Čim ga je vidjela, Sandy je osjetila opasnost. Većinu muškaraca koji dolaze na trg Taksim u Istanbulu u potrazi za seksom, može se prepoznati po nervoznom hodu ili prevelikom trudu da djeluju opušteno. Ali u očima ovog muškarca bilo je nešto zlokobno.

“Na njemu se vidjelo da nema novca”, prisjetila se Sandy. “Uvjeravali smo je da ne pođe s njim. Izgledao je sumnjivo. Ali nije nas poslušala. Trebao joj je novac.” Sandy stoji na istom mjestu na trgu Taksim na kojem je stajala prije šest mjeseci, 17. prosinca 2016. kada je njezina prijateljica Varda nestala u uličnoj gužvi subotnje večeri s jednim turskim muškarcem. Tada ju je posljednji put vidjela živu.

Kao i Sandy, Varda je bila transrodna osoba izbjegla iz Sirije. Obje su pobjegle od rata i progona u potrazi za utočištem u Europi. Uspjele su stići do Istanbula. Odbačene od lokalnog stanovništva i drugih izbjeglica, morale su prodavati seksualne usluge da bi preživjele. “Nazvale smo je tri sata kasnije, ali njezin telefon bio je isključen”, prisjetila se Sandy kroz suze dok joj se maskara slijevala niz lice. “Otišla sam kući i pronašla je oblivenu krvlju. Jedva sam je prepoznala.”

Sandy je pokazala fotografiju mjesta zločina koju još uvijek čuva u mobilnom telefonu. Varda je ležala na podu s dubokim ranama na boku i leđima. Ubojica ju je rasporio, prerezao joj grkljan i odrezao genitalije. “Na kraju je došla policija i odnijela tijelo”, rekla je Sandy. “Htjeli smo je propisno sahraniti, ali nisu nam dopustili. Sahranjena je kao pseto.”

Varda je imala 30 godina, isto koliko i Sandy. Njezino posljednje konačište je groblje na periferiji Istanbula. Oko neoznačenog groba raste poljsko cvijeće. Kada je Sandy nakon ubojstva nazvala Vardinu obitelj u Siriji, sve što su imali reći bilo je da ih je osramotila. Nisu dopustili da se na groblju postavi spomenik.

Policija nije pronašla počinitelja, a ubojstvo je prošlo gotovo neprimijećeno u Turskoj, gdje su zločini iz mržnje protiv pripadnika lezbijske, gej, biseksualne i transrodne (LGBT) zajednice sve učestaliji, kako tvrde borci za ljudska prava.

To je učvrstilo namjeru mnogih LGBT izbjeglica u Istanbulu da se po svaku cijenu dokopaju zapadne Europe.

Tijekom ljeta i jeseni 2017. godine Balkanska istraživačka mreža BIRN pratila je neke od LGBT izbjeglica na njihovu putu iz Turske u Grčku i ostale europske zemlje. Nakon zatvaranja uobičajenih izbjegličkih putova po zaključivanju sporazuma između EU-a i Turske o zaustavljanju daljeg priliva izbjeglica u Europu, primorani su plaćati švercerima. San o boljem životu pretvorio se u noćnu moru nasilja i diskriminacije, a za izbjeglice je počela nova drama straha i srušenih nada.

Njihove priče otkrivaju psihološke i fizičke traume s kojima se suočavaju mnoge LGBT izbjegle osobe. Stigmatizacija i proganjanje prate ih na svakom koraku njihove potrage za azilom.

Te priče ukazuju i na neuspjeh zemalja domaćina i humanitarnog sustava u zaštiti nekih od najranjivijih osoba u najvećem migracijskom valu u Europi poslije Drugog svjetskog rata.

Iz sigurnosnih razloga sve izbjegle LGBT osobe koje smo intervjuirali za ovaj članak, željele su biti predstavljene imenima koja su same odabrale.

Zločini iz mržnje

Prema definiciji iz UN-ove Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. koja obavezuje države da pruže zaštitu ljudima koji bježe pred opasnošću, izbjeglica je lice koje “opravdano strahuje da će biti progonjeno zbog svoje rase, svoje vjere, svoje nacionalnosti, svoje pripadnosti nekoj socijalnoj grupi ili svojih političkih uvjerenja”.

