Objavljeno u Nacionalu br. 841, 2011-12-27

Razotkrivanje neonacističke terorističke ćelije u Njemačkoj pokazalo je da širom Europe postoje ekstremisti, otpadnici NATO-ove mreže Gladio iz doba Hladnog rata

Ni vlada ni javnost u Njemačkoj nisu bili pripremljeni na šokantno otkriće 4. studenoga: da u Njemačkoj postoji neonacistička teroristička ćelija koja je počinila desetak umorstava i pljački banaka te bila odgovorna za nekoliko paleža i bombaških napada. Tog su dana, nakon oružane pljačke u Eisenachu u Tiringiji, dvoje osumnjičenih napadača nađeni mrtvi u kamperu – počinili su samoubojstvo. Istog dana izbila je vatra u kući u Zwickauu u Saksoniji, gdje je živjelo dvoje pljačkaša – Uwe Böhnhardt (34) i Uwe Mundlos (38). Vatru je podmetnula Beate Zschäpe (36) koja je živjela s njima, a policiji se predala 8. listopada. U kamperu i u stanu u Zwickauu nađeno je podosta oružja, među kojem je bio i pištolj češke proizvodnje kojim je ubijeno osam Turaka i jedan Grk, sve vlasnici malih dućana.

Taj se niz ubojstava zbivao u Njemačkoj od 2001. do 2009. Nađen je i pištolj Tokarev kojim je 2007. usmrćena policajka Michele Kiesewetter. Na kompjutoru u stanu u Zwickauu policija je našla i video ciničnu animaciju u kojoj se grupa zvana Nacionalsocijalističko podzemlje (NSP) razmeće s deset ubojstava.
Ubrzo se otkrilo da Böhnhardt, Mundlos i Zschäpe nisu bili nepoznati policiji i tajnim službama. Ta je trojka bila vrlo aktivna na neonacističkoj sceni koju su agenti nadgledali te su od sredine 90-ih sudjelovali na neonacističkim prosvjedima i skupovima. Kada su se 1997. u Tiringiji pojavili prijeteći nacistički mailovi i lažne bombe, trojka je privedena zbog istrage i ubrzo puštena zbog nedostatka dokaza. No nakon što je policija u pretresima u neonacističkom miljeu našla pravi eksploziv, a dokazi su upućivali na njih troje, izdan je nalog za uhićenje. No u siječnju 1998. trojka je nestala i idućih 13 godina nije joj se moglo ući u trag – a to uznemiruje jer pokazuje da nešto nije bilo u redu sa službama sigurnosti. Od ljudi koji znaju kako policija i tajne službe postupaju s ekstremistima i teroristima dobit ćete tri objašnjenja o tome što je pošlo krivo:
1) Desničarsko i neonacističko nasilje prema strancima, manjinama i ljevičarima neosporna je činjenica. No to nasilje – iako prošireno – dosad je bilo ograničeno na tjelesne ozljede, doduše, često teške. Napadači su u pravilu bili u povišenu emotivnom stanju, uglavnom pod utjecajem alkohola. Slučajevi planiranih i hladnokrvnih ubojstava dosad su bili nepoznati na neonacističkoj sceni.
2) Sigurnosne službe općenito smatraju da je terorizam isključivo u domeni islamista i ljevičarskih ekstremista. Iako je ćelija NSP-a devet od 10 ubojstava počinila istim oružjem, ubojstva se nisu uklapala u uzorak islamskog i ljevičarskog terorizma, pa se istraga usredotočila na organizirani zločin. Čini se da je mogućnost neonacističkog zločina bila nezamisliva pa nije ni uzeta u obzir.
3) Nadalje, postojale su tipične birokratske zapreke u suradnji raznih službi sigurnosti i policije tako da nitko nije na jednom mjestu skupio sve informacije i provjerio ih kod službi koje se bave desničarskim ekstremistima.
Ta objašnjenja zvuče razumno i uvjerljivo, ali zašto je ćelija NSP-a napravila kvantni skok i iz uobičajena ekstremističkog nasilja prešla u oružano podzemlje?
Slučaj ćelije NSP-a pokazuje dva obilježja neonacističkog terorizma čije će nam razmatranje pokazati odgovor na to pitanje:
1) Ćelija NSP-a vođena je u konspiraciji i profesionalno. Nije lako ostati u podzemlju neotkriven 13 godina, pa makar sigurnosne službe i činile sustavne propuste. I u podzemlju trebate stanove, bankovne račune, osobne dokumente, registarske pločice i kreditne kartice. Niz uhićenja nakon 4. studenoga potvrđuje da je ćelija NSP-a djelovala unutar mreže istomišljenika. Ta skrivena mreža neonacista omogućila im je lažne identitete i logističku podršku, a možda ih je i upozoravala na policijske akcije. Iako sigurnosne agencije motre neonacistički milje, u kojem imaju i ubačene agente, podupiratelji NSP-a nisu bili otkriveni svih ovih 13 godina.
2) Neonacistički teroristi imaju nov način političkog komuniciranja. NSP nije nikad preuzimao odgovornost za svoje akcije onako kako to čine islamisti ili ljevičari. Umjesto podugačkih i zamršenih proglasa, neonacisti su napravili cinični crtić. NSP se predstavio kao Pink Panther umontiran u snimke prizorišta zločina i žrtava. Takva začuđujuće cinična politička komunikacija zahtijeva socilošku i psihološku analizu, ali razlog za nju vidljiv je u videu: Pink Panther drži natpis s riječima: “Ne riječi nego djela.”
Konspirativno djelovanje neonacista i njihova propaganda djelima umjesto riječima podsjećaju na talijanske neofašističke skupine, ali i na bombaški napad na minhenskom Oktoberfestu 1980. kada je 13 ljudi ubijeno i još 211 ranjeno. Među žrtvama je bio i Gundolf Köhler koji je službeno proglašen jedinim napadačem. Pa ipak, Köhler je imao veza među raznim neonacističkim skupinama. Sudjelovao je u paravojnoj obuci neonacističke skupine WSG Hoffmann, a bio je povezan i s desničarskim ekstremistom Heinzom Lembkeom. Lembke je bio uhićen nakon godinu dana, a policiji je otkio 33 skrovišta oružja u sjevernoj Njemačkoj, gdje se nalazilo automatsko oružje, gomila municije, 250 ručnih granata, 150 kg TNT-a i bazuke. Lembke je ubrzo počinio samoubojstvo u zatvoru, a kako su dva glavna osumnjičenika bila mrtva, slučaj je 1982. zaključen. Danas, 31 godinu nakon minhenskog bombaškog atentata i 29 godina nakon što je Köhler bio proglašen jedinim napadačem, Bavarski državni parlament i Minhensko gradsko vijeće jednoglasno su zatražili otvaranje te istrage u sklopu koje će se proučiti i dokazi o neonacističkom miljeu koje su tijekom godina prikupili istraživački novinari, povjesničari i odvjetnici minhenskih žrtava. Švicarski povjesničar Daniele Ganser – ozbiljni znanstvenik, a ne pobornik teorija urote – sugerirao je da bi minhenski atentat mogao biti povezan s mrežom Gladio.

