Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak govorila je  o stanju i pravima osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj zbog čega nije uspjela suspregnuti suze kada je pred Saborom prije nekoliko dana govorila o položaju osoba s invaliditetom.

Slonjšak je pravobraniteljica već 12 godina, Sabor ju nije mijenjao, voditeljicu je stoga zanimalo što se sada dogodilo da ju je pogodilo do suza.

“Izvješće i sva izlaganja kad se ono brani, uvijek su dosta zahtjevna. Zdravstveno ne mogu podnijeti odgovarati baš na sve one izjave koje daju pojedini saborski zastupnici, a imam potrebu. Trajalo bi jako dugo kad bih komentirala svaku njihovu izjavu”, kazala je Slonjšak u razgovoru za N1 televiziju.

Saborski zastupnici se nedovoljno informiraju

“Boli me to što se mnogi od njih (saborskih zastupnika) nedovoljno informiraju o tome što žele reći. Ne idu argumentirano niti govore što doista time žele reći. Javnost onda dobiva krivu informaciju o osobama s invaliditetom.”

Usto, kazala je, na nadležnom saborskom odboru jedna je zastupnica rekla da njeno izvješće neće podržati zato što još nije donesen novi Zakon o socijalnoj skrbi, koji na donošenje čeka već tri godine. Članica odbora stoga je bila suzdržana, premda Slonjšek nema nikakve ovlasti to ubrzati.

“Saborski zastupnici bi se prvo trebali informirati o svojim ovlastima i o osvojim zadacima, što mogu što ne mogu, morali bi biti upoznati i što institucija o kojoj govore, što može a što ne može. Ona je jasno rekla da ja ne donosim Zakon o inkluzivnom dodatku i Zakon o osobnoj asistenciji, što je nonsens”, objasnila je Slonjšak.

“Možemo reći da se desetak godina radi na jednom i na drugom zakonu. Radne skupine rade tromo, sporo, može se reći da je to i zbog njihove veličine”, kazala je dalje.

“Oba zakona su važna zbog više aspekata. Bez obzira o kojem oštećenju se radi, neka osoba se razboli, pretrpi neko oštećenje tijekom nesreće, to nisu prava, to su samo usluge, poput  asistencije koje se dobivaju projektom. I to ne primaju svi”, kazala je dalje.

“To se ne financira sustavno, to ima različite kriterije ulaska tko to može ostvariti. Osoba koja je danas nastradala i osoba prije pet šest mjeseci neće imati pravo na takvu uslugu. A recimo taj asistent joj je od primarne važnosti jer neće moći ostati živjeti u vlastitom domu, nego će zbog nedostatka nečega, a bližnji joj ne može pomoći, morati ići u neki smještaj. A ako nema smještaja u ustanovama socijalne skrbi, morat će ići u udomiteljsku obitelj. To je ono što mi ne želimo”, kazala je.

“Zakon o socijalnoj skrbi trenutno govori o određenim pravima o osobnoj invalidnini, o pravu na osobnu njegu. Jako su visoki kriteriji i neke osobe to ne mogu ostvariti, čime se ne pokrivaju troškovi njihovog invaliditeta. Ako osoba nema sredstva iz posla, od invalidnine, od bližnjih osoba, spada na najnižu kategoriju (životnog standarda), jer troškovi ivnvaliditeta su jako veliki”, objasnila je i dodala:

“Oni poskupljuju život dva ili tri puta u odnosu na osobu bez invaliditeta.”

Objasnila je kako bi se mogao efektnije riješiti problem osobnog asistenta:

“Asistencija bi pak obuhvaćala pravo na izbor podrške, ovisno o oštećenju. Ako osoba ima problema s psihičkom bolesti, možda njoj treba samo dati lijek, a zbog toga ona mora ići u psihijatrijsku ustanovu jer o njoj nema tko brinuti”, navela je primjer:

“To bi bilo pravedno i usmjereno na pojedinca. Mi to nemamo, kod nas je sve to usmjereno projektno.”

“Nitko nije primio pojedince i vidio koliko košta život u instituciji, a koliko košta život kod kuće ako se pruži takva vrsta podrške”, kazala je i konstatirala da je “sustav pretrom”.

Na pitanje je li otegotna okolnost za osobe s invalidtetom što je taj resor pripao u jedno glomazno ministarstva rada, mirovina i socijalne politike ona odgovara da to može biti i dobro. Pojašnjava da su sada svi resori koji rješavaju prava osoba s invaliditetom pod jednom kapom, pa se više ne može prebacivati odgovornost da je to zadaća nekog drugog resora.

Napominje međutim da je vrijeme da svi počnu raditi i komunicirati, jer ministarstva, poručuje, ne mogu biti sama sebi svrha, “ne služe ministarstva samo da se griju i čuvaju nego da služe građanima”.

Tu je problem i, dodala je, stalnih odgoda.

“Brzo prođu četiri godine, ova godina je gotova, za sljedeću to nisu planirali, a zatim će planirati izbore.”