Objavljeno u Nacionalu br. 423, 2003-12-23

Američka 4. pješačka divizija, postrojba koja je uhitila Saddama Husseina, reagirala je dovoljno brzo na obavijest o njegovoj lokaciji jer je prva u svijetu opremljena najsuvremenijim sustavom taktičkog borbenog Interneta

Kad je pretprošlog tjedna ulovljen bivši irački diktator Saddam Hussein, od trenutka kad su potvrđene informacije o njegovu mogućem skloništu pa do izlaska postrojbi iz baze i uhićenja prošlo je manje od tri i pol sata. Sve je počelo kad je u kasnim jutarnjim satima, u subotu 13. prosinca, od izvora bliskog Saddamu Husseinu otkriveno postojanje dviju lokacija na kojima bi diktator u bijegu mogao biti. Odmah su im dodijeljena imena, Wolverine One i Wolverine Two, a potvrda lokacija stigla je u pet poslijepodne. Već u šest sati je 600 vojnika iz 1. brigade Raidera 4. pješačke divizije napustilo svoju bazu u vozilima Humvee i krenulo u potjeru za Saddamom. Dva sata kasnije zatekli su na jednoj od lokacija dvojicu sumnjivaca koji su svojim ponašanjem privukli pozornost na potleušicu pod kojom se u rupi skrivao Saddam Hussein. Jednom od vojnika sumnjivim se učinio tepih, podigao ga je, poklopac Saddamova skloništa je uklonjen, i propali diktator se predao američkim vojnicima.

Tako munjevita akcija bila je moguća jer je američka 4. pješačka divizija prva vojna formacija u svijetu potpuno opremljena sustavom taktičkog Interneta. Na Internet stranicama 4. pješačke divizije već neko vrijeme stoji naziv “prva digitalizirana divizija”. Ako u 4. pješačkoj diviziji nešto ima veze s digitalnim, onda to svakako nisu tenkovi tipa Bradley, vozila Humvee, te haubice Paladin, koje bi se, u tom slučaju, mogle podvesti isključivo kao teški hardware.

Međutim, svakome tko barem donekle razumije što znači pojam digitalno, takav naslov sugerira da se hardware 4. divizije pokreće vrhunskim softwareom i komunikacijskom tehnologijom koja zbog brzine, točnosti i raspolaganja informacijama na svim razinama u postrojbi omogućava uspješno vođenje rata na zemlji i napredovanje vojnika na bojištu. Pojednostavljeno rečeno, ostatak američkih oružanih snaga na bojištu trenutačno se kreće brzinom manjom od brzine kretanja 4. američke divizije, jer postrojbe još uvijek u svom sastavu nemaju revolucionarnu komunikacijsku vojnu tehnologiju 21. stoljeća, a to je taktički Internet.

Sofisticirana i tehnološki najnaprednija komunikacijska oprema vojnika 4. pješačke divizije izašla je iz ureda moćnih komunikacijskih korporacija američke industrije da bi se dokazala u najsurovijem radnom okruženju na svijetu, ratu, a sudeći po najnovijem razvoju događaja u Iraku, ona u tome i uspijeva. Gubitka američkih vojnih snaga u tzv. prijateljskoj vatri više nema, uspješnih zasjeda iračkih gerilaca sve je manje, a nedavno zarobljavanje iračkog diktatora Saddama Husseina dijelom je uspjeh takve tehnologije. Divizijski tenkovi tipa Bradley, oklopna vozila Humvees, haubice Paladin i borbeni helikopteri 4. pješačke divizije predstavljaju masivan hardware koji je potpomognut softwareom Applique+ i procesorima Pentium. Za međusobnu komunikaciju u bežičnoj mreži koristi se isti mrežni protokol TCP/IP kao što ga koriste svi Internet korisnici. Američka vojska takvu je mrežu nazvala Tactical Internet (taktički Internet). Jednostavan opis taktičkog Interneta zvuči kao računalna vojna strategijska videoigra u kojoj igrač određuje kako može manevrirati tenkom, helikopterom ili oklopnim vozilom, i to nakon što na računalnoj mapi vidi raspored vlastitih i neprijateljskih snaga.

