Objavljeno u Nacionalu br. 462, 2004-09-21

Upad pobornika lova na lisice u Donji dom britanskog parlamenta prošlog je tjedna izazvao velike polemike o sigurnosti te ustanove, ali i o opravdanosti barbarskog običaja britanskih bogataških sinova bliskih kraljevskoj obitelji koji vrijeme krate psima ganjajući lisice

Zbog upada u dvoranu Donjeg doma britanskog parlamenta demonstranata koji su željeli omesti debatu i glasovanje o zakonu kojim bi se nakon tri stotine godina u Velikoj Britaniji zabranio brutalni lov na lisice, u britanskoj javnosti došlo je do velike rasprave o sigurnosti u parlamentu, pri čemu su sasvim različite stavove iznijeli vlada i čelništvo parlamenta. Iako su u parlamentu zbog opasnosti od terorizma provedene posebne mjere interne sigurnosti, grupa protivnika zabrane lova na lisice, koristeći se falsificiranim pismom jednog britanskog poslanika, koji ih je navodno pozvao u parlament na sastanak, uspjela je ući u zgradu. Neki od njih bili su odjeveni kao radnici, imali su radničke kacige i kombinezone, što im je omogućilo da pokraj internih čuvara dođu do dijela zgrade gdje se obavljaju građevinski radovi i unutrašnje uređenje.

Taj je prostor u neposrednoj blizini dvorane gdje zasjeda Donji dom, pa su osmorica demonstranata, prošavši kroz jedna nezaključana vrata, uspjeli doći do ulaza u dvoranu. Trojicu su na jednim vratima stražari zaustavili, ali su preostala petorica uspjeli kroz vrata iza leđa predsjedavajućeg parlamenta ući u dvoranu i prekinuti raspravu u trenucima kada je predstavnik opozicije kritizirao ministra koji je obrazlagao novi zakon. Objašnjavajući da je riječ o mirnim demonstracijama, oni su počeli glasno prosvjedovati protiv zakona sve dok ih stražari ipak nisu svladali.

Sve su to zabilježile televizijske kamere koje snimaju debate, a snimka je potom obišla svijet. Ono što se događalo u dvorani bilo je prilično komično, jer se vidjelo da su mlade demonstrante pokušali zaustaviti vremešni vratari i čuvari odjeveni u tradicionalne uniforme, koji su na sebi imali frakove i uske hlače pripijene uz noge, tzv. tajce, a neki su imali i ceremonijalne mačeve. Ta je snimka pokazala da ti ljudi jednostavno nisu dostatni da štite parlament u doba kada državnim zgradama u Velikoj Britaniji i diljem svijeta prijete teroristi. Srećom, kaže se u prvim komentarima, ovdje je bila riječ samo o nenaoružanim demonstrantima, ljubiteljima lova na lisice, a ne o naoružanim teroristima samoubojicama, koji su mogli izazvati pokolj.

Britanska javnost zgranuta je ovim događajem već i stoga što je to prvi slučaj nasilnog upada u parlament od 4. siječnja 1642. kada je ondašnji kralj Charles I. s četom vojnika ušao u parlament i pokušao uhititi nekoliko članova parlamenta, ali mu to nije uspjelo. Donedavno je parlament bio uvelike otvoren građanima, koji su relativno slobodno, bez mnogo provjere, mogli posjećivati poslanike, obilaziti zgradu kao turisti, te odlaziti na galeriju za publiku da s nje neposredno prate parlamentarne debate. Mjere sigurnosti u posljednje doba su pojačane dijelom zbog terorističke prijetnje, dijelom i zbog nekih prijašnjih sigurnosnih incidenata, na primjer kada su se prije nekoliko godina pripadnici Greenpeacea uz pomoć alpinističke opreme popeli na toranj parlamenta i došli do Big Bena. Posljednjih tjedana govorilo se i o potrebi jačanja sigurnosti parlamenta zbog incidenta zabilježenog prije četiri mjeseca, kada su članovi jedne udruge razvedenih očeva, kojima sudovi nisu dopustili da vide svoju djecu, s galerije za publiku bacili tijekom debate neki plavi prašak na premijera Tonyja Blaira.

Lov na lisice podijelio je Britance na one koji žive u gradovima i one koji žive u unutrašnjosti u selima ili na velikaškim imanjima. Ta tema uzbuđuje britansku javnost već više godina, od kada je sadašnja vlada neposredno nakon preuzimanja vlasti 1997. najavila da će taj krvavi sport zabraniti. Većina Britanaca smatra da bi lov na lisice zbog okrutnosti trebalo zabraniti, no u unutrašnjosti Engleske najveći dio ljudi tome se protivi.

