POVIJEST IGARA: Pet antologijskih olimpijskih trenutaka

Povijest olimpijskih igara prepuna je nevjerojatnih sportskih događaja, pobjeda koje se desetljećima prepričavaju, rezultatskih obrata u koje nitko nije vjerovao, ali i skandaloznih afera koje su uprljale čistoću natjecanja. Tempo je izdvojio pet najvažnijih

Svako izdanje Olimpijskih igara donose velike priče o legendarnim pobjedama, teškim porazima, čudesnim preokretima, o herojima koji niotkuda dolaze do medalja i rekorda. Olimpijska je povijest puna takvih priča. Koliko god to zvučalo kao klišej, krv, znoj i suze su zajednički nazivnik mnogih priča ispričanih od 1896. do sada. Izdvojiti samo pet posebnih momenata iz olimpijske povijesti najteži je dio posla. Od Jessieja Owensa i Usaina Bolta, preko Marka Spitza i Michaela Phelpsa, do Larise Latinjine, Kristin Otto i Fanny Blankers-Koen, velikih je olimpijskih priča nebrojeno puno. U iščekivanju Tokija i priča koje će tek biti ispričane, donosimo pet velikih olimpijskih događaja koji su zauzeli mitsko mjesto u povijesti Igara.

1988.: Doping-skandal Bena Johnsona i zlato za Carla Lewisa

Suparništvo koje je u drugoj polovici 80-ih vladalo između sprintera, Kanađanina Bena Johnsona i Amerikanca Carla Lewisa, danas se teško može usporediti s nekim sličnim rivalitetom. Na primjer, Nadal, Đoković i Federer su veliki rivali, ali nisu neprijatelji. Johnson i Lewis su u to vrijeme bili ultimativne sportske zvijezde oko kojih je uvijek bilo napetosti, ali i sjajnih rezultata i dostignuća.

Lewis je bio svestrani atletičar, vrhunski sprinter i osvajač zlata na Igrama u Los Angelesu 1984. na 100 i 200 metara, u skoku u dalj i štafeti 4×100 metara. Johnson je bio eksplozivni sprinter s broncama na 100 i 4×100 metara iz Los Angelesa, ali je iz godine u godinu bio sve brži. Prvi je put Johnson pobijedio Lewisa 1985., to je ponovio i godinu kasnije na Igrama dobre volje a 1987. na SP-u u Rimu Kanađanin je pobijedio s 9,83 i tako srušio svjetski rekord Calvina Smitha za cijelu desetinku sekunde.

Već u to vrijeme počelo se u medijima nagađati da su Johnsonovi rezultati postignuti uz pomoć dopinga, smatralo se tada da se prirodno ne može tako brzo trčati, a to je javno rekao i Lewis.

Johnson je pobijedio u finalnoj utrci Olimpijskih igara s 9,79, što je bio novi svjetski rekord. Lewis je bio drugi s 9,92, novim američkim rekordom. Međutim, nakon tri dana – skandal. Ben Johnson je bio pozitivan na stanozolol, zabranjeni anabolički steroid. Johnson je ubrzo priznao uzimanje zabranjenih supstanci, ali ne i stanozolola, za koji je rekao da mu je netko podmetnuo u piće. Zlato je pripalo Carlu Lewisu, ali mnogi će i danas reći da je Johnson bio žrtveno janje, samo jedan od mnogih koji su se dopingirali, ali jedan od rijetkih koji je kažnjen.

PHOTO: AP Photo/Suzanne Vlamis/Guliver Image

1976.: Perfektnih 10 Nadije Comaneci

Rumunjska gimnastičarka Nadia Comaneci je na Igrama u Montrealu 1976. postigla ono što nitko nije nikada prije – dobila je ocjenu 10. Tada 14-godišnja Comaneci šokirala je svijet desetkom za vježbu na dvovisinskom razboju, a onda je u nastavku gimnastičkih natjecanja osvojila još šest, ukupno sedam čistih desetki: tri na gredi i četiri na razboju. Osvojila je zlato na gredi, razboju i u višeboju, srebro u ekipnoj konkurenciji i broncu na tlu.

