Rijetki znaju da se poznati hrvatski liječnik Andrija Štampar, otac javnog zdravstva i aktivni zagovaratelj socijalne medicine koji je zapamćen i po izjavi da liječnik ne može biti ekonomski ovisan o bolesniku jer on treba tražiti pacijenta, a ne obrnuto, u jednoj fazi svoje karijere zanosio eugeničkim idejama . Eugenika, ta danas otpisana doktrina koju je u 19. stoljeću utemeljio britanski antropolog Francis Galton, uključivala je različita sredstva za poboljšanje biološko-genetskog materijala neke ljudske zajednice. Poboljšanje određenih svojstava ljudske vrste moglo se obaviti smanjivanjem negativnih gena stanovništva, ili povećavanjem pozitivnih gena, što se nazivalo negativnom i pozitivnom eugenikom. Eugenika je postala ozloglašena ponajviše zahvaljujući dosljednoj i sustavnoj provedbi eugeničkih ideja u nacističkoj Njemačkoj, što se očitovalo u prisilnim sterilizacijama onih za koje se ocijenilo da ne udovoljavaju rasnim ili drugim kriterijima za imanje potomstva, eutanaziji različitih psihičkih i fizičkih bolesnika i eugeničkim pobačajima, odnosno sprječavanju donošenja na svijet djece s urođenim bolestima.

Povjesničar medicine Martin Kuhar (1984.), poslijedoktorand na Odsjeku za povijest medicinskih znanosti HAZU, u radu “Uspon i pad javnozdravstvene eugenike Andrije Štampara u Jugoslaviji” bavio se najpoznatijim liječnikom u Jugoslaviji – a na ovim su prostorima u međuratnom razdoblju eugeničari uglavnom bili liječnici – u čijem je znanstvenom opusu moguće pronaći trag eugeničke doktrine. Članak je nastao na temelju njegova doktorata “Eugenika u hrvatskoj medicini i njezin utjecaj na javnost u razdoblju od 1859-1945”, a uskoro će biti objavljen u tiskanom izdanju uglednog britanskog časopisa za povijest medicine Social History of Medicine. Riječ je o pionirskom radu zato što se nitko dosad nije bavio eugenikom u Hrvatskoj na primjeru Andrije Štampara, a nije se mnogo istraživala ni njena pojava u Hrvatskoj prije početka Drugog svjetskog rata.

Kuhar je u razgovoru za Nacional objasnio kako će to njegovo otkriće utjecati na stav javnost prema liječniku koji je bio jedan od osnivača Svjetske zdravstvene organizacije. “Možda bi netko na ovo istraživanje mogao gledati kao na bacanje mrlje na rad čovjeka kojeg smatraju zaslužnom ličnošću ovih prostora, zato što je tendencija da se o znamenitim ljudima pišu isključivo hvalospjevi. Nisam ga želio ocrniti, a ni opravdavati. Umjesto paušalnih ocjena i unaprijed zacrtanih stavova, želio sam pažljivim izučavanjem materijala rasvijetliti njegovu ličnost i djelovanje. Pokušao sam objektivno prikazati njegovu eugeniku, a ona se kretala od negativne eugenike, na početku prve Jugoslavije, do pozitivne eugenike, odnosno svojevrsne eugeničke edukacije. Do kraja dvadesetih godina Štampar je odbacio eugeniku. Ideja mi je bila da uspostavim taj luk i prikažem ga kao nekoga koga je i eugenika inspirirala za djelatnosti koje danas smatramo njegovim najvažnijim aktivnostima”, rekao je Kuhar.

‘Netočna je teza povjesničara yeomansa da su Štampar i drugi intelektualci potenciranjem rasnih, nasljednih i higijenskih faktora utjecali na NDH’

Štampar je (1888.-1958) od 1919. do 1931. radio kao načelnik higijenskog odjeljenja pri Ministarstvu narodnog zdravlja u Beogradu. Tada je utemeljio zdravstvenu službu u Jugoslaviji i organizirao 250 zdravstvenih ustanova među kojima se ističu Centralni higijenski zavod u Beogradu i Higijenski zavod sa Školom narodnog zdravlja u Zagrebu, a pokrenuo je i 34 dispanzera za tuberkulozu, brojne ambulante, školske poliklinike, bakteriološke stanice, epidemiološke zavode…Pamti ga se i kao osobu koja je ojačala ulogu preventivne medicine i nastojala postići to da liječnik postane socijalni radnik i narodni učitelj, jednako dostupan svim slojevima društva. Štampar je dobio 1955. nagradu Leon Bernard, najveće međunarodno priznanje za zasluge u socijalnoj medicini.

