Bijelo dugme, jedan od najvećih bendova s područja Jugoslavije, ove i sljedeće godine 50. rođendan slavi velikom turnejom „Doživjeti stotu” tijekom koje će održati 50 koncerata. Slavljenička turneja krenula je 11. svibnja iz Sarajeva, gdje je sve i počelo 1974. godine kada je Goran Bregović oformio taj bend. Prvi koncert u Hrvatskoj održat će se u neobičnom ambijentu starorimskog kamenoloma Cave Romane u Vinkuranu pored Pule, u nedjelju 25. kolovoza. Goran Bregović rođen je 1950. u Sarajevu, gdje se glazbom počeo baviti još u srednjoj školi, a Bijelo dugme osnovao je 1974. i do 1989. grupa je snimila 15-ak studijskih i koncertnih albuma te postala jedna od najpopularnijih u bivšoj Jugoslaviji. Nakon raspada Bijelog dugmeta, Bregović je počeo skladati filmsku glazbu, a 1998. osnovao je Orkestar za svadbe i sprovode, s kojim po cijelom svijetu nastupa svirajući tradicionalnu narodnu glazbu s Balkana, vlastite skladbe utemeljene na balkanskom i romskom melosu te obrade starih pjesama Bijelog dugmeta.

Goran Bregović dao je intervju Nacionalu.

NACIONAL: S Bijelim dugmetom započeli ste dvogodišnju turneju po bivšoj Jugoslaviji, a 25. kolovoza nastupit ćete u kamenolomu Cave Romane. Zašto ste odlučili ponovo svirati s Dugmetom i kako se osjećate svirajući te pjesme?

Zato što sam oduvijek volio svirati s Bijelim dugmetom, od početka sam znao da će tako biti, jednostavno uživam. Kad čuješ pjesme koje si napisao prije 50 godina, pa čuješ i shvatiš da se još uvijek pjevaju, pomisliš da to mora biti razlog za slavlje. I slavit ćemo tih 50 godina! Još nas ima živih, još uvijek sviramo i još uvijek uživamo.

NACIONAL: Kako gledate na te nove lokacije za koncerte, ovo je nešto posve drugačije, kamenolom?

Svirati u kamenolomu je baš jako lijepo, već sam svirao jednom prilikom u jednom rudniku mramora, možda najvećem u svijetu. I ondje je jedan od napuštenih kamenoloma pretvoren u dvoranu i održavaju se koncerti. Lijepo je to, neobično, veselim se.

NACIONAL: Turneju svirate povodom 50 godina od osnutka Bijelog dugmeta. Nevjerojatno zvuči ta brojka 50, pola stoljeća. Koliko je ona zapravo velika?

Pa brojka je velika, naravno. Prvo, veliko je to da nas još uvijek ima živih nakon života kakav smo živjeli, ali veliko je to što je ta muzika još uvijek živa, da se još uvijek izvodi i da je još uvijek ljudi vole.

Goran Bregović osnovao je Bijelo dugme 1974. u Sarajevu

NACIONAL: U intervjuu prije sedam-osam godina rekli ste mi da je lijepa stvar o Bijelom dugmetu to što vidite mladu publiku kad svirate. Rekli ste: „Nekako je ta muzika ostala mlada bez obzira na to što smo mi otišli dalje.” Što mislite, zašto je Bijelo dugme bilo toliko popularno i zašto još i danas ljudi znaju te pjesme?

Čuda se događaju i volim što se baš meni jedno takvo dogodilo. A to čudo je da nakon 50 godina još uvijek postoji stvar koja je još uvijek mlada. To su ta mala čuda koja se dogode kad se bavite muzikom.

NACIONAL: Grupa je osnovana 1974. u Sarajevu, gdje ste turneju i započeli. Kako ste doživjeli taj koncert? Kakve vas emocije danas vežu za rodni grad, u kojem već dugo ne živite?

