Dana 1. svibnja 1886. godine u Chicagu je prosvjedovalo oko 40.000 radnika ističući zahtjeve simbolizirane u 3 osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. Policija je intervenirala oružjem i ubila šest, a ranila oko 50 radnika. Mnogo je prosvjednika uhićeno, a vođe štrajka izvedeni su pred sud. Petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju robiju.
U spomen na krvoproliće u Chicagu, na 1. kongresu Druge internacionale 1889. godine odlučeno je da će se 1. svibnja svake godine održavati radničke prosvjede. Već od sljedeće 1890. godine taj datum postaje međunarodnim danom opće solidarnosti radništva. I u Hrvatskoj praznik rada počeo se slaviti 1890. godine. Hrvatski radnici istaknuli su zahtjeve u znaku tri osmice. Zagrebački su radnici kao uvod u proslavu te godine održali niz štrajkova i skupova. govornici su na velikoj radničkoj skupštini pred 1000 radnika naglašavali: “Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi”. Od te tradicije nije ostao ni mimohod.

Čelnici velikih sindikalnih središnjica zaključili su da je rast plaća bio zadovoljavajući kao da ne razumiju da radnička prava nisu samo novčana. Mimohod je uvijek bio prije svega podsjećanje na odnos između radnika i njihovih poslodavaca, njime se podsjećalo da društvo nije idealno i da uvijek postoji prostor za napredak. Sindikati u Hrvatskoj, poput nacionalnih manjina postaju privjesak vlasti koji treba uresiti demokratsku sliku. Desetljećima osiromašenja i uništenjem radnih mjesta u proizvodnim djelatnostima, članstvo se svelo na službenike ovisne o državnom proračunu pa je oportuno buniti se protiv istog, a kamo li solidarizirati se s onima koji ne spadaju na iste ‘jasle’, oni neka se bore sami za svoja prava.

Srećom postoje sindikalni čelnici koji smatraju da je neophodno boriti se svim legalnim sredstvima i ne pristajati na potkusurivanje, koji uviđaju da se radnička karta mijenja dolaskom strane radne snage koja je tek potpuno obespravljena, koji su svjesni moguće snage ljudi koji prosvjeduju za svoju egzistenciju. Pred sutrašnje obilježavanje Međunarodnog praznika rada Gost dana je predsjednik Novog Sindikata Mario Iveković koji za Radio Nacionala govori od 13 sati.

Cijeli razgovor možete slušati OVDJE.

Možemo biti cinični ali mi imamo velikih problema s obilježavanjem 1. maja. Nama treba još deset godina dizanja plaća da bi ostvarili naše ustavno pravo, a to je ‘dostojanstvena’ plaća.

Moram reći da je danas radnička borba organizirana kroz sindikate, a vlada se pobrinula za puno prepreka pogotovo kroz zakon o reprezentativnosti sindikata kod kojeg se uzima samo broj članova. Mnogi sindikati članstvo zadobijaju osiguranjem kredita, izleta, pomoći što nije njihov glavni posao. Na taj način dobivaju broj i onda imamo primjer koji je recimo u ZG Holidingu, i tu su reprezentativni sindikati na sceni, a radnike nitko u tim pregovorima ništa ne pita. Radnici ne razumiju te razlike i onda se sve sindikate stavlja u isti koš, a odlučuju reprezentativni sindikati.

Dok su radnici u tvornici najlakše je imati sindikat i voditi ga, ali tu dolazi do sprege sindikata i uprave. Recimo u Podravci radnici kreću od 837 eura početnu plaću dok jedan mendažer prima 90 tisuća eura. Tamo ima veliki sindikat, ali je predsjednica je i članica Upravnog odbora i ima mnoge druge benefite. Nevjerojatno je da takav sindikat šuti na tu razliku i nesrazmjer.

Takva osoba ima podršku radnika ali sporim zakon koji omogućava sindikatima da se bavi stvarima koje nisu u njegovoj osnovnoj djelatnosti. Zakon bi trebao štititi radnike i od loše organiziranih sindikata, a on to ne čini jer su važni brojevi, ne kvaliteta rada.

Ove godine radimo nove podatke o ‘dostojanstvenoj plaći’. U Ustavu stoji da svaki radnik po Ustavu ima pravo kojim može sebi i svojoj obitelji osigurati dostojanstven život. Mi smo po uzoru na nekoliko sindikata iz Azije organizirali naše istraživanje prema kojoj od jedne plaće obitelj može dostojanstveno živjeti. Uzeli smo obitelj s dvoje djece i troškove koje imaju za prehranu, stanovanje, zdravstvo, kulturu, odmor i da im još ostane mjesečno pet posto dohotka.

U pravilu razina školovanja je ta koja određuje stupanj iskorištavanja. Sad imamo velik broj stranih radnika koji su ucijenjeni dozvolama za rad i boravak i oni su bez konkurencije najobespravljeniji.

Sigurno da bi strani radnici mogli postati dio sindikata, ali su vrlo složena skupina za organiziranje. Oni nemaju povjerenja, jer kad vide da država ne djeluje, onda ne vide da će to učiniti niti sindikat. Oni bi trebali plaćati članarinu, ali oni su već platili ‘reket’, a to nitko ne želi istražiti i trebali bi.

Zakazale su sindikalne središnjice jer je najlakše reći da radnici nisu zainteresirani, a najsnažnije me iritira kad se u to upliću političke stranke koje će govoriti. Ja sam pokojnom Tuđmanu zabranio govoriti na prvomajskoj proslavi i on je to prihvatio.