Povjesničarka glazbe, publicistkinja i glazbena kritičarka Bosiljka Perić Kempf upravo je dovršila materijal za svoju novu knjigu “Ivo Malec – skice za portret“, o karijeri i sudbini hrvatsko-francuskog skladatelja Ive Maleca (Zagreb, 1925.). Prva je to knjiga o Ivi Malecu na hrvatskom, a trebala bi biti objavljena ove godine u povodu njegova 90. rođendana. Iako uz Milka Kelemena pripada najistaknutijim hrvatskim predstavnicima suvremenog zvuka i pionir je elektroakustičkih inovacija u hrvatskoj glazbi, Maleca u Hrvatskoj sustavno ignoriraju, dok je u inozemstvu jedan od najvažnijih skladatelja u povijesti europske avangarde.

[quote_box_center]

• Mladi ljudi nemaju šansu za normalan život. Svjesni su da žive u zemlji koja se smatra demokratskom, a u praksi funkcionira s robovlasničkim sustavom

• Malec je izjavio da mu oduzimaju domovinu, a Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo lani je zbor moralnih razloga odbio jer je došla prekasno

[/quote_box_center]

Bosiljka Perić Kempf analizira što je Ivu Maleca učinilo toliko nepodobnim u vlastitoj sredini, objašnjavajući na nizu negativnih fenomena domaćeg glazbenog života kako se “slučaj Malec” uklapa u niz drugih recentnih loših primjera prešućivanja i ignoriranja velikih glazbenih talenata. “Zašto je Malec prešućivan, vrlo je provokativno pitanje. On nije bio član ničega, a da je i bio, to bi bilo svejedno, jer su tu bitne stvari njegov talent i sposobnost da ustraje u građenju samoga sebe, što na ovim prostorima nije jako popularno, jer više-manje svi traže neku vrstu linka, političku ili neku drugu ‘zaštitu’, koju vide kao put vlastite afirmacije. Rad na ovoj knjizi doveo me u kontakt s nekim njegovim izjavama, intervjuima, obnovio mi je sjećanje na neke elemente koji su tu imali važnu ulogu. Mislim da su Maleca njegova razina svijesti i talent učinili nespojivim s ovom sredinom, a dalje je sve išlo ‘samo od sebe’“, objašnjava Bosiljka Perić Kempf.

Ivo Malec već dulje od pedeset godina živi i radi u Parizu, gdje su o njemu objavljene dvije muzikološko-kritičke knjige, s tekstovima najznačajnijih francuskih muzikologa, od kojih u jednoj ima i njegovih tekstova, u seriji “Portraits polychromes”, i on je legitiman dio francuske glazbene povijesti. “On je u samom vrhu onog pravca koji je pokušao pronaći izlaz između dviju krajnosti. Jedna je bila ostati na linku s kasnim romantizmom 19. stoljeća, a druga su krajnost bili – kako ih on sam naziva – svi mogući -izmi i sve moguće novotarije koje njemu uopće nisu bile zanimljive. On je istraživač glazbe po sudbinskom određenju. Njegova je misija bila da istražuje ton i zvuk i zato mu se otvorila mogućnost da dođe u jednu sredinu gdje mu je takvo istraživanje bilo moguće. Da je ostao u Zagrebu, to ne bi bilo moguće”, dodaje Bosiljka Perić Kempf. U knjizi o Malecu inzistira na filozofskim, estetskim i kulturološkim idejama koje su oblikovale Malecovo stvaranje. “U ovoj knjizi je moj osobni pogled na to kako doživljavam skladatelja i umjetnika Ivu Maleca na temelju 25 godina odlaženja na njegove svjetske praizvedbe ili bavljenja njegovim položajem u Hrvatskoj. Nije toliko naglašen glazbeno-analitički pristup jer on prevladava u obje knjige objavljene u Francuskoj i to bi bilo ponavljanje već napisanog. Bit će u knjizi i dio našeg dopisivanja, jer Malec ima vrlo artikulirano mišljenje o nekim problemima i ne boji ga se izreći. Prvo poglavlje ‘U potrazi za Ivom Malecom’ uvodni je esej koji objašnjava zašto je knjiga tako koncipirana i zašto je Malecova pozicija u hrvatskoj glazbi ostala nepromijenjena do današnjih dana. Gledajte, on je uvijek samo želio biti priznat i kao hrvatski skladatelj. No kad mu je u 89. godini života dodijeljena Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo, odbio ju je, jer smatra da je došla prekasno i da je ‘lišena svakog historiciteta, koji bi joj dao neki vjerodostojan smisao’. Malec je vrlo ozbiljan umjetnik i čovjek i tu je zakašnjelu gestu smatrao nepotrebnom i neozbiljnom. Malec, dakle, posjeduje tu moralnu umjetničku vertikalu, jasan stav o svemu. To sam u knjizi također htjela istaknuti”, kaže Bosiljka Perić Kempf.