Postoji nešto što će znanost teško objasniti – zašto smo tako jako vezani za gradove u kojima smo rođeni i odrasli. Kad pogledate na zapadu, uglavnom svi nekako vole pobjeći od mjesta u kojem su rođeni. Ja sam se rodio u Sarajevu, koje nije velik grad i kvalificira se kao grad iz kojeg čovjek treba otići. A ja sam nekako cijeli život ostao vezan za to Sarajevo. I onda nakon 50 godina sviram u Sarajevu, u dvorani kojoj sam počeo, i sviram s istim uzbuđenjem kao prvi put. Puno mi je srce zbog toga.

‘Čuda se događaju i volim što se baš meni jedno takvo dogodilo – da nakon 50 godina i dalje postoji pjesma koja je još mlada. To su ta mala čuda koja se dogode kad se bavite muzikom’

NACIONAL: Kakve promjene vidite u Sarajevu, koliko se promijenilo od Sarajeva vaše mladosti?

Ne mislim da se Sarajevo toliko promijenilo. Više smo se mi promijenili nakon toliko godina. Zbog takvog strašnog rata čovjek bi pomislio da će se više promijeniti, ali Sarajevo je nekako uspjelo sačuvati tu neku malu kulturnu infrastrukturu, neku malu ljepotu koja ne znaš čime je zaslužena i zbog čega je tu, ali postoji. Nemam osjećaj da sam otišao iz Sarajeva.

NACIONAL: Kažu da se čovjek, kako stari, sve više vraća svojim korijenima. Je li isti slučaj s vama? Jeste li zato željeli odraditi ovu turneju i koji su vaši pravi korijeni? Vidite li se jednog dana ponovo u Sarajevu, primjerice?

Kako da ne, vraćamo se korijenima, i moj tata se vratio u svoje selo i ondje zasadio vinograd te ondje i umro. Mogao bih plakati kad ga zamislim na tome mjestu, znate kako je kad losos krene uzvodno da umre odakle je krenuo. Vjerojatno svi imamo taj instinkt lososa. Ali ja još uvijek radim i još uvijek nemam te porive starog čovjeka. Čak i dobro radim, ovo je period u kojem i dobro pišem, pa ne znam kad će me sustići ta starost.

NACIONAL: Čega se u ovih 50 godina najradije sjećate, kojih pjesama, koncerata, turneja, ljudi? Iako je Bijelo dugme sviralo samo do 1989., čovjek ima osjećaj kao da niste prestali svirati jer su pjesme žive u svim zemljama bivše Jugoslavije.

Ovu turneju vidim kao proslavu, kao rođendan, kao kad jedan dan naprosto osjetite da imate razlog da nešto slavite. I onda slavite. Bijelo dugme je bilo uzbudljivo putovanje. Ja sam bio na četvrtoj godini filozofije, iduće sam godine trebao početi predavati marksizam u srednjoj školi, ali se dogodilo to da smo snimili ploču i tako sam se spasio tog groznog posla – da predajem filozofiju djeci.

Prvih godina je bilo, kad danas pomislim, ludo. Svirali smo i 300 koncerata tih prvih godina, Bože, kako li smo samo to sve izdržali! Kad se toga sjetim, čini mi se da je svih tih 300 dana prošlo u nekom veselju, da smo se radovali svemu što se događalo. Poslije su stvari išle nekako same svojim tokom, vjerojatno bi sve drugačije završilo da nije bilo rata. Rat je podijelio živote prije rata i živote nakon rata i, koliko god mi je izgledalo da smo prije rata živjeli neobične živote, taj rat je napravio to da smo živjeli kao i svi drugi. Ali unatoč svemu, ne mogu se sjetiti nijedne loše misli, imam osjećaj da mi je cijelo to vrijeme bilo baš lijepo.

NACIONAL: Kad sam spomenula Jugoslaviju, zanimljivo je da vi ne odustajete od toga da se izjašnjavate Jugoslavenom. Je li to zbog vaše miješane obitelji, zbog djetinjstva u Bosni i Hercegovini? Što je za vas značila Jugoslavija?

