Prije nekoliko dana u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt otvorena je izložba “Arhitektura i performans – grafike iz Kabineta Luja XIV. u fundusu MUO“, u povodu obilježavanja 300. godišnjice smrti francuskog kralja Luja XIV. (1661-1715.), poznatijeg kao Kralj Sunca. Zagrebački muzej u svom fundusu od 1882. posjeduje zbirku od 93 iznimno vrijedne kraljevske grafike koje su u 17. stoljeću nastale u Francuskoj u okviru edicije Kraljevskog kabineta. Od njih će na izložbi koja će biti otvorena do siječnja 2016. biti izloženo sedamdeset i pet grafičkih listova, prvi put pokazanih javnosti.

KAKO SU SE TAKO VRIJEDNE i u svjetskim okvirima rijetke grafike našle u fundusu Muzeja te što one danas predstavljaju u europskoj umjetničkoj baštini, za Nacional su pojasnile autorice izložbe Anđelka Galić, povjesničarka umjetnosti i voditeljica Grafičke zbirke MUO te Dubravka Botica, profesorica na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

“Imamo podatke zahvaljujući onodobnom tisku. Priča o ovoj muzejskoj akviziciji vodi unatrag do 19. stoljeća i otkriva jednu zanimljivu kulturološku pozadinu koja upućuje na interesantne poveznice između Hrvatske i Francuske, individualne i kulturološke. Zbirka od 93 bakropisa i bakroreza iz znamenite edicije Kraljevskog kabineta bila je vlasništvo etnologa i kolekcionara Srećka Laya, koji je dio života proveo u Parizu i tamo prikupio dio svoje kolekcije, koju je dobio na dar od francuske vlade. Godine 1878. bio je izaslanik Hrvatske na Svjetskoj izložbi u Parizu sa svojom kolekcijom koja je bila etnografska, ali dio toga je bila i jedna kolekcija bakroreza, o čemu je izvijestio Agramer Zeitung. Srećko Lay dobio je na pariškoj izložbi brončanu medalju, a svoju zbirku ponudio je u otkup našoj Kraljevskoj zemaljskoj vladi te je bila izložena zagrebačkoj publici u Redutnoj dvorani Kazališta 1879., nakon čega je otkupljena. Tada je Iso Kršnjavi pratio sve što se događa i spominje ove zbirke bakroreza iz Louvrea i Tuileriesa koje bi po njemu bile sjajna osnova za novi Muzej za umjetnost i obrt, kada su 1882. i ušle u fundus MUO-a. Dakle, zahvaljujući Isi Kršnjaviju, osnivaču našeg muzeja, te grafike došle su k nama, što govori i o velikom znanju i stručnosti na kojoj je utemeljen MUO“, pojašnjava koautorica izložbe Anđelka Galić.

Vrijednost i aktualnost grafika iz Kraljevskog kabineta Luja XIV. danas nije nipošto umanjena, dapače, mogu se proučavati i interpretirati na mnogo razina, kao arhitektonski i hortikulturni predlošci, povijesno-kulturološki trag epohe, ali i političko-diplomatsko sredstvo širenja utjecaja i sjaja vladavine Luja XIV. “One su višestruko značajne. Važne su nam kao informacija o tome kako su te najvažnije građevine iz razdoblja Luja XIV. izgledale u vrijeme kada ih je on dao obnoviti – poput njegovih pariških rezidencija u Louvreu i Tuileriesu – ili ih je dao značajno proširiti i pregraditi, što je slučaj s Versaillesom. Parafrazirala bih Anthonyja Blunta koji je napisao u prikazu izložbe održane u pariškoj Orangerie 1977., kada je bio izložen samo jedan dio ovih grafika, da ih poznamo kao ilustracije tekstova o francuskoj arhitekturi 17. stoljeća, ali ih nikada ne vidimo uživo. A mi sada imamo jedinstvenu priliku proučiti čitave nizove grafika, ta tri velika ciklusa, kao jedinstvena umjetnička djela. U tom razdoblju 17. stoljeća francuska kultura i umjetnost dosežu najvišu razinu i Francuska postaje vodeća zemlja u Europi, a s druge strane ih možemo promatrati kao vrhunska djela grafičke umjetnosti. No imaju i dodatno značenje, kao vrlo značajno sredstvo u propagandnoj mašineriji koju su osmislili Luj XIV. i njegov ministar Colbert. To je u Francuskoj razdoblje osnivanja iznimno velikih kulturnih institucija, počevši od Akademije na kojoj se formira jedan mali savjet, Petite Académie, koji je današnjim rječnikom bio ured za PR u kojemu se ciljano i sustavno radilo na imidžu i predstavljanju kralja u javnosti, pa je on tako postao Kralj Sunce, Kralj Apolon, prikazuje se kao bog Apolon. Dakle, sastavljaju se vrlo razrađeni i složeni programi, u kojima arhitektura ima iznimno važnu ulogu. Sâm Colbert je rekao Luju XIV. ‘Vaše Veličanstvo, osim vojnih pobjeda, najviše će o vama govoriti vaše građevine!’ i zato se tolika pažnja pridavala tomu da se istovremeno s građevinskim intervencijama, palače odmah publiciraju te distribuiraju čitavom Europom. To je pridonijelo iznimnom utjecaju francuske arhitekture na razvoj cijele barokne arhitekture u Europi; Versailles kao rezidencija Kralja Sunca postaje simbol njegove vladavine i svaki europski vladar tog doba nastojat će sagraditi svoj mali Versailles”, pojašnjava koautorica izložbe Dubravka Botica te ističe da su svi drugi europski vladari pokušavali slijediti Luja XIV. u tom programu, ali nikome to nije uspjelo.