Štampar je želio poboljšati zdravlje na razini opće populacije. Zainteresirao se za eugeniku jer je ona bila dio socijalne higijene, koja je bila u osnovi ideje javnog zdravstva. Kako kaže Kuhar, u jednom je članku napisao da otrovi poput alkohola utječu na spolne stanice i trovanje novih generacija, a on se svojim radom upravo borio protiv alkoholizma i spolnih bolesti. “U eugenici je vidio i neku vrstu sredstva regeneracije, projekta kojim bi se moglo obnoviti zaostalu zemlju. I sam je istraživao demografske podatke i uvidio da Hrvatska ima manjak liječnika i zdravih ljudi pa je u jednom trenutku razmatrao i eugeniku. Najkontroverzniji dio njegova eugeničkog djelovanja bio je prijedlog o zabrani ženidbe pojedincima koji imaju tuberkulozu, epilepsiju i mentalnu retardaciju. Predložio je i zakonski tekst u koji bi se uvrstila ta odredba. Zakon koji su zbog dijelova koji se odnosi na eugeniku kritizirali neki odvjetnici i neki članovi Hrvatskog liječničkog zbora nikada nije usvojen.”, objasnio je Kuhar, dodavši da je eugenika u nekim zemljama bila legalizirana. On smatra da zbog tadašnjeg znanstveno neutemeljenog prenaglašavanja bioloških faktora danas u određenoj mjeri postoji tendencija zanemarivanja svakog biološkog utjecaja. Kao primjer, navodi to što neki kritičari smatraju da sociobiologija predstavlja vraćanje na biološki determinizam staroga kova, pa tako i na eugeničku misao.

Kako kaže Kuhar, Štampar je od 1921. sve intenzivnije propitkivao ideju zabrane ženidbe zato što je uočio da takvi zakonski prijedlozi ne uspijevaju ako nisu predstavljeni u javnosti, a nije htio nasilno uvesti takav zakon. Također je propitkivao znanstvene postavke te ideologije. “Pitao se u kojoj mjeri nasljednost, bez određenih podataka o populaciji, može biti temelj velikih teorija i programa. Tadašnji eugeničari na silu su pokušali interpretirati svaku karakternu crtu kao genetski uvjetovanu, proučavali su rodoslovna stabla i naštimavali podatke onako kako im je odgovaralo.”, objasnio je Kuhar i nastavio: “Štampar je 1931. morao otići iz ministarstva, ali je i dalje bio aktivan. Putovao je po svijetu kao ekspert Lige naroda i Rockefellerove fondacije. Objavljen je i dnevnik s njegovih putovanja, u kojem se vidi da je kritizirao fašizam, nacizam i japanski militarizam, a eugenika se na 1000 stranica dnevnika ne spominje niti jednom riječju. Tada je u Njemačkoj jačala rasna eugenika, a on je to kritizirao. Smatrao je da se preko svake mjere naglašavaju razlike između rasa”, rekao je Kuhar.

Martin Kuhar smatra da je i za hrvatsku vanjsku politiku važna prisutnost domaćih znanstvenika na međunarodnoj razini, kao i supostojanje različitih ideja, posebno kada je riječ o temama koje su značajne za kulturni identitet, a mogu imati političko-ideološke implikacije.

A primjer takvih pristranih teza po Kuharovu mišljenju je rad koji je objavio britanski povjesničar Rory Yeomans. On je prošle godine dao intervju za jedan hrvatski internetski portal pod naslovom “Britanski stručnjak za NDH objašnjava zašto ne vjeruje u hrvatsku pomirbu.”

