Kada je jednog hladnog siječanjskog jutra policija opkolila njegov dom, Petrică Manolachi znao je da je potjera završena.

Taj dvadesetdevetogodišnji domar proveo je punih šest godina skrivajući se jer je odbijao otići u zatvor zbog pljačke koju nije počinio. Ali tog jutra u njegovu kuću u Iaşiju na sjeveroistoku Rumunjske ušli su policajci, gurajući u stranu njegovu djevojku i uplakanu bebu, i stavili mu lisice na ruke.

“Jednostavno nisam mogao povjerovati da čovjek može biti uhapšen zbog nečega što nije učinio”, prisjetio se Manolachi koji danas ima 39 godina. “Bilo je kao u filmu.”

Tog zimskog dana 2010. godine bitka koja je Manolachiju oduzela najbolje godine života dosegnula je vrhunac. Ista bitka danas se nastavlja pokušajima da naplati obeštećenje od države koja je poznata po najvećem broju nepoštenih suđenja u Europskoj uniji.

Rumunjska je nadmašila svih 27 država članica EU-a kada su u pitanju kršenje prava na fer suđenje i ostali propusti u sudskim postupcima, ustanovio je Europski sud za ljudska prava ECHR.

Izvan Europske unije jedino Rusija, Turska i Ukrajina imaju lošiji učinak od Rumunjske, kako su pokazali posljednji podaci Suda u Strasbourgu čija se nadležnost prostire na 48 zemalja članica Vijeća Europe.

Kvaliteta rada pravosuđa jedna je od bolnih tema u Rumunjskoj, gdje vladajuća Socijaldemokratska partija PSD od polovice 2016. godine provodi opsežne zakonske reforme za koje tvrdi da su nužne kako bi suci i tužitelji preuzeli odgovornost za pogreške u provođenju pravde.

Te reforme uključuju formiranje specijalnog odjela za vođenje istraga o krivičnim djelima ljudi u pravosuđu i nove ovlasti za ministra pravosuđa u imenovanju državnih tužitelja.

Ipak, većina pripadnika pravosudnih organa i mnogi strani promatrači tvrde da je pravi cilj reformi ograničavanje neovisnosti sudova, a ne zaštita prava običnih Rumunja. Reforme su uslijedile poslije niza optužnica za korupciju koje su u nekoliko posljednjih godina podignute protiv ljudi na visokim javnim funkcijama.

Država se podijelila oko pitanja reformi, a zagovornici prava na pošteno suđenje tvrde da se tako samo odvlači pažnja s važnijih problema u pravosudnom sustavu, od brojnih prekršaja policijskih istražitelja preko niske kvalitete pravne pomoći koju država financira do uobičajene kulture postupanja u sudnicama gdje se za optužene često pretpostavlja da su krivi sve dok se ne dokaže da su nevini.

Takve nepravde, prema kritičarima, prati i problem dugih čekanja na početak postupka u zatvoru, čak i za manja djela, kao i pogreške preopterećenih sudaca koji nemaju vremena za odmjeravanje dokaza. U Rumunjskoj ne postoji porota pa tako sudac snosi punu odgovornost za sve donesene odluke.

Remus Budai, tužitelj u Državnom odvjetništvu u Bukureštu, upotrijebio je analogiju sa sportom da bi opisao kako je ponekad raditi u pravosudnom sustavu koji je daleko od savršenog.

“Kada gledate prijenos nogometne utakmice na ekranu, nije teško uočiti gdje je sudac napravio grešku”, izjavio je za Balkansku istraživačku mrežu BIRN. “Ali kada bi vam dali zviždaljku u ruke i gurnuli vas na teren, vjerojatno ne biste znali što da radite.”

‘Nema šanse’

Vozeći se ulicama Iaşija u svom omiljenom starom Roveru, pažljivo okrećući volan u crnim kožnim rukavicama, Manolachi se prisjetio kako mu se činilo da su se svi nedostaci pravosudnog sustava u zemlji urotili protiv njega.

Noćna mora počela je 2002. kada je imao 22 godine i upravo se vratio s odsluženja obaveznog vojnog roka.

Jednog dana pozvali su ga iz policije na razgovor u vezi s krivičnim djelom počinjenim u gradu. Navodno su se trojica muškaraca pojavila na vratima jedne osamdesetogodišnje žene, pretvarajući se da skupljaju dobrovoljne priloge za crkvu. Dvojica su ušla i ukrala novac i nakit.

