Objavljeno u Nacionalu br. 371, 2002-12-24

Nepovoljni stand by aranžman s MMF-om koji je Hrvatski sabor ratificirao u prošlu srijedu razbio je sve iluzije o uspješnosti gospodarske politike Vlade Ivice Račana

Novi stand-by aranžman s Međunarodnim monetarnim fondom razbio je sve iluzije o uspješnosti gospodarske politike Račanove vlade. Uvjeti na koje je pristala Vlada na dramatičan su način potvrdili da Račanov kabinet nema vlastiti gospodarski program i da nema snage sam provesti neophodne reformske zahvate. Činjenica da je Vlada u izbornoj godini bila prisiljena sama staviti oko vrata MMF-ovu financijsku omču najbolje pokazuje u kakvoj se bezizlaznoj situaciji našla: morala se obvezati na donošenje krajnje nepopularnih mjera, kao što su praktički zamrzavanje plaća, nova otpuštanja, donošenje novog, antiradničkog zakona o radu u kojemu se smanjuje otkazni rok i otpremnine, na financijske restrikcije poput zabrane davanja novih jamstava za kredite.

HSS se protivio prodaji Ine ali nakon što je to postalo dio sporazuma s MMF-om za koji su glasali i HSS-ovi zastupnici, morat će pristati na prodaju najveće hrvatske kompanijeVlada je, tvrde ekonomski stručnjaci koje je konzultirao Nacional, pristala na sve te grozne uvjete isključivo zbog toga da osigura ostanak na vlasti. Novi stand-by sporazum Vlada, naime, nije potpisala jer je on od nacionalnog interesa i značaja, nego zato da dobije carte blanche za daljnje zaduživanje u inozemstvu pod koliko-toliko prihvatljivim uvjetima. I, što je možda još važnije, da u sljedeća tri mjeseca proda 25 posto dionica “Ine”, najvrednije hrvatske tvrtke u državnom vlasništvu.

Budući da svojom dosadašnjom politikom nije osigurala vlastitu uvjerljivost i vjerodostojnost u međunarodnim financijskim krugovima, Vlada je morala potražiti spas u mentorstvu MMF-a. Odsad će, naime, MMF biti jamstvo svjetskim bankarima i financijerima za uredno vraćanje hrvatskih dugova. No financijska i politička cijena toga aranžmana, procjenjuju stručnjaci, apsolutno je previsoka. MMF je odobrio Hrvatskoj kredit od 140 milijuna dolara i premda ga Vlada neće koristiti, na njega će morati platiti kamate. Za taj neiskorišteni kredit Vlada će sljedeće godine morati izdvojiti iz državnog proračuna najmanje 5 milijuna dolara za kamate. Ni politički dio računa nije ništa manji: preuzimajući obvezu zamrzavanja plaća, davanja tisuća otkaza u MORH-u i MUP-u te donošenja novog, restriktivnog Zakona o radu, Vlada je već unaprijed navukla na sebe novu anatemu i bijes stotina tisuća građana.

Stručnjaci s kojima je razgovarao Nacional upozoravaju da su premijer Račan i potpredsjednik Vlade Linić pristali platiti tako golemu cijenu sporazuma s MMF-om iz još jednog razloga: da izigraju HSS. Kao što je, naime, poznato, predsjednik HSS-a Zlatko Tomčić stavio je praktički veto na daljnju privatizaciju i prodaju preostalih tvrtki stranim ulagačima. Razlog: ne želi da to kao dosad samovoljno i bez ikakva nadzora provode Slavko Linić i SDP. Budući da SDP više nema autoritet, moralnu uvjerljivost i argumente da ustraje na dosadašnjem načinu privatizacije, premijer Račan i potpredsjednik Vlade Linić odlučili su potražiti alibi kod MMF-a. Potpisali su stand-by aranžman koji je obvezao Vladu da u slijedeća tri mjeseca proda 25 dionica “Ine”, 25 posto dionica Hrvatske poštanske banke koja će preuzeti u vlasništvo Croatia banku te da prepolovi svoj portfelj u oko 1100 tvrtki u državnom vlasništvu. Za sve to HSS je glasovao u Saboru čime su svi njegovi dosadašnji argumenti protiv dosadašnjeg modela privatizacije pali u vodu. Privatizaciju će, unatoč njihovu protivljenju, SDP i Slavko Linić nastaviti provoditi pod okriljem MMF-a.