NASLOV IZLOŽBE – koji na prvi pogled može djelovati neobično jer ne slijedi strogi vremenski okvir novijim pojmom ‘performansa’ – pažljivo je i pomno odabran, kako bi naglasio suvremeno čitanje grafičkih predložaka, ali i raskošnog načina života Luja XIV. kojemu je arhitektura služila kao scena i pozornica za stalne dvorske svečanosti. “Postoje tri velike mape grafičkih ciklusa koje se vežu za arhitekturu kraljevskih palača i dekorativne programe te kraljevske svečanosti koje je Luj XIV. uspostavio u baroku, ali arhitektura, uz dekor interijera i eksterijera, zapravo je način očitovanja kraljeve moći i to je međusobno neraskidivo. Kolegica Dubravka Botica i pisala je o arhitekturi Versaillesa kao o arhitekturi za performans, jer kroz kraljevske svečanosti u Versaillesu do kraja je zaživjela metafora o svijetu kao pozornici. Versailles je bio veliki i veličanstveni okvir za formiranje slike kralja kao najmoćnijeg europskog vladara, bio je pozornica za društveni performans, svakodnevni život ispunjen dvorskim ceremonijalom, istinski spektakl koji je u vrtove Versaillesa dovodio najbolje što se tada događalo na pariškim pozornicama. To su ta dva vida očitovanja: arhitektura koja svjedoči o kraljevoj moći jednako kao i vojne pobjede te umjetnost spektakla koja je definitivno bila velika poluga manifestiranja kraljeve moći, a ta tradicija provlači se od antike”, navodi Anđelka Galić.

DUBRAVKA BOTICA SMATRA da je, osim Versaillesa, za proučavanje tzv. arhitekture performansa važna i palača Tuileries, jer grafike danas svjedoče o njezinu izgledu u vrijeme kada ju Luj XIV. pregrađuje. “Ona je izgrađena još u 16. stoljeću za vrijeme Katarine de Medici, u neposrednoj blizini samog Louvrea, te je u 19. stoljeću bila rezidencija francuskih kraljeva, na koncu uništena u Pariškoj komuni 1871. Zato su nam ovo vrlo vrijedna svjedočanstva o njezinu izgledu. Složeni barokni odnos između arhitekture i pozornice u toj palači dolazi do izražaja na nekoliko razina i na ovim grafikama vidimo vrlo monumentalno dvorište koje je oblikovano ispred palače i služi kao pozornica na kojoj se prezentiraju i dvorjani, uz kraljevsku obitelj. Istovremeno, ona je zaista bila pozornica jer je u jednom njezinu krilu podignuto tada najveće kazalište u Europi, čuvena Salle des Machines koja je imala čudnovatu scenografiju, u tom trenutku svjetsko čudo, na kojoj se pojavljivalo nekoliko desetaka glumaca i članova kraljevske obitelji. Odnos pozornice i arhitekture je tada neraskidiv i mnogo je bio intenzivniji no što ga mi danas zamišljamo. Treba naglasiti da je to vrijeme kada se tek počinju graditi kazališta, a predstave su se održavale u velikim svečanim plesnim dvoranama, dvorištima, čak u monumentalnim konjušnicama Versaillesa, jer kazališne građevine nisu bile kodificirane kao arhitektonska tipologija kao danas”, pojašnjava Dubravka Botica.