Iako se u Konvenciji ne spominju LGBT osobe, EU direktiva iz 2011. precizira da je proganjanje zbog seksualne orijentacije ili rodnog identiteta dovoljan temelj za pružanje azila. Nitko ne zna koliko je LGBT osoba među milijunima ljudi koji su tijekom posljednjih godina napustili zone sukoba, bijede i progona na Bliskom istoku, u sjevernoj Africi i južnoj Aziji, u nadi da će stići do zemalja na sjeveru Europe.

Prema podacima Statističkog zavoda EU komisije, od 2015. godine je oko 2,9 milijuna ljudi podnijelo zahtjeve za azilom u zemljama EU-a.

Jedino Belgija prikuplja podatke o zahtjevima za azil koje podnose LGBT osobe, ali ti podaci dostupni su samo za period od 2008. do 2012. U tom periodu registrirano je 4,4 posto zahtjeva za azil u kojima se kao temelj navode seksualna orijentacija ili rodni identitet podnositelja.

U međuvremenu, u Turskoj, gdje prema podacima UN-ove agencije za izbjeglice UNHCR-a boravi najveća izbjeglička populacija na svijetu, još 3,4 milijuna ljudi kuca na vrata Europe.

Jedan od njih je Ramtin, dvadesetsedmogodišnji gej muškarac iz Irana. Oko podneva 25. lipnja 2017. Ramtin je stajao na jednoj strani trga Taksim, dok su se s druge strane okupljali aktivisti koji su došli prosvjedovati zbog zabrane održavanja godišnje LGBT parade. To je bila već treća godina zaredom da su gradski dužnosnici zabranili održavanje skupa, pozivajući se na moguće ugrožavanje javne sigurnosti nakon prijetnji koje su uputile ekstremističke grupe.

Nešto više od jedne godine nakon što je vlada proglasila izvanredno stanje nakon neuspjelog državnog udara – koji je, kako tvrde kritičari, iskorišten da se učvrsti autoritarni režim i skrši svaki otpor – policija nije bila raspoložena za igre s prosvjednicima.

Ramtin je užasnuto gledao kako više od 30 policijskih autobusa, kamiona s vodenim topovima i tenkova blokiraju sve prolaze do avenije Istikal, ulice u pješačkoj zoni koja počinje na trgu Taksim i obično je preplavljena šetačima i turistima.

Instinkt mu je govorio da se treba pridružiti prosvjednicima – ali ulozi su bili visoki. Ako ga uhapse, razmišljao je, mogu ga deportirati u Iran, gdje ga je lokalni sud 2015. godine osudio na smrt zbog sudjelovanja u “neprirodnim radnjama”. Zahvaljujući rođaku koji je podmitio zatvorske čuvare u njegovu selu, uspio je pobjeći u Tursku.

Organizacija Amnesty International procjenjuje da je od revolucije 1979. godine u Iranu pogubljeno 5.000 gej muškaraca i žena. Kada je policija počela ispaljivati suzavac i gumene metke, a prosvjednici se razbježali po trgu, Ramtin je odlučio zaklon potražiti u obližnjem kafiću. Otkako je stigao u Tursku, prisjetio se Ramtin, bio je opljačkan i silovan. Dobivao je prijetnje smrću i od lokalnog stanovništva i iranskih izbjeglica. Kada je otišao u policiju podnijeti prijavu, policajci su mu se smijali. “Smijali su mi se, rekli su da sam to i zaslužio zato što sam peder”, rekao je.

Na papiru, Turska ima dugu povijest tolerancije prema homoseksualnosti koja je legalna od osnivanja Republike 1923. godine.

Ali s jačanjem homofobije u okruženju koje je sve izraženije antisekularno i reakcionarno, Turska svakako nije utočište za LGBT azilante, tvrde predstavnici aktivističkih grupa.

Turski predsjednik Erdoğan izjavio je u studenom da pripadnici LGBT zajednice “ugrožavaju vrijednosti nacije”. Tjedan kasnije ured guvernera u Ankari zabranio je sve LGBT kulturne događaje u gradu. Jildiz Tar, glasnogovornik Udruženja za solidarnost i istraživanje gej i lezbijske kulture Kaos, aktivističke grupe sa sjedištem u Ankari, izjavio je da takvi potezi pridonose raspaljivanju tinjajuće homofobije i transfobije. “Zločini iz mržnje su mnogobrojni, ali nemamo točne brojke jer država o tome ne prikuplja statističke podatke”, rekao je Tar, sjedeći na stepeništu u jednoj mirnoj ulici u centru Istanbula.

