Kinezi su u Zagrebu otvorili Konfucijev institut koji će promicati njihov jezik i kluturu, ali će se i posebno orijentirati na suradnju dviju država koja ne postoji, iako vlast neprestano i uzalud govori da želi kineske investicije

Dok Englezi imaju British Council, Nijemci Goetheov, a Talijani Alighierijev institut, i Kinezi imaju sličnu inačicu institucije koja promiče njihov jezik i kulturu – Konfucijev institut, kakvih u svijetu trenutačno ima 350 i kakav se ovog tjedna u otvara u Zagrebu. Nakon dugih priprema, u prostorijama Studentskog centra otvara ga Sveučilište u Zagrebu u nedjelju, na 20. godišnjicu uspostave hrvatsko-kineskih diplomatskih odnosa. Popratit će ga kulturno-umjetnička manifestacija Tjedan kineske kulture, koja se u organizaciji sveučilišta prvi put održava u Hrvatskoj. Konfucijevi se instituti, općenito, u svijetu osnivaju po sljedećem principu: od 2004., kad je njihovo osnivanje započelo, oni se osnivaju u suradnji lokalnih sveučilišta i Nacionalnog ureda Vlade NR Kine za promociju kineskog jezika Hanban.

Prvenstveno su orijentirani na promicanje kineskog jezika i kulture, međutim na zagrebačkom insistutu se nisu željeli zadržati samo na tome – odlučili su njegovo djelovanje usmjeriti na gospodarsku suradnju Kine i Hrvatske, odnosno na edukaciju i povezivanje kako privatnih poduzetnika, tako i osoba iz javnih institucija vezanih za gospodarstvo. “Željeli smo ga profilirati kao jedan od poslovnih instituta, kakvih u Europi ima samo pet – u Londonu, Kopenhagenu, Ateni, Ljubljani i sada u Zagrebu”, kaže prorektorica za pravna pitanja i međunarodnu suradnju Sveučilišta u Zagrebu Ksenija Turković.

“I upravo to naš institut razlikuje u odnosu na britanske i njemačke institute općenito, ali i na većinu Konfucijevih instituta u svijetu”, dodaje. U tu svrhu su predstavnici zagrebačkog sveučilišta za svog posjeta Šangaju 2010., u sklopu obilježavanja 40. godišnjice uspostavljanja sestrinskog odnosa između Grada Zagreba i Šangaja, uspostavili partnerski odnos i sa Šangajskim institutom za međunarodnu trgovinu. Kad je o financiranju riječ, objašnjava Ksenija Turković, institut funkcionira po principu pola s hrvatske, pola s kineske strane, kao i kad je o zapolsenicima riječ. Stoga ima i dva voditelja, kineskog i hrvatskog, Krešimira Juraka i Yana Lidonga koji je zbog nove funkcije došao živjeti u Zagreb.

Uskoro iz Kine stiže još četvero budućih zaposlenika instituta. Tamo će se građani moći educirati o svemu vezanom uz Kinu: od jezika, kulture i povijesti, do kineskog zakonodavstva i načina na koji se tamo posluje. Jezik će moći učiti svi – od osnovnoškolaca pa do poslovne zajednice i zaposlenika državnih institucija, a najavljuje tečajeve, radionice, seminare i radne panele na kojima će govoriti strani eksperti za poslovanje s Kinom. Već bi na jesen, najavljuje voditelj instituta Krešimir Jurak, mogli krenuti s fakultativnom nastavom kineskog jezika u jednoj zagrebačkoj osnovnoj i dvije srednje škole, za što interes, tvrdi, postoji: “U ovih godinu dana, otkad se prvi put u medijima najavilo osnivanje instituta, javili su nam se ljudi raznih profila – od mladih koji su završili fakultete ili već rade, a vide potencijal koji im u poslovnom svijetu znanje kineskog može “Tresla se brda, rodio se miš”, rekao je o hrvatskokineskim gospodarskim odnosima voditelj Odjela za prekomorske zemlje Hrvatske gospodarske komore Miroslav Karamarković.