Na mnogim grafičkim listovima velika pažnja posvećena je detaljnim prikazima dvorskih svečanosti, vrstama dekoracije pozornica, načinu oblikovanja vrtova i načinima zabave. “Francuska krajobrazna arhitektura, koju tada predvodi dvorski vrtlar André Le Nôtre, doseže vrhunac, nastavljajući se na već ranija rješenja iz 16. stoljeća. Le Nôtre u nekoliko vrtova koje je projektirao – pariški u Tuileriesu, dvorcu Vaux-le-Vicomteu i remek-djelu u Versaillesu – postavlja standarde onoga što će kasnije postati u Europi poznato kao Jardin à la française, odnosno, francuski vrt ili park. Zanimljivo je pratiti što se događa u Versaillesu; dvorac za sebe, zapravo, u prvom razdoblju, kada se održavaju prve svečanosti, nije toliko važan, a vrtovi preuzimaju primat. Drveće se sadi prema geometrijskim uzorcima u kojima se održavaju različite svečanosti i predstave, večere, balovi i vatrometi, što je sve prikazano na grafikama. Uređuju se i parteri, vegetacija se sadi po strogim, vrlo preciznim geometrijskim predlošcima, a voda također postaje iznimno važan element u samom Versaillesu. Kraljevske fontane dio su čitavog programa dekoracije, u njima se iznimno očituje taj apolonski imaginarij, a formira se i tzv. aleja fontana. Kada su fontane bile u funkciji, predstavljale su vrlo svečanu kulisu. Naime, dimenzije Versaillesa nisu bile ograničene prostorom, jer sve okolne šume bile su kraljevski posjed, već su bile uvjetovane vodom; koliko ima vode i koliko fontana mogu oblikovati odredilo je na kraju dimenzije vrta dvorca”, pojašnjava Dubravka Botica.

“VRTOVI VERSAILLESA BILI SU DIO SCENOGRAFIJE, što se jasno vidi na izloženim grafikama. Prva svečanost iz 1664., koja je prikazana na grafikama Isräela Silvestrea, bila je u duhu srednjovjekovnog viteštva, romantične priče iz ‘Mahnitog Orlanda’ te pokazuje kako su prve intervencije Le Nôtrea u vrtovima korištene za scenografiju. Za drugu svečanost iz 1668. već se grade privremeni paviljoni koji integriraju arhitekturu i vrtove u temu teatra jer se predstava zapravo odigravala u vrtu kao pozornici. Aleje i fontane majstorski su korištene u ostvarivanju te beskonačne teatarske perspektive. Zapravo, sve tri svečanosti danas su nam važne za povijest teatra i specifičnih scenskih vrsta koje su započele s dvorskim baletom, a završile s operom”, ističe Anđelka Galić. Oživljavanje političkog teatra, koji ne vuče korijene samo iz antike, već se nastavlja u dinastiji Valois, nastavilo se izgradnjom velikog karusela koji je Luj XIV. dao postaviti 1662. ispred dvorca Tuileries povodom rođenja njegova nasljednika. “Nakon toga kralj svoje spektakle iz javne sfere prebacuje u privatnost vrtova Versaillesa, odnosno, svoje rezidencije, potpuno svjestan moći spektakla. Kada je imao 23 godine, Luj XIV. zapisao je da spektaklom više posjedujemo duše ljudi, nego dobročinstvima i dobrim djelima. Čak su i plemići bili zarobljeni u čaroliji dvorskog života”, tumači Anđelka Galić.