Tar je naveo primjer Muhameda Visama Sankarija, sirijskog gej izbjeglice čije je tijelo pronađeno 2016. godine, obezglavljeno i tako brutalno unakaženo da su ga prijatelji mogli identificirati samo po hlačama koje je nosio.

Sankari je obavijestio policiju da mu je život u opasnosti nakon otmice koja se dogodila pet mjeseci ranije, kada su ga nepoznati napadači odveli u šumu i silovali.

Nitko još nje priveden pravdi ni za prvi ni za drugi napad, ustvrdio je Tar Pitanja o tim događajima nije bilo moguće postaviti policiji u Istanbulu. Ambasada Turske u Ateni odbila je komentirati Sankarijev slučaj i ostale probleme, uključujući i položaj LGBT osoba u zemlji koja ima 80 milijuna stanovnika.

Tar je objasnio da LGBT izbjeglice iz nekih zemalja, pogotovo iz Irana, mogu računati na razvijenu mrežu za podršku koja im pomaže sastaviti kraj s krajem i snaći se u dugotrajnom procesu obrade zahtjeva za azil. “Oni se izjašnjavaju o svom rodnom identitetu i traže međunarodnu zaštitu”, rekao je. Taj proces može trajati godinama, a kako često imaju teškoća u pristupanju socijalnim službama, gotovo svi su u međuvremenu izloženi fizičkom i verbalnom nasilju. S druge strane, izbjegle LGBT osobe iz Sirije praktički su prepuštene same sebi, rekao je Tar.

Sirijci čine oko 90 posto izbjegličke populacije u Turskoj – 3,1 milijun ljudi, prema podacima UNHCR-a. Sirijski zakoni kriminaliziraju “neprirodne seksualne odnose” koji se kažnjavaju zatvorom do tri godine, a mnoštvo LGBT osoba mučeno je i ubijeno u oblastima pod kontrolom boraca Islamske države, prema podacima aktivističkih grupa.

Nakon 2011. godine Međunarodni savez lezbijskih, gej, biseksualnih, trans i interseksualnih aktivističkih grupa proglasio je Siriju najopasnijom zemljom za LGBT osobe. “Problem sa sirijskim izbjeglicama je u tome što ne žele otkriti svoj identitet, ne žele se javno predstaviti kao LGBT osobe. Zato nisu ni registrirane kao LGBT izbjeglice, a njihove posebne potrebe se ignoriraju”, rekao je Tar.

Prema izvještaju UNHCR-a objavljenom 2015., “LGBT izbjeglice koje ostaju ispod radara riskiraju teške oblike socijalnog isključivanja i nasilja u zemljama azila, kako od domaće populacije, tako i od šire zajednice azilanata i izbjeglica”.

’Nema raja za nas’

Za Maher, dvadesettrogodišnju iračku transrodnu osobu, ubojstvo Varde bilo je kap koja je prelila čašu. Kod kuće u Iraku Maher je vodila dvostruki život. U policijskoj stanici u kojoj je radila u administraciji, kolege su je prihvatile kao jednog od momaka. Ali sve se promijenilo kada je jednog dana zaboravila telefon u kancelariji. U telefonu su bile njene slike u ženskoj odjeći, s dugačkom crnom perikom.

Kolege koje su vidjele fotografije odmah su je uhapsile. Optužena je za “neprirodne radnje”, mučena i zatvorena. Nakon tri i pol mjeseca oslobođena je pod uvjetom da njezin brat bude jamac da neće pobjeći dok čeka suđenje.

Kada je pobjegla iz zemlje nekoliko mjeseci kasnije, njezin brat je uhapšen i osuđen na doživotnu robiju. To je teret s kojim svakog dana mora nositi.

Mjesec dana prije nego što je Varda ubijena u Istanbulu, Maher je vidjela još jedno ubojstvo transrodne osobe na trgu Taksim.