Manolachi je proveo tri dana u policijskoj ćeliji, ali je odbijao dati iskaz dok se ne pojavi odvjetnik.

Kaže da su ga policajci udarali. Roditelji su podnijeli prijavu Vojnom tužilaštvu, koje je nadležno za žalbe na istražni postupak, ali tužitelji su rekli da nemaju dovoljno dokaza da verificiraju prijavu.

Optužen za sudioništvo u pljački, Manolachi je sljedećih osam mjeseci proveo u pritvoru u zatvorskoj ustanovi s maksimalnom sigurnošću u Iaşiju, gdje je spavao u prostoriji s 50 ljudi koji su dijelili 30 uskih zatvorskih kreveta.

Manolachi je optužen da je čuvao stražu ispred kuće žrtve dok su druga dvojica počinitelja uzimala vrijednosti. Imao je i alibi – u to vrijeme, kako je rekao, bio je s djevojkom. Ali nije očekivao da će mu povjerovati, toliko je bila mala njegova vjera u pravosudni sustav. “Već sam se pomirio s tim da ću morati u zatvor”, rekao nam je Manolachi u razgovoru u svom domu u Iaşiju. “Ovo je Rumunjska, nema šanse da vas tu oslobode.”

Na njegovo oduševljenje, sud ga je oslobodio zbog nedostatka dokaza. Ostala dvojica optuženih su osuđeni, jedan na šest godina i šest mjeseci, a drugi na pet godina i četiri mjeseca.

“Kad sam bio na kapiji, policajac je rekao: ’Čekaj da provjerim papire još jednom – godinama nisam imao slučaj da je netko bio oslobođen’”, prisjetio se Manolachi.

Ali njegovo oslobađanje uskoro je izgledalo kao surova šala. Tužitelji su se žalili i oslobađajuća presuda je poništena.

Suočen s petogodišnjom zatvorskom kaznom, žalio se Visokom kasacionom sudu, najvišem sudu u Rumunjskoj, i izgubio.

Tada se odlučio sakriti.

“Čovjek se jednostavno ne može kontrolirati – ne znate što da radite; prvo su me oslobodili, a onda ponovo osudili”, rekao je. “Oduzimaju mi pet godina života, a nisam ništa skrivio.”

Manolachi je izbjegavao hapšenje tako što se skrivao na različitim adresama i povremeno radio na crno. Dok je još bio bjegunac, podnio je žalbu Europskom sudu za ljudska prava. Prolazile su godine, ali odgovor nije stizao. Policija ga je naposljetku pronašla u siječnju 2010., ubrzo po rođenju njegova sina, na temelju podataka iz izvoda iz knjige rođenih.

Manolachi je odmah upućen na izdržavanje kazne. Dobra vijest je što nije dobio produženje kazne zbog godina koje je proveo skrivajući se.

Odslužio je skoro tri godine u dvama zatvorima prije nego što je uvjetno oslobođen u kolovozu 2012. Dok je bio u zatvoru, oženio se svojom djevojkom.

Godinu dana poslije oslobađanja, potpuno neočekivano, stigla je odluka Europskog suda za ljudska prava kojom je potvrđeno da su njegova prava prekršena.

ECHR je presudio da Manolachi nije trebao biti osuđen poslije prve oslobađajuće presude bez izvođenja novih dokaza. U odluci je također rečeno da je sud napravio propust jer nije saslušao Manloakija ili svjedoke, a odluku je donio samo na temelju iskaza datih policiji i svjedočenja iz prethodnog postupka.

Slučaj je ponovo otvoren. U travnju 2017. apelacijski sud u Iaşiju poništio je osuđujuću presudu i oslobodio ga optužbi. Manolachi sada tuži državu za odštetu od gotovo milijun eura.

‘Pogrešne procjene’

Prema podacima organizacije Fair Trials sa sjedištem u Briselu, koja nadzire krivične postupke, sudski postupak može se ocijeniti kao fer jedino ako su optuženima jamčena određena nepovrediva prava. Ta prava uključuju pristup odvjetniku i informacijama, kao i pretpostavku nevinosti.