Ja sam zbilja uvijek mislio da je moja domovina, moje mjesto gdje pripadam, ondje gdje mi je zimski kaput u kolovozu, a kupaće gaće u siječnju. Rat je, međutim, promijenio stvari, promiješao ih. Sad mi se čini da bih mogao živjeti bilo gdje, kao što i živim posljednjih 30 godina. A Jugoslavija, znate, nije politički teritorij, meni je to emotivni teritorij, to je teritorij na kojem smo odrastali, gdje imamo prijatelje, uspomene. Stoga za mene Jugoslavija nije politička ideja, ona je neki emotivni teritorij. To što su ondje sad neke države ne remeti u meni ništa. Jednako sam komotan u Zagrebu, Ljubljani, Beogradu, Sarajevu… To je teritorij na kojem mi je srce oduvijek bilo.

Bregović i Mladen Vojičić Tifa, jedan od trojice pjevača Bijelog dugmeta, 1980-ih

NACIONAL: Osim Bijelog dugmeta koje se, evo, vratilo svirkama, još su se neki sarajevski bendovi koji su bili jako popularni u Jugoslaviji vratili svirkama ili nisu ni prestali svirati – Plavi orkestar, Zabranjeno pušenje, Teška industrija… Što to znači s današnje distance za Sarajevo? Pratite li danas glazbu ili glazbenike iz BiH, kakva je scena?

Ne mogu reći da pratim, pa čak ni da me nešto jako interesira. S godinama mi se polako sužavaju interesi, a moji interesi su daleko od onoga što se može nazvati popularnom muzikom. Uglavnom me sad zanima folklor, tradicijska muzika, takve stvari. To je prirodno, čini mi se. Sjećam se da sam Erica Claptona pitao kako je moguće da samo tako nestaneš na pet-šest godina, svirao je s nekim malim country bendom. Rekao mi je da je samo u jednom trenutku dobio želju svirati country. E pa ja samo imam tu želju – svirati country. I što god da radim, sviram baš to, sve što radim ima veze s našim folklorom i to je uvijek tako bilo. Mnogi su u nekom trenutku dobili želju svirati jer sviranje i stvaranje muzike s bendom, to je nešto što ti stvara ovisnost. Teško se čovjek toga oslobađa. Ti možeš iz rock’n’rolla, ali rock’n’roll iz tebe teško.

NACIONAL: O ratu se u suštini ne želite izjašnjavati, ali kako ste ga emotivno proživljavali?

Kad je počeo rat, ja sam se zatekao u Parizu, radio sam neke filmove. Ali rat je pucao i na daljinu, svi smo bili pogođeni bez obzira na daljinu. Istovremeno, znate, kad ostaneš bez svih oslonaca, prorade misli, počneš više i bolje raditi. Stoga bih ja vjerojatno, da nije bilo rata, bio davno u mirovini, uživao pecajući na Braču. Međutim, rat je kod mene uzrokovao možda nešto najbolje, a to je da počnem dva puta u životu. Svaka rutina, pa i ona najglamuroznija, ipak je samo rutina. Ono što je lijepo je početak. Ja sam imao sreću da dva puta počnem ispočetka, prvi put s Dugmetom i drugi put ovo što i sada radim po svijetu. I imao sam sreću da je uspjelo.

NACIONAL: U glazbi ste od srednje škole, zašto vam je toliko važna, što vam znači, zašto se najbolje izražavate glazbom?

Muzika je sve. Ja sam kao muzičar počeo tako što sam svirao u striptiz-baru, nisam imao ni 18 godina. To je zbilja kao da dobiješ znak odozgo: „Evo, imam nešto za tebe.” Vidio sam toliko golih žena prije svoje osamnaeste kao vjerojatno svi moji vršnjaci zajedno. I tako, primao sam neke signale koji su mi govorili da je to moje zanimanje. I nikad ništa drugo nisam radio, cijeli život bavim se samo muzikom.