Riječ je o aktivnosti koju njeni pobornici nazivaju sportom, a protivnici divljaštvom. Grupe lovaca na konjima i čopori pasa jure poljima za lisicom sve dok se lisica ne umori i dok je psi ne dohvate i rastrgaju. Na isti način love se i jeleni, tamo gdje ih još ima. Englezi tvrde da je to dio engleskog načina života i neraskidiv dio te britanske tradicije. Protivnici tvrde da je riječ o barbarskom reliktu klasnih podjela iz ružne engleske prošlosti, kada je plemstvu bilo dopušteno sve, a siromasima ništa, te da tu aktivnost treba ukinuti ne samo zato što je brutalna, krvoločna i nehumana, nego i stoga što je simbol spomenutih engleskih klasnih razlika, pa bi upravo laburistička vlada, koja predstavlja široke britanske slojeve, trebala poraditi na tome. No na početku se laburistička vlada i premijer Blair nisu željeli konfrontirati s tradicionalistima s tim u vezi, pa problem nisu namjeravali početi rješavati vladinim zakonskim aktom. Zato je inicijativu samostalno preuzeo jedan laburistički poslanik, čiji je zakonski prijedlog da se lov na lisice zabrani dobio većinu u parlamentu pa je potkraj 1997. ušao u parlamentarnu proceduru. Tako veliku podršku njegov zakonski nacrt nije dobio samo zato da se zaštite lisice i jeleni, nego zbog toga što su mnogi poslanici osjetili da je to zakon koji je uperen protiv engleskog establishmenta, bogataša i njihovih preostalih nepravičnih povlastica.

Svatko tko zna priču o Robinu Hoodu zna da je on sa svojom družinom otišao u šumu upravo zato što se pobunio protiv velikaša, koji su samo sebi dali isključivo pravo da love divljač u kraljevskim šumama, a one koje bi ulovili u krivolovu kažnjavali smrću. Stoljećima je vlastela u Engleskoj jedino sebi davala privilegij lova. Lov se tijekom stoljeća mijenjao, na početku su se ubijale jarebice i fazani, zečevi i jeleni. Velmože su na svojim posjedima imali posebna lovišta, gdje su uzgajali divljač da bi je potom lovili. No širenjem poljoprivrednog područja smanjivale su se šume, pa se smanjivao i broj divljači. Za kralja Henryja VIII. u 16. stoljeću, zbog pomanjkanja divljači, da bi velmože imali što loviti, lov je ponovno u potpunosti bio zabranjen svima drugima.

Velikašima, koji su u početku lovili na svojim imanjima, zbog smanjenja broja divljači, a i zbog mijenjanja prirode lova, to nije bio dovoljan prostor, pa su novim zakonima legalizirali za sebe pravo na lov na cijelom području neke grofovije neovisno o vlasništvu zemlje. Potkraj 18. stoljeća u vrijeme kralja Georgea III. završio je višestoljetni proces formiranja vrste lova sa psima kakva je i danas poznata. Takvi lovovi bili su društveni događaji, u njima bi sudjelovalo često i nekoliko plemićkih obitelji sa specijalno dresiranim čoporima pasa, a potjere za lisicama znale su se produžiti i na četrdesetak kilometara. Da bi se mogle organizirati takve zabave, morao je postojati zakon koji je dopuštao da se u tijeku lova može juriti na konjima preko bilo čijeg terena, neovisno o vlasništvu. Za seljake, manje posjednike, to pravo velikaša bilo je simbol njihove svemoći, znak da su oni više klase od drugih. A to su, na svoj način, lovovi sa psima na lisice ostali do danas.

Kada se pojavila inicijativa da se takav lov zakonski zabrani, zagovornici lovova počeli su tvrditi da bi se njihovim ukidanjem ne samo uništila jedna tradicija, nego i teško ugrozilo 35.000 radnih mjesta ljudi koji ih organiziraju. U organiziranju svakog lova doista sudjeluje mnogo ljudi, a i održavanje konja i pasa zahtijeva dosta rada i ljudstva na velikaškim imanjima. Čule su se i tvrdnje da je riječ o najobičnijoj osveti gradskog stanovništva prema ljudima na selu. Zagovornici ovakve vrste lova govorili su o njegovu sportskom karakteru, te odbijali tvrdnje da je lov okrutan, govoreći da javnost nije nimalo uzbuđena za sudbine tisuća krava koje svakog dana gube život po klaonicama, a sada se buni zbog pojedine lisice koja strada u lovu. Čule su se čak i tvrdnje da više lisica pogine kada ih automobili zgaze na cestama, nego što ih se ubije u lovu.