Neobično je da se novi avangardni, apstraktni kontekst nove glazbe 1950-ih i 1960-ih samo formalno “primio” u zagrebačkim glazbenim krugovima, dok su se istovremena apstraktna istraživanja u likovnim umjetnostima, eksperimentalnom filmu, kazalištu i arhitekturi kroz djelovanja grupe Exat 51, Vjenceslava Richtera, Radovana Nikšića ili Radovana Ivšića čvrsto ukorijenila u povijest naše suvremene umjetnosti. Bosiljka Perić Kempf smatra da je vrlo teško protumačiti zašto neke stvari jednostavno “ne prolaze”.

S druge pak strane, Malec ne prekida potpuno s glazbenom tradicijom i ne negira ju u svojim djelima. “Malec me u glazbi podsjeća na Modiglianija u slikarstvu, koji je u jednoj fazi rekao da ‘amnestira Rembrandta’. Nije sve bilo za rušenje, toga je Malec svjestan. On često govori o Beethovenu, fasciniran je njime. Pazite, Beethoven je bio revolucionar u povijesti glazbe, shvatio je da u odnosu na glazbu svoga vremena ‘mora ići dalje’. Tako je i Malec želio naći svoj put”, objašnjava Bosiljka Perić Kempf. Nakon studija kompozicije na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji vrlo se brzo odlučio na odlazak u Pariz. U pariškom studiju Pierrea Schaeffera otkriva konkretnu glazbu, novi zvuk, i to vidi kao kanal, izlaz, kao mogućnost za sebe. Oduševljava se komponiranjem i istraživanjima u domeni elektroakustičke glazbe i 1959. odabire Pariz za svoje stalno boravište.

“No taj prostor istraživanja bio je toliko bogat da u Parizu Malec nije morao puno tragati za novim mogućnostima, osim da pronađe sebe”, ističe Bosiljka Perić Kempf. U knjižnici zagrebačke Muzičke akademije dugo nije bilo Malecovih partitura koje bi studenti mogli proučavati. Bosiljka Perić Kempf misli da ni danas stanje nije puno drukčije: “To je još jedan dio ‘bermudskog trokuta hrvatske kulture’, o čemu već dugo pišem. U ovom našem prostoru sve nestaje kao avioni i brodovi u Bermudskom trokutu, caruju ignorancija i nekakva čudna potreba sagledavanja stvari na fiktivnoj razini. S tog polazišta ljudi kritiziraju i komentiraju i ono o čemu nemaju pojma, a žele biti, pa i uspostavljeni su, kao nekakvi arbitri”, ističe Bosiljka Perić Kempf.

Prema riječima kritičarke, prešućivanje je modus operandi, a slijedi i zaborav kao rezultat. “Kad govorimo o našoj živućoj glazbenoj dijaspori, zamislite da svi ti ljudi dođu natrag, da se vrate se u Zagreb! Imali bismo sigurno jednu od najboljih glazbenih akademija u Europi, a pogledajte na što su stvari svedene u stvarnosti”, kaže Bosiljka Perić Kempf. Primjerice, Malecova skladba Arco I, koju je izvodio slavni francuski violončelist Philippe Muller, bila je 1987. obvezatna skladba na završnom ispitu za violončeliste na pariškom Konzervatoriju. No Maleca nikada nitko nije pozvao kao gosta-profesora na zagrebačku Akademiju, iako je bio dugogodišnji redovni profesor kompozicije na pariškom Konzervatoriju. “Možda mu obaveze ne bi dopustile dulje gostovanje u Zagrebu, ali mogao je ovdje držati seminare. Na Akademiji danas imamo elektronički studio, koji je, povijesno gledajući, osnovan s 40-ak godina zakašnjenja”, naglašava Bosiljka Perić Kempf.