“Država treba dokazati da ste krivi, ne trebate vi dokazati da ste nevini”, objasnio je glasnogovornik organizacije Gianluca Cesaro.

Od 2011. do 2018. godine više od 27.000 osuđenih za krivična djela u Rumunjskoj zahtijevalo je ponavljanje postupka na temelju pravnog mehanizma poznatog kao “revizija” ili “žalba za poništenje”, pokazuju podaci rumunjskog ministarstva pravosuđa.

Sudovi su odobrili ponavljanje 242 postupka, a 17 osuđenih tako je oslobođeno. Obnavljanje postupka dozvoljeno je ako se pojave novi dokazi ili ako ECHR zaključi da su prava optuženog bila prekršena.

Također, od 2011. do 2018. godine 688 ljudi je preko suda tražilo “obeštećenje za sudsku grešku”, a 80 njih dobilo je pravo na naknadu, rekli su u ministarstvu. Nema dostupnih podataka o iznosima kompenzacija.

Statistika EHCR-a pokazuje da je u istoj godini sud u Strasbourgu podržao 49 žalbi zbog kršenja prava povezanih s vođenjem sudskih postupaka u Rumuniji.

ECHR ne odlučuje o tome tko je kriv i tko je nevin, već samo jesu li prava optuženog bila prekršena. Pored 11 slučajeva kršenja osnovnih prava na fer suđenje, žalbe koje je ECHR podržao uključivale su 20 slučajeva nehumanog ili degradirajućeg postupanja, 12 neispravnih istraga i šest nedopustivo dugih postupaka. Sud je 2017. godine rješavao 3981 zahtjev iz Rumunjske. Mnoge od odluka odnose se na starije slučajeve jer je ECHR-u ponekad potrebno i nekoliko godina da dođe do odluke.

Samo tri zemlje u Vijeću Europe imale su lošije rezultate u pogledu broja problematičnih postupaka, prema podacima ECHR-a za 2017.

Rusija je imala 217 slučajeva kršenja različitih prava u regularnom postupku, Ukrajina 78, a Turska 62.

S druge strane skale, deset zemalja nije imalo nikakvih prekršaja u sudskim postupcima, pokazuju odluke ECHR-a: Albanija, Andora, Danska, Irska, Lihtenštajn, Luksemburg, Malta, Norveška, San Marino i Švedska.

Kad smo zatražili komentar o lošem učinku Rumunjske prema podacima ECHR-a, predstavnica ministarstva pravosuđa Ana Mihaila rekla je da zemlja ima odgovarajući “ustavni i infrastrukturni okvir” potreban za osiguravanje prava na fer suđenje.

Cristi Danilet, sudac suda u Cluju na zapadu Rumunjske i bivši član Vrhovnog sudskog vijeća CSM, tijela koje jamči neovisnost pravosuđa, izjavio je da podaci ECHR-a daju pogrešnu sliku jer mnogi od pobrojanih rumunjskih slučajeva datiraju od prije sedam ili osam godina. Od tada su, rekao je, reforme koje je proveo CSM skratile trajanje postupaka i unaprijedile efikasnost istraga u slučajevima policijske brutalnosti i ostalih prekršaja.

Dodao je da su na sudovima i dalje moguće “pogrešne procjene” uzrokovane lažnim iskazima koje prikupljaju beskrupulozni policajci.

“Imao sam slučaj kada policajac nije mogao pronaći svjedoka pa je zatražio izjavu od svog ’uslužnog svjedoka’, jednog od policijskih doušnika”, objasnio je. “Policajac je napisao izjavu, sastao se s njim i platio mu piće. Ovaj nije ni znao što je potpisao.”

Nastavio je: “Mi [suci] ne snosimo odgovornost za pogrešne procjene. To ne postoji nigdje na svijetu.”

‘Otišlo dovraga’

U ljeto 2000. tada 29-godišnja majka po imenu Daniela Tarau radila je već nekoliko tjedana kao sekretarica u tvrtki u Bukureštu koja je tražila radnike za poslove u Izraelu. Kuhala je kavu i javljala se na telefon dok nije bila prinuđena napustiti posao zbog operacije žučne vrećice.

Sljedeće godine pozvana je u policijsku stanicu kao svjedok u slučaju prevare u vezi sa svojim starim poslodavcem. Ali ubrzo je i sama bila optužena.

