Armand Ruffer, jedan od utemeljitelja paleopatologije, definirao je tu discipline kao učenje o bolestima starih ljudi na temelju njihovih posmrtnih ostataka. Zadnjih godina paleopatologija je postala autonomna grana medicine koja uključuje povijest, arheologiju i antropologiju. Da rezultati takvih istraživanja mogu biti važni i danas, pokazuje ambiciozni i jedinstveni “projekt Medici”, od velikog značaja za talijansku, ali i europsku povijest i kulturnu baštinu. Pod vodstvom Gina Fornacarija sa Sveučilišta u Pisi koji je na čelu ovog projekta od 2002. kada je iniciran, odnosno od 2004. kada su započela arheološka iskapanja, istražuju se posmrtni ostaci članova slavne obitelji Medici koji se čuvaju u kapelicama u sklopu bazilike San Lorenzo u Firenzi.

Riječ je o jednoj od najutjecajnijih i najmoćnijih obitelji u talijanskoj povijesti čiji su se pripadnici, od 12. do sredine 18. stoljeća, bavili bankarstvom, trgovinom i politikom, a posebno su bili zapamćeni kao veliki pokrovitelji umjetnosti i znanosti. Nekoliko puta vladali su Firenzom i Toskanom, a njihovu moć ponajbolje pokazuje to što su pape Leon X., Klement VII., Pio V. i Leon XI. bili iz njihove loze i to što su njihovi članovi bili u obiteljskim vezama s gotovo svim europskim kraljevskim dvorovima. Projekt Medici o kojem je povjesničarka Valentina Giuffra koja se bavi paleopatologijom i poviješću medicine, a uključena je u projekt, govorila u Zagrebu na nedavno održanom 22. Europskom kongresu Paleopatološkog društva, financiralo je talijansko Ministarstvo javnih dobara, Discovery Channel koji je snimio dokumentarni film o istraživanjima prve godine i Talijansko društvo za ortopediju i traumatologiju. Projekt obuhvaća brojne članove obitelji Medici, od prvog velikog vojvode Cosima I. koji je umro 1574. do posljednjeg velikog vojvode Gian Gastone de’ Medicija koji je umro 1737.

Kako je objasnio Gino Fornacari, grobovi su otvoreni 2004., a projekt je trajao do 2007., da bi se nastavio 2012. kada je otvoren grob Ludovica di Giovannija de’ Medicija i njegove žene Marie Salviati pa su 2014. izvršena iskapanja ostataka manje poznatih članova slavne obitelji Medici:

“Istraživali smo ostatke tridesetak ljudi, odraslih i djece, a među najpoznatijim ličnostima su Ludovico di Giovanni de’ Medici, veliki vojvoda Cosimo I. i njegova obitelj, Francesco I. i njegov sin nasljednik Ferdinand I. koji je bio vojvoda na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće i Gian Gastone, zadnji veliki vojvoda. Iskopavanje Giana Gastonea donijelo je velike probleme jer je bio položen u malu, nepoznatu kriptu za koju nije znala ni ravnateljica kapelice Medici. Napravljena je sva arheološka dokumentacija vezana uz grobove, mjerenja kostura i morfologija kostura, a jednim dijelom i morfologija bolesti koje su ih pogodile. Objavili smo oko 40 članaka o tome, a generalna sinteza će biti ubrzo napravljena. Izvršena su poglavito antropološka istraživanja na kosturima, ali u nekim slučajevima i ona molekularna. Naime, pri istraživanju smrti Francesca I. i nekih sinova prvog velikog vojvode Cosima I. koristili smo moderne metode: zahvaljujući antigenima i antitijelima postavljena je dijagnoza malarije. U slučaju kardinala Carla, sina Ferdinanda I., napravljena je analiza koja pokazuje njegovu predispoziciju za reumatoidni artritis, što je potvrdila i DNK analiza “.

Kaže da je prvenstveno riječ o povijesnoj temi, a interes javnosti i struke sastoji se u tome da ovo istraživanje omogućuje dobivanje novih, ili potvrđivanje postojećih informacija o ličnostima koje su bile povijesno važne za Europu. No dodaje da neka saznanja mogu biti važna za današnju medicinu:

