Kada su u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt 17. veljače ove godine, točno na 140. godišnjicu osnutka najstarijeg umjetničkog muzeja u Hrvatskoj, pripremili otvorenje trećine novog stalnog postava muzeja, nisu mogli ni očekivati da će im planove ubrzo poremetiti prvo epidemija koronavirusa pa potom potres koji je 22. ožujka pogodio Zagreb. Zgrada Muzeja za umjetnost i obrt, te važne nacionalne institucije koja na oko 2000 kvadratnih metara izložbenog prostora ima 22 zbirke i više od 100.000 predmeta lijepe i primijenjene umjetnosti, u rasponu od gotike do danas, nije strukturalno znatno stradala u potres. Najveća oštećenja nastala su zbog pada više dimnjaka, pri čemu je šteta na muzejskim predmetima bila ozbiljna, ali ne i nenadoknadiva. Donatorska sredstva za sanaciju MUO je dobio od Ine i Društva američkih Hrvata i zahvaljujući tome mogli su pokrenuti obnovu muzeja, odnosno prvo dimnjaka i grijanja. Grad Zagreb je pomogao u sanaciji najvećih šteta na krovu, a Ministarstvo kulture je omogućilo 3D snimanje stanja objekta nakon potresa.

Baš kao što nedavni potres predstavlja prijelomnu točku u radu MUO-a, tako je i potres koji je udario Zagreb 9. studenoga 1880. u prvim danima rada tog muzeja odredio njegovu sudbinu ozbiljno ga oštetivši. Upravo su zbog te koincidencije ravnatelj Miroslav Gašparović i djelatnici muzeja odlučili naglasiti vezu između Zagreba, Muzeja za umjetnost i obrt i potresa izložbom “Potreseni MUO: od potresa do potresa 1880.-2020.” koja se otvara 24. studenoga. Na izložbi će biti predstavljena povijest muzeja, kronologija uspostave muzejskih zbirki, povijest gradnje i korištenja današnje muzejske zgrade te okolnosti koje su dovele do formiranja Moderne galerije, Etnografskog muzeja i Tehničkog muzeja Nikola Tesla, institucija čiji su početci vezani uz MUO.

Povjesničar umjetnosti, kustos i likovni kritičar Miroslav Gašparović dugogodišnji je ravnatelj MUO-a koji od 2019. obnaša zadnji ravnateljski mandat. Rekao je da se u današnjem Muzeju čuvaju neki predmeti koji su bitni za povijest Zagreba i potresa:

“Primjerice, tu je glavni oltar stare zagrebačke katedrale posvećen Bogorodici koji se nalazi u našem stalnom postavu. Oltar je, a to se vidi s fotografija iz tog doba, bio ozbiljno oštećen u potresu 1880. Skulpture koje su bile tamo bačene su na pod. I ovoga puta su te skulpture, koje se čuvaju u MUO-u, bile bačene na pod i oštećene su, a skulptura Bogorodice nije stradala. S obzirom na to da smo najveći zagrebački, ali i nacionalni muzej, nametnula se poveznica između muzeja, katedrale, Zagreba i potresa. Zagreb je nakon potresa 1880. procvao, baš kao i MUO koji je nakon potresa 1880. polako stasao i postao jedan od najvećih nacionalnih kulturnih institucija. Ideja izložbe je bila i da pošaljemo poruku da ćemo, iako nam je potres zadao izazov, i mi i Zagreb iz ovoga izaći kao pobjednici. Muzej ostaje živ i aktivan, iako je teško ranjen. Vjerujemo da ćemo sada postaviti temelje novog MUO-a i u doglednoj budućnosti u novoj zgradi. Naime, zgrada koja je izgrađena prije 132 godine nikada nije ozbiljno obnovljena, desetljećima pokušavamo pokrenuti obnovu, ali do sada nismo imali uspjeha, a ako se sada ne iskoristi ova nesreća da nas potakne da konačno riješimo ovaj problem i pomaknemo se ka suvremenosti i budućnosti, nećemo nikada.”