NACIONAL: Što vas može inspirirati da napišete pjesmu? Kako nastaje vaša pjesma, pišete li u trenutku ili pjesma nastaje dulje vrijeme?

Teško mi je to objasniti. Sad me, primjerice, pitaju zašto da ne napišem neke nove pjesme za Bijelo dugme. Uopće se ne mogu sjetiti kako su izgledali ti procesi kad sam pisao te pjesme. Možda bih mogao napisati tehnički dobre pjesme, ali pjesme Bijelog dugmeta uglavnom su napisane zato što su morale biti napisane, a ne zato što sam bio vješt kompozitor. To je muzika napisana u nekom vremenu i pripada tom vremenu. To je kao kad slušaš Chopina pa te pitaju ima li što novog, nema ništa novo, to je bilo to vrijeme. Da sad s tim to kao vampir krenem pisati, čini se neukusno.

NACIONAL: Snimali ste različite projekte nakon raspada Bijelog dugmeta, s različitim glazbenicima i umjetnicima širom svijeta. U spomenutom ste mi intervjuu rekli da se nadate da će nešto i od toga što ste pisali nakon Bijelog dugmeta ostati mlado još dugo. Kako gledate na taj vaš rad, što vam se najviše sviđa? Jeste li u toj različitosti otišli dovoljno daleko od nekog svog glazbenog rezona ili još nije kraj istraživanjima?

Još ima puno stvari koje učim, još uvijek me drži znatiželja. Moja posljednja ploča se zove „Bellybutton”, pupak svijeta. To je koncert za trojicu violinista koji dolaze iz tri različite tradicije – kršćanske, židovske i islama. To ne sliči mojim ranijim radovima, ali je zgodno jer sam sebe kao kompozitora uspio smjestiti negdje. Pisao sam i glazbu koja je izlazila kao etno, kao folk, kao klasika. Uvijek sam sanjao o takvoj poziciji – da mogu slobodno raditi i da nemam obveze. Nisam imao potrebu da me netko prepoznaje po ulici, toga mi je bilo dosta davno prije.

‘Cijeli sam život vezan uz Sarajevo. I onda nakon 50 godina sviram u Sarajevu, u dvorani u kojoj sam počeo i sviram s istim uzbuđenjem kao prvi put. Puno mi je srce zbog toga’

NACIONAL: Kad pogledate iza sebe, na ovih pola stoljeća, na što ste najponosniji?

Kad pogledam iza sebe, mogao bih biti ponosan na mnoge stvari. Iz tako jedne male kulture izaći u svijet i imati publiku od Sibira do Islanda, od Hong Konga do Novog Zelanda. Ali čini mi se da sam oduvijek bio najponosniji na činjenicu da sam bio predsjednik boksačkog kluba i što me je taj svijet boksa prihvaćao, taj svijet kojem sam se divio jer se boksači po strogim pravilima gledaju u oči i bore jedni protiv drugih. To mi je bila posebna ljepota.

NACIONAL: Koja vam je najdraža pjesma Bijelog dugmeta koju ste napisali?

Zvuči banalno, ali teško mi je izdvojiti jednu. Ali sad kad te pjesme ponovo sviram, onda shvaćam da su neke solidno napisane, da su brze i vesele, ali i sentimentalne. Nađe se pokoja solidno napisana, moram reći.

Na turneji ‘Doživjeti stotu’ Bijelo dugme svirat će 50 koncerata diljem regije

NACIONAL: Kakvi su vam poslovni planovi?

Volio bih da u dobrom zdravlju odsviramo ovih 50 koncerata i da nas drži dobro raspoloženje, kao što je to bio slučaj s ovih nekoliko koje smo odsvirali. Svirat ću paralelno i svoje koncerte, izdat ću novu ploču na proljeće koja će – za razliku od spomenutog violinističkog koncerta – biti obična ploča s pjesmama uz koje se pije i veseli.