Gladio je tajna mreža operativaca i skrivenih skladišta oružja koju su britanske i američke špijunske službe osnovale u svim zapadnoeuropskim zemljama da bi – u slučaju sovjetske okupacije – vodile gerilski rat. U Gladio su ušli brojni militantni desničarski ekstremisti – u kontekstu hladnog rata to nije neobično: desničarski ekstremisti bili su najborbeniji antikomunisti. Talijanski istražitelji otkrili su da su skupine desnih ekstremista odgovorne za nekoliko krvavih terorističkih napada između 1969. i 1980. Najozbiljniji udar neofašista zbio se 2. koloza 1980. na kolodvoru u Bologni kada je bilo ubijeno 85 ljudi. Bombaški napad u Münchenu zbio se 26. rujna 1980.

Njemačka vlada objavila je 1991. godine da je mreža Gladio u Njemačkoj posve raspuštena. Tome valja vjerovati. Ali što je bilo s operativcima nakon toga i što su desni ekstremisti iz Gladija radili nakon raspuštanja? Teroristička ćelija NSP-a izrasla je među desničarskim ekstremistima. Da je povezana s desnim ekstremistima iz doba hladnog rata, samo je hipoteza – ali ta je hipoteza toliko uvjerljiva da na njoj trenutno radi više od 400 policijskih istražitelja i agenata tajnih službi.