Objavljeno u Nacionalu br. 632, 2007-12-20

SPLITSKA FEMINISTIČKA ORGANIZACIJA DOMINE organizirala je izložbu \’Žene Splita i Dalmacije: ženski vremeplov\’ o 15 poznatih žena koje su svojim radom pridonijele dalmatinskoj politici, kulturi, znanosti i poduzetništvu

Splitska feministička organizacija za promicanje prava žena i razvoj civilnog društva Domine upustila se u zanimljiv projekt. Domine su postavile izložbu ‘Žene Splita i Dalmacije – ženski vremeplov’ o znamenitim ženama juga Hrvatske i tako žele pokrenuti istraživanja ženske povijesti.

“Cilj nam je svratiti pozornost javnosti na važnost ženske povijesti u stvaranju hrvatske kulturne i povijesne baštine i nacionalnog identiteta”, istaknula je Mirjana Kučer, jedna od članica Domina i uz Radmilu Miletić-Borčić, koautorica projekta. Stara je istina – kada bi se o prošlosti sudilo prema zapisima koje su ostavili povjesničari, žena kao da i nije bilo. Domine su krenule u mukotrpan rad i “kopanje” po arhivima, prikupljajući podatke o ženama iz splitske i dalmatinske povijesti, znamenitim, ali često i nedovoljno javnosti poznatim Splićankama, koje je povijest neopravdano zaobišla.

“Prvo smo namjeravale napraviti Ženski vodič, ali smo shvatile da će se ovaj posao morati pretvoriti u višegodišnji istraživački projekt. Prve rezultate jednogodišnjeg rada predstavile smo na izložbi o petnaest žena koje su likom i djelom vezane za Split i Dalmaciju. Petnaest žena na četrnaest plakata, uz popratnu dokumentaciju o vremenu kojeg su kreirale, pridonose jačanju ženske samosvijesti o vlastitim sposobnostima i vrijednostima, potrebi društvene emancipacije i jačanju društvenog utjecaja žena, koje su svaka na svoj način pridonosile splitskoj i dalmatinskoj povijesti, kulturi, znanosti, poduzetništvu, politici, identitetu. Izložba je uvod u seriozniji projekt i simbolički je posvećena prerano preminuloj i prerano zaboravljenoj splitskoj kazališnoj, filmskoj i televizijskoj glumici Zdravki Krstulović“, naglasila je Mirjana Kučer. Tako su Domine već u prvoj godini rada dokumentirano utvrdile da su Splićanke doista postojale i utjecale na povijesna zbivanja, a i da je u Splitu i Dalmaciji postojao feministički pokret.

Etnologinja Aida Koludrović, balerina Ana Roje, slikarica i pjesnikinja Cata Dujišin Ribar, kuharica i gastronominja Dika Marjanović Radica, časna sestra Bira Marulić, novinarka Vinka Bulić, poduzetnica Marija Monterisi, slikarica Tina Morpurgo, glumica Asja Kisić, književnica Vinka Šperac, političarka Anka Berus, glumica Zdravka Krstulović, operna pjevačica Majda Radić-Dešpalj i Prisca i Valerija, supruga i kći cara Dioklecijana, žene su koje su utjecale na tijek slojevite splitske povijesti.
Domine su prikupile i analizirale živote petnaest znamenitih Splićanki i Dalmatinki različitih karaktera, zanimanja i interesa, žena koje su potjecale i pripadale različitim društvenim slojevima i povijesnim razdobljima, bile različitih svjetonazora, vjeroispovijesti i ideologija, žena koje su djelovale u različitim društvenim i kulturnim sredinama.

Slikarica i pjesnikinja Cata Dujšin Ribar u hrvatskom kulturnom životu bila je prisutna gotovo cijelo jedno stoljeće. Rođena je u Trogiru 1897. godine u obitelji Gattin. Slikarstvo je učila kod Emanuela Vidovića, na zagrebačkoj Umjetničkoj akademiji kod Vladimira Becića, na Kraljevskoj višoj školi za umjetnost i umjetnički obrt u Zagrebu. Boravila je u Parizu i Londonu. Radila je kao restauratorica u Galeriji umjetnina u Splitu, slikala dalmatinske krajolike i portrete, izlagala u Londonu, Veneciji, New Yorku, Washingtonu, Pragu, Zagrebu te kroz svoje slike i pjesme, posebno u zbirci “Rastanci bez rastanka”, ali i u privatnom životu ostavljala rukopis, istančane umjetnice i odlučne žene.