“Zahvaljujući istraživanju i ovom projektu srušile su se legende koje su kružile u vezi smrti pojedinih članova obitelji Medici. Mi nismo naišli na dokaze koji bi potkrijepili trovanja ili ubojstva, nego smo ustanovili da su svi umrli od bolesti, osim Ludovica di Giovannija de’ Medicija koji je imao smrtonosnu ranu. Suprotstavio se imperijalnoj vojsci Karla V., zbog čega je bio ranjen u nogu koja mu je amputirana, a kasnije je umro od infekcije. Sve drugo bile su krive informacije koje su prihvatili i neki povjesničari. Primjerice, govorilo se da je Francesca I. otrovao brat Ferdinand i da su sinovi Cosima I. ubili jedan drugog u dvoboju, dok se govorilo da je Eleonora di Toldo, žena Cosima I. umrla od slomljenog srca. To su sve bile izmišljotine koje su lansirali neprijatelji Medicija, da bi potom bile prihvaćene i u dijelu struke. Legendu je potkrijepilo to što su ti ljudi umrli u razmaku od nekoliko dana ili tjedana. No svi navedeni članovi obitelji umrli su od malarije”.

Fornacari dodaje: “Što se tiče eventualne važnosti ovog istraživanja za današnju medicinu, raspravljalo se je li reumatoidni artritis bolest koja dugo postoji, a naše istraživanje to je razjasnilo. Našli smo ju kod kardinala Carla I. i potvrdili DNK analizom, a to znači da je ta bolest, od koje danas pati znatan broj ljudi, bila raširena već u kasnoj renesansi. Članovi obitelji Medici dobro su se hranili, što smo istražili koristeći suvremene metode. Jeli su puno mesa i općenito su imali prehranu bogatu masnoćama. Meso je bio statusni simbol aristokratskih klasa toga doba. Neki članovi obitelji imali su dijabetes. To dokazuje da su neke bolesti koje su danas prisutne jako povezane sa stilom života jer ih nalazimo u prošlosti, točnije u aristokratskoj klasi koja je vodila specifičan stil života, a ne nalazimo ih u nižim klasama. Kada je riječ o fizičkoj aktivnosti članova obitelji, ona je bila intenzivna od njihovih mlađih dana, od adolescencije, a nekada i ranije, što se vidi na kostima”.

Kako je objasnila Valentina Giuffra, u slučaju Marie Salviati našli su lezije na lubanji koje sugeriraju da je imala sifilis koji joj je prenesen spolnim putem:

“Pretpostavljamo da ju je zarazio muž, Ludovico di Giovanni de’ Medici, prije nego što je umro. Iz povijesnih izvora znamo da je imao ne samo izvanbračne veze, nego je i posjećivao prostitutke. Primjerice, imamo pisma u kojima je tražio da mu pošalju djevojku plave kose ili, u drugom slučaju, crvenokosu. U tom razdoblju epidemija sifilisa bila je na vrhuncu, a došla je nekih sto godina prije u Europu. Imamo puno informacija iz povijesnih dokumenata, između ostalog posjedujemo njihova pisma veleposlanicima i dokumentaciju od dvorskih liječnika. Sve što smo našli u arhivima mogli smo usporediti s našim istraživanjima: bilo je važno to dvoje ujediniti. Jedan od slučajeva koji sam spomenula na kongresu u Zagrebu je slučaj kardinala Carla. Za njega zahvaljujući povijesnim izvorima znamo da je od malena bolovao od tuberkuloze koja je tada već bila poznata. Njegov otac bio je zabrinut za njegovo zdravlje od njegove osme godine, kada su počeli problemi sa zdravljem. Na kraju života u jednom pismu se ispričao jer nije bio u stanju sam ni potpisati pismo nećaku jer je bio vrlo bolestan. Nije mogao micati koljenima i stopalima, ruka mu je bila blokirana i bio je nepokretan. Zadnje godine života proveo je u krevetu, a ne bi ni toliko poživio da se nisu dobro brinuli za njega. Otkrili smo da je bolovao od reumatoidnog artritisa koji je bio u kasnom stadiju pa su zbog toga simptomi bili tako brojni i očiti. Mi danas zahvaljujući terapiji ne možemo vidjeti pacijenta koji ima artritis u toj fazi”.

Tanja Trška s Odsjeka za povijest umjetnosti zagrebačkog Filozofskog fakulteta istaknula je da naručiteljsko-pokroviteljska moć Medicija nije bila koncentrirana isključivo na Firenzu, nego se proširila i na papinski Rim:

