Filozof i esejist Predrag Finci predstavio je 26. rujna svoju jubilarnu 30. knjigu ‘Filozofske priče’, i to u zagrebačkoj Knjižnici Bogdana Ogrizović. Kako kaže, te priče mogu biti čitane kao originalan pristup filozofskim problemima, ali i kao zanimljive priče o životnim dogodovštinama

Iako je filozof i esejist i autor 30 knjiga te je emigrirao iz Sarajeva u London prije 31 godinu, Predrag Finci poznat je i jako čitan i u Hrvatskoj i drugim zemljama bivše Jugoslavije, a dogodi se nerijetko i povod koji ga dovede u Zagreb. Prošlog je petka u Zagrebu, u organizaciji Centra za filozofiju medija i u prostorijama Bosanskog kulturnog centra, održan skup “Predrag Finci i njegovo djelo”, ususret osamdesetom rođendanu autora, a 26. rujna bit će predstavljena njegova najnovija knjiga “Filozofske priče”, i to u Knjižnici Bogdana Ogrizovića kod, kako nam je rekao, divne Jasne Kovačević.

Predrag Finci rođen je u Sarajevu 5. kolovoza 1946. Studirao je dramu, filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, na kojem je magistrirao 1977. i doktorirao 1981. Studijski je boravio na sveučilištima u Parizu i Freiburgu, usavršavajući se u estetici kod Mikela Dufrennea i u fenomenologiji kod Wernera Marxa. Neke od njegovih knjiga su: “Govor prepiski”, “Umjetnost i iskustvo egzistencije”, “Ishodište pitanja”, “O nekim sporednim stvarima”, “Sentimentalni uvod u estetiku”, “Poetozofski eseji”, “Umjetnost uništenog: estetika, rat i Holokaust”, “Tekst o tuđini”, “Djelo i nedjelo: umjetnost, etika i politika”, “Imaginacija”, “Čitatelj Hegelove estetike”, “Estetska terminologija”, “Zašto sam ubio Franju Ferdinanda i drugi eseji”, “Kratka, a tužna povijest uma” i “Elektronička špilja”. Do odlaska u mirovnu radio je kao slobodni pisac i gostujući istraživač na University Collegeu u Londonu. Član je Hrvatskog filozofskog društva, član-osnivač P.E.N.-a BiH i član Exile Writers Ink iz Londona. Za zbirku eseja “Govor prepiski” dobio je 1980. nagradu izdavača “Svjetlost”, 1986. je dobio nagradu “Veselin Masleša”, a 2013. nagradu za znanost na 23. Međunarodnom sajmu knjige u Sarajevu za knjigu “Imaginacija”. Piše, između ostalog, za portal Lupiga i art magazin Kontura.

‘Iz povijesti znam i iskustvo me je naučilo da i sve krize i ratovi moraju biti završeni i da za sve probleme postoje rješenja. O tome se trebaju brinuti oni kojima je to u nadležnosti’

NACIONAL: Kako biste predstavili “Filozofske priče”, vašu 30. knjigu, i što vas je ponijelo da ih napišete? Odakle crpite inspiraciju za toliko pisanja, posebno imajući u vidu da ste u jednoj fazi preispitivali smisao ako ne pisanja, onda objavljivanja?

Kada dugo pišete, onda je “inspiracija” stalna. Sve sam dugo pripremao, pravio bilješke, nakupilo se toga, a i sada planiram dosta toga, znam što ću raditi, što ću još pokušati napisati. I moje “Filozofske priče” su nastajale dugo, neki tekstovi su prvi put objavljeni prije desetak godina, a ova knjiga je građena baš kao što se gradi kuća: dugo, strpljivo, sve dok nije dobila konačni oblik i uobličena u knjigu u kojoj pišem o istini i savršenstvu, stvarnosti i snu, ljubavi i mržnji, krivici i zločinu, ljepoti i ruglu života, sudbini i smrti… Pišem tu i o poznatim filozofima, a i nekim svojim znancima i kolegama, od kojih neke spominjem po imenu, a neke sam izgradio kao likove na osnovu osobina različitih osoba. Ono što moram naglasiti je to da ove priče jesu priče. One mogu biti čitane kao originalan pristup filozofskim problemima, ali i isključivo kao zanimljive priče o životnim dogodovštinama. A kao priče mogu povesti ka filozofskim pitanjima, jer su mnoga u ovoj knjizi dodirnuta ili diskutirana. Zato je to knjiga koja nije lagana, zahtijeva strpljenja i osobnog intelektualnog napora, što je nužno kada je u pitanju složen tekst. Filozofija uostalom nije lagana, jer mišljenje nije lagano. A ovo je knjiga filozofskih priča.

