Nacional je poslao pitanja o Groblju mira redovitom profesoru povijesti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Husniji Kamberoviću.

NACIONAL: Zadovoljava li Groblje mira metodološke zahtjeve historiografije, odnosno, garantira li točnost u navođenju imena žrtava?

Prikupiti poimenične popise svih žrtava uvijek je bio neizvjestan posao, pogotovo ako se ta zadaća radi poslije ovako dugo vremena. Koliko sam mogao pratiti, imena žrtava čiji bi križevi trebali biti postavljeni na Groblju mira na Bilima kod Mostara, ako rodbina ili netko drugi uplati 100 eura, prikupljaju se na različite načine, ali navoditi imena žrtava na temelju toga što će njihov nestanak netko prijaviti nakon 80 ili više godina, uz informaciju da je ubijen „negdje“ na Križnom putu, neznano točno kada i pod kojim okolnostima te bez dodatnih dokaza, djeluje nedovoljno profesionalno. Osim toga, kako se najavljuje, imena žrtava bit će preuzeta i iz pojedinih već načinjenih žrtvoslova za pojedine općine. Neki od tih žrtvoslova su napravljeni odgovorno, na temelju povijesnih izvora, sudskih dokumenata i slično, ali i tu je bilo raznih propusta koji mogu dovesti u sumnju vjerodostojnost čitavog posla. Tamo se nalazi niz imena za koja se ne navode ni precizna godina smrti ni mjesto i okolnosti smrti, a ponekad se samo navodi da je „nestao tijekom rata“ ili „nestao poslije rata“ i slično. To, po mom mišljenju, nisu dovoljni podaci da bi bili vjerodostojni u ovu svrhu podizanja spomenika.

NACIONAL: Je li metodologija provjere imena žrtava igdje objavljena? Znate li je vi?

Mi imamo različite pristupe i ogromne teškoće u vezi s evidentiranjem imena žrtava iz posljednjeg rata, a možemo tek zamisliti koliko je to teško sa žrtvama iz Drugog svjetskog rata, o čemu sada, uglavnom, znamo samo iz priča ako nemamo pisane dokumente ili druge materijalne dokaze. Tu, dakle, ne postoji jedinstvena metodologija, ali mislim da bi u metodološkom smislu bilo korisno u startu razdvojiti žrtve iz Drugog svjetskog rata od žrtava poslije Drugog svjetskog rata, jasno razdvajati civile od vojnika te jesu li vojnici poginuli u borbi ili ne, zatim razlikovati one koji su ubijeni na temelju sudskih presuda – bilo da se radi o presudama ratnih sudova ili sudova poslije rata, neovisno o tome što mi o tim sudovima danas mislimo – od onih koji su likvidirani bez sudskih presuda i slično. Nažalost, ovo nije prvi put da se zajedno obrađuju žrtve rata i poraća, a mislim da se to radi s ciljem da se u ukupnom zbroju broj ovih poslijeratnih žrtava, koji je po svemu sudeći mnogo manji od ratnih, učini što većim. Mislim da imena žrtava čiji križevi će biti postavljeni moraju biti potvrđena iz više izvora i da nije dovoljno samo svjedočenje članova obitelji: sada je već gotovo sigurno da nema živih svjedoka ili ih ima jako malo.

NACIONAL: Kako Groblje mira funkcionira u današnjem civilizacijskom, kulturološkom i političkom ambijentu BiH? Doprinosi li pomirenju?

U posljednje vrijeme se sve češće naglašava princip da svaka žrtva ima pravo biti obilježena. Ne osporavajući to pravo, ja, ipak, mislim da bi valjalo voditi računa i o tome da li baš svaka žrtva zaslužuje zaposjedati naš javni prostor. Jer obitelji, Crkva ili druge vjerske institucije imaju načina kako se mogu moliti za duše svih mrtvih. Ali ima onih koji ne bi trebali zauzimati naš javni prostor. U ovom konkretnom slučaju, blizak sam onima koji misle da se Groblje mira na Bilima kod Mostara gradi kao zakašnjeli odgovor na Partizansko groblje u Mostaru te da se u ime principa da svaka žrtva ima pravo na obilježje, provodi neka vrsta rehabilitacije onih koji su poginuli kao pripadnici vojske NDH, i opet samo Hrvati katolici. Iako se navodi da će križevi biti postavljeni i za one koji su poginuli kao pripadnici NOB-a, to je u ovom slučaju posve irelevantno jer oni već imaju neka svoja obilježja, pa se ovo Groblje mira doista nameće kao neka vrsta revizionističkog pokušaja izjednačavanja svih žrtava iz Drugog svjetskog rata. U suvremenom kontekstu i imajući u vidu političke odnose u BiH, nisam siguran da je ovo put koji bi vodio jačanju povjerenja među ljudima, nego je ovo put koji će voditi k uspostavljanju nekog novog mjesta sjećanja na kojem će se okupljati oni koji to više ne mogu činiti u Bleiburgu.