Iako je Štampar jedno vrijeme bio pobornik eugenike, iz njegovih se dnevnika vidi da je kritizirao fašizam, nacizam i japanski militarizam koji su propagirali tu rasnu doktrinu

Yeomans je, kaže Kuhar, pokušao dokazati kako su Štampar i drugi jugoslavenski intelektualci potenciranjem rasnih, nasljednih i higijenskih faktora utjecali na razdoblje NDH. Prema Kuharovom mišljenju, neupitno biološko uništenja Srba, Židova, Roma, pa i Hrvata, koje se tada događalo nije bilo inspirirano biološkim teorijama, nego političkim i nacionalnim borbama. “U NDH nije bilo eugeničkog pobačaja i sterilizacije. Jedina institucija koja se u to vrijeme bavila eugenikom bila je katedra na Medicinskom fakultetu koju je vodio Milan Gjukić, ali on se bavio konstitucijskom teorijom i sličnim stvarima. S druge strane, u Njemačkoj su postojala organizirana eugenička društva, programi sterilizacije u kojima su sudjelovali svi – od znanstvenika do političara – društva posvećena antropološkim mjerenjima, časopisi o toj tematici… To je bila službena državna politika koja se manifestirala u svim sferama društva”, rekao je Kuhar.

On nudi i niz razloga zbog kojih tvrda eugenika tog tipa nije zaživjela ni u jednom razdoblju u Hrvatskoj i Jugoslaviji, a glavni razlog bio je taj što je bila riječ o društveno zaostalim zemljama. U Hrvatskoj je tako tek 1917. osnovan Medicinski fakultet jer nije bilo dovoljno liječnika i biologa. ‘’Jugoslavija je bila ruralna i konzervativna sredina, narod je bio siromašan pa se nije moglo izolirati ‘degenerirane’ pojedince jer je cijelo stanovništvo bilo drukčije nego, primjerice, u industrijskoj Engleskoj ili Njemačkoj. Utjecaj Katoličke crkve također je imao svoju ulogu. Katoličanstvo je odbacivalo sve metode kojima se diralo u tjelesni integritet osobe i slobodu izbora partnera. I u drugim katoličkim zemljama eugenika je imala slabiji utjecaj nego u protestantskim zemljama. U Hrvatskoj je tuberkuloza također bila toliko raširena da je jedan od Štamparovih kritičara rekao da bi se njegovim mjerama moralo obuhvatiti čitavu populaciju. Nije bilo različitih oblika socijalnog osiguranja koji su postojali u drugim zemljama, što je značilo da se određeni dio populacije nije ni moglo shvatiti kao teret za proračun koji se još k tome i razmnožava”, kazao je taj znanstvenik.

Objasnio je i kako je blaža varijanta eugenike mogla poslužiti zagovornicima jugoslavenstva kao nacije i tvrdi da su jugoslavenski nacionalisti lakše prigrlili eugeniku nego hrvatski zato što su željeli dokazati postojanje jedinstvenog jugoslavenskog naroda. ‘’Uz pomoć biologije pokušalo se dokazati nešto što se nije moglo dokazati drugačije, s obzirom na postojanje jezičnih, kulturoloških, povijesnih i religijskih faktora zbog kojih su se razlikovale različite nacije ujedinjene pod egidom jugoslavenstva. To je jedan od razloga zbog kojih je i Štamparu, koji je bio jugoslavenski orijentiran, eugenika bila bliska. Desnije orijentirani autori naglašavali su osjećaj pripadnosti kao osnovu nacionalnog osjećaja, a ne zajedničku biološku osnovu. Ali ni među zagovarateljima jugoslavenstva koji su iz političkih razloga zagovarali eugeniku, ona nije poprimila varijantu rasne ideologije”, istaknuo je Kuhar i dodao da je Štampar bio socijalist. Dio karijere u kojem je bio eugeničar nije živio u tom sustavu, ali je preuzimao ideje socijalističkih autora. Socijalizam je utjecao na njegovu eugeničku misao tako da je kritizirao način na koji se u modernom kapitalizmu shvaćao brak. Preuzeo je kritiku kapitalizma koji je biološke datosti stavljao u drugi plan zbog profita pa je tako kritizirao i stupanje u brak zbog ekonomskih razloga, pri čemu se zanemarivalo zdravlje partnera i posljedično potomstva, ističe Kuhar. Eugenika se pojavila u različitim sustavima i državama, od kapitalizma u SAD-u, preko nacionalsocijalizma, do skandinavske varijante, odnosno ideje države blagostanja.