Razlog je, objašnjava, nerazmjer hrvatskog i kineskog gospodarstva, što uzrokuje relativno slabu suradnju između Kine i Hrvatske, osim robne razmjene – u kojoj je, naravno, dominantan uvoz, ali je lani postignut i rekordan izvoz od 50 milijuna dolara. Izvozimo im uglavnom sirovine, jer kad je o proizvodima visoke tehnologije riječ, više im ne možemo konkurirati. “Sliku o Kini moramo mijenjati i u tome smo dosta spori”, kaže. Govoreći o kineskim korporacijama, zbog njihove im veličine partner u Hrvatskoj može biti samo država. Infrastrukturni projekti poput Luke Rijeka te željeznice Zagreb- Rijeka zanimljivi su Kinezima diljem Europe, a prema ovim spomenutim Karamarković je pomalo skeptičan: “Zaboravljamo konkurentnost sjevernomorskih luka, ali i onih u koje su Kinezi već uložili milijune, poput grčkog Pireja i nizozemskog Rotterdama. Drugo je pitanje za koga su te robe – tržište je limitirano, pogotovo u Europi, pa ako se situacija ne promijeni, upitno je hoće li uopće biti potrebe za Lukom Rijeka. Što se željeznice tiče, i to je upitno – čak je i prvi potpredsjednik Vlade rekao da ju do 2020. ne možemo ni početi graditi, jer nemamo sve papire. Trasa se načelno zna, ali treba otkupiti zemlju, riješiti imovinsko-pravne odnose, a tko zna što sve može iskrsnuti kad se iziđe na teren. Drugim riječima, mi smo o pruzi Rijeka-Zagreb dosad samo pričali.”

Ipak, kaže da interes Kine za Hrvatsku ipak raste, pogotovo zbog skorog ulaska Hrvatske u EU i siguran je da će se oni ne samo javljati na hrvatske javne natječaje, što ih je Hrvatska dužna raspisivati kod takvih projekata, ali i da će njihove tvrtke imati vrlo velike šanse s obzirom na uvjete koje pružaju. donijeti, preko poslovnih ljudi, pa do majki koje smatraju da bi znanje tog jezika u karijeri moglo puno značiti za njihovu djecu.” Tvrdi da je i većini Hrvata, kao i ostatku svijeta, postalo jasno da Kina više nije zemlja iz koje dolaze jeftini proizvodi, nego da se ona pretvorila u zemlju visokorazvijene tehnologije i ogromnih rezervi novca – što u ovom trenutku rijetko koja zemlja ima. Upravo se iz tog razloga u Hrvatskoj posljednjih godina sve češće piše o kineskim ulaganjima u Hrvatsku, a spominjani milijuni eura iz Kine gotovo da se prikazuju kao spas za hrvatsko gospodarstvo.

Dvije velike investicije o kojima se neprestano govori nedavno su ponovo spominjane nakon Milanovićeva prisustvovanja varšavskom sastanku na vrhu predsjednika vlada Kine i država srednje i istočne Europe, na kojem je kineski premijer Wen Jiabao najavio 10 milijardi dolara ulaganja u taj dio Europe. Na sastanku na rubu Milanović je Jiabaou govorio o najčešće spominjanim projektima koji se vežu uz kineski kapital – projektu Luka Rijeka te izgradnji nizinske pruge Rijeka-Zagreb. Upravo su ta dva projekta prema medijima bila predmet velikog interesa Kine, čime bi se omogućio brži i jeftiniji ulaz kineske robe u centar Europe, skraćivanjem puta kojim trenutačno roba iz Kine putuje. Međutim, iako se o tome već nekoliko godina govori, njihova realizacija nije ni na vidiku. “Koliko ja znam s kineske strane, pregovori jesu u toku, a hoće li se realizirati, ne znam”, kaže Jurak. No smatra da za Kinu luka Rijeka ima nekoliko prednosti: “Ukupno trajanje teretnog prijevoza od Kine do Europe traje 28 dana i čini mi se previše da bi on preko Rijeke trajao 14 dana kraće, kao štĐurić Mikuševićo je rekao ministar Dončić. No pet-šest dana bio bi kraći sigurno, što je već velika ušteda, jer teret ne bi trebao ići oko Španjolske do Rotterdama i Hamburga, kuda većina plovi danas. Također, riječka luka ima jako dubok gaz, zbog čega u njoj mogu pristajati brodovi svih kapaciteta i veličina.”