U drugim europskim zemljama, a, naravno, i u Francuskoj, nema konzervatorija – od najviših, u Parizu i Lyonu, preko regionalnih, koji ne posjeduju dobro opremljen elektroakustički studio i odgovarajući kvalificirani nastavni kadar. Bosiljka Perić Kempf kaže da je i njoj pitanje svih pitanja slučaj umjetnika svjetskog ranga koji je rođeni Zagrepčanin, a svugdje je dobrodošao osim u Zagrebu. “To mi je bio jedan od povoda za istraživanje i pisanje knjige. Ivo Malec i ja imamo dugu povijest komunikacije i korespondencije, ta korespondencija mogla bi sama za sebe biti materijal za još jednu knjigu. Malec je duboko moralan čovjek i mislim da je to bilo presudno zašto u ovoj sredini nije mogao prosperirati. Po talentu i etičnosti uvijek je bio iznad te sredine. Ako pogledate kronologiju njegovih životnih uporišta, predavanja i tečajeve kompozicije u njegovoj biografiji vidite kao konstantu. Predavao je u Lyonu, Bordeauxu, Torontu, Kini, Japanu, Južnoj Americi, pozivali su ga s velikim uvažavanjem. On je u svjetskim razmjerima referentna točka avangardne glazbe, skladatelj pravog istraživačkog nerva”, tumači Bosiljka Perić Kempf. U Malecovoj glazbi i njegovim kompozicijama postoji rijetka ravnoteža zvukovnog materijala, izbalansiranost, elegancija, gotovo liričnost muzičkih fraza, dok s druge strane jasno disharmonijskim, oporim, reskim, prodornim zvukovima ponavlja Adornovu ‘disharmoniju svijeta koja nas okružuje’. Kao skladatelj koji spaja tradicionalne tehnike s novim postupcima u elektroakustičkom studiju Malec je uveden i u leksikon Petit Larousse.

“Naša je kritika oduvijek usmjerena, partijska. Još i danas imamo partijsku kritiku, čak kad više uopće u medijima nemamo kritike! Kritičari koji znaju o čemu pišu i koji znaju pisati uglavnom su ili slobodnjaci ili uopće nemaju prostor za pisanje. Tobožnje kritike pišu priučeni ljudi, pišući o skandalčićima u ozbiljnoj koncertnoj glazbi. Nemamo kritiku, jer ljudi koji su sposobni misliti i pisati ozbiljne tekstove jednostavno nemaju pristup novinama. Novine su izgubile fizički prostor za kulturu, kritika postaje notica, kič-tekst. Postaje važnije tko se od političara pojavio na koncertu nego sam koncert. Mediji se i inače globalno upotrebljavaju kao kanali za dezinformacije, i to je u novom korporativističkom totalitarizmu jedan ozbiljan problem. Jer mediji više ne služe za informiranje, nego za ciljano širenje dezinformacija koje su im nametnute. Vezani su uz propagandu i širenje sfere interesa vlasnika medija”, tvrdi Bosiljka Perić Kempf.