Inicijativa iz 1997. da se lov na jelene zabrani ipak nije dala rezultata, jer je na kraju zakon proceduralno blokiran. No nekoliko godina poslije sama vlada obnovila je inicijativu da se lov zabrani, pa je takav zakon dala u proceduru. On je 2002. prošao kroz Donji dom parlamenta, ali je ponovno blokiran u Domu lordova, pa nije stupio na snagu.

Ove je godine vlada odlučila ponovno uputiti zakon u proceduru, a po toj proceduri ako bi zakon po drugi put prošao kroz Donji dom, Dom lordova više ga ne bi mogao blokirati kao prošli put. Shvaćajući opasnost da će zakon sada ipak biti izglasan, zagovornici lova na lisice dobro su se organizirali, najavljujući velike demonstracije, pri čemu su posebno isticali ekonomski aspekt, kako će takav zakon teško ekonomski pogoditi unutrašnjost Engleske. Kada je prošlog tjedna počela rasprava o zakonu u Donjem domu parlamenta, ispred zgrade parlamenta organizirane su velike demonstracije i ponajviše se isticao socijalni moment. U tom kontekstu se u početku promatrao i upad demonstranata u dvoranu Donjeg doma. No novinari su poslije ustanovili da oni ne pripadaju ugroženoj kategoriji ljudi sa sela, nego aristokraciji ili višim društvenim slojevima, a samo jedan je izravno povezan s organiziranjem lovova, pa bi ga zabrana mogla eventualno profesionalno pogoditi. Nakon tog otkrića o tome se počelo govoriti na sasvim novi način, posebno kada su objavljena imena osoba te se ustanovilo s kim oni imaju veze.

Nakon toga odjednom se u neugodnoj situaciji našla – britanska kraljevska kuća, osobito britanski prestolonasljednik princ Charles i njegova dva sina William i Harry. Otkriveno je da su neki od njih njihovi prijatelji. Kako se sada tvrdi u medijima, jedan od vođa akcije bio je Luke Tomlinson, 26-godišnji bliski prijatelj prinčeva Williama i Harryja. Za njega se tvrdi da je njihov mladalački mentor, a mediji su svojedobno pisali kako princ Charles navodno smatra da on vrlo pozitivno djeluje na njih.

Tomlinson je iz plemićke obitelji, njegova obitelj ima u engleskoj pokrajini Gloucestershire veliko imanje, a ono se nalazi nedaleko od kraljevske palače Highgrove, gdje princ Charles i njegovi sinovi provode većinu vremena. Tamo su se u zapadnoj Engleskoj prinčevi William i Harry i upoznali s Tomlinsonom. On je vrstan igrač pola, aristokratskog i skupog sporta u kojem jahači na konjima raspoređeni u dvije momčadi palicama lupaju lopticu nastojeći postići gol. Navodno je upravo Tomlinsonova majka Claire naučila igrati polo prinčeve Williama i Harryja. Tomlinson je član istog polo kluba u kojem igraju i prinčevi Charles, William i Harry. No, kako tvrdi britanski tisak, još dvojica od osmorice upadača u dvoranu Donjeg doma članovi su istog polo kluba, te dobro poznaju prinčeve. Tomlinson je uz to veliki ljubitelj lova na lisice, te je tom krvavom sportu naučio i mlade prinčeve, za koje se zna da su sudjelovali u nekim lovovima, što je izazvalo prosvjede i zgražanje javnosti.

Uz Tomlinsona najistaknutija osoba među organizatorima demonstracije u dvorani Donjeg doma bio je 21-godišnji Otis Ferry, sin britanskog rockera Bryana Ferryja. Bryan Ferry nije aristokratskog, nego siromašnog radničkog gradskog podrijetla. Studirao je umjetnost u Newcastleu i potom se počeo baviti rockom, čime se obogatio, te kao i mnogi drugi rockeri počeo živjeti kao neki britanski lord, pa je kupio i otmjenu kuću na selu gdje mu je sin odrastao u aristokratskom okruženju. Njegov sin Otis postao je stoga tipično bogataško dijete, odraslo na imanju, gdje je zavolio zabave bogataša, pa tako i jahanje i lov na lisice.