No, kad teret stigne u luku, mora se moći distribuirati dalje, zbog čega se projekt Luka Rijeka uvijek spominje uz izgradnju željeznice Rijeka-Zagreb. Njome bi kineski teret mogao dalje za sve zemlje bivše Jugoslavije, Austriju, Mađarsku, Češku, Poljsku, Slovačku, Rumunjska, što je tržište od 100 milijuna stanovnika. No postojeća pruga, objašnjava Jurak, nije iskoristiva jer – kad je riječ o transportnim linijama – zbog starosti pruge prosječna brzina putovanja ne može prijeći 50 kilometara na sat, a određeni dijelovi pruge imaju premalu dopuštenu tonažu po međuosovinskom razmaku, tako da je pitanje do koje ju se mjere može opteretiti težinom. “Udaljenost Pekinga i Tianjina jednaka je udaljenosti Zagreba i Rijeke. Između ta dva kineska grada teretna željeznica stigne za 28 minuta, u Hrvatskoj to traje četiri i pol sata”, govori. Naglašava da bi takva investicija u riječku luku te željeznicu Rijeka-Zagreb trebalo omogućiti razvoj i drugih segmenata hrvatskog gospodarstva: “Takva suvremena transportna mreža može privući i neka druga tržišta. No ne treba zaboraviti da na području uz željeznicu mogu biti locirane brojne industrijske zone koje mogu biti iskorištene za, na primjer, logističke centre u kojima bi se sastavljali i dorađivali dopremljeni proizvodi, čime bi im se smanjile carine i porezi. Hrvatska bi u tom slučaju višestruko profitirala, ali je pitanje hoće li te prilike – ako projekt zaživi – biti iskorištene.”

Ipak, kaže da je aktualna vlada puno otvorenija za poslovanje s Kinom od prijašnje i da vjeruje kako neće dopustiti da se ponovi nešto slično onome iz 2009. – kad je kineski predsjednik Hu Jintao posjetio Hrvatsku a da to nije imalo nikakvih posljedica za gospodarstvo. “Mi smo jedina zemlja na svijetu u koju je kineski predsjednik došao, a da nije potpisao ni jedan konkretan gospodarski sporazum. Moj je dojam da je to bilo pitanje ili nedostatka političke volje ili nesposobnosti”, kaže Jurak, bivši student sinologije te znantveni novak-asistent na tom studiju FIlozofskog fakulteta u Zagrebu. Kina je, veli, već davno sasvim promijenila smjer svog razvoja. Od zemlje koja je tuđe znanje pretvarala u jeftine proizvode postala je gospodarska sila kojoj je cilj razvijati vlastitu tehnologiju i know-how. U tome su još uvijek nešto slabiji od država koje u proizvodnji imaju dugogodišnju tradiciju, ali vrlo brzo napreduju. “Princip im je jednostavan: kupe neku kompaniju s tradicijom, kao što su to učinili s Volvom, i s njom dobiju i znanje i ljude koji znaju napraviti kvalitetan proizvod. Zato su i bili zainteresirani za hrvatska brodogradilišta, jer bi naše znanje mogli inkorporirati u svoje proizvode koji time postaju konkurentniji i kvalitetniji. Osim toga, strašno puno ulažu u obrazovanje – u Kini godišnje diplomira sedam milijuna ljudi, a nacionalnu znanstvenu strategiju ima razvijenu sve do 2050. godine. Raznim stipendijama nastoje privući i što više stranih studenata. Tako ih je samo iz Hrvatske u Kini na stipendiji trenutačno 15, a jedan od njih je nekoliko puta bio i Krešimir Jurak.