NACIONAL: Čini mi ste da ste u “Filozofskim pričama”, ali i vašim čitanim knjigama općenito, pronašli način da popularizirate filozofiju, ali da je nimalo ne trivijalizirate.

Mnoge moje knjige mogu čitati i oni koji nemaju temeljitu filozofsku izobrazbu, jer sam ja slijedio onu tradiciju koja je brinula o stilskoj dotjeranosti teksta. Platonovi dijalozi su lijepi primjer objedinjenja dramskog i refleksije, a Nietzsche je filozofski iskaz učinio poetskim. Držim se Descartesova načela o nuždi kazivanja istine na jasan i razgovijetan način. Usto, ja sam u filozofiju došao iz umjetnosti, u filozofiji se uglavnom bavio estetičkim pitanjima, pa mi je lijepo kazivanje na sve načine blisko.

‘Ljubavi se najviše naučih u odnosu sa svojim bliskima, ponajviše sa suprugom Damjanom’ | Foto: Privatna arhiva

NACIONAL: Jedna od vaših knjiga je i “Korist filozofije”. Kako biste objasnili važnost filozofije danas svima onima koji sve procjenjuju kroz prizmu tržišne isplativosti i tehničke korisnosti?

Čak i takvi ljudi znaju da i o onome što rade moraju promisliti. Mišljenje, a pogotovo kritičko mišljenje, osnova je svakog smislenog života. Svoje bivanje shvaćamo tek ako se suočimo s presudnim pitanjima svoje egzistencije. Iz toga možda ne može izaći neka pragmatična korist, ali mogu osobno zadovoljstvo i poimanje osobnog i općeg smisla postojanja. A od toga veće “koristi”, većeg osobnog zadovoljstva nema.

NACIONAL: Pažnju mi je privuklo nešto što ste napisali u jednoj od filozofskih priča, da se ne brinete više mnogo o aktualnim zbivanjima jer tu nije lako dokučiti istinu stvari i da su vam novi događaji sve manje važni i sve vam je više svejedno što bi se moglo u budućnosti dogoditi. Možete li to produbiti?

Mene nikada politički događaji nisu suviše zanimali. Nikada nisam vjerovao da je “sve politika”, to je podvala onih koji bi vladali našim životima, da nam sve ovisi o politici, u čemu je prisutna ideja nadzora, kontrole i raspolaganja našim životima. Političari bi trebali racionalno rukovoditi svojom zemljom i brinuti se o boljitku zajednice, a ne o osobnim promidžbama. Bilo je, naravno, časnih političara, odmah se prisjetim Willyja Brandta ili Nelsona Mandele, ali ih je bilo i takvih koji više nisu vrijedni spomena. Ali ja načelno mislim da se samo dio našeg života događa u domeni političkog. Politika nam je “životno pitanje” najčešće onda kada nam ugrožava život. One najbolje i najljepše stvari događaju se ljudima izvan političkog, u otvorenosti prijateljstva, u ljubavi, u ljepoti. Političke događaje otrpim, odnosno, od njih, kao i svi, ponekad stradam ili njima budem ugrožen i svakako ih pokušavam shvatiti, onoliko koliko je to meni moguće. Ono što iz povijesti znam, a i iskustvo me je naučilo, jest da sve, pa i najgore krize i ratovi, jednom moraju završiti i da za sve probleme postoje rješenja. Ne znam kakva, ali uvijek postoje rješenja. O tome bi se, uostalom, trebali brinuti i tome težiti oni kojima je to u nadležnosti. Ja se brinem o onome što me zanima i o čemu ponešto znam. Samo neznalica može o svemu i o svemu ima neporeciv stav.