Prema nekim medijskim napisima, u Danskoj je sve manje djece s Downovim sindromom. Moguće je rano saznati da dijete može imati tu bolest pa se mnoge žene odlučuju na pobačaj kako ne bi rodile djecu s ‘Downom’. U ovom slučaju nije riječ o intervenciji države, nego je do manjeg broja djece rođene s tim sindromom došlo “spontano” pa postoje različita mišljenja o tome je li riječ o eugenici. Odnosom povijesne eugenike i suvremenim inačicama te doktrine bavi se filozof i sociolog Darko Polšek. On je autor knjige “Sudbina odabranih” (2004.) koja predstavlja prvi opširniji prikaz problematike eugenike na hrvatskom jeziku. “Moje zanimanje za eugeniku ne proizlazi iz stava da bi javnost trebala zabraniti sporna genetska, medicinska ili psihološka istraživanja, nego da bi trebala biti upoznata s povijesnim besmislicama, kako bi lakše kormilarila između Scile opravdanog znanstvenog napretka i Haribde njegove potencijalne zloupotrebe”, napisao je Polšek. On smatra da bi eugenika ostala zarobljena u neslavnoj ropotarnici prošlosti da nije došlo do golemog napretka genske tehnologije koja je ljudima omogućila pozamašan katalog novih načina medicinski asistiranih poroda i začeća. Kako kaže Polšek, nekadašnja eugenika pojedince je lišavala njihovih prava, dok im današnje tehnologije medicinske asistencije omogućuju realizaciju tih prava.

Za Nacional je odgovorio na pitanje o granici između prihvatljivosti i neprihvatljivosti metoda koje se mogu okarakterizirati kao nova eugenika. “Kada bilo koji kolektiv, komisija ili država protiv volje pojedinca donese odluku podobnosti ili nepodobnosti potomstva, pa čak i kada neki kolektiv utvrdi granice korištenja medicinske tehnologije u trudnoći, tada je bauk eugenike opet s nama. A želja za takvim intervencijama u slobodu pojedinca postoji u brojnim krugovima, ne samo u onim državno-birokratskim”, rekao je Polšek.

Osim što je diplomirao i doktorirao na Medicinskom fakultetu, u želji da pojača humanistički dio svog obrazovanja, Martin Kuhar završio je trogodišnji studij antropologije i filozofije. Sa žaljenjem konstatira da je suvremena medicina potisnula svoje humanističke korijene. “Medicinsko obrazovanje problemski je orijentirano, teorijski je bogato, ali isključivo u smislu uže medicinskih znanja, a ne i spoznaja o društvenim temama. Medicina je izgubila intelektualnu i kritičku crtu koju je nekada imala, pretvorila se u krutu inženjersku struku. U Štamparovo doba je bilo drukčije, kod njega je prisutna snažna želja za teorijskim opravdanjem vlastitih poteza, što se očitovalo i u čitanju raznovrsne literature”, naglasio je Kuhar.

Za Nacional je objasnio i kakav je danas odnos medicine i povijesti medicine jer iz mnogih medicinskih časopisa rubrike za povijest medicine nestaju ili postaju neka vrsta brzinskog uvodnika za suvremene teme. Takvi časopisi ne prihvaćaju ozbiljnije studije iz povijesti medicine zato što im je važan samo mjerljivi utjecaj, a takvi se radovi manje citiraju ili se ne citiraju odmah, kao što je slušaj s velikim znanstvenim otkrićima. ‘’S padom zanimanja u medicini za teme iz povijesti medicine, ona se emancipirala kao struka. Postala je dio povijesti pa postoje specijalizirani časopisi, kao što je i onaj u kojem sam objavio svoj rad. Osim toga, tim se temama više bave povjesničari nego liječnici. Oni imaju precizniji pristup koji je manje sklon otkrićima, ali potpuno micanje medicinara iz povijesti medicine nije dobro jer je za te teme potrebno i medicinsko znanje”, rekao je znanstvenik koji je primijetio da neki podcjenjuju njegov rad. “Nitko mi to nije rekao, ali medicinari me ponekad pitaju zašto sam se odlučio za studij medicine ako se ne planiram time baviti’’, otkrio je Kuhar. Ali kazao je da su humanistički stručnjaci otvoreniji i zanimljivo im je da se netko iz ‘’tvrđeg’’ znanstvenog područja zainteresirao za humanističke discipline.