Vraćajući se 140 godina u prošlost, povjesničar umjetnosti Dragan Damjanović s Filozofskog fakulteta u Zagrebu rekao je da je muzejsko-galerijski i umjetnički život u Zagrebu neposredno prije potresa 1880. bio potpuno drukčiji nego danas, na prvom mjestu neusporedivo skromniji. Kako kaže, u Zagrebu su tada stalno bila nastanjena samo dva kvalitetna slikara – Nikola Mašić i Ferdo Quiquerez i jedan kipar, Ivan Rendić koji je grad napustio vrlo brzo nakon potresa u kojemu mu je uništen atelje, kako bi se preselio u Trst.

“Što se muzeja tiče, Narodni muzej, njegov Arheološki odjel i Muzej za umjetnost i obrt bili su među rijetkim institucijama koje su u to vrijeme pružali priliku građanima Zagreba vidjeti barem poneko umjetnički ili povijesno vrijedno djelo. Situacija se počela poboljšavati upravo u godini uoči potresa zahvaljujući prvom, i u to doba jedinom, hrvatskom povjesničaru umjetnosti, Isi Kršnjavom koji je, nakon što je obnovio djelatnost Društva umjetnosti, organizirao krajem 1879. i početkom 1880. veliku izložbu ovoga udruženja kojom je pokušao dati presjek umjetničke produkcije u Hrvatskoj, a donekle i drugim dijelovima Austro-Ugarske. Isključivo nastojanjima Kršnjavoga nekoliko mjeseci prije potresa, 20. lipnja 1880. u Smrekarovoj kući na uglu Kukovićeve, danas Hebrangove, i Gajeve ulice otvoren je i Obrtni muzej. Mali broj umjetnika, kao i mali broj muzejskih institucija tadašnjega Zagreba odraz su na prvom mjestu demografske i gospodarske snage grada koji je brojao tek nešto više od 30.000 stanovnika i u kojemu je tek započeo intenzivniji razvoj industrije pa stoga nije imao financijskih mogućnosti uzdržavati bogatiju umjetničku scenu.”

Potres koji se dogodio 1880., istaknuo je Damjanović, nanio je velike štete fundusima svih tada postojećih muzeja u Zagrebu. Kako kaže, brojne grčke antičke vaze Arheološkog odjela Narodnog muzeja polupale su se u potresu, stradale su i antičke skulpture, a prostori Obrtnog muzeja bili su tako oštećeni da se više nisu mogli koristiti. Kako je grad bio financijski jako pogođen potresom, dodaje Damjanović, moralo se odustati od dijela projekata koji su započeti prije ove prirodne katastrofe, kao što je projekt podizanja konjaničkog spomenika Nikoli Šubiću Zrinskom na Zrinjevcu, koji je bio povjeren Ivanu Rendiću, kiparu koji je osobito stradao u potresu jer mu je velikim dijelom uništen atelje s brojnim modelima skulptura na kojima je radio.

Kako kaže Gašparović, nagli skok u organizaciji i značenju Muzej je dobio nakon Prvog svjetskog rata, kada je na njegovo čelo došao Gjuro Szabo koji ga je restrukturirao te je osnovao Etnografski muzej. Nakon toga je MUO, dodao je, postao suvremen i ono što treba biti: muzej lijepe i primijenjene umjetnosti, a danas, naravno, i dizajna. Otkrio je još neke zanimljivosti iz povijesti MUO-a:

