Objavljeno u Nacionalu br. 376, 2003-01-29

Joško Marušić, karikaturist i animator, autor hvaljenih filmova ‘Riblje oko’ i ‘Neboder’, dugogodišnji direktor Festivala animiranog filma u Zagrebu, objavio je ovih dana u izdanju Naklade Slap knjigu karikatura ‘Istinita priča o Hrvatima’ u kojoj na šaljiv način opisuje hrvatsku povijest od Karpata do danas

Joško Marušić, dugogodišnji direktor Festivala animiranog filma, sasvim se sigurno ubraja među najbolje hrvatske animatore. Njegovi filmovi “Riblje oko” i “Neboder” svojevremeno su na londonskom festivalu uvršteni među deset najboljih crtanih filmova na svijetu te godine, dok je s “Perpetuom” bio kandidat za Oscara.

Liberalna demokracija je impotentan sustav koji su stvorili loši đaci, s ponešto intelektualnog legitimiteta, pa nas kljukaju impotentnom ljubavlju za demokraciju Nisam konvertit. 1990. borio sam se za SDP jer sam znao da je komunizam gotov i dječački prostodušno sam išao štititi one za koje sam se pobojao da će najebati. No projekt hrvatskog osamostaljenja 90-ih je bio moja opsesija Iskreno bih volio jednog dana, makar na dva sata, biti ministar kultureNišta manji interes ne pobuđuju Marušićeve karikature koje već desetljećima objavljuje, najprije u Danasu i Vjesniku, a sada u Slobodnoj Dalmaciji i mnogim drugim časopisima. No više od toga odjeknulo je njegovo koketiranje s politikom – prvo je bio uz SDP, a potom je radio naručene karikature za HDZ, dok mu mnogi nikada neće oprostiti uvredljive izjave o Bosancima tijekom rata u susjednoj zemlji. Iako se nekoliko puta pokušao ispričati, ostao je dojam da nikada nije osjećao pretjerani pijetet prema žrtvama stradalima u agresiji na Bosnu i Hercegovinu.

Ono što se ne može poreći, jest to da je Marušić iznimno plodan autor. Nedavno je objavio strip “Istinita priča o Hrvatima” u kojem šaljivo opisuje hrvatsku povijest od vremena kada su Hrvati živjeli negdje na Karpatima pa do danas. Obzirom na neke ranije radove i izjave, može se reći da je Marušićev strip politički izuzetno korektan.

NACIONAL: Kako ste došli na ideju o stripu “Istinita priča o Hrvatima”? – Dva su razloga nastanka ove knjige. Prvi je što sam nakon četrdesete godine primijetio da se i meni događa ono za što sam prije mislio da pretjeruju sklerotični fosili, a to je da život doista sve brže protječe. Zaključio sam da je to zato što s godinama imate sve više obveza, a sve manje ideala, pa sam odlučio svaku godinu svoga života koja mi je ostala definirati nekim vlastitim kapitalnim projektom, od osnivanja Odsjeka za animirani film na ALU, knjige o griženju nokata ili novim animiranim filmom. Knjiga “Istinita priča o Hrvatima” takav je jedan kapitalni projekt koji je trebao definirati moj život u 2002. godini.

Drugi razlog nastanka ove knjige je doista moja fascinacija vlastitim društvenim identitetom. Čitavoga života živio sam između krajnosti mistifikacija i samosažaljenja. Na primjer, kad sam svojevremeno dobio ondašnju najveću državnu nagradu za stvaralaštvo mladih, “Sedam sekretara SKOJ-”, to nisam smio reći svome ocu koji je bio zagriženi antikomunist. Svojoj učiteljici, koju sam obožavao, nisam smio kazati da sam se krizmao u crkvi Gospe od Pojišana nakon četverogodišnjeg konspirativnog vjeronauka. Moja fanatična želja bila je definirati optimum moga vlastitog okružja, ambijenta u kome će se oživotvoriti moja sudbina (pogotovo nakon definitivne odluke da nikada ne odem iz ove zemlje). Životni san bio mi je pronaći idealan suodnos vlastitog bića, podneblja i društvenog okoliša u kome živim i tako proživjeti časno, mirno i produktivno, pa se oprostiti s osmijehom od ovoga svijeta. Ona je pokušaj definiranja hrvatstva kao formule, kao šifre moga vlastitog života na prostoru koji mi je sudbina namijenila i s ljudima koji žele to isto.