Otis Ferry prekinuo je školovanje odmah nakon što je maturirao u privatnoj školi Marlborough, te se profesionalno počeo baviti konjima. On je postao najmlađi organizator lovova na lisice u Engleskoj, te bi obično organizirao u pokrajini južni Shropshire po tri lova na tjedan. Kada je čuo da Blair namjerava zakonom zabraniti lov na lisice, osobno je vodio prosvjed ispred Blairove kuće u njegovoj izbornoj jedinici Durham, gdje je uhićen kada je na prozore kuće pokušao zalijepiti prosvjedne plakate.

I ostali prosvjednici su seoski bogataši, žive od svojih imanja, te mnogo svojeg slobodnog vremena posvećuju konjima, psima, jahanju i lovu. Iako su oni tijekom prosvjeda posljednjih dana u prvi red gurali one koji sudjeluju u organiziranju lovova, akcija u Donjem domu pokazuje da su najzainteresiraniji da lov na lisice ne bude zabranjen ipak aristokrati i bogataši koji su za te lovove zainteresirani iz zabave, a ne iz egzistencijalnih razloga.

Zato je otkriće da su prosvjednici iz Donjeg doma bili mahom bogataški sinovi izazvalo negativne reakcije javnosti prema prosvjedima. Do sada je u Velikoj Britaniji bilo dosta onih koji su iz egzistencijalnih razloga suosjećali s ljudima sa sela. Nakon ove akcije bogataških sinova ta će se podrška sigurno stanjiti. To su procijenili i vođe sindikata zaposlenika na lovovima, koji su se smjesta ogradili od aristokratskih prosvjednika iz dvorane Donjeg doma, osudivši ih zbog kršenja zakona. S druge strane, iz krugova odakle dolaze ti bogataški sinovi čuju se prijetnje da je ovo samo početak izravnih akcija, koje će postati i nasilnima.

Ta prijetnja izazvala je u Velikoj Britaniji dosta negativnih reakcija i indignacije, pa su se čuli zahtjevi da se prema njima odrede i članovi kraljevske obitelji, kad su već prijatelji prinčeva Williama i Harryja sudjelovali u svemu tome. Kraljevska kuća za sada šuti, a čuje se neformalno objašnjenje da se o tome neće oglašavati, jer je riječ o politici u koju se kraljevska kuća ne smije i neće miješati.

Nakon ovog najnovijeg događaja vlada je predložila da se drastično pojača sigurnost u parlamentu i oko njega, te da ga više ne bi čuvali samo članovi unutrašnje parlamentarne službe sigurnosti, mahom stariji ljudi, nego policija. Nakon analize incidenta zaključilo se da su demonstranti imali pomoć iznutra, te se sada istražuje tko je to bio. Posebno se istražuje zašto su bila otvorena sigurnosna vrata koja vode prema dvorani, koja su inače uvijek zatvorena, a koja poslanici mogu otvoriti samo uz pomoć posebnog elektronskog ključa.

No iz parlamenta kažu da se oni ne slažu s vladinim stavom. Doduše, nemaju ništa protiv da se pojača vanjska zaštita zgrade, pa su prošlog tjedna prvi put u povijesti oko parlamenta raspoređeni i naoružani policajci. Uprava parlamenta izričito se protivi da se naoružani policajci rasporede i unutar parlamenta, te da se drastično povećaju unutrašnje kontrole kretanja zaposlenika i posjetitelja, jer on mora ostati dostupan građanima, što je bit demokracije.

Uz to iz parlamenta poručuju vladi da se ne hvali odviše efikasnošću svoje policije jer se i ona ovih dana pokazala nesposobnom da spriječi jedno teško kršenje sigurnosti. Naime, nekoliko dana prije ovog upada demonstranata policija se gadno osramotila štiteći jednu važnu londonsku zgradu. Jedan član udruge očeva kojima je sud zabranio da vide svoju djecu odlučio je prosvjedovati protiv odluke suda na neobičan način. Odjenuo se u kostim Batmana te je zajedno s jednim kolegom uspio preskočiti visoki zid Buckinghamske palače, u kojoj inače živi kraljica i koju čuva policija. On se ljestvama popeo na prednju fasadu zgrade te prosvjedovao puna četiri sata, jer policija nije znala kako da ga od tamo makne. Prekinuo je sam svoj prosvjed kada je procijenio da je zahvaljujući izravnom prijenosu na britanskoj televiziji dovoljno pozornosti skrenuo na svoj problem. I to je mogao biti opasni terorist, bombaš-samoubojica, a tada posljedice ne bi bile bezazlene.