“Bili su pokrovitelji brojnim slikarima, kiparima i arhitektima, a ističu se Donatello, Botticelli, Michelozzi i naravno Michelangelo koji im je bio posebno blizak jer je bio porijeklom iz Firenze. Giorgio Vasari bio je službeni arhitekt i voditelj umjetničkih projekata vojvode Cosima I. i obnove Firenze sredinom 16. stoljeća. Ta obnova uključivala je ne samo rezidenciju obitelji Medici, nego i javni prostor: u vrijeme Giorgia Vasarija sagradila se današnja galerija Uffizi i niz drugih značajnih objekata. Njihova djelatnost govori da su bili među najutjecajnijim naručiteljima, pogotovo u doba Cosima I. i Eleonore od Toleda. Umjetnost je sredstvo iskazivanja moći i ti veliki projekti koje je naručio Cosimo I. bili su način na koji su se željeli pozicionirati na društvenoj pozornici onodobne Italije. Koristili su javne skulpture, spomenike i impozantne arhitekture kako bi pokazali koliko je veliko vojvodstvo Toskane. Giorgio Vasari bio je dobar slikar i arhitekt, a sve što je izveo učinio je pod pokroviteljskom obitelji Medici. Pamtimo ga i kao jednog od ranih pisaca o umjetnosti. U to doba svatko tko se bavio umjetnošću i pisao o tome nije mogao zaobići Medicije.”

Kako kaže, Hrvatska, tada nije postojala u političkom smislu:

“Umjetnička baština kontinentalne Hrvatske u razdoblju renesanse, u doba najvećeg napona obitelji Medici, bila je fragmentarna s obzirom na to da je postojala opasnost od Osmanlija. Naša baština bila je barokna. Kontinentalna Hrvatska zamah u narudžbi umjetničkih djela dobila je tek od kasnog 17. stoljeća, pa stoga njezina baština pripada u najvećoj mjeri baroknom razdoblju. Dalmacija je, s druge strane, bila fokusirana na Veneciju jer je bila pod venecijanskom upravom tijekom cijelog razdoblja venecijanske republike. Iako ne možemo reći da smo direktno osjećali prisutnost obitelji Medici i da je bilo velikih kontakata, na jednu stvar ipak treba podsjetiti. Marin Držić, veliki hrvatski renesansni književnik, u svojim pismima 1566., a ona su kasnije nazvana urotničkim pismima, pisao je Cosimu I. Mediciju i Francescu I.

Molio je firentinske vladare da mu pomognu ostvariti državni udar u Dubrovniku jer je želio da se sruši aristokratski režim i osnuje nova republika pod pokroviteljstvom Medicija.”

Kada su prestali vladati?

“Zadnji veliki vojvoda Gian Gastone de’ Medici umro je 1737. i to je označilo kraj vlasti Medicija nad toskanskim vojvodstvom. U Firenzi se razvila renesansa zato što je tamo bila takva klima, a do toga ne bi došlo da nije bilo pokrovitelja umjetnosti i humanističke misli poput njih. Tijekom 17. stoljeća sva moć s naručiteljskog aspekta preselila se u Rim jer je papinski Rim doživio ogromnu duhovno-umjetničku i naručiteljsku obnovu. Do tada je primat imala Toskana, posebice tijekom 15. stoljeća, i to zahvaljujući naručiteljstvu obitelji Medici. Rim je postao novi centar umjetnosti zbog nužnih obnova crkava nakon Tridentskog sabora te velikih urbanističkih zahtjeva koje je inicirao papinski dvor pa je potražnja za umjetnicima bila puno veća, a tu Firenza više nije nalazila svoje mjesto. U 17. stoljeću obitelj Medici i dalje se bavila pokroviteljskom djelatnošću, pa su tako podržavali i slavnog Galilea Galilea, ali to više nije bilo tako snažno kao tijekom 15. i 16. stoljeća.”

Gino Fornacari odgovorio je na pitanje koji su tragovi naslijeđa obitelji Medici u današnjoj Firenzi:

“Važno je podsjetiti na to da je Ferdinando I. de’ Medici proglasio 1580. Livorno slobodnom lukom. Najznačajniji firentinski muzej Uffizi je njihova donacija, tamošnja zbirka i umjetnička djela. Bez njih ne bi bilo firentinskih kolekcija umjetničkih djela. Uffizi ima veliki nacionalni muzej renesansne i srednjovjekovne umjetnosti i djelo je Medicija kao i pinakoteka u palači Pitti u Firenzi. Kada se dinastija ugasila sa zadnjom velikom nasljednicom Mariom Luisom Medici, ona je u oporuci naredila da sva djela koja su posjedovali postanu javno dobro. To je značilo da su djela postala državna i da nisu mogla biti prodana ni otuđena, što je bio slučaj s djelima nekih drugih istaknutih ličnosti koje su prodali oni koji su došli nakon njih. Tako je vrijedno kulturno blago ostalo u Firenzi, sve ono što i dan-danas privlači turiste i zbog čega je Firenza tako značajan grad na kulturnoj mapi Europe”.