Do tada se nije vjerovalo da će netko dohvatiti ocjenu 10, a najbolje dokaz za to je činjenica da na tadašnjim semaforima nije postojala mogućnost upisati ocjenu od četiri znamenke, pa tako ni čistu desetku – 10.00. Umjesto toga, na semaforu je ispisano 1.00. Comaneci je četiri godine kasnije u Moskvi osvojila još dva olimpijska zlata, na gredi i tlu te dva srebra, ekipno i u višeboju. Njena je karijera trajala do 1984. godine. Tri godine ranije njen trener Bela Karoly je emigrirao u Sjedinjene Države i od tada je Comaneci stavljena pod poseban nadzor rumunjskih tajnih službi. Nije smjela napuštati državu kako ne bi i ona emigrirala. Ipak, 1989. u vrijeme početka pada „željezne zavjese“, otišla je u SAD. Uskoro je Comaneci progovorila o strašnom zlostavljanju kroz koje je prolazila ona, ali i druge djevojke koje su trenirale kod Bele Karolyja. Comaneci i druge gimnastičarke su bile izgladnjivane, kažnjavalo ih se udarcima i tjeranjem na trening preko granice boli. Sve je to znala tadašnja rumunjska vlast, ali medalje su im ipak bile važnije.

PHOTO: AP Photo/Guliver Image

1972.: Sovjetski Savez srušio američku košarkašku dominaciju

Finale košarkaškog turnira Olimpijskih igara u Münchenu 1972. do danas je ostalo kao najkontroverzniji događaj u olimpijskog povijesti. Toliko da će Amerikanci dan-danas reći da su oni osvojili to olimpijsko zlato. U jeku hladnog rata Sovjetski Savez je službeno srušio američku dominaciju u košarci na olimpijskim turnirima. Niz nepobjedivosti za Amerikance trajao je kroz 63 utakmice. I onda su se dogodile legendarne „tri sekunde“.

SSSR je pri vodstvu 49:48 na 40 sekundi prije kraja krenuo u napad. Alexander Belov ne zabija polaganje, Doug Collins trči u kontru, ali ga prekršajem koji bi danas bio označen kao nesportski na tri sekunde prije kraja zaustavlja Zurab Sakandelidze. Collins stavlja oba bacanja. I tu kreću te tri sekunde koje su iz današnje perspektive teško objašnjive: prvo su Sovjeti krenuli u napad, ali su suci sve zaustavili jer je izbornik SSSR-a Vladimir Kondrašin protestirao što nije dobio minutu odmor. Na minutu vremena nije ni imao pravo (nakon drugog slobodnog bacanja) pa je nađen kompromis – idu novih tri sekunde. Sovjeti izvode loptu, ali na semaforu stoji 50 sekundi a sirena za kraj se pali nakon sekunde. Amerikanci slave, fotografi su već na parketu, a Sovjeti opet protestiraju. Suci i zapisnički stol odlučuju da se igra novih tri sekunde. Ovoga puta lopta ide do reketa Amerikanaca, gdje Belov prima i polaže za 51:50. Srebrne medalje od tada se nalaze u Olimpijskom muzeju u Lausannei. Amerikanci ih nisu htjeli preuzeti ni onda, ni 30 godina kasnije kada je Međunarodni olimpijski odbor ponovno pokrenuo inicijativu da im se dodijele medalje za drugo mjesto na turniru.

PHOTO: AP Photo/Guliver Image

1960.: Pobjeda bosonogog Abebea Bikile u maratonu

Pobjeda Etiopljanina Abebea Bikile u maratonskoj utrci Olimpijskih igara u Rimu 1960. godine bila je potpuna senzacija. Bikila je pobjedom u Rimu postao prvi crnac iz neke afričke države koji je osvojio zlatnu olimpijsku medalju, usput je postavio novo svjetsko najbolje vrijeme a činjenica da je osvojio zlato i srušio rekord trčeći rimskim ulicama bosonog dodatno je uvećala njegov ikonski status.