Anka Berus, prva je žena ministrica u Vladi NR Hrvatske, nakon Drugog svjetskog rata. Anka Berus bila je ministrica financija od 1945. do 1953. godine. Nakon toga do 60-ih godina bila je i ministrica u saveznoj Vladi FNRJ. Rođena je u Splitu 1903., u obitelji Žnidaršić, studirala je u Ljubljani, a po povratku u Split 1926., postala je profesorica na splitskoj Realnoj gimnaziji. Splitski gimnazijalci pamtili su je kao profesoricu na početku čijih se satova nisu morali moliti. Postala je poznati borac za radnička prava, kao član KPJ dva puta je bila zatvarana. Ali, unutar radničkog pokreta je radila na okupljanju žena Splita i zahtijevala pravo glasa i druga građanska prava. Zbog sudjelovanja u NOB-u jedna je od 18 žena narodnih heroijina. Počasna je građanka Zagreba, u kojem je umrla 1981. godine.

Dika Marjanović Radica je sačuvala kulinarsku tradiciju i narodnu baštinu dalmatinske kuhinje i bila jedna od naših najpoznatijih kuharica. Rođena je u splitskom Velom Varošu 1892. godine. Bila je učiteljica u Domaćinskoj školi i predavala mladim djevojkama u Splitu, Sinju, Omišu. Širom Dalmacije za građanstvo je održavala tečajeve kuhanja, i pri tome skupljala recepte želeći od zaborava sačuvati bogatu dalmatinsku gurmansku baštinu. Prikupljene recepte objavila je u dvije knjige “Dalmatinska kuharica” (1939) i “Praktična kuharica” (1944). Svaki zapisani recept osobno je iskušala i do smrti 1984. godine poboljšavala saznanja. “Dalmatinska kuharica” je kroz sljedećih 60 godina tiskana u još desetak izdanja.

Marija Monterisi je jedna od prvih splitskih poduzetnica, vlasnica prvih dviju splitskih parfumerija između svjetskih ratova. Rođena je 1900. godine u Splitu, u obitelji Popović. Udala se za raditelegrafista Antonija Monterisija i sredinom 20-ih u Šubićevoj ulici otvorila je prvu parfumeriju-galanteriju Venus. Nekoliko godina kasnije u Bosanskoj ulici otvara poznatu Parfumeriju Monterisi. Mnogim je Splićanima ostala u trajnoj uspomeni po iznimnoj ljepoti, eleganciji, finoći i poslovnosti čime je znala udovoljiti željama svojih klijenata. U vremenima u kojima je u Splitu čak i sapun bio luksuz, Marija Monterisi je rado izlazila ususret gospođama koje su sebi mogle ugoditi i tek s nekoliko kapi mirišljavih parfema. Marija Monterisi je 1940. godine ostala udovica, 1946. konfiscirane su joj parfumerije, iako je pomagala narodnooslobodilački pokret i svim ljudima kojima je pomoć bila potrebna, te je odselila u Trst. Tamo se zaposlila kod veletrgovca Kozulicha, za kojega se kasnije udala. Kada je ponovno postala udovica, otvorila je zlatarnicu u Trstu, jer je ustrajnost i poduzetnički duh nikada, sve do smrti u Padovi 1983. godine, nisu napuštali.

Aida Koludrović je bila znanstvenica, etnologinja i prevoditeljica, prva ravnateljica Etnografskog muzeja u Splitu. Godinama je precrtavala uzorke s dalmatinskih ženskih marama i njima ukrašavala košulje i haljine modernog kroja, pratila je stručnu literaturu, a od 1936. godine piše stručno-popularne radove o etnografskoj građi. Tečno je govorila i prevodila s pet svjetskih jezika. Vinka Bulić je bila novinarka, publicistkinja, feministica i jedna od osnivačica feminističkog Ženskog pokreta u Splitu, koji je postojao u Splitu od 1926. godine, i o kojem se previše ne zna. Zajedno s dr. Jelkom Perić, Vinka Bulić je sudjelovala u radu Međunarodne feminističke alijanse u Pragu 1927. godine, i bila organizatorom Međunarodnog kongresa feministica održanog u Dubrovniku 1936. godine. Vinka Bulić je rođena u Solinu u poznatoj obitelji Šperac, a udajom za Matu Bulića, postala je bliska suradnica njegova strica, istaknutog hrvatskog arheologa don Frane Bulića. Vinka Bulić bila je vrsna kroničarka svoga vremena, feljtonistica i novinarka uglednog splitskog dnevnika Novo doba, koji je izlazio između dva svjetska rata, i koji je svoje najbolje žurnalističke dane doživio dok mu je na čelu bio istaknuti hrvatski publicist i književnik, do pred kraj života politički emigrant, Bogdan Radica. Vinka Bulić je upravo u Novom dobu objavila svoje najbolje članke, reportaže, zapise i komentare na temu borbe za ravnopravnost žena u društvu. Pisala je još i u Hrvatskom dnevniku, Hrvatskoj reviji, a u zagrebačkom časopisu Nova Europa 1927. godine objavila je izvanredni tekst “Splitske žene”. Vinka Bulić bila je planinarka, bavila se humanitarnim radom, skupljajući pomoć posebno za siromašnu djecu Dalmatinske zagore. Umrla je u Splitu 1965. godine.