Mnogo je pisala o manipulaciji medijskim prostorom, o podvaljivanju osrednjih glazbenih spektakala pod vrhunske glazbene “poslastice”: “Ne bih rekla da je aktualnost toga prestala, to je sve aktualnije i aktualnije. Cijela glazbena scena danas se pretvara u veliki kič u kojemu ne možete ništa razlikovati. Termin klasična glazba nije baš najsretnije izabran. Dopustite, dakle, da govorimo o umjetničkoj glazbi koja nije komercijalna; ona u našem medijskom prostoru postoji možda jedan posto, a nemate ni školski sustav koji bi stvarao kod ljudi navike i potrebu za takvom glazbom. Još prije 80-ak godina René Guenon proročki je pisao kako se smanjuje prostor naše percepcije i bio je potpuno u pravu. Možete svjedočiti na koncertima da publika ne razlikuje razine kvalitete, jednako plješće osrednjoj i vrhunskoj izvedbi. Nemamo odgojenu publiku, glazbene eksperte koji bi ih nešto mogli naučiti, imamo publiku koja sluša psihološki i reagira prema onome što joj se marketinški sugerira. Ljudima kao da je ispran mozak, kao da nemaju uši, nesposobni su izgraditi vlastito mišljenje o glazbi, zapravo o bilo čemu.”

Još uvijek je na snazi sukob interesa, utjecaji raznih “hobotnica” uz savršenu pokrivenost zakonima unutar hrvatskog glazbenog života: “To je jedan mutan prostor i u njemu je vrlo teško vidjeti koje veze de facto nekoga s nekim vežu, jer ništa nije transparentno. Više ne djelujem u hrvatskom medijskom prostoru, ne pišem o našoj situaciji, ona je shema koja se više-manje stalno ponavlja. I to je postalo dosadno.”

Prema njenim tvrdnjama, upitna je i međunarodna pozicija nekoć slavnog Zagrebačkog muzičkog bijenala: “Glazbena avangarda kod nas je uspostavljena dopuštenjem da se Bijenale osnuje. Ako niste u ono vrijeme imali partijsku dozvolu da osnujete neki festival, niste ga mogli osnovati. No ta je političko-glazbena manifestacija u ono doba ipak bila veoma značajna za našu sredinu. Uspostavila je protok informacija koji prije nije postojao. Komunistička vlast je prigrlila avangardu, premda je svakoj totalitarnoj ideologiji avangarda zapravo strani pojam, jer je avangarda davala mogućnost razbijanja omražene građanske kulture, svega što je u građanskoj kulturi postojalo kao kvalitetno. Istovremeno, davala je iluziju slobode koja u društvu de facto nije postojala. To je bio link, a ne želja za podupiranjem neke nove estetike. Bijenale je već odavno institucionaliziran, što je besmisleno samo po sebi, jer avangarda ne može biti institucionalna. A još manje može biti vječna. Problem je bio u društveno-političkoj razini, u ambiciji podobnih pojedinaca da vladaju i da drugima određuju pravila igre. Tu je problem i ostao. Ako ste bili politički podobni, mogli ste biti uspostavljeni kao avangardni skladatelj – što je značilo da ste povlašteni – premda ste zapravo možda bili samo prosječan ili čak trećerazredni skladatelj.”

Iskoristila je mogućnost da kao povjesničarka i glazbena kritičarka djeluje i objavljuje tekstove u inozemstvu, putuje na europske glazbene festivale, koncerte i operne izvedbe: “Djelovala sam u nekim sredinama koje su zaista bile dosta različite od zagrebačke, no smatrala sam da imam pravo biti prisutna u svojoj matičnoj sredini. Rado bih i danas u Zagrebu objavila poneki tekst – naravno, uz odgovarajući honorar, ali u vezi s tim nemam baš ugodnih iskustava. Zadnju sam takvu situaciju imala u časopisu Vijenac, gdje glavni urednik Luka Šeput nije smatrao potrebnim odgovoriti na moj uljudni e-mail u vezi s objavljivanjem jednog već dogovorenog intervjua. Ta vrsta nepristojnosti kod nas postoji kao normalan način komunikacije. Kad nekim našim institucijama napišete službeni dopis, one vam ne odgovore i to se smatra normalnim! To je pitanje elementarnog odgoja, a ti ga ljudi očito nemaju.”

Bosiljka Perić Kempf ističe kako se teško nositi s fenomenom stalne okruženosti nekulturom, što dovodi do jedne druge velike teme, teme etike u umjetničkom djelovanju: “Etika je sastavni dio svih naših akcija. Malec vrlo često govori o etici, spominje često Beethovena koji je smatrao da principi morala vladaju umjetnošću. U jednom društvu u kojemu je etika prazan pojam to se shvaća kao anakronizam. Sve što je etično i humano postaje passé. Zbog toga mladi ljudi odlaze u inozemstvo, i dalje će odlaziti.”