“Stigla sam tamo ujutro, a kući sam se vratila skoro dvije godine kasnije”, rekla je Daniela Tarau koja sada ima 47 godina.

S još petero zaposlenih u tvrtki za zapošljavanje, optužena je da je prevarila 44 osobe koje su im uplatile novac za pronalaženje posla u inozemstvu. Tauru je rekla da u vrijeme kada su uplate izvršene nije više radila za tu tvrtku.

Zadržali su je 24 sata u ćeliji malo većoj od kupaonice, s četiri kreveta pričvršćena za zidove.

“Mislila sam da sam završila u paklu”, rekla je Daniela Tarau. “Bilo je tako vruće i zadimljeno od pušenja.”

Onda je počela serija naloga za pritvaranje u istražnom postupku.

Prvo je tužitelj Cristian Panait zahtijevao da bude zadržana pet dana, a onda još jedan mjesec. To se zatim ponavljalo 21 put, kao na auto-pilotu.

Tarau je rekla da joj je 28-godišnji Panait izgledao kao nestabilna ličnost. Vikao je na nju i jednom čak zaprijetio da će je baciti kroz prozor, rekla je.

“S moje točke gledišta, tužitelj je bog koji odlučuje o tome trebam li ja tamo ostati ili ne. A on je odlučio da trebam, unatoč tome što nije bilo dokaza.”

Nekoliko mjeseci kasnije Panait je izvršio samoubojstvo. Neki mediji povezali su njegovu smrt s navodnim političkim pritiscima da povede istragu protiv kolege tužitelja u jednom drugom slučaju. Rumunjski redatelj Tudor Đurđu snimio je 2015. film inspiriran posljednjim mjesecima njegova života.

Što god da je bio širi kontekst Panaitovih postupaka, Tarau vjeruje da je tužitelj prekršio njena prava. Kada je sud naposljetku donio odluku o uvjetnoj kazni od tri godine i tri mjeseca za prevaru u studenom 2002., ona je u pritvoru bila već 21 mjesec.

“Zabrinjava to što vrijeme provedeno u istražnom pritvoru može biti veoma dugo”, rekla je Nicoletta Andreschu, izvršna direktorica Helsinškog odbora za zaštitu ljudskih prava u Rumunjskoj, nevladine organizacije sa sjedištem u Bukureštu.

“Istražni pritvor često se tretira kao puka formalnost. Tužitelj odmah traži 30 dana, sudac to odobri i onda se pritvor automatski produžava. Po zakonu, prije izvođenja pred sud u pritvoru možete provesti najviše 180 dana.”

Preostalih petero optuženih za prevaru klijenata – uključujući čistačicu i njenog supruga, vozača – također su osuđeni.

Poslije oslobađanja Daniela Tarau poslala je desetke pritužbi parlamentu, kabinetu predsjednika i sudovima, tvrdeći da je nevina i zahtijevajući reviziju postupka. Smislila je način da provjeri je li njene pritužbe netko uopće pročitao – počela ih je heftati po sredini lista.

“Onda sam otišla u sudski arhiv i otkrila da su stranice i dalje spojene”, rekla je.

Tarau je podnijela žalbu ECHR-u, koji je 2009. ocijenio da je njeno pravo na fer suđenje bilo povrijeđeno. U odluci je konstatirano da joj je uskraćeno pravo na pravnu pomoć i da joj nije dozvoljeno unakrsno ispitivanje žrtava ili pozivanje svjedoka. Potvrđeno je da je period koji je provela u istražnom pritvoru prekomjeran.

Šest godina kasnije sud u Bukureštu ponovo je otvorio njezin slučaj i ona je oslobođena. Zahtijevala je odštetu od 900.000 eura, a na kraju joj je dodijeljeno 100.000 eura.

‘Pravična naknada’

Tarau je dobila i 4.000 eura na ime “pravične naknade”, oblika kompenzacije koju dodjeljuje ECHR, ali je isplaćuje zemlja u kojoj je postupak vođen. Taj iznos je obično daleko manji od iznosa koji dosuđuju lokalni sudovi.

Prema podacima Vijeća Europe, tijela za nadzor isplata pravične naknade, Rumunjska je na ime takvih naknada u posljednjih deset godina isplatila 53,7 milijuna eura.