“MUO je jedan od prvih muzeja koji je osnovao muzejsku zbirku fotografije, 1939., tri godine prije MOMA-ine, njegovi su djelatnici osnivali prve profesionalne restauratorske radionice u Hrvatskoj, a to je jezgra iz koje je nastao Hrvatski restauratorski zavod. Već od pedesetih godina velike izložbe postale su zaštitni znak muzeja: počelo je u pedesetim godinama s Izložbom minijatura u Hrvatskoj koja je izrasla u veliku Izložbu minijatura u Jugoslaviji te je proputovala razne gradove. Unatoč tomu što je glavni grad bio Beograd, zagrebački MUO je sve te godine bio centar organizacije različitih kompleksnih izložbi, primjerice, u Parizu i Barceloni. Djelatnici muzeja spašavali su umjetnine u Prvom svjetskom ratu iz crkava, samostana i manastira, a to su radili i u Drugom svjetskom ratu. Mnoge obitelji koje su bile progonjene za vrijeme Drugog svjetskog rata su preživjele zahvaljujući ljudima koji su radili u MUO-u. Činjenica je da su utemeljitelji i ravnatelji MUO-a, od Isidora Kršnjavoga, Hermanna Bolléa, Gjure Szabe, Vladimira Tkalčića i Zdenke Munk do mog prethodnika Vladimira Malekovića, uvijek uspijevali očuvati integritet i dostojanstvo Muzeja u svim tim političkim sistemima. Posebno je bilo delikatno za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada su se uspjeli zaštititi od tadašnjeg režima i pokušaja uzurpacije prostora, a istodobno su neki od članova muzeja bili u pokretu otpora. To je bila opasna igra, uspjeli su zaštititi muzej od ustaškog režima, ali i onog koji je došao kasnije.”

Gašparović je rekao da je poslije Drugog svjetskog rata MUO postao jedna od najznačajnijih muzejskih institucija u tadašnjoj Jugoslaviji te je stvarao trendove i onda, a smatra da je tako i danas. Posebno je naglasio da je MUO od svih kulturnih institucija u Hrvatskoj najviše digitalizirao svoj fundus te je vodeća institucija u velikom projektu digitalizacije muzejskih fundusa Hrvatske koji broji desetak milijuna predmeta:

“Godišnje produciramo tridesetak izložbi u Zagrebu, Hrvatskoj i inozemstvu. Svaka od naših zbirki mogla bi biti ozbiljan muzej u svom segmentu. Naša je temeljna zadaća i misija čuvanje umjetnosti i naše kulturne i umjetničke baštine te ih nastojimo u komunikaciji prilagoditi suvremenosti koliko god je to moguće. Umjetnički smo, ali i univerzalni muzej koji ima široki raspon zbirki, od lijepih i primijenjenih umjetnosti do dizajna i kulturno-povijesnih ambijenata kakav je palača Gvozdanović. Činjenica da muzej posjeduje zbirke s preko 100.000 probranih predmeta, a za svaki se zna kontekst i zašto je tu, puno govori. Kustosi Muzeja se bave njima i prezentiraju ih u člancima, znanstvenim i stručnim radovima, na izložbama. Tu je i edukativni rad, a upravo potpisujemo ugovor o suradnji s Agencijom za odgoj i obrazovanje, čime ćemo ga još više unaprijediti. Iako smo uz MSU prostorno najveći muzej, problem koji imamo već dugo je da nam strahovito nedostaje prostor. Nemamo prave muzejske depoe. Ozbiljniju obnovu ne možemo ni pokrenuti bez da dobar dio našeg fundusa ne evakuiramo izvan kuće, a nemamo kamo. Realna vrijednost umjetnina koje muzej čuva se iskazuje u milijardama eura, kulturološko i povijesno značenje tog fundusa je neprocjenjivo.”

Priče o prošlosti i značaju Muzeja za umjetnost i obrt nema bez spominjanja dviju značajnih osoba hrvatske kulture: povjesničara umjetnosti Izidora Kršnjavija, na čiju je inicijativu MUO osnovan, i velikog austrijsko-zagrebačkog arhitekta Hermanna Bolléa koji je izradio projekt zgrade današnjeg MUO-a. Damjanović je naglasio da je Bolléova zgrada današnjeg MUO-a izvrstan primjer arhitekture visokog historicizma i jedna od njegovih najkvalitetnijih realiziranih javnih zgrada uopće. Kako kaže, Bollé je pročelja ove građevine oblikovao u stilu njemačke neorenesanse, čime se vjerojatno htio referirati na okolnost da je velik dio umjetničko-obrtne produkcije toga vremena izvođen u tom stilu