Stajala je na trgu s prijateljem Hasanom, gej izbjeglicom iz Sirije, kada je grupa muškaraca napala jednu prostitutku. “Hasan se htio umiješati i zaštititi je”, prepričala je Maher. “Nije bila naša prijateljica, ali poznavali smo se s trga. Uplašila sam se da će nas ti ljudi napasti pa sam zaustavila Hasana. Ubrzo zatim napadači su joj prerezali grlo nožem.”

Od 2008. do 2016. godine u Turskoj su ubijene 43 transrodne osobe, navodi se u izvještaju iz 2016. koji je objavila grupa Transrodna Europa. U izvještaju se također tvrdi da je to samo vrh ledenog brijega.

Potreseni nasiljem kojem su svjedočili svuda oko sebe, Maher i troje bliskih prijatelja izbjeglica, uključujući Hasana, odlučili su pokušati otići u Nizozemsku, koju su vidjeli kao obećanu zemlju.

Hasan, koji je bio frizer u Alepu u Siriji i ima izbijeljenu plavu kosu, sanja o tome da otvori vlastiti salon u Amsterdamu.

Sandy, tridesetogodišnja transrodna izbjeglica iz Sirije koja je pronašla Vardino tijelo, odlučila je ne poći s njima. Dobro poznaje Amsterdam jer je tamo živjela sedam mjeseci nakon što je platila šverceru da je prebaci u Nizozemsku uz pomoć lažnih dokumenata 2013. godine.

Nakon što je uhapšena kao ilegalna imigrantkinja, deportirana je nazad u Tursku. “Ovdje imam dečka i život koji sam ponovo izgradila u ove četiri i pol godine”, rekla je Sandy koja je nedavno obavila operaciju promjene spola u tajnoj ordinaciji u Istanbulu. “Ni Amsterdam nije raj za nas.”

U oko 2000 kilometara udaljenom Amsterdamu neki od LGBT azilanata dijele Sandyno razočaranje i govore o gubitku iluzija o zemlji koja je nekada bila svjetionik tolerancije.

Amsterdamska humanitarna organizacija Podrška za LGBT azilante pomogla je oko 100 LGBT izbjeglica u podnošenju zahtjeva za azil. Predstavnici organizacije kažu da su deseci zahtjeva odbijeni jer predstavnici vlasti ne vjeruju podnositeljima.

“Ljudi vjeruju da su najzad stigli na sigurno mjesto, a tu žive u noćnoj mori”, izjavio je za BIRN Sandro Kortekas, predsjednik organizacije, u intervjuu koji nam je dao preko Skypea. “Ne vjeruju im čak ni da su zaista gej osobe. Kako se izbjeglica može vratiti u ratnu zonu ili na mjesto u kojem vreba smrt?”

Johannes Lukas Gartner, direktor programa u grupi za zaštitu ljudskih prava Humanost u akciji u Berlinu, sažeto je opisao probleme mnogih LGBT izbjeglica u nedavno objavljenom eseju. “Da bi dobili azil, queer izbjeglice moraju dokazati imigracijskim vlastima i pravosudnim organima da su zaista queer, da strahuju od progona na temelju svoje seksualnosti i da su njihova strahovanja osnovana”, napisao je. “Međutim, čak i više nego u slučajevima progona zbog političkih uvjerenja ili vjerske ili etničke pripadnosti, za njih ishod postupka ovisi o dokazima koji obično ne postoje.”

Unatoč tome, Maher i Hasan su u siječnju 2017. krenuli put Grčke, s Hasanovim iračkim dečkom Mahdijem i Larom, transrodnom ženom iz Sirije.

Platili su šverceru 800 eura po osobi da ih malim čamcem preveze od Bodruma, luke na istoku Turske, do grčkog otoka Lerosa udaljenog oko 80 kilometara od turske obale.

Tako su narušili sporazum o sprječavanju daljih ilegalnih prelazaka u Grčku koji je Ankara zaključila s EU-om 2016. godine u zamjenu za financijsku pomoć i ubrzavanje pregovora o priključenju EU-a.

Zaključivanjem tog sporazuma ruta preko Egejskog mora praktički je zatvorena. Tijekom 2015. godine iz Turske je svakoga dana u Grčku prelazilo u prosjeku 6.828 ljudi. Do prosinca 2016. taj broj opao je na 54 osobe dnevno, prema podacima UNHCR-a.

Budući da su i balkanske zemlje na sjeveru zatvorile svoje granice, mnoge izbjeglice i migranti ostali su zarobljeni u kampovima i urbanim prihvatnim centrima širom Grčke.

