Veliko ime jugoslavenske književnosti smatrao je kako je »prava povijest beščašća koncentracijski logori«, te je u najpoznatijem svojem djelu, zbirci pripovijedaka “Grobnica za Borisa Davidoviča” (1976), fikcionaliziranim biografijama većinom temeljenima na stvarnim svjedočanstvima i izvorima o ljudima stradalima u sovjetskim logorima, progovorio o strahotama Staljinove diktature.

“Opsjednut sam iskustvom iz detinjstva, holokaustom, nestankom oca, uspomenama na rano djetinjstvo. Morao sam se osloboditi te opsesije. Zato sam pisao. A kada se pedesetih-šezdesetih godina počelo govoriti o komunističkim logorima – gulazima, čije su postojanje francuski intelektualci negirali, tada sam postao opsjednut tom temom. Danima i noćima sam o tome diskutirao. Iz te opsesije nastala je ‘Grobnica za Borisa Davidoviča’. A sa godinama je počela da me opsjeda smrt u vidu erosa i tanatosa. Ta opsesija je, prije svega, prisutna u mojoj posljednjoj knjizi “Enciklopedija mrtvih”.

Kiš nikada nije do kraja bio prihvaćen u jugoslavenskoj književnosti iako je u svijetu stjecao veliku slavu. Živio je na relaciji Beograd-Pariz. Dok je pisao “Enciklopediju mrtvih” obolio je od raka pluća. Umro je u Parizu 15. listopada 1989. godine.