Devedesetih godina prošlog stoljeća jedan od vrhunskih prioriteta američke vojske bio je uspostavljanje digitalne informatičke mreže koja bi vojnicima na bojištu pružila u svakom trenutku ključne informacije o njihovu okruženju, rasporedu neprijateljskih i vlastitih snaga, izbjegavanju upada u zasjede, mogućnosti brze promjene manevra teških vozila i udara po najosjetljivijim dijelovima neprijateljskih postrojbi. Taktički Internet razvijan je intenzivno u drugoj polovici 90-ih u tvrtkama ITT, SRI International i Alphatec Inc. za potrebe američke DARPE, agencije američkog ministarstva obrane za napredne tehnologije. Krajem 90-ih za pokusnu postrojbu u ispitivanju mrežnog komunikacijskog sustava odabrana je 4. pješačka divizija, a zbog istog je eksperimenta tada dobila naziv “Force 21”. Premda je taktički Internet svoje vatreno krštenje trebao imati na početku rata u Iraku, kada su postrojbe 4. pješačke divizije preko Turske trebale ući na sjever Iraka, do toga nije došlo jer je Turska zabranila korištenje svog zračnog i kopnenog prostora za potrebe prolaza američkih snaga. Međutim, već danas na terenu u Iraku američki vojnici i časnici te divizije komuniciraju međusobno e-mailom ili porukama bez korištenja radio ili žičanih veza, u vozilima imaju računala s digitalnim mapama koje su povezane na satelitski GPS sustav. Vješto se izbjegavaju terorističke zasjede, a uz pomoć taktičkog Interneta i akcija koje su planirane i provedene uz njegovo korištenje uspješno se razbijaju preostale terorističke i gerilske skupine uz minimalne američke gubitke. Vojnici su iz upotrebe izbacili neprikladno velike taktičke mape presvučene folijama na kojima su flomasterima ucrtavani položaji vlastitih i neprijateljskih snaga uz pomoć geometrijskih pomagala računala, trokuta ili ravnala. Dodatan problem bila je i činjenica da je dobivena informacija mogla biti neupotrebljiva već za nekoliko minuta, prije svega, zbog dinamike kretanja postrojbi na bojištu, a čekanje na novu i pouzdanu informaciju značilo je usporavanje tempa napada ili moguća neugodna iznenađenja.

Danas je vojnicima 4. pješačke na raspolaganju digitalna karta na računalu u svakom vozilu Humvee. Digitalna mapa dobiva se izravno od GPS satelitskog sustava koji vozilo stavlja u središte mape, te pokazuje njegovo okruženje, i to plavom bojom savezničke snage, a crvenom bojom postrojbe neprijatelja. Podaci na digitalnoj mapi mijenjaju se iz sekunde u sekundu, jer informacije o neprijatelju i stanju na bojištu do kojih dolaze izvidnički zrakoplovi, helikopteri, te vojnici izvidnici umreženi u taktički Internet istog se trenutka unose na mrežnu mapu koju koristi nekoliko tisuća vojnika. Osim toga, prikaz situacije na bojištu bilo gdje u svijetu istodobno gledaju najviši američki politički i vojni dužnosnici u Washingtonu.

Taktički Internet vrlo je složen sustav različitih komunikacijskih komponenti vrhunske tehnologije i predstavlja zapravo arhitekturu komunikacijske mreže američke vojske. Taktički Internet radi pod softwareom Applique+ koji se zbog pouzdanosti više oslanja na operativni sustav Linux nego na Windowse. Kako bi uspješno “skinuo” sve digitalne mape i promjene podataka na njima, Applique je uključio korištenje e-maila i instant-poruka u međusobnoj komunikaciji između vojnika i časnika. Tako se sve glasovne poruke pojedinih zapovjednika upućene radiovezom, a koje su možda pogrešno interpretirane, propuštene ili slabo čujne, automatski aktiviraju u obliku pisanog zapisa i takve se šalju svim korisnicima. Zapovjednik može poruke slati zaštićenim kriptiranim putom nekome osobno ili skupini vojnika. Kada ucrtani podaci na digitalnoj mapi budu poslani u zapovjedništvo nekom vrstom e-maila, na isti se način vraćaju podređenim postrojbama s jasno ucrtanim zadaćama i planovima budućeg djelovanja.

