Već neko vrijeme Katolička crkva u Hrvatskoj nastoji, osobito nakon pokušaja prvaka Srpske pravoslavne crkve da ospore proces kanonizacije zagrebačkog nadbiskupa blaženog kardinala Alojzija Stepinca, dokazati da nije trebalo dugo da se Stepinac, nakon početnoga oduševljenja zbog uspostave NDH, sukobi s ustašama. Nacional je u prošlom broju, donoseći faksimil zapisnika susreta Josipa Broza Tita i Stepinca od 4. lipnja 1945., prvi dobio na uvid rukopis knjige Gordana Akrapa ”Kardinal Stepinac u dokumentima Gestapa i OZN-e” koju će objaviti ovoga tjedna. Oslanjajući se na dokumente do kojih je Akrap došao u Stepinčevu dosjeu koji se nalazi u Hrvatskom državnom arhivu i koji je donedavno bio zaštićen oznakom tajnosti, Nacional je uspio rekonstruirati široj javnosti nepoznat dio sukoba ustaša i Stepinca i dosad skrivene detalje toga relativno nepoznatog poglavlja hrvatske povijesti.

Gestapo je redovito bilježio sadržaj propovijedi na misama diljem NDH, a posebno propovijedi koje je izgovarao nadbiskup Stepinac. Akrap se poslužio dvjema Gestapovim analizama vjerskih zajednica, od 25. kolovoza 1942. (”Crkveno pitanje u Hrvatskoj”, dokument 2124/42) i 10. studenog 1943. (napisane povodom ”oštrog napada nadbiskupa dr. Stepinca protiv režima u njegovoj propovijedi od 31. listopada 1943….”) te drugim dokumentima policijskog atašea Gestapa u Zagrebu Hansa Helma.

STEPINAC JE OSUĐIVAO RASIZAM

Gestapo je jasno naveo da Vatikan, odnosno papa Pijo XII., nije gajio simpatije ni prema NDH ni prema Anti Paveliću pa se citira njegova izjava: ”… mlada hrvatska država može opstojati i bez papina priznanja.” Očekuje se da će mješovita pravoslavno-katolička komisija koju je papa Franjo odlučio osnovati radi analize Stepinčeva djelovanja prije eventualnoga Papina pravorijeka oko njegove kanonizacije, sasvim sigurno dobiti na uvid građu (ogromna je) pape Pija XII. koja se digitalizira. To je bila Franjina odluka čim je postao poglavar Katoličke crkve. Ta će građa pokazati i koliko se intenzivno nadbiskup Stepinac zalagao za vatikansko priznanje NDH (što je nedvojbeno činio), ali i zašto papa Pijo XII. nije želio priznati NDH te je u Zagrebu imao tek legata, benediktinca Ramira Marconea i njegova tajnika don Giuseppea Masuccija.

Pavelić je imao vlastite špijune i informatore, osobito među svećenicima nadbiskupije i drugdje, ali se itekako oslanjao na Gestapove informatore kako bi otkrio Stepinčeve stavove. Paveliću tako nije moglo proći nezapaženo da je Stepinac 1938. bio savjetnik tada već preminulog pape Pija XI. koji je želio objaviti encikliku u kojoj bi se osudile nacističke (a kasnije i ustaške) rasne teorije. Enckliku je napisao američki isusovac francuskog porijekla John LaFarge i nazvana je „Humani generis unitas“ (Jedinstvo ljudskog roda), ali nije nikada objavljena jer je Pijo XI. umro tri dana prije zakazane objave. Pijo XII. ju je zaključao jer je smatrao da bi objavljivanje toga dokumenta još više razljutilo naciste. Stepinac će iz nje preuzeti neke misli o jedinstvu rasa za svoju glasovitu propovijed izrečenu 31. listopada 1943., ali to je bilo prekasno jer je tada židovsko pitanje već bilo gotovo riješeno u NDH. Dio kritika Židova i Srba prema Stepincu inače se oslanja na to da je on ili kasnio s osudom režima ili je previše taktizirao u odnosu s ustašama.