POSEBNA ALI NEVIDLJIVA DIMENZIJA izložbe svakako su vodeni znakovi (žigovi) na grafičkim listovima, koji su se izdvojeno znanstveno proučavali za ovu izložbu te upućuju na to da Muzej za umjetnost i obrt ima neka od najranijih izdanja grafika iz Kraljevskog kabineta. “Kraljev ministar Colbert izmislio je projekt otiskivanja grafika za kraljevu zbirku, koje su postale njegovi omiljeni darovi. No problem umnožive grafičke slike i grafike kao umjetnosti multioriginala jest ustanoviti izvornost otiska. Kraljevska tiskara je dvadeset godina jedina imala puno pravo otiskivanja i te otiske prate vrlo raskošni vodeni znakovi koje je za izložbu proučavala suradnica Antonija Došen, koja je otkrila i da su naše grafike rađene na najkvalitetnijem papiru iz prve polovine 17. stoljeća, što definitivno potvrđuje da imamo neka od najranijih izdanja, konkretno ciklusa o Versaillesu”, pojašnjava Anđelka Galić.

Vrijednost ove muzejske zbirke je iznimno velika, pa iako je Luj XIV. bio jedan od najvećih kolekcionara svog vremena, ovim grafikama može se pohvaliti mali broj svjetskih institucija. “Luj XIV. postavio je fond Grafičke zbirke francuske Nacionalne biblioteke i oni su to čuvali do 1812., dok grafičke matrice nisu prenesene u Louvre. Te grafike djelomično su bile na komercijalnom tržištu; to je bio vrlo skup projekt i da bi se dijelom amortizirali troškovi, jedan manji dio bio je na prodaju, upravo najpopularniji dio listova koji prikazuje kraljeve svečanosti. Osim francuske Nacionalne biblioteke, vrijednu zbirku posjeduje i Getty Institut u Los Angelesu. Oni su također ove obljetničke godine imali izložbu za koju su rekli da je prva izložba zbirke Kraljevskog kabineta, a naša u MUO je druga po redu u svjetskim razmjerima. Pojedinačnih otisaka po svijetu također ima malo, jer su bili kraljevi darovi plemstvu i crkvenim poglavarima, dakle, cijelih serija zapravo nema”, ističe Anđelka Galić.

Dubravka Botica grafičke listove Luja XIV. prepoznaje kao jedinstvenu vizualnu arhivu kraljevskih palača koja je bila ključna za širenje arhitektonskih invencija Europom. “Zaista imamo zaključene cikluse, što smo otkrili prema katalogu Kraljevske knjižnice iz 1743. kada su ove grafike bile prvi put sistematizirane i popisane. Grafika je čuvar sjećanja na jedno sjajno razdoblje europske povijesti i kulture, a danas su zanimljive i povjesničarima umjetnosti i arhitekture jer nam daju jasan i čist uvid u ideje pojedinih arhitekata.

Mi danas i Versailles i Louvre vidimo s kasnijim pregradnjama, vrlo jakim intervencijama 18., 19. i 20. stoljeća, a ovdje vidimo čistu ideju u kojoj se klasicizam spaja s baroknom reprezentativnošću. Sve vedute opremljene su tlocrtima, kao i složenim ikonografskim programima koji su se do tada objavljivali u arhitektonskim traktatima. Imamo sačuvan i prikaz gradnje istočnog pročelja Louvrea koji je možda jedan od najintrigantnijih događaja u arhitekturi 17. stoljeća u europskim razmjerima. Luj XIV. je dovršenjem Louvrea htio pokazati svoj novi status u Europi pa je na nagovor ministra Colberta organizirao međunarodni pozivni arhitektonski natječaj. Pozvao je najveće arhitekte rimskog baroka, Gianlorenza Berninija, Carla Rainaldija, Pietra da Cortonu, uz vodeće francuske arhitekte Louisa Le Vaua i Françoisa Mansarta, no svi su ti projekti odbijeni. Cilj je bio pokazati snagu francuske Petite Académie, a na kraju pročelje radi Claude Perrault, blizak kraljevu ikonografskom programu”, navodi Dubravka Botica.

AUTORICE IZLOŽBE SLAŽU SE da je upravo ministar Colbert prepoznao u ono vrijeme komunikacijsku ulogu i snagu grafičke umjetnosti, znajući da će kroz grafiku ilustrirati sve ono što predstavlja vrhunce vladavine kralja Luja XIV. “Te grafike nadišle su kraljevu intenciju kao ‘skupovi upakiranih značenja’ jer nisu samo oblikovale sliku kralja, već su njegovu slavu širile diljem Europe. To je bila vježba propagande na kojoj je grafika pokazala da je vrlo moćno sredstvo umjetnosti uvjeravanja”, zaključuje voditeljica Grafičke zbirke Muzeja Anđelka Galić.