‘Svoj moralni imperativ formulirao sam davno i držim ga se i danas: uvijek biti na strani žrtve. Ma čija da je, ma gdje da se to događa i ma tko da je počinitelj zločina’

NACIONAL: Kako vam je bilo otići 1993. iz Sarajeva? Osjećate li London kao egzil ili svoj dom, paše li vam Velika Britanija kada je riječ o političkoj stvarnosti i kulturnom, društvenom i intelektualnom životu?

Rođeni sam Sarajlija, dobar dio života proveo sam u tom gradu, tu sam se osjećao jedino kod kuće, tu sam odrastao, mnogo toga važnog mi se baš tu dogodilo pa mi otići nije bilo lako, a u sebi sam ostao vezan za svoj rodni grad i vjerujem da svatko u sebi mnogo toga čuva i ostane vezan za svoj, makar to bilo i samo u sjećanju. A nakon desetljeća života u Londonu, Sarajevo mi sve više postaje uspomena. Ovdje je sada moj život. Prije rata nikada nisam bio u Velikoj Britaniji, ali sam oduvijek bio sklon “zapadnom svijetu” pa mi se nije bilo teško integrirati u novu sredinu. Brzo sam se navikao na rjeđa druženja, na puno više posla i samoće, ali sam upoznao mnogo fina svijeta, neki su mi postali vrlo bliski i s njima se viđam barem dvaput godišnje, kako je to ovdje običaj. Malo mi je teže bilo s ovdašnjim otporom “kontinentalnoj filozofiji”, kojoj potpuno pripadam, pa sam gotovo krio od svojih kolega da sam napisao knjigu o Hegelu jer o njemu nikako nemaju dobro mišljenje, a meni je jedan od najdražih filozofa u cjelokupnoj povijesti filozofije. Ono što me je začudilo još više, posebno u zadnjih nekoliko godina, jest nesposobnost i tupavost ovdašnjih političara. Ponekad pomislim da je većini njih na pameti “poslije mene potop”, baš ih briga za budućnost. Ja sam mislio da su politički diletantizam, osobni egoizam i sitno koristoljublje karakteristike onih iz “mojih krajeva”, a izgleda da je to mnogo širi fenomen.

NACIONAL: Sigurna sam da ne volite direktna politička pitanja, znam da vam se ne bi svidjelo da vas, kao nekoga tko ima židovske korijene, a preci su vam stradali u holokaustu, pitam išta o sukobu Izraela i Palestine, ali teško mi je zamisliti da kao intelektualac ne promišljate i budućnost svoje zemlje, a možebitno osjećate i određenu brigu. Kakvom vidite budućnost BiH u političkom, euro-integracijskom i kulturno-intelektualnom smislu?

O tome gotovo ništa ne znam. A moj površni dojam je da malo znaju i oni koji bi o tome trebali znati.

NACIONAL: Napisali ste u jednoj od ovih najnovijih priča, pišući o starosti, i da se ni s kim ne družite. Koliko ste uklopljeni u londonsku sredinu, a s kojim se poznatim ljudima odavde i dalje družite makar na daljinu? Jeste li s nekim bliskim prekinuli kontakte zbog drugačijih političkih stavova, posebice kada se raspala Jugoslavija?