U 2017. godini Rumunjska je isplatila 2,6 milijuna eura na ime pravične naknade na osnovu odluka ECHR-a. S druge strane, Danska i Norveška nisu platile ništa, a Švedska je prošle godine isplatila 5.000 eura. Na suprotnom kraju skale, Rusija je platila 15 milijuna, a Turska 12 milijuna eura.

U Rumunjskoj sva obeštećenja isplaćuje ministarstvo financija. Sudac Danilet rekao nam je da bi ministarstvo načelno moglo tužiti suce i tužitelje odgovorne za greške i tražiti da se taj novac nadoknadi, ali to se u praksi ne događa.

“Greškom u provođenju zakona smatra se odluka tužitelja ili suca koja je u sumnjivoj mjeri protivna slovu zakona ili raspoloživim dokazima, bilo da je učinjena s namjerom… ili uslijed ozbiljnog manjka kompetentnosti”, kaže on.

Suci i tužitelji mogu se pozivati na odgovornost kroz disciplinarni ili krivični postupak, dodao je Danilet. Disciplinarne sankcije kreću se od opomene i smanjenja plaće do suspenzije i zabrane obavljanja dužnosti. Kazna za krivično djelo je zatvor.

Državno sudbeno vijeće izvijestilo je da je 2017. godine izreklo 22 disciplinske mjere sucima i desetero tužitelja. Nije precizirano kakve sankcije su određene za prekršaje u provođenju pravde i za ostale prekršaje.

Zakonodavci navode slučajeve Manloachi i Tarau kao opravdanje za reforme sudstva s kojima izlaze pred parlament od 2016.

Kritičari tvrde da su spomenute reforme očigledno politička reakcija na slučajeve korupcije koji su srušili neke od najviše pozicioniranih političara u zemlji – među kojima je i lider PSD-a Liviu Dragnea, koji je u lipnju osuđen na tri i pol godine zatvora zbog zloupotrebe položaja, a presuda je trenutno u žalbenom postupku. Međunarodna zajednica, uključujući Europsku komisiju i State Department, priključila se osudama.

“One [reforme] uključuju određeni broj mjera kojima se slabe zakonska jamstva neovisnosti sudstva i koje će vjerojatno oslabiti faktičku nezavisnost sudaca i tužitelja i tako poljuljati povjerenje javnosti u pravosuđe”, zaključila je Europska komisija u izvještaju objavljenom polovicom studenoga.

Između ostalih razloga za brigu, izvještaj posebno ističe novi specijalni odjel tužiteljstva za istrage protiv sudaca i tužitelja i “proširivanje temelja za opoziv članova Državnog sudbenog vijeća”.

U rujnu je oko 300 sudaca organiziralo nijemi protest ispred Apelacijskog suda u Bukureštu, držeći u rukama transparente s natpisom “Za neovisno sudstvo”.

U međuvremenu, u Iaşiju, Petrică Manolachi radi na građevinskim poslovima i bori se za svoje obeštećenje. U slobodno vrijeme sređuje automobil i odlazi na skupove kluba vlasnika Roverovih automobila.

Odlukom ECHR-a dodijeljena mu je kompenzacija u od 3000 eura, ali on traži dodatnu odštetu preko rumunjskih sudova.

Okružni sud u Suceavi donio je u ožujku odluku kojom se njegov zahtjev odbija, uz obrazloženje da nije bilo ničega nezakonitog u vezi s njegovim hapšenjem i zadržavanjem u pritvoru u istražnom postupku, iako je kasnije oslobođen. Nakon toga je podnio žalbu Apelacijskom sudu u Suceavi.

Daniela Tarau je u Bukureštu osnovala udrugu kako bi žrtvama pravosudnog sustava pomagala u dobivanju informacija o svojim pravima i zahtjevima za obeštećenje.

Udala se za policajca, diplomirala pravo i magistrirala na Policijskoj akademiji. Zatim je doktorirala na temu uvjeta u rumunjskim zatvorima i želi o tome napisati knjigu.

Prisjećajući se svojih nevolja, zaključila je da je njezin slučaj bio dovoljno beznačajan da propadne kroz pukotine neispravnog sustava – što je za nju osobno imalo razorne posljedice.

“To nije bio važan postupak”, rekla je. “Jedan od onih postupaka koji se vode automatski prema principu – Tko je ovo? Nitko važan.”