Osječka glumica Areta Ćurković autorica je teksta za predstavu „Mendolena i Matija“, koja je nedavno premijerno izvedena u njezinu matičnom Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku. Za Nacional govori o tom svom prvom autorskom projektu i najavljuje obilježavanje 30 godina rada iduće godine.

Areta Ćurković rođena je 6. ožujka 1973. godine u Đakovu. Završila je Pedagoški fakultet u Osijeku, smjer Predškolski odgoj, te stekla zvanje odgojitelj predškolske djece. U Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u angažmanu je od 1994. godine.

NACIONAL: Nedavno je premijerno izvedena predstava „Mendolena i Matija“ u vašem matičnom Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku. To je zapravo autorski projekt koji ste napravili u suradnji s Gordanom Marijanovićem, Ivankom Mazurkijević, Damirom Martinovićem – Mrletom i Marijem Tomaševićem, a vi ste napisali tekst i igrate. O čemu se radi?

Gordan je moj mlađi kolega koji je prije nekoliko godina došao u naš ansambl – svjež, talentiran, radišan i s još puno kvaliteta. Obožavam raditi s mladim kolegama jer mislim da se sjajno nadopunjujemo, a kako smo se sve više povezivali i kao scenski partneri i kao prijatelji, maštali smo o nekim našim projektima, predstavama koje bismo željeli raditi sami. Kako nam je ravnatelj ponudio mogućnost predloška nekog svog projekta, mi smo „ponudili“ da to bude potpuno neuobičajena predstava koja bi se igrala u vrijeme Božića, ali uz prilagodbu i ostala na repertoaru da se može igrati kroz cijelu sezonu. Pozvali smo Ivanku i Mrleta – što zbog njihovih „Kišnih razdraganaca“ za djecu, što zbog toga jer mi je ona uvijek bila nenormalno i posebno zanimljiva – koji ne da su premašili naša očekivanja nego smo se doslovno zaljubili u te zanesenjake, profesionalce, umjetnike. Drugačiji, svoji, a opet toliko prizemni, skromni u onom smislu da ne dijele suradnju na Magellija i nas u Dječjem jer im je jednako važno da uspije…“Ludi“ su poput nas! A onda smo angažirali i mladog Marija Tomaševića koji je napravio, prema našim željama i prohtjevima, sjajne kostime i scenografiju. I onda, šećer na „početku“ suradnje, Mrle nam je predložio, a na kraju „poklonio“, dvije svoje priče iz slikovnice „Mrletove priče o niŠČemu“ koje su nas samo dodatno inspirirale za nadogradnju svih nabacanih ideja i maštarija za našu predstavu. Ivanka je opet savršeno sve napisala u stihove i uglazbila svoje songove te smo se tako svi potpisali kao autorski tim jer smo slagali puzzle iz dana u dan savršeno uklopljene u jednu posebnu i drugačiju predstavu. Ali dugo u ovakvoj mega količini nismo dobili pozitivnih i lijepih komentara. Zaista, presretni smo i zahvalni.

NACIONAL: Što vas je inspiriralo, što je u fokusu?

Uvijek ono najjednostavnije i bazično – ljubav, sreća, prijateljstvo… Nastavi niz lijepim i važnim stvarima.

NACIONAL: Zašto je lijepo pisati za djecu, igrati za djecu?

Zato što su ona prezahtjevna i preiskrena i ako im je dosadno, bez pardona će vikati da im je dosadno i da bi išli kući, pa ti vidi. Zato što ih imamo odgovornost „odgajati“ za daljnje odlaske u kazališta za odrasle, poticati njihovu maštu, kreativnost, vizualnost, ljubav prema glazbi. Zato što je u našoj predstavi u nekoliko navrata interakcija s njima gdje dolaze kod dr. Srčislječkovića kojeg igra Gordan, jer temeljno smo Mendolena i Matija koji zapravo uskaču i iskaču iz uloga, izbaciti kroz njegov izum svoje ljutnje, bjesove, frustracije.., Pa vi ne možete zamisliti koliko su oni smiješni, neposredni, iskreni, što ih sve tišti. Da nas nasmiju, ali ponekad krene i suzica. Zato je divno igrati i pisati za djecu, jer moraš se dobrano zamisliti što i kako ponuditi predstavu od 40-ak minuta da ih se tiče, da odu pjevajući songove iz predstave. Ma ima toga, nepatvorena ljubav, eto zato.

