Bljeska i Oluje do Daytonskog sporazuma. Kako komentirate ogromna neslaganja u tumačenju tih događaja?

Godišnjica Oluje je najinteresantnija. U Srbiji će biti dan žalosti, u Hrvatskoj veliki domoljubni praznik. Kod Srebrenice su u pitanju nijanse – je li samo zločin ili je i genocid. U percepciji Srebrenice manja je razlika nego u percepciji Oluje. Nitko ne spori da je u Srebrenici počinjen zločin. Što se tiče Oluje, postoje potpuno suprotstavljene slike.

NACIONAL: Srbi tvrde da je Oluja najveće etničko čišćenje u Europi poslije Drugog svjetskog rata, a Hrvati da je riječ o velikoj vojnoj pobjedi i da su Srbi sami otišli.

Što se odlaska tiče, neobično je da ljudi u papučama napuste sav svoj život, da stanovništvo negdje ode i ne vrati se. Malo tko je toliko hirovit. To je rijedak slučaj, da netko kaže – toliko mrzim Hrvatsku da ću ostaviti svu imovinu i u gaćama i papučama otići u nepoznato. Je li to bila srpska propaganda ili ih je i hrvatska država uplašila? To je veliko pitanje, koje se odnosi i na 1991. godinu. Sigurno je 1991. godine Beograd “uspaljivao” hrvatske Srbe, ali što je hrvatska država učinila da ih smiri? U doba Oluje, Srbi iz tih krajeva nisu se osjećali oslobođeno. Kninski Srbi bili su ostavljeni sami sebi. Ni Srbija ni Republika Srpska nisu mrdnule prstom. Ta potpuna ostavljenost krajiških Srba jedna je od najpotresnijih epizoda srpske povijesti. Slobodan Milošević im je 1991. dopustio da pomisle da mogu imati državu, a onda ih je zaboravio. Ali paradoksalno je da su ti ljudi puno pridonijeli Srbiji. Srem je oživio zahvaljujući krajiškim Srbima. Oni su privredno aktivni, poduzetni i organizirani.