NACIONAL: Je li vam predstavljalo poteškoće to što ste morali kombinirati humor i karikaturu s poviješću i politički korektnom pristupu? – Nisam nikako htio napisati “Povijest Hrvata”. Bila bi to tek još jedna povijest. Pogotovo što su sve povijesti ideologizirane, a ja sam doista imao ideal objektivnosti. Povijest stvarno pišu pobjednici, što je logično i pravedno, no ja se kao Hrvat koji žudi vlastito samodefiniranje još nipošto ne osjećam pobjednikom. Pa sam napravio knjigu koja je najsličnija mojoj sveukupnoj umjetničko-intelektualno-medijskoj prirodi. Ona je šaljiva jer se genetski bojim ozbiljnih riječi, ona je grafički spektakularna jer se obraća djeci u ljudima, ona je ozbiljna jer se nije fer zezati nad kostima predaka. Konačno, u samome naslovu i nema riječi “povijest”. Povijest je ovdje tek pouka za sve moguće odgovore o našoj budućnosti.

NACIONAL: Što biste nekom strancu odgovorili kada bi vas tražio da mu objasnite tko su i kakvi su Hrvati? – Stranci su me i pitali često o “vama Hrvatima”. Ni u životu ni u knjizi ja ne polazim od hrvatstva kao nekakve svete, vječne ili zadane vrijednosti. Moj djed nije imao nikakva nacionalnog osjećaja, no mojoj generaciji život je donio nuždu samodefiniranja. Hrvatska mene nije trebala. Ja sam tražio nju. Ja joj unaprijed nisam dao ni ime. No, ono do čega sam došao, doista najljepše i najtočnije je nazvati njenim imenom.

Strancu bih rekao da se sjeti kako pred zgradom Ujedinjenih naroda visi gotovo dvije stotine zastava. Jedna od njih je i hrvatska. Kao i svi narodi svijeta, a narod ne definiram nipošto genetski, već kao optimalnu šifru društvenog života ljudi na optimalnom prostoru, i hrvatski narod ima sve značajke koje nas povezuju latinskom izrekom “gens una sumus” – jedan smo rod. No ima i nešto specifično. To je balkanska kršćanska ukorijenjenost kojoj pripadaju čak i naši ateisti, to je nažalost graničarska sudbina koja u doba globalizacije poprima obrise kemijskog procesa osmoze, to je čitav kaleidoskop psiholoških i civilizacijskih postupaka koji su naše duše i srca ustrašili ili ohrabrili. Tu je i strah i divljenje prema Europi. Tu je i odbojnost i zov topline balkanske vukojebine. Tu je i izazov letargije, ali i poduzetništva. Hrvatska je doista jedina balkanska Europa, i u muci kojom sam izložen otkriti tu i takvu dušu Hrvatske izložena je i Europa, između izazova vlastitih zastrašujućih antagonizama i otvorene prijetnje Amerike. Definiranje Hrvatske ključno je za konačno povijesno smirivanje Balkana.

NACIONAL: Postoji li hrvatski identitet u širem smislu? – Hrvatski identitet jest upravo aroma europskog Balkana sa svim klasnim i filozofskim dubiozama, s kršćanskim obilježjem i svim njegovim zastrašujućim i bogohulnim licemjerjima i dvojnostima. Na prostoru koji je gotovo optimalno definiran današnjim izgledom hrvatskih granica. Možda se razgovor o “prostoru” nekome učini odioznim, ali tima preporučam da upitaju Amerikance zašto ne ukinu granicu ne samo s Meksikom, nego i s Kanadom.

NACIONAL: Zašto ste razdoblje II. svjetskog rata skratili na najmanju moguću mjeru. Čini mi se da ste se bojali reakcija ustašonostalgičara i partizanofila? – Fućka mi se i za ustaše i za partizane. No prema toj temi vrlo sam osjetljiv. Naime i jedni i drugi toliko vješto lažu da se to gotovo pretvara u povijesnu istinu. Naime ustaše doista lažu kad kažu da nisu bili zločinci, a partizani bezočno lažu da su se borili za hrvatsku državu. Svakako, kako bi se riješili tih povijesnih gubitnika, potrebno je da vaši čitatelji sami odgovore na pitanje: je li u novijem povijesnom hrvatstvu moguće razabrati išta drugo osim ustaša i partizana?