Vinka Šperac, književnica, novinarka, prevoditeljica i feministica, rođena je 1843. godine u Solinu, i u bliskom je srodstvu s Vinkom Bulić. Njezin otac Marin oženio se kćeri konte Vatta iz Pirana. Njegova žena, Vinkina majka, nije mogla živjeti u Solinu, pa se s malom Vinkom, koju su zvali Vice, odlučila vratiti u Piran. Vice Šperac je u Italiji postala Bice ili Beatrice ili Vicenza Speraz, koju su kao vrlo mladu na silu udali za puno starijeg gospodina de Francseschija. Avanturističkog i poduzetnog duha Vice je odlučila prekinuti neprirodnu vezu. Ostavila je muža, udobnost i bogatstvo, te se u Milanu odlučila samostalno probijati i napraviti ime na talijanskoj kulturnoj sceni. Talijanska književnost Vinku Šperac poznaje kao književnicu Beatrice Speraz, koja je svoja brojna književna, novinarska, prevoditeljska i publicistička ostvarenja objavljivala pod muškim pseudonimom Bruno Sperani. Napisala je brojne novele, pripovijetke i romane, čak više od dvadeset, ali nije poznato je li ijedan preveden na hrvatski jezik. Među njima poznati su “Među zupčanicima” i njezin najbolji roman “Brojevi i snovi”. Udala se za talijanskog slikara i inženjera Vespasiana Bignamija. Bruno Sperani je bila odlučna i emancipirana žena izvan duha svoga vremena, prepunog malograđanskih predrasuda. Osjetila je nepravdu koja se nanosi ženama i bila pripadnica prvog vala feministica. Vatreno se borila za pravo glasa za žene, za obrazovanje i jednake plaće, uopće ravnopravnost spolova, protiv diskriminacije. Ostao je zapažen njezin članak napisan u Milanu 1907. godine u kojem traži jednaka prava i uvažavanje za talijanske slikarice. Umrla je u Milanu 1923. godine.

Tina Morpurgo je bila mlada slikarica iz poznate splitske židovske obitelji koja se bavila knjižarstvom. Tina je slikarstvo učila u Splitu, u Italiji i Njemačkoj. Slikala je pejzaže splitske okolice i mrtvu prirodu u realističkom stilu. Iskazala je talent i nadarenost, iako je sačuvano relativno malo njezinih slika. Među njima i njezin autoportret. Prvu izložbu Tina Morpurgo je imala 1931. godine u salonu Geremia. Život je okončala u 36. godini, na stratištu Jajinci, kao žrtva holokausta i progona Židova.

Zdravka Krstulović je tridesetosam godina bila jedna od najboljih hrvatskih kazališnih, televizijskih i filmskih glumica. Rođena je u Splitu 1940. godine u neposrednoj blizini zgrade splitskog teatra, i odmalena se bavila baletom, glumom i operom. Čim je diplomirala na Akademiji dramskih umjetnosti 1965. godine, splitski HNK je postao njezina matična kuća. Zdravka Krstulović ostvarila je cijeli niz zapaženih kazališnih uloga, snimila devet igranih filmova, sve do posljednje kazališne uloge 1999. godine u predstavi “Buzdo” na Splitskom ljetu. Zdravka je oboljela od Alzheimerove bolesti i četiri godine kasnije, 2003., umrla u Varaždinu u Domu za starije i nemoćne osobe. Gledatelji je najviše pamte po ulozi Anđe Vlajine u tv-seriji “Naše Malo misto” i Violete u “Velom mistu”. I u životu i na kazališnim daskama Zdravka Krstulović je zračila nježnošću i dobronamjernosti koja je nosila prevagu nad svim oblicima agresivnosti, posesivnosti i dominacije.

Majda Radić Dešpalj, mezzosopranistica i prvakinja opere HNK, bila je jedna od najdarovitijih opernih pjevačica u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata. Rođena Šibenčanka, studirala je u Zagrebu. U Operi je nastupala od 1959. godine, još za vrijeme studija. Ostale su zapamćene njezine role u “Figarovu piru”, “Don Carlosu”, “Borisu Godunovu”, “Carmen”, “Trubaduru”, izvedene na pozornicama Tokija, Berlina, Moskve i Pariza i Amerike.

Feministički pokret u Splitu od 1926. godine

Žene iz organizacije Domine osim što su istražile živote petnaest znamenitih Splićanki, prikupile su su i podatke o nastanku Ženskog pokreta u Splitu. Prva utjecajnija ženska organizacija Ženska narodna zadruga u Splitu je osnovana 1918. koja je zahtijevala veća ženska prava. Tako su žene iz te organizacije 1926. osnovale Ženski pokret. Feministice Jelka Perić i Vinka Bulić sudjelovale su 1927. na Međunarodnom skupu feministica u Pragu. Te godine u Splitu se održao prvi javni prosvjed na kojem su žene tražile pravo glasa, a povod je bilo protest protiv ukidanja Ženske više realne gimnazije.