Abebe Bikila rođen je 7. kolovoza 1932. a trčanjem se počeo baviti kad su mu bile 24 godine, 1956. godine. Bikila u Rimu nije ni trebao nastupiti, ali u zadnjem je trenutku ušao umjesto ozlijeđenog predstavnika Etiopije koji je bio prvi izbor. Plan nije bio ni da trči bos, odlučio se na to jer su mu tenisice koje je dobio stvorile žuljeve. Zanimljivo je i da su organizatori atletskih natjecanja bili skeptički oko Bikilina nastupa jer je u prijavi kao svoj „personal best“ naveo rezultat koji je bio bolji od tada aktualnog svjetskog rekorda. Šok je postajao veći sa svakim kilometrom utrke. Na polovici od 42 kilometra Bikila i Marokanac Rhadi Ben Abdesselam su se odvojili na vrhu od ostalih, a uskoro se Etiopljanin odvojio od svog jedinog konkurenta i ušao u cilj za 2 sata, 15 minuta i 16 sekundi. Bikila je osvojio zlato i četiri godine kasnije u Tokiju, ovoga puta trčeći u tenisicama, iako je samo 40 dana prije utrke operirao slijepo crijevo. Na Igrama u Mexico Cityju 1968. zbog ozljede je napustio utrku u momentu dok je držao ritam na razini novog svjetskog rekorda.

Na žalost, Bikila je 1969. teško ozlijeđen u prometnoj nesreći, ostao je kvadriplegičar. Umro je 1973., a na sprovodu mu je bilo 75 tisuća ljudi.

1992.: Košarkaški Dream Team

Uvidjevši da su godine njihove dominacija na najvećim svjetskim natjecanjima prošlost, Amerikanci su na Olimpijske igre 1992. u Barceloni odlučili poslati sve najbolje što imaju, a to znači – najveće zvijezde NBA lige. U Münchenu 1972. Sovjeti su u finalu pobijedili Amerikance i tu se razlika između Sjedinjenih Država i ostatka svijeta počela smanjivati. Ključne su se stvari počele događati krajem 80-ih: na igrama u Seoulu 1988. zlato je uzeo SSSR, Jugoslavija je bila druga, SAD treći. Na Svjetskom prvenstvu 1990. zlato je uzela Jugoslavija, SSSR je bio drugi, Amerikanci su bili treći.

Zanimljivo, USA Basketball, organizacija koja vodi američku reprezentaciju, najviše se opirala ulasku NBA igrača u reprezentaciju. Ipak, došlo je vrijeme za promjene, rezultat je ipak iznad svega.

PHOTO: Icon Sportswire via AP Images/Guliver Image

Larry Bird, Magic Johnson, Michael Jordan, Karl Malone, Scottie Pippen, Charles Barkley, Patrick Ewing, David Robinson, Clyde Drexler, Chris Mullin i John Stockton su bili najbolji NBA igrači tog vremena, neki su odavno u statusu košarkaških legendi. Doduše, falio je tu Isiah Thomas, navodno je Jordan odlučio tako jer njih dvojica nisu bili u sjajnim odnosima. Pridružen im je Christian Laettner kao najbolji predstavnik njihove sveučilišne košarke, a sve pod vodstvom Chucka Dalyja.

Osam utakmica odigrali su Amerikanci na turniru u Barceloni, dvije najmanje pobjede ostvarili su protiv Hrvatske: +33 u skupini i +32 u finalu. Prosječno su Amerikanci pobjeđivali sa 43,8 koševa razlike, a to kako je Dream Team izgledao na terenu se možda može opisati kao mješavina najatraktivnijeg basketa koji možete zamisliti i najjačeg stroja ikad stvorenog.