Krajem studenog, gotovo 15.500 ljudi koji su se nadali da će biti prebačeni na grčko kopno i dalje je bilo zarobljeno na otocima istočnom Egejskom moru. Oni čiji zahtjevi za azil budu odbijeni, bit će deportirani nazad u Tursku ako su tamo bili registrirani prije dolaska u Grčku – ili u zemlje porijekla ako nisu bili registrirani.

Kada su stigli na Leros, Maher, Hasan, Mahdi i Lara registrirali su se u izbjegličkom kampu u zaljevu Laki koji čine deseci preuređenih brodskih kontejnera raspoređenih oko psihijatrijske bolnice.

Kažu da su neprestano bili izloženi prijetnjama nasiljem, kako od izbjeglica u kampu, tako i od stanovnika otoka na kojem živi oko 8.000 ljudi. U svibnju je grupa muškaraca ranila Laru nožem dok se šetala glavnom ulicom na otoku.

“Čula sam da dovikuju nešto za mnom na grčkom”, rekla je ta dvadesetosmogodišnja transrodna žena iz Homsa u Siriji. “Prije nego što sam se uspjela okrenuti, osjetila sam oštru bol u leđima i pala sam. Mislim da mi je to spasilo život.”

Na pitanja o LGBT izbjeglicama neki od tamošnjih Grka odgovaraju da su zaslužili sve što ih snađe.

“Napravit će od naših sinova slabiće i pedere”, rekao je Janis Komulis, vlasnik agencije za iznajmljivanje automobila.

Točka pucanja

LGBT izbjeglice u jednako su opasnom okruženju i na drugim otocima Egejskog mora.

“LGBT izbjeglicama potrebna je dodatna zaštita jer su izloženi posebnim oblicima nasilja i isključivanja koji im onemogućuju pristup osnovnim uslugama”, rekla je Margarita Kontomihali, koordinatorica programa podrške za LGBT azilante koji organizira atenska humanitarna organizacija Solidarnost sada.

Na sićušnom otoku Kos, koje je od Lerosa udaljeno oko dva sata plovidbe, gej azilanti smješteni u jedan napušteni hotel strahuju od deportacije.

“Dva puta sam se pokušavao ubiti u kampu”, rekao je Basim, tridesetjednogodišnjak koji je pobjegao iz Iraka kada ga je njegov brat ekstremist pokušao ubiti. “Bio sam prevelika kukavica da sam okončam svoje muke.”

Trudio se zadržati suze dok je pokazivao ožiljke na lijevoj butini koje je dobio jedne noći 2016. godine kada mu je brat upao u sobu, polio ga benzinom i zapalio.

“Brat me i dalje traži. Ali ni ovdje u Grčkoj se ne osjećam sigurno.”

LGBT izbjeglice kažu da neki od ljudi koji su angažirani na pružanju pomoći nemaju potrebnu obuku i dovoljno razvijenu svijest za rad s delikatnim slučajevima, a neki i ne kriju svoju homofobiju.

Osamnaestogodišnji sirijski gej muškarac koji je želio ostati anoniman, opisao je svoju frustriranost pokušajima da prođe kroz proceduru odobravanja azila. Rekao je da je bio previše zbunjen na prvom intervjuu s dužnosnicima da bi bio sasvim otvoren u opisivanju opasnosti s kojima se suočavao u Siriji zbog toga što je gej.

“Prevoditelj je bio neki čovjek koji nije točno prevodio ono što sam govorio”, rekao je. “Mogu razumjeti pomalo engleski i siguran sam u to. I nitko mi nije rekao da je sigurno da otkrijem svoju seksualnu orijentaciju.”

Kada mu je zahtjev poslije nekoliko mjeseci odbijen, zahtijevao je drugi intervju i ovoga puta je sve rekao komisiji. Svaki dan čekanja nove odluke provodi u agoniji.

Preko ljeta radio je u baru na plaži 12 sati dnevno, čitav jedan mjesec bez plaće, dok ga je vlasnik seksualno zlostavljao. “Nikome o tome ne mogu pričati jer se sramim”, rekao je.

Maher, Hasan, Lara i Mahdi dobili su u lipnju dozvolu da napuste Leros i otputuju u Atenu, gdje su podnijeli službeni zahtjev za azilom u Nizozemskoj.