Družim se ovdje rjeđe jer smo svi zauzeti, ali kada se družimo, onda se baš družimo. Član sam jednog udruženja pisaca Exile Writers Ink, a i udruženja Sohemia, gdje se okupljaju mnogi moji kolege i prijatelji. Uzgred, uskoro će i u Zagrebu biti objavljena knjiga naše bliske prijateljice Cathi Unsworth. Često s Ruth, Mikeom, Marcom, Davom, Louise i drugima idem u restorane, idemo i na izlete, a tema za razgovor uvijek ima mnogo, od novih filmova do slavnih klasika. A održao sam kontakte s onima do kojih mi je najviše stalo i koje najviše cijenim. U stalnom sam kontaktu s mojim kolegama filozofima i piscima, s njima i surađujem, s Hrvojem Jurićem, Goranom Sunajkom, Linom Veljakom, Ivanom Milenkovićem i Miljenkom Jergovićem koji je studirao filozofiju, a ja predavao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, pa smo svjedoci tamošnjeg “filozofskog života”. U čestom kontaktu sam i s Divnom Vuksanović, Jasnom Šamić, Seadom Alićem, Rankom Risojevićem, Zdravkom Zimom, Enesom Kiševićem, Vojom Šiljkom, Sinanom Gudževićem, Nevenkom Šarčević…Baš ih puno ima, sve su mi to dragi ljudi i suradnici. A s nekima sam naprosto prekinuo odnose, prije svega iz moralnih razloga, jer ne mogu tolerirati zastupanje ničijeg zločina i nepravde, makar mi u pitanju bio i “rod rođeni”. Svoj moralni imperativ formulirao sam davno i držim ga se i danas: Uvijek biti na strani žrtve. Ma čija da je, ma gdje da se to dešava i ma tko da je počinilac zločina. Tako sam mislio i tako ću uvijek misliti.

Predrag Finci kao Gavrilo Princip u filmu ‘Sarajevski atentat’ Fadila Hadžića iz 1968. | Foto: Privatna arhiva

NACIONAL: Pišete u novoj knjizi o tome da vas je starost iznenadila, što je vjerojatno čest dojam ljudi kada dođu u određenu dob. Kada sam čitala tu priču, imala sam dojam da vas osobno starost i propadanje tijela previše ne uznemiravaju. Uzrujavaju li se zbog neminovne starosti samo oni previše navezani za tijelo ili pokatkad i duhovne osobe?

Približio sam se osamdesetoj. Nije malo. Ja sam prije svega iznenađen da sam doživio ove godine. Imao sam u mladosti vrlo buran život, toliko buran da ni jedan od mojih kumova, a trojica su bili, nije vjerovao da ću doživjeti pedesetu. Svaki bi se od njih, da je živ, začudio mojoj vitalnosti. Jedan moj srodnik mi je tvrdio da sam to naslijedio od svojih ličkih predaka, baka mi je rodom iz Ričice, a ja jednostavno mislim da mi je takva priroda, pomaže mi ne samo moja fizička izdržljivost, nego nadasve moj optimizam koji me rijetko napuštao, pa pomislim da je u životu presudan duh, a ne tijelo. Mene i sada, kada me sustižu razne boljke, ne napušta moja dobra volja i veselost.

NACIONAL: Ima li duhovnosti izvan religioznosti i što bi za vas bila duhovnost, što vjera, a što religioznost? Kako biste se u tom smislu opisali?

Duhovnost je unutarnje svojstvo osobe. Baš kao što je vjera prije i iznad svega unutarnja vjera. Ja vjerujem i znam da svatko svoj identitet u sebi izgrađuje. Okolnosti naravno imaju znatnog utjecaja, ali osoba postaje osobom svojim vlastitim trudom i naporom. Sama sebe izgrađuje i svoja je duša, svoja osobna duhovnost.

NACIONAL: Napisali ste u jednoj od priča i da vam nije bilo stalo do političkog angažmana i da ste uzmicali od političke prakse kad god ste i koliko god ste mogli. Jeste li ponekad bili blizu politike, jesu li vas pokušavali uvući unutra i ako da, tko i kada? Jer intelektualci su političarima često tražena roba, pogotovo u prijelomnim povijesnim trenucima.

Jesu, ali to je u mojem slučaju uvijek bilo kratkotrajno. Jednom su me poslali na kongres komunista, valjda “po ključu”, a bio sam kratko i u Reformistima Ante Markovića, tu sam prvi put u životu bio u izravnom kontaktu s nekoliko profesionalnih političara i sebi rekao “nikad više blizu takvih ni u tramvaju”, pa sam odustao od daljeg angažmana prije izbora i potpuno se posvetio svojoj profesiji i sebi bliskima.