Kao student prve generacije sinologa, taj je studij upisao 2004. Nakon godinu dana studiranja dobio je prvu priliku da ode u Kinu, a ondje je proveo ukupno gotovo dvije godine. Zahvaljujući tome solidno je naučio jezik, za koji kaže: “To je jezik koji se uči cijeli život i koji se vrlo brzo zaboravlja – što vrijedi i za same Kineze. Jezik je kompleksan; broj znakova je velik, a broj poteza je ograničen po samom znaku. Tako da, ako neki znak ne upotrebljavaju često, normalno je da ga ljudi zaborave pa ih i Kinezi moraju povremeno ponavljati. Pritom je bitno naglasiti da je jedna stvar prepoznavanje kineskih znakova, a sasvim druga njihovo pisanje. Jezik je kroz povijest imao 65.000 znakova, a 20.000 se danas upotrebljava. Osnovnom pismenošću se smatra znanje 3000 znakova, 5000 srednjom, 7000 visokom. Naravno, potrebna je puno viša razina od osnovne za poslovanje na kineskom”, priča Jurak. Jer ne samo da svaka riječ može imati više značenja, nego to vrijedi i za svaki pojedini znak – što može bitno utjecati na poslovne pregovore.

Jurak tvrdi da će kineski jezik u ovom stoljeću postati jedan od najvažnijih svjetskih jezika i istisnuti neke od onih koji se tako tradicionalno nazivaju. Učenje kineskog jezika sve je raširenije u europskim zemljama, a pogotovo u SAD-u gdje ga, tvrdi, već uče u mnogim osnovnim i srednjim školama. No osim razumijevanja samog jezika, ističe da je u poslovanju s Kinezima vrlo bitno i znanje o načinu na koji posluju, običajima koje u poslovnim odnosima njeguju te što toleriraju, a što ne. To je sasvim drugi svijet, kaže. Da Hrvati malo znaju o današnjoj Kini, tvrdi Ozren Đurić Mikušević, koji je trenutačno ondje na stipendiji na Jilin sveučilištu, drugom po veličini u Kini, gdje završava doktorski program na Institutu za međunarodne studije. “Većina ljudi u Hrvatskoj ne zna gotovo ništa o Kini, ni o kineskoj političkoj i gospodarstvenoj strategiji, te mi se čini da gotovo nitko ne prati što se događa u Kini i svijetu, gdje Kinezi sve više posluju. Hrvatskoj je potrebno više ljudi koji poznaju ovu zemlju, gdje se gospodarsko čudo osjeti na doslovce svakom koraku. Porazno je da u trenutku kad Hrvatska prolazi jednu od najvećih kriza u svojoj povijesti, mi još uvijek nemamo dobar sustav obrazovanja kad je u pitanju Kina.

Tu ne mislim samo na jezik i kulturu, iznimno je važno da ljudi osim o tradicionalnoj Kini nauče i o modernoj Kini, njenim svjetonazorima i politici. U tom segmentu još uvijek kaskamo za ostatkom Europe.” Kineski je jezik, govori, iznimno važan za poslovanje s Kinezima, jer zapravo rijetki govore engleski. To će se, kaže, s vremenom mijenjati, ali znanje kineskog će uvijek biti prednost. Strah da će kineski zamijeniti engleski jezik potpuno je neopravdan, ističe, među ostalim i zato što je kineski jedan od najtežih i najsloženijih jezika na svijetu, no da njegova važnost raste, to je neosporno.