NACIONAL: Često ste animirani film apostrofirali jednim od najboljih hrvatskih izvoznih proizvoda. Zašto je onda u posljednjem desetljeću došlo do raspada cijelog sustava? – U socijalizmu, ili u bivšem sustavu, kako hoćete, svi filmovi koji su proizvedeni, napravljeni su proračunskim sredstvima. Danas živimo u vremenu tržišta. Tako pretjerana minutaža “artističkih” filmova doista je besmislena. Zagrebačka škola animacije ostavila je našoj kulturi blistava djela, ali nažalost i hrpu diletantizma, a što je najgore, potpunu poduzetničku letargiju. Dakle stanje u našoj animaciji ne držim katastrofalnim. Držim ga logičnim. Kao i u filmu općenito. Ključno je pitanje: imamo li mi potencijala koji mogu proizvoditi takozvanu trivijalnu produkciju koja je sol svake produkcije. Doista je preuzetno da se jedna mala zemlja bavi samo artističkim filmom. Tako pametni i talentirani ipak nismo. Stoga, ono što se dogodilo ne držim urušavanjem, nego logičnom inventurom jednog velikog voluntarizma. Istina je, vrijeme o kome govorite ostavilo je neka slatka prisjećanja, ali i zastrašujuću neodgovornost za budućnost. Od činjenice brutalnog rata koji nam se dogodio do činjenice da smo tek četrdeset godina nakon što je Georges Sadoul prvi izrekao sintagmu Zagrebačka škola mi osnovali – školu. Mislim na Odsjek za animirani film na ALU. Molim vas, pitajte zadnje preživjele protagoniste uspjeha naše animacije – zašto? Ja se to ne usudim pitati jer će svi reći: to Joško pita zato što je Borivoj Dovniković Srbin. Kunem vam se, dok on nije počeo po novinama o tome gnjaviti, ja pojma nisam imao da je on Srbin.

NACIONAL: Što ova zemlja ima od animiranih filmova? – U animiranome filmu napravljeno je u proteklom desetljeću vrlo malo sjajnih filmova. Naravno, jadan ti je onaj koji se tuži, ali shvatite da je “Zagreb film” hrvatsku državu dočekao kadrovski i tehnološki opustošen, bez ikakvog obrazovnog sustava. Konačno, i čitava naša zemlja logično prolazi bolan proces provincijalizacije. Nema u tome ništa zlog osim činjenice da je najebala moja generacija.

NACIONAL: Dugogodišnji ste autor političkih karikatura; koji je period bio najteži, socijalizam, HDZ-ov ili sadašnji? – Budući da vi novinari ne volite odgovore u nijansama, odgovorit ću vam jednostavno: danas je teže nego u vrijeme socijalizma i HDZ-a zajedno. U socijalizmu smo mi intelektualci imali dojam da nas neki vrag doista sputava i međusobno smo se štitili i razumjeli. Bio je to koncept bez jasnog cilja, ali jasnih metoda. Njegovu simboliku vidim u svojoj kolumni u Danasu. Kad se cilj ostvario, valjalo ga je definirati. Tada smo bolno uočili da zapravo nismo imali iste ciljeve. Na primjer, ja sam nakon deset godina shvatio da je fenomenalna novinarka, moja kolegica Jelena Lovrić, pisala legendarne kolumne protiv Slobodana Miloševića samo zato što je on očigledno rušio Jugoslaviju. Ja sam Jugoslaviju u svojim kolumnama rušio iskreno. Danas je naš cilj dati sadržaj formi za koju smo se izborili. I zato je puno teže. Danas je vrijeme konstrukcije, ali ljudi su jednostavno navikli i lagodnija im je destrukcija. Destrukcija je prisutna na svakom koraku, makar za nju nema ama baš nikakvog civilizacijskog razloga. Konačno, riješeno je i srpsko pitanje u Hrvatskoj. Nadam se da će brzo biti riješeno i srpsko pitanje u Srbiji, pa da konačno počnemo živjeti, a ne krepavati.