Smatraju da mjesečna pomoć koju dobivaju od UNHCR-a u iznosu od 90 eura, nije dovoljna za život.

“Kada smo stigli u Atenu, Hasan i ja otišli smo u supermarket”, započeo je priču Mahdi, tridesetdvogodišnji gej muškarac iz Iraka koji je morao napustiti dom u Kuvajtu kada ga je njegov homofobni brat pokušao ubiti.

“Usput su nam migranti, mislim da su bili iz Gruzije, dovikivali: ’Bježite, sisice!” Morali smo se vratiti u stan, ali oni su i dalje stajali vani i bacali nam kamenje u prozor.”

Njih dvojica žive u stanu u oblasti Kipseli u centralnom dijelu Atene, koji im je osiguralo Udruženje za socijalnu pomoć mladima, nevladina organizacija koja pomaže marginaliziranim mladim ljudima.

Unatoč podršci, svi četvero potvrdili su da su blizu točke pucanja.

“Od početka slušamo samo obećanja”, rekao je Mahdi. “Nikome ovdje ne mogu vjerovati, čak ni (humanitarnim) organizacijama. Ne znam što mogu očekivati i što trebam napraviti.”

Falsificirani dokumenti

U lipnju su Maher, Mahdi i Lara zaključili da ne mogu više čekati da se postupak za azilante okonča redovitim putem. Odlučili su platiti šverceru da ih prebaci u Amsterdam.

Kod crkve Svetog Nikole u ulici Aharnon sastali su se s onižim čovjekom koji je govorio arapski i izložio im sve opcije.

Običan pasoš EU-a i avionska karta koštali bi 800 eura po osobi. Za 3000 eura mogu dobiti vrlo kvalitetne ukradene pasoše i mjesto na brodu kojim bi prokrstarili Mediteranom na putu do Nizozemske. Deluks paket uključivao je čak i mito za obalsku stražu, rekao im je.

Čovjek im je pokazao i fotografije lažnih dokumenata. Na kraju, odlučili su se za ponudu od 1500 eura. Trebali su dobiti prilično dobre falsificirane pasoše, najvjerojatnije rumunjske ili bugarske, i avionske karte.

Dali su mu novac u novčanicama od 50 eura, novac koji su dijelom zaradili pružanjem seksualnih usluga, a dio su dobili od prijatelja iz Kuvajta.

Pred kraj rujna, kada se vrijeme odlaska već približilo, dogodila se tragedija.

Jedne noći Maher se nije osjećala dobro. Počela je zaboravljati stvari, bila je dezorijentirana i teško je disala. Ubrzo joj je potekla krv na usta.

Hasan je pozvao hitnu pomoć. Poslije dugog čekanja odlučili su je smjestiti u taksi i sami je odvesti u bolnicu.

Liječnici su u početku odbijali reći Hasanu i Mahdiju što se događa s Maher jer nisu u srodstvu. Ali nakon dva tjedna otkrili su im da je u pitanju intrakranijalni tumor mozga i da je Maher doživjela dva moždana udara.

Tumor nije moguće operirati i prognoza nije dobra, rekli su im.

Ne može se reći sa sigurnošću je li pojava tumora povezana s nasiljem kojem je bila izložena u zatvoru u Iraku. U trenutku objavljivanja ovog članka Maher govori s teškoćama i ne prepoznaje posjetitelje.

Hasan, Mahdi i Lara su očajni i ne znaju što poduzeti.

Jedne večeri krajem studenog, Hasan i Mahdi došli su u posjet Maher, čije se stanje pogoršalo. Mahdi je ispod glasa ponavljao: “Što da radimo? Što da radimo?”

Hasan je sjeo na ivicu kreveta i zagrlio Maher.

“Zaboravi sad na to, Mahdi”, rekao je tihim, mirnim glasom. “Najvažnije je da smo zajedno, svi troje.” Podigao je telefon i napravio selfie. Samo za njih troje.

Aleksia Cagkari je neovisna izvjestiteljica i videonovinarka u Ateni. Ovaj članak je nastao u okviru projekta Balkanske stipendije za izvrsnost u novinarstvu, uz podršku Fondacije ERSTE i Fondacija za otvoreno društvo, u suradnji s Balkanskom istraživačkom mrežom.