KAMENOM NA NADBISKUPA

Kada je točno počeo spor između Stepinca i Pavelića, teško je odrediti, ali Stepinac je reagirao već kod prvih masovnih zločina nad Srbima u Glini. Iako taktično i u rukavicama, Stepinac je Paveliću napisao prosvjedno pismo 14. svibnja 1941. ”da se ne ubije nijedan Srbin ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt. Inače mi ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojega moramo propasti…” Bilo je više svećenika koji su kritizirali poglavnika, ali jedan od njih (zvao se Lončar) Paveliću se toliko zamjerio da je, iako je bio kanonik i dužnosnik u katedrali, zbog uvrede Pavelića osuđen na smrt. Kazna mu je poslije smanjena na 20 godina zatvora i to nakon Stepinčeve intervencije kod Pavelića. Svećenika koji je Lončara ”cinkao” kod ustaša Stepinac će sankcionirati ekskomunikacijom, napisao je Gestapo.

Da se Stepinac ljutio na ustaše, svjedočio je i veliki hrvatski kipar Ivan Meštrović: ”Sutradan sam pošao k nadbiskupu, da mu kažem da odlazim i reknem zbogom. Stepinac je sjedio za pisaćim stolom i imao pred sobom snopić pisama, pritisnutih grubim komadom kamena u veličini šake. Pa mi reče: ‘Ovaj pozdrav (misli se na kamen, op. D.P.) sam pred koji dan dobio u rame od naših fašista, kad sam se vozio u kolima, a ova pisma su mi prijetnje od Nijemaca i ustaša. Sastavljena su na hrvatskom i njemačkom, a sadržaj im je gotovo isti: ‘Mi znamo da ste vi naš najveći protivnik, ali vam dajemo do znanja da, ako nastavite govoriti protiv nas kao do sada, da ćemo vas, usprkos rimskom crvenom pojasu, ubiti nasred ulice kao psa.’ Neće me ustrašiti, razbojnici jedni!’ rekao mi je Stepinac.” Meštrović svjedoči da je nadbiskup stiskao zube, a suze su mu tekle niz lice. “Najednom je pošao k vratima i odškrinuvši ih, uzviknuo: ‘Sram vas bilo, zar je to dostojno vas?!’ Vratio se i sjeo sav blijed u stolicu te mi je rekao: ‘Vidite li da nisam ni u svom dvoru siguran od špijuna? Poslijepodne će Pavelić sve znati što smo razgovarali.’ Rekao mi je i ime onoga koji je slušao kroz ključanicu” (Meštrović, 1969., str. 325-326).

PROSVJED ZBOG PLJENIDBE KATOLIČKOG LISTA

Akrap obilato dokumentira negativna mišljenja Gestapa o Stepincu, zatim i neke kritike ustaša, a spomenuta Stepinčeva propovijed o jedinstvu rasa iz listopada 1943. zauzela je zapaženo mjesto u ustaškim analizama. Tako je 29. studenog 1943. Mijo Tolj, pročelnik odjela za tisak i slikopis u ”Glavnom ravnateljstvu za promičbu”, poslao dopis predsjedniku Vlade NDH Nikoli Mandiću u kojem navodi da ”neprijateljske krugovalne postaje (misli prvenstveno na Radio London) u posljednje vrijeme iskorištavaju poznatu propovijed nadbiskupa Alojzija Stepinca na način koji njima najbolje odgovara”. Izvješće je završeno riječima: ”U izvještajima se javlja da je jugoslavenska kvislinška štampa objavila da je nadbiskup rekao sljedeće: ‘Katolička crkva priznaje sve rase i narodnosti kao Božju tvorevinu i svi su oni jednaki pred crkvom.’ Kvislinzi kažu da je nadbiskup pokušao da opravda partizansku borbu i da je predstavio bombardiranje Njemačke kao božansku odmazdu.” (NDH, Ministarstvo narodne prosvjete – Glavno ravnateljstvo za promičbu, Zagreb, broj VT251/43. Predmet: Odjek propovijedi nadbiskupa Stepinca, od 31.11.1943., potpisnik dokumenta: Mijo Tolj, pročelnik Odjela za tisak i slikopis. Izvor: HR–HDA-1561, SDS RSUP SRH, dosje A.Stepinac).