Nekoliko je ključnih dijelova taktičkog Interneta u komunikacijskoj arhitekturi koji se međusobno nadopunjuju. GPS, sustav globalnog pozicioniranja, ima vrlo važnu ulogu u funkcioniranju sustava taktičkog Interneta. Omogućava precizno lociranje američkih i neprijateljskih snaga. Američki vojnici sa sobom nose precizni odašiljač kojim se identificiraju GPS satelitima bilo gdje da se nalaze. GPS koordinate za neprijateljske snage utvrđuju se kada ih američki vojnici, helikopteri, zrakoplovi ili bespilotne letjelice uoče na bojištu.

Američkim pilotima sustav Link-16 omogućava da u letjelici na ekranu vide raspored snaga na bojištu, a piloti helikoptera koriste zračno desantnu verziju SINCGARS-a za spajanje na taktički Internet. Komunikacijski sustav uključen u mrežu omogućava pilotima helikoptera blisku zračnu potporu snagama na zemlji razlikujući ih od neprijateljskih vojnika i vozila. Piloti mlaznih borbenih zrakoplova koriste LINK-16 koji im u zrakoplovu stvara preciznu sliku događaja na bojištu, a kroz GPS sustav dobivaju koordinate neprijateljskih snaga. Prije svega, funkcioniranje LINK-16 bitno je kako bi se izbjegli eventualni napadi na vlastite snage.

Jednokanalni zemaljski i zračno-desantni radiosustav popularniji kao SINCGARS osnovni je borbeni mrežni radiouređaj. Služi kao prvi link u neposrednoj komunikaciji između američkih postrojbi koje koriste taktički Internet. Može primati i slati e-mailove, a instaliran je na vozilima ili letjelicama te može biti u opremi svakog vojnika. On radi u uskoj vezi s GPS odašiljačem američkog vojnika kako bi neprekidno obnavljao podatke važne za dobivanje preciznih GPS koordinata o vlastitim ili neprijateljskim snagama.

Drugi link u komunikacijskom lancu taktičkog Interneta je EPLRS koji je zadužen za distribuciju podataka i informacija koje dolaze putem SINCGARS-a. Pretežno je instaliran na zapovjednim vozilima, a služi kao neka vrsta skretnice koja informacije poslane od SINCGARS-a dostavlja točno određenim osobama ili zapovjedništvima u zapovjednom lancu, i to u oba smjera prema vrhu zapovjedništva i prema nižim postrojbama.

NTDRS (Near Term Dana Radio System) predstavlja treći link u arhitekturi taktičkog Interneta i zasigurno omogućava najbrži protok informacija na bojištu, jer prikuplja podatke od više, a ne samo jednog EPLRS modula, te ih distribuira po vertikali zapovjednicima i vojnicima.

Konačni rezultat svih spomenutih razmjena i obrade informacija nalazi se u središnjem “živčanom” sustavu taktičkog Interneta, a to je FBCB2 (u Force 21 borbenom zapovjedništvu brigade i podčinjenim sustavima), “težak” 800 milijuna dolara. Hardware i software sustava FBCB prikuplja sve informacije s bojišta putem spomenutih komunikacijskih linkova američke vojske i predstavlja ih na ekranu u stvarnom vremenu. FBCB2 je instaliran u svakom vozilu i operativnom centru pojedinih zapovjedništava.

Taktički Internet samo je jedna od novosti u tehnologiji ratovanja. Amerikanci trenutačno razvijaju neku vrstu senzora veličine zrna pijeska koje bi se moglo razasuti u dubini neprijateljskog teritorija, te na temelju seizmičkih analiza kretanja tla otkrivati vrijeme i jačinu postrojbe, tip i broj oklopnih vozila i tenkova koji se kreću prema bojištu. Osim toga, neki od senzora isključivo će otkrivati biološke i kemijske supstance, a podaci će se prikupljati i distribuirati također kroz taktički Internet.