Pristajanje na određivanje vremenskog roka privatizacije “Ine” Vladu će dovesti u posve nepovoljan i neravnopravan položaj. Morat će možda prihvatiti i prenisku cijenu jer je na to tjeraju rokovi, a neće smjeti pričekati dok završi vojna operacija u Iraku i dok ne počne eksploatacija plinskih polja u Siriji, što će, predviđaju eksperti, dodatno uvećati vrijednost “Ine”. I dok nije teško prepoznati motive koji su nagnali Vladu da u sporazum uvrsti vremensku klauzulu za privatizaciju “Ine”, posve je nejasno zašto je Vlada u sporazumu s MMF-om preuzela obvezu prodaje Hrvatske poštanske banke, u koju će biti uskoro uključena i Croatia banka, kad je to još jedina preostala banka u državnom vlasništvu. Koji to jaki ekonomski i politički motivi tjeraju Račanovu vladu da u vlasništvo stranaca preda i posljednju hrvatsku banku? Jednako je tako bilo nerazumno pristati na odredbu da će nova jamstva Vlada moći izdavati samo u iznosu u kojem će biti podmirena stara ili pak nakon isteka postojećih jamstava. Time će se brojne tvrtke koje mogu sklapati poslove samo s državnim jamstvima dovesti u nemoguću situaciju, pa i u opasnost da bankrotiraju jer neće moći sklapati nove i dovršavati već započete poslove. Postavlja se također pitanje zašto je u sporazumu s MMF-om predviđeno da Hrvatska narodna banka uvede više iznose rezervacija za banke s iznimno visokim rastom kredita. To je, naime, potpuno nepotrebno jer HNB obvezuje zakon da, nakon što rast kreditne mase neke banke dvostruko premaši rast BDP-a, u Hrvatskoj to znači 8 posto, automatski mora povećati rezervacije. Dosad to HNB nije učinio, premda je morao.

Sva ta neprincipijelnost, ili kako je to formulirao visoki dužnosnik Ministarstva financija, politička motiviranost sporazuma s MMF-om, nagnala je, doznao je Nacional, predsjednika Stipu Mesića da se obrati premijeru Račanu. U skladu sa svojim ustavnim ovlastima, predsjednik Mesić zatražio je objašnjenje i dodatne informacije o uvjetima pod kojima je Vlada potpisala novi sporazum s MMF-om. Predsjednika Mesića zanima što Vlada tim sporazumom dobiva, a što gubi. Mesić je također upozorio da provedba restriktivnih mjera pretpostavlja svehrvatski konsenzus, kao i socijalno partnerstvo pri prihvaćanju novog Zakona o radu. A toga, po njegovoj ocjeni, nema. Postavlja i pitanje je li moguće nastaviti politiku stezanja remena kad već na svim stranama bukti socijalno nezadovoljstvo, poput onoga koje je eksplodiralo u Željezari Sisak. Ključno je pitanje, kaže Mesić, koliko će novi angažman s MMF-om pridonijeti bržem razvoju gospodarstva, povećanju izvoza i smanjenju nezaposlenosti u iduće dvije godine. Mesić je svoje pismo završio znakovitim pitanjem: ne bi li za Vladu bilo bolje da je te ciljeve ostvarila vlastitom politikom, a ne mjerama koje je nametnuo MMF?