U analizi djelovanja Katoličke crkve u NDH, napisanoj 9. studenog 1943. (dva mjeseca nakon kapitulacije Italije) i sastavljene od izvještaja Gestapa i SS-a, kaže se da Vatikan nije po međunarodnom pravu priznao postojanje NDH i posebno se govori o papinu izaslaniku, benediktincu Marconeu koji ”ima više karakter jednog promatrača, nego li legata u smislu medjunarodnog prava” (svi su dokumenti Gestapa uneseni u HDA u prijevod službenika OZNA-e). Ističe se da je ustaška vlast bila spremna potpisati konkordat s Vatikanom koji su trebali potaknuti hrvatski biskupi. Međutim, biskupi taj proces nikad nisu pokrenuli. Zbog toga su ustaše bile nezadovoljne i ogorčene, a posebno zbog nadbiskupa Stepinca. Ističe se i da su se mnogi svećenici na nižim razinama udaljili od ustaškog pokreta. Akrap je pronašao i pismo Stepinca ministru bogoštovlja i nastave Mili Budaku, u kojem je protestirao zbog pljenidbe Katoličkog lista. Dana 15. svibnja 1941., dakle na samom početku formiranja ustaške vlasti, Stepinac je napisao Budaku: ”Sa žalošću moram konstatirati da ni beogradska cenzura nije bila tako zagrižljiva prema Katoličkom listu kao što je Hrvatski Novinski Ured (…) Ali ako Hrvatski Novinski Ured smatra da će od nas učiniti puzavce, onda se vrlo vara” (HDA, fond SDS RSUP SRH, fond A. Stepinac).

STEPINAC PROTIV SVEĆENIKA U SABORU

Pisma koja je nadbiskup Stepinac upućivao vlastima NDH, kao i samom Paveliću, jasno pokazuju da je nadbiskup bio osoba s jasno izraženim nacionalnim i vjerskim stavovima i identitetom, ali i osoba kojoj je kršćanska humanost određivala djelovanje, smatra Akrap. Stepinac se nije libio uputiti snažne kritičke riječi zbog kojih je, kako je rekao Meštroviću, bio u stalnoj opasnosti. U pismu upućenom Paveliću 8. veljače 1942. o razlozima zbog kojih zabranjuje svećenicima sudjelovanje u političkom životu NDH, nadbiskup je ponovio da ostaje kod zabrane koju je izrekao još 1938. te da je sudjelovanje svećenika u politici uvijek Crkvi donosilo probleme, odnosno da ih političko angažiranje čini neobjektivnima i ovisnima i uzrokuje unutarcrkvene sukobe. Stepinac je zamolio Pavelića da četvoricu svećenika ne poziva u sazvani Hrvatski sabor. Na kraju mu je poslao jasnu poruku koju Pavelić sasvim sigurno nije htio čuti jer je ona bila jasan odmak od ustaških vlasti: ”Ako bi pak tko prigovarao ovom mojem stavu, koji je potpuno u skladu s duhom Katoličke crkve, radije ću podnijeti neopravdane prigovore, nego da stradaju istinski interesi crkve i domovine” (isto).