NACIONAL: Iako sad već iza sebe imate puno uloga u kazalištu, u serijama i na filmu, zapravo niste diplomirana glumica. Diplomirali ste na Pedagoškom fakultetu u Osijeku, kako ste završili u glumi?

Uvijek volim reci da je ona ‘pronašla’ mene i, evo, sljedeće godine slavim 30 godina rada u kazalištu. Ukratko, kolega s Književnosti na faksu mi je predložio da odem na audiciju u Dječje. Otišla sam pitati, čekala da uopće bude audicija, ušla u uži krug sa svim mogućim pohvalama, ali ipak nisam prošla jer trebala je zamjena za kolegicu koja je bila na porodiljnom. Ipak, nakon dan i pol stiže poziv za „probni“ rad na šest mjeseci, a ja ostala cijeli život. Držim da je akademija važna, ali ne presudna. Moje uloge i želja za učenjem moje su cjeloživotno učenje što se tiče glume.

NACIONAL: Ne možete pobjeći od pedagogije pa godinama vodite glumačke radionice za osnovnoškolce i srednjoškolce, što najviše volite u tom poslu? Što učite djecu, a čemu oni vas uče?

U zadnje tri godine radim samo sa srednjoškolcima jer mi je bilo puno još raditi s mlađom djecom uz sve obveze. Uh, to je moja velika ljubav. Oni su vam tako nježni, ranjivi i opterećeni u toj dobi. Za početak ih iskreno saslušam, razgovaram s njima koliko oni žele i trebaju, često ih izgrlim, a onda radimo kroz glumačke zadatke – improvizacije, razne glumačke etide, razne programe, imamo završnu predstavu na kraju sezone, ali ono najvažnije čemu ih učimo jest da budu tolerantni, poštuju jedni druge, uvažavaju. Oni mene uče, podsjećaju na to da se treba boriti za sebe. Nasmijavaju me svojom šašavim izvedbama. Puno se smijemo kao što nam nije problem i isplakati se jedni za druge.

NACIONAL: Jako puno nagrada imate baš za predstave koje ste radili s djecom, koliko je važno odgajati djecu u kazalištu, da žive uz umjetnost?

Užasno važno jer ta djeca svoje izazove rješavaju na drugačiji način, utješe se s prijateljima, imaju zaštitu da ih nitko neće ismijavati ili zlostavljati. Ono najvažnije, prema mojemu mišljenju, jest da razvijaju, njeguju i čuvaju svoju empatiju. Mislim da smo danas u opasnom deficitu, nedostatku istinske empatije, ne samo na emotivnoj razini nego u razmišljanju o tome što ja mogu kao pojedinac učiniti da pridonesem društvu na raznim poljima.

NACIONAL: Igrate u „Teni“, nagrađivanoj predstavi, koprodukciji Gavelle, Kazališta Joza Ivakić iz Vinkovaca, Ludens teatra, Centra za cjeloživotno učenje i kulturu Bjelovar te Gradskog kazališta Požega. Sve češće su koprodukcije, koliko je vama glumcima bolje igrati u takvim predstavama? Igrate na više mjesta, igrate češće, pretpostavljam da su bolji uvjeti rada, da je više novca. Ne može biti loše, zar ne?

Ne, divno je, ali zaista ne zbog novca. OK, svi živimo od svog rada, ali moje mišljenje je da glumac treba raditi što raznolikije projekte, snalaziti se u novim izazovima s novim kolegama, jer kako opstati tolike godine, a da ne uđeš u rutinu? Radom i razmjenom sinergija s novim kolegama izvan tvog matičnog kazališta i tvog ansambla, sigurno je dobar odgovor. To glumcu daje neku svježinu i potencijal.

NACIONAL: Zašto volite glumu, kako se osjećate na pozornici?

Zato što je nepredvidiva, strastvena. Osjećam se dominantno, a ponizno, zahvalno, zaljubljeno u povezanost s publikom. Posebno, ali tako da to ne možeš opisati riječima.

NACIONAL: Koji su vam planovi?

Nemam ih kao planove, imam želje, ali sve dođe što treba doći i kad treba doći tako da ne razmišljam o tome. Samo si želim zdravlje, i duhovno i fizičko.