Predsjednik Mesić u svom se pismu ne protivi potpisivanju novog stand-by aranžmana. Svjestan je da za vlade, nakon što krenu u ekonomske reforme, potpisivanje novog stand-by aranžmana s MMF-om može imati pozitivan učinak. Njime se, naime, vlade prisiljavaju na financijsku disciplinu, odgovorno monetarno ponašanje i učvršćivanje makroekonomske stabilnosti. Budući da mnoge vlade nemaju snage za reformske zahvate, sporazumi s MMF-om alibi su im za provedbu teških mjera. I to je bio jedan od razloga zbog kojih su Račan, Linić, Crkvenac i Rohatinski potpisali novi aranžman s MMF-om. Uzdrmanoj Račanovoj vladi MMF je pojas za spašavanje pred kritikama kojima će biti zapljusnuta kad se shvati koliko će ljudi još biti otpušteno, kakve će biti nove otpremnine i otkazni rokovi, da će plaće biti praktički zamrznute, a da sredstva za božićnice i darove više neće biti unaprijed osigurana.

Najveća je slabost sporazuma s MMF-om to što on ne vodi računa o posebnostima ekonomskih i političkih prilika u Hrvatskoj. U dva stručna materijala koja su pripremile institucije Međunarodnog monetarnog fonda predlaže se Upravnom odboru da potiče vlade da izrađuju vlastite gospodarske programe te da izbjegavaju, kad god je to moguće, da se njihovi gospodarski problemi rješavaju po šablonama MMF-a. Također se sugerira MMF-u da što češće bude tek savjetnik koji će pomoći u realizaciji vladina programa. Razlog za takvo stajalište vrlo je jednostavan: jedino domaći stručnjaci mogu uzeti u obzir sve specifičnosti neke države te znaju prilagoditi mjere i gospodarsku politiku prilikama u svakoj državi. Opći uvjeti koje postavlja MMF, a koji ne uvažavaju specifične uvjete, nerijetko imaju katastrofalne posljedice, kako se to dogodilo nedavno u Argentini, a prije toga u Indoneziji.

Umjesto kukavičkog skrivanja pod skutima MMF-a za Račanovu vladu bilo bi kudikamo pametnije da je na vrijeme osmislila suvisli vlastiti program ekonomskih mjera. Time bi osigurala da je MMF samo pojačano prati i nadzire, a ne da joj diktira uvjete.

Ciljevi Vladine gospodarske politike jasni su i ekonomskim laicima: mora povećati izvoz, smanjiti nezaposlenost, uvoz svesti u snošljive okvire te prestati s nekontroliranim i neodgovornim zaduživanjem u inozemstvu. Samo je jedan učinkoviti recept za rješavanje tih problema: postupna promjena tečaja kune. Egzaktno se može dokazati da fleksibilan tečaj valute, uz, dakako, donošenje niza popratnih mjera, odmah dovodi do smanjenja uvoza. Istodobno omogućuje domaćim proizvođačima da po pristupačnim cijenama počnu izrađivati proizvode koji zamjenjuju skupu uvoznu robu. Tako ujedno počinje rasti i domaća proizvodnja. Iskustva također pokazuju da izvoz najprije neko vrijeme stagnira, ali da nekoliko mjeseci nakon korekcije tečaja počinje rasti. Oprezna devalvacija ne utječe fatalno na rast cijena: istraživanja su pokazala da postotak rasta cijena iznosi samo trećinu postotka devalvacije. Uz devalvaciju od 20 posto cijene bi skočiti samo za 6 posto.

Naravno, promjena tečaja ne znači ništa ako ga ne prati niz dobro osmišljenih i provedenih strukturnih mjera za poticanje izvoza i domaće proizvodnje. Ekonomski stručnjaci Račanove vlade dosad nisu pokazali da su sposobni to učiniti. Oni nemaju dovoljno znanja, hrabrosti i snage za nove iskorake, pa će radije i dalje slijediti hadezeovski model gospodarske politike, premda on može dovesti jedino do sveopćeg financijskog i gospodarskog sloma.