Radnička stranka Kurdistana (PKK) osnovana je 1978. godine, a 1984. je krenula u oružanu borbu, prvo za uspostavu neovisne kurdske države na jugoistoku Turske, a kasnije za političku i kulturnu autonomiju.

Više od 40.000 ljudi je izgubilo život u sukobu između vlade i zabranjene paravojne stranke marksističkog porijekla. Čelnik PKK Abudlah Ocalan u zatvoru je od 1999. na otoku Imraliju.

 Turska vlada, Europska unija i SAD stavile su PKK i s njom povezane skupine na popis terorističkih organizacija.

Vladajuća konzervativna Stranka pravde i razvoja i PKK pokrenuli su mirovni proces koji je rezultirao primirjem u ožujku 2013. Međutim, došlo je do zastoja u daljnjim mirovnim pregovorima između PKK i vlade.

• U ožujku 2013. PKK  je počeo povlačiti svoje borce iz Turske u sjeverni Irak nakon što je Ocalan rekao da je “vrijeme da oružje utihne i da se razgovara o idejama”.

Nove napetosti izbile su ovoga mjeseca nakon bombaškog napada na prokurdski skup mladih u jugoistočnom turskom gradu Surucu u kojemu su ubijene 32 osobe. Za napad je okrivljena Islamska država, sunitska ekstremistička skupina koja kontrolira velike dijelove teritorija u Iraku i Siriji.

Nakon što je PKK ubio dva turska policajaca zbog napada u Surucu, vlada je pokrenula nekoliko zračnih udara kojima su meta bili militanti Islamske države u sjevernoj Siriji kao i PKK u sjevernom Iraku.

Dok je turska vojska napadala kampove PKK-a nekoliko puta u prošlosti, irački Kurdi uživali su dalekosežnu autonomiju otkako je srušen režim Sadama Huseina 2003.

PKK je priopćio da su posljednji zračni udari pokazali da primirje iz 2013. “nema stavrnog smisla”.

• Turski napadi otvorili su i pitanje o kurdskoj miliciji u Siriji, Jedinici narodne zaštite (YPG) koja je tijesno povezana s PKK-om i glavna je američka saveznica na terenu protiv Islamske države.

Kurdi u Turskoj dugo su optuživali vladu kako ne čini dovoljnio da pomogne njihovim kolegama u Siriji koji se bore protiv Islamske države u gradu Kobaneu na granici s Turskom.

YPG se smatra najučinkovitijom snagom koja se bori protiv Islamske države.

Turska strahuje da će Kurdi iskoristiti građanski rat u susjednoj Siriji kako bi si osigurali nove baze u toj zemlji.

Kurdski narod živi u većinom graničnim područjima koja obuhvaćaju dijelove Turske, Sirije, Iraka i Irana. Kada je Osmansko carstvo propalo, većinom seosko stanovništvo našlo se podijeljeno između novih granica Bliskog istoka.

Točan broj Kurda u toj regiji nije poznat, a brojke se kreću od 20 milijuna do 30 milijuna ljudi.

Oni imaju svoju vlastitu kulturu i govore nekoliko blisko povezanih jezika. Većina su sunitski muslimani, ali ima i šijita, alevita i jezida.

Brojni Kurdi čeznu za neovisnom državom koju nikada nisu dobili, dok drugi samo traže veću autonomiju.