NACIONAL: Mislite li i danas kao 1993. kada ste izjavili da je za predsjednika bolje imati dobrog diktatora nego lošeg demokrata? – Politika ima svoju racionalnu funkciju. Kad sam govorio o prednosti dobrog diktatora pred lošim demokratom, imao sam upravo na umu efikasnost politike. Ljudima je svejedno kakav je politički sustav dok je on produktivan. Kad jedan sustav lipsa i zamijeni ga drugi, ali taj je drugi betežan i neuvjerljiv, onda se javlja ideologija. Ideologija nije ništa drugo nego pokušaj opravdanja zašto ti se ona stvar ne diže, a toliko si molio pičke. Danas živimo u najgorem dobu ideologije. Liberalna demokracija je impotentan sustav koji su stvorili loši đaci, ali s ponešto intelektualnog legitimiteta, pa nas kljukaju impotentnom ljubavlju za demokracijom. No, koliko je god mi voljeli i pisali joj sonete, ona nikako da napravi nekoga vraga.

NACIONAL: Sportaši se bune da vlast ne mari za njihove rezultate, glumci prosvjeduju protiv suradnje sa Srbima i Crnogrcima, sindikati najavljuju generalni štrajk. Reklo bi se da kao politički karikaturist živite u zahvalnoj zemlji? – Mi smo u Gvajani. I Papa je rekao da nas je Bog ostavio. Zgriješili smo i iskrcani smo na pustom otoku. Ako hoćemo preživjeti moramo od surog lišaja na kamenu postupno stvorili lijehe i perivoje da bismo ga bili dostojni. Za karikaturista je najgore kad vidi da se mora ponavljati, jer je te ohrabrujuće ideje varirao već bezbroj puta.

NACIONAL: Na prvim izborima bili ste kandidat SDP-a, a 1997. autor HDZ-ovog plakata kojim se sugeriralo da će se s povratkom “komunista” opet srušiti Jelačićev spomenik. Jeste li konvertit? – Godine 1990. borio sam se za SDP. Svako govno je tada bilo u HDZ-u i budala je znala da je komunizam gotov. Reći ću vam iskreno: panično sam se bojao sukoba partizana i ustaša i dječački prostodušno išao sam štititi one za koje sam se pobojao da će najebati. A to nikako nisam htio doživjeti u projektu hrvatskog osamostaljenja koji je devedesetih bio moja opsesija. U tome apsolutno nema nikakve ideologije, a kamoli koristoljublja, pa je riječ konvertit stvarno neprimjerena.

NACIONAL: Koliko je domaća kultura sposobna napraviti nešto u današnjem svijetu? – S kulturom valja pažljivo. Ne treba je mistificirati, ali doista, hrvatsko kulturno nasljeđe je impresivno. Stoga ja nisam u panici od nedostatka velikih “zvijezda” u našoj kulturi. Ako se podsjetite moje definicije hrvatstva, onda ćete misionarsku i samozatajnu ulogu hrvatske kulture naći i u Ilirskom pokretu i u ideji Jugoslavenstva, i u Stepinčevom martiriju, i u Hebrangovoj žrtvi, čak i u Kviskoteci, u hrabroj skrbi za Dubrovnik i Istru, u autocesti za koju bih bio sretniji da je krenula iz Splita nego iz Zagreba, ali dajem svoju lijevu ruku za nju. Kultura je bitan sastojak svrhovitosti Hrvatstva. Iskreno, volio bih jednoga dana, makar na dva sata, biti ministar kulture.

NACIONAL: Kada ste 1994. izjavili kako Bosanci ne rade ništa, osim što cijele dane čibuče, seru po brdima i prave se važni jer imaju Bregovića i Kusturicu, doživjeli ste gomilu kritika. Mislite li i danas jednako ili ste pogriješili?

– Za svoju izjavu o Bosni od prije deset godina, makar je nekorektno interpretirana, ispričao sam se stotine puta. I radit ću to do kraja života dok postoji i jedan čovjek, koliko god nedobronamjeran bio, kojega je moja izjava uvrijedila. Ali, nažalost, svoju opsjednutost Bosnom ne mogu potisnuti. Jedan kritičar je u recenziji ove moje knjige napisao, kao, otkud mi pravo tvrditi da je Bosna i Hercegovina pitanje svih pitanja za Hrvatsku. Moram i vama i njemu otvoreno reći: ja sam u pravu.

NACIONAL: Bosanci su za Kenovićevu “Ničiju zemlju” dobili Oscara, a hrvatska kultura, unatoč osjećaju dominacije, potpuno je marginalna u međunarodnim razmjerima?

– “Ničija zemlja” je izvrstan film, i to nitko ne može osporiti. Ali međunarodne nagrade često šalju i političku poruku: da biste ih dobili, nije dovoljno samo biti pametan, nego moraš biti i zgodan.