Miljenko Jergović, Predrag Finci i Fincijeva supruga Damjana | Foto: Ana Bogišić

NACIONAL: Jedna od najzanimljivijih i najpoznatijih činjenica iz vaše biografije je da ste kratko vrijeme bili glumac pa i glumili Gavrila Principa u filmu Fadila Hadžića 1968. Kako je do toga došlo, što vam je gluma donijela u životu, a zašto je prevagnula filozofija?

Pisao sam o tome u knjizi “Sve dok”, objavljenoj 2021. u izdanju Frakture, u tekstu pod naslovom “Zašto sam ubio Franju Ferdinanda”. Završio sam Dramski studio, ali sam paralelno studirao i filozofiju i znao da je to moj izbor. Rekao sam to i svojim nastavnicima glume, nisam htio prihvatiti ni angažman u teatru, ali me Fadil Hadžić vidio u foajeu Kamernog teatra, saznao da sam student glume i ponudio mi ulogu, a meni, studentu, usto i oženjenom, trebale pare i eto, ja bio na filmu, što neki i danas spominju. Poslije su mi ponudili još nekoliko uloga, jedna je baš bila u dobrom filmu, da sam ih prihvatio, moj bi život otišao u drugom pravcu, no ja se glumom više nisam htio baviti. No gluma mi je u životu pomogla jer sam ovladao govorničkom vještinom, koja je vrlo važna u nastavi, od pomoći je u prenošenju znanja studentima, a pomogla mi je da ponekad, kada nekoga hoću razumjeti, “zaronim”, “uživim se” u situaciju te osobe, pa je lakše osjetim, shvatim i razumijem.

‘U Sarajevu sam se jedino osjećao kod kuće pa mi otići nije bilo lako, ali ostao sam vezan uz rodni grad. No nakon desetljeća života u Londonu, Sarajevo mi sve više postaje uspomena’

NACIONAL: Zašto niste bili po volji ni komunistima ni nacionalistima, kako ste rekli u jednom intervjuu? Kako biste opisali vaš svjetonazor i jeste li se, kao mnogi profesori filozofije, da kao Branko Despot izbjegnemo riječ filozof, odbijali deklarirati uz pomoć kategorija lijevo, desno, konzervativno i liberalno, nego s metapozicije pokušavali preispitivati to sve?

Htio sam uvijek sačuvati svoju autonomnost i slobodu. Biti svoj. A to se ni jednoj grupi ne sviđa jer svaka traži svrstavanje i disciplinirano slijeđene usvojene politike. Oni takve vole, hvale i nagrađuju. Nikom ne pripadam, a i u filozofiji sam uvijek bio daleko od politiziranih filozofija, od marksizma posebno, u svih mojih trideset knjiga nema više od dvadeset stranica o marksizmu, zato što je meni još od studentskih dana bila bliska filozofija egzistencije, a usvojio sam i fenomenološku metodu, čija je karakteristika zagovaranje misaone neutralnosti, koja jedina osigurava put k onome što bismo mogli nazvati objektivnom istinom.

Takvom metodskom pristupu nije svojstveno “zauzimanje strane”, što najčešće čine oni koji se nekritički svrstavaju uz određenu ideologiju ili konkretnu politiku, a ne oni kojima je cilj iznalaženje istine i shvaćanje cjeline nekog fenomena.

NACIONAL: “O ljubavi se ne govori u intervjuima, a najradije bih o tome”, rekli ste u jednom intervjuu. Biste li ipak mogli nešto reći o ljubavi? Koji su vas filozofi najviše naučili o ljubavi i što, a što ste naučili sami?

Ako ćemo se držati prvobitne definicije filozofije, onda sam se ljubavi učio od svih filozofa koje sam izučavao. Ljubav je u osnovi svake vrste stvaralaštva i svakog produktivnog odnosa s Drugim. Zato sam ljubav osjećao u onome što radim, a ljubavi se najviše naučih u odnosu s bliskima, ponajviše s mojom dragom suprugom s kojom sam sve dijelio i dijelim, dakle iz iskustva ljubavi. Iz onoga što me u životu najviše usrećilo.