Koliko Stepinac nije mario za to što će reći Pavelić, govori podatak da je istoga dana, 8. veljače 1942., nadbiskup iskazao nezadovoljstvo Crkve ustaškom vlašću s jasno napisanom optužbom za veleizdaju hrvatskih nacionalih interesa. U pismu se protestira zato što su 3. veljače 1942. policijski organi NDH, na pritisak Talijana, zabranili održavanje misa u crkvi Sv. Blaža u Zagrebu i kod franjevaca na Kaptolu, jer su Dubrovčani htjeli slaviti Sv. Vlahu, a Kotorani Sv. Tripuna. Stepinac je zaprijetio da će sljedeći put naložiti ignoriranje zabrane. Koliko je Stepinac bio ogorčen, pokazuje ovaj dio pisma: ”A kao Hrvat i sin ovoga naroda moram reći: ta valjda ne misle naši susjedi Talijani da smo bešćutna srca i da ćemo im još zahvaljivati za to, što su nam odrezali dobar komad živoga mesa sa narodnog tijela (…) Ako to ima biti novi poredak, o kojem i oni toliko govore, onda ne znam u čemu se taj razlikuje od toliko omraženog Versaillesa, osim u promjeni gospodara. Mislim da su barem oni imali prilike čuti, što sudi o ovom poretku Pijo XII. u svom Božićnom govoru” (Drugo pismo koje je 8.2.1942. nadbiskup Stepinac uputio A. Paveliću. Izvor: HR–HDA-1561, SDS RSUP SRH, dosje A. Stepinac). Nadbiskup je više puta prigovarao i zbog nasrtaja nacista na ljude tijekom misa i svećenike u Slavoniji.

USTAŠE NAMJERAVALE UHITITI STEPINCA

Da su ustaše bile pomućena razuma, govori i to što su nakon pada Italije (u rujnu 1943.) uhićivali talijanske državljane. Tako su dva policajca u civilu došla i u nadbiskupski dvor (gdje je imao ured papinski legat, op. D.P.) s naredbom da uhite predstavika Svete Stolice, opata Marconea. Njega je opet spasila izravna intervencija nadbiskupa Stepinca koji je poručio Paveliću da će zapovijediti ”da sva crkvena zvona zvone na uzbunu”.

Akrap donosi dijelove dviju izjava koje su istražitelji OZNA-e dali maršal NDH Slavko Kvaternik i bivši poslanik NDH u Berlinu i Budimpešti Vladimir Košak. Iako se te dvije osobe karakterno razlikuju (Kvaternik ne uljepšava svoju aktivnost za vrijeme rata, dok Košak to zdušno radi), vrijedi upozoriti na neke važne naglaske. Ti izvadci su pokazali da je odnos ustaških vlasti prema Stepincu bio sve drugo samo ne onakav kakvim su ga prikazali komunistička propaganda i vlast koja mu je sudila. Košak je iznosio tvrdnje da se ”Katolička crkva otvoreno stavila na stranu ustaškog režima odmah na početku postojanja NDH“, međutim naknadno je ipak kazao da je ”nakon prvog oficijelnog kontakta crkvenog vodstva s ustašama došlo do izvjesne zategnutosti odnosa”. Ne sjeća se Košak što je tomu bio povod, ali se sjeća da je Pavelić jednom namjeravao i uhititi Stepinca. Ipak je poslije došlo do pomalo boljih odnosa pa je Stepinac pozdravio Pavelića prilikom otvaranja Sabora, koncem veljače 1942. (Izjava dr. Vladimira Košaka djelatnicima OZNE na 4 strane. Izvor HR–HDA-1561, SDS RSUPSRH, dosje A. Stepinac, prilikom njegova izručenja iz Njemačke u veljači 1946.).

Zanimljive su Kvaternikove izjave koje nadopunjuju i u objektivniji, pravilan i istinit kontekst stavljaju Košakove riječi. Nalaze se u posebno izrađenom dokumentu ”Moja saznanja o Katoličkoj crkvi, kleru i djelovanju Crkve u Hrvatskoj” (Izjava maršala S. Kvaternika na 5 stranica od 21. rujna 1946. Izvor HR.HDA-1561, SDS RSUP SRH, dosje A. Stepinac). Nakon vrlo upečatljiva opisa dojma koji je Stepinac ostavio na Kvaternika nakon njihovih susreta (”Moj utisak je bio da tom zgodom nije bio ni topao, ni mrzao, nego ravnodušan. Nije mi ni čestitao. Prije bi rekao da je bio potišten, što sam shvaćao zbog dolaska Njemaca ili je imao kakve zle slutnje ili predvidjanja…”) Kvaternik je govorio o biti njihova odnosa i raskrinkao je Pavelića.