Zanimljivo je kako Bosiljka Perić Kempf komentira i potpuno shizoidnu situaciju u kojoj danas najbolji hrvatski pijanisti poput Ive Pogorelića, Peđe Mužijevića, Gorana Filipeca, Aleksandra Madžara, Mie Elezović, Ivane Švarc i Javora Bračića žive i rade u inozemstvu: “Mladi ljudi još imaju taj osjećaj nevinog revolta, čak vraćaju nagrade, jer ih boli nepravda. Stalno imamo izvanredne pijanističke talente koji kod nas ne mogu ni svirati ni raditi. Zapošljavaju se osrednji ljudi na Akademiji, a najbolji odlaze. Danas, uz pokoju iznimku, nemamo europsku razinu profesora na klavirskom odjelu i najednom su svi u šoku zašto Aljoša Jurinić odbija nagradu na Stančićevu natjecanju, zašto Ivana Švarc već godinama nije došla iz Njemačke, zašto izvanredni Peđa Mužijević rijetko dolazi iz New Yorka. Nekadašnji profesori bili su pijanisti međunarodnog ranga, poput Mačeka, Filjaka, Lukića i drugih, što u naše vrijeme više nije slučaj. Čast rijetkim iznimkama.”

Pogrešan odabir ne odnosi se samo na pijaniste. Zato su mnogi naši mladi glazbenici prisiljeni da svoje mjesto pod suncem traže izvan domovine. “Na ovoj razini na kojoj je danas zagrebačka Opera moramo biti sretni da imamo u Lisinskom ciklus prijenosa opera iz newyorškog Metropolitana. Situacija je ista i u drugim profesijama. Nemate šansu za normalan život. To mladim ljudima teško pada i sve su svjesniji da žive u zemlji koja se smatra demokratskom, a u praksi funkcionira s robovlasničkim sustavom. Bit robovlasničkog sustava je da radite i da za to niste plaćeni. To je realnost u kojoj živimo. Zašto bi ljudi na to pristali? Sada već možemo nabrojiti generacije glazbenih talenata koji su se tomu suprotstavili i napustili zemlju. No za jednu zemlju to je ravno samoubojstvu”, ističe Bosiljka Perić Kempf.

“Jednom mi je pijanist Goran Filipec rekao da mu je jeftinije živjeti u Parizu nego u Rijeci. Ono što se dogodilo Ivi Malecu danas se događa novim mladim generacijama. Dakle, postoji konstanta nehumanog odnosa prema najboljima u vlastitoj zemlji, i to prema onima koji se, poput Maleca, žele odrediti kao hrvatski umjetnici. Malec je više puta izjavio da mu oduzimaju njegovu domovinu, jer on sebe s razlogom smatra podjednako i francuskim i hrvatskim skladateljem. Goran Filipec nije dobio ni kune od Zaklade HAZU za svoj CD s integralnim klavirskim opusom Ive Mačeka – a Maček je bio akademik i jedno vrijeme tajnik glazbenog razreda HAZU – ali je velika svjetska diskografska kuća Naxos smatrala da im je projekt s djelima jednog hrvatskog skladatelja jako zanimljiv, kao i pijanist koji ga izvodi. Pa su CD i objavili! To je prvorazredni kulturni skandal”, ističe Bosiljka Perić Kempf.

Stoga je ova knjiga na određeni način i edukativna i etička paradigma mladim ljudima kako da na Malecovu slučaju shvate svoje stvarne interese i hrabro se bore za vlastiti integritet i usavršavanje. “Malec stalno govori o tom usavršavanju, na kojem je radio cijeli život. Taj način razmišljanja kod nas baš nije popularan. Mlade odgajaju u atmosferi u kojoj uopće nema osjećaja odgovornosti, a to je jako loše”, zaključuje Bosiljka Perić Kempf.