PAVELIĆ KIPTI OD BIJESA NA STEPINCA

”U tom razdoblju (kraj ljeta 1941.) sam čuo o ponovnim koracima nadbiskupa kod Pavelića u pitanju divljih ustaša, židovskim i srpskim progonima. Pavelića i njegovu ženu, koji su kiptili od bijesa, ostavila je čak njihova prokušana gluma, oni su ispali na prostački način i krstili nadbiskupa riječima: ‘Taj hrvatski izdajica, solunski dobrovoljac, gdje je bio kad su jugoslavenski žandari i policija Hrvate mučili i ubijali?’ (…) Mi smo u vrtu (jesen 1941.) šetali nasamo, više od pola sata. Tu je nadbiskup, i ako veoma diplomatski, osudio Pavelića, ustaše i našu vladavinu. S riječima da će ovi progoni i zulumi, dovesti hrvatski narod u najveću nesreću i nevolju. Njemu da ne preostaje drugo, nego moliti i opet moliti Svevišnjega da nas rasvjetli i oprosti grijehe hrvatskom narodu, koji nije kriv…”

Zatim je Kvaternik izrekao nešto zaista šokantno, što je rasvijetlilo odnos nadbiskupa i Pavelića: ”Na vratima crkve (veljača 1942.) dočekao je Pavelića i zastupnike (riječ je o crkvi sv. Marka nakon zasjedanja Hrvatskog sabora) kler na čelu s nadbiskupom. Tom prilikom je nadbiskup očitao Paveliću bukvicu. Koliko se sjećam, naglasio je nadbiskup, da svaka vlast od Boga dolazi, da je zlouporaba vlasti smrtni grijeh s katastrofalnim posljedicama. Uputio je na ljubav bližnjemu, da su svi ljudi pred Bogom jednaki, da je dobrota i pravednost temelj vlasti. Tako nekako slično. Pavelić je bio blijed kao krpa, usnice i čeljust su mu se tresli od uzbuđenja. Nakon dolaska u Banske dvore, Pavelić je od same srdžbe i ljutitosti iznemogao i nije ni rieč govorio, a ona (Mara Pavelić) je mene samo promatrala i mrko gledala” (isto).

Kvaternik je možda znao ili je očekivao da će taj iskaz popraviti njegov status pred komunističkim vlastima, ali je svjestan da je OZNA već uhitila Stepinca 17. svibnja 1945., da je uhićen ponovno u srijedu, 18. rujna 1946., i da su komunističke vlasti uhitile, mučile i likvidirale brojne osobe. Tako je dao iskaz koji je potvrdio odmak Crkve od ustaša te opisao ozbiljne sukobe između Stepinca i Pavelića. Ti su se sukobi, zaključio je Akrap, temeljili na bitno drugačijem pogledu o uređenju države i društva, kao i odnosu prema manjinama. Pavelić je totalitarist, a Stepinac humanist. Pavelić uvodi rasne zakone, a Stepinac govori – pa i dvije godine kasnije, ali snažno – da su svi ljudi od Boga stvoreni jednaki. Pavelić se zalaže za rat, a Stepinac traži mir. I to u vrijeme kad su antifašistički partizani i partizanski pokret bili tek u povojima. Može li sve to ekskuplirati Stepinca od drugih propusta? Može li izaći neokaljan nakon suda povijesti? Hoće li se priznati da Stepinac nije samo ”ćutao”, nego i na svoj način govorio? Ili će prevagnuti zaključak da je morao manje moliti Svevišnjega, a više glasno tražiti pravdu za progonjene (Židove, Srbe, Rome i druge)? U svakom slučaju, oni koji misle da poznaju Stepinca i oni koji tvrde da im je sve jasno, moraju uzeti u ruke Akrapovu knjigu ”Kardinal Stepinac u dokumentima Gestapa i OZN-e”. Neće požaliti.