“U smislu koncepta Muzej za umjetnost i obrt ustrojen je pod snažnim utjecajem South Kensington Museuma, danas Victoria and Albert Museuma u Londonu te Austrijskog muzeja za umjetnost i industriju, danas Muzej primijenjenih umjetnosti u Beču, no u oblikovnom smislu Bolléova zgrada nema nikakve veze s ovim građevinama. Određene sličnosti ima sa zgradom praškog Muzeja za umjetnost i obrt. Što se tiče namjene građevine, već se cijeli niz desetljeća plasira po meni pogrešna informacija da je riječ o prvoj zgradi koja je namjenski građena za muzej u Hrvatskoj. Zgrada današnjega MUO-a podignuta je između 1887. i 1891., a prije nje bila je dovršena, recimo, palača Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti koja je namjenski građena od 1877. do 1884. kako bi udomila i Arheološki odjel Narodnog muzeja te Strossmayerovu galeriju starih majstora. Nadalje, manje je poznato da je izvorno najveći dio prostora zgrade današnjega MUO-a korišten za potrebe Obrtne škole i internata, dok je tek manji dio prostorija ostavljen za potrebe Muzeja koji je počeo s redovnom izlagačkom djelatnošću nakon duge pauze tek 1909.”

Iako je po njemu riječ o izvrsnom projektu, smatra da Bolléova zgrada nije imala važan utjecaj na budućnost muzejske arhitekture u Hrvatskoj, kako zorno pokazuje i obližnja namjenski građena muzejska zgrada ranijega Trgovačko-obrtničkog, a danas Etnografskog muzeja koja ima potpuno drukčije i stilsko i prostorno rješenje.

Govoreći o osnivaču Muzeja za umjetnost i obrt Izidoru Kršnjavom, povjesničar umjetnosti Petar Prelog sa zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti istaknuo je da je on bio veliki vizionar historicizma, s izrazitim smislom za ono što danas nazivamo kulturnom politikom te ambiciozan i vrhunski obrazovan čovjek koji je svojim široko zasnovanim djelovanjem postavio temelje za razvoj hrvatske moderne kulture, čije mnoge dobre strane baštinimo i danas. Kako kaže Prelog, osnivanje Muzeja za umjetnost i obrt svakako je među najvažnijim Kršnjavijevim postignućima.

“Međutim, ono se ne može promatrati izdvojeno, kao izniman pothvat na području institucionalizacije kulture u Hrvatskoj, nego kao neizostavan dio opsežne i razrađene strategije kojoj je bio cilj uzdići hrvatski kulturni život na višu razinu te uspostaviti brojne nove obrazovne i kulturne ustanove. Upravo se oko njih – prema Kršnjavijevim zamislima – trebala izgraditi stabilna nacionalna kultura, srodna onima koje su u Europi već postojale. Kršnjavi je također bio izrazito identitetski usmjeren; smatrao je da se napretkom kulture i umjetnosti može oblikovati i osnažiti hrvatski nacionalni identitet unutar multinacionalne državne zajednice kojoj smo tada pripadali. Muzej za umjetnost i obrt, zamišljen kao središnja nacionalna muzejska ustanova, i u tom je kontekstu imao posebnu važnost.”

Kršnjavijeva afirmacija umjetničkog obrta, rekao je naš sugovornik, bila je rezultat njegova dobrog poznavanja teorijskih i praktičnih postavki na polju takozvane privredno-umjetničke produkcije širom Europe. Od Engleske, preko Francuske, do Njemačke, umjetnički obrt od sredine devetnaestog stoljeća postaje pitanje neke vrste nacionalnog prestiža. Kako kaže, poznavao je i teorijske rasprave njemačkog arhitekta Gottfrieda Sempera koje su imale veliku važnost u procesu obnove umjetničkog obrta i njegova značenja u tadašnjoj historicističkoj kulturi, a posebno su – u kontekstu Kršnjavijeve zamisli Muzeja za umjetnost i obrt – bile važne Semperove praktične ideje o mogućnostima organizacije muzeja i njihove uloge u obrtnoj nastavi.

“Utemeljivši zagrebački Muzej po uzoru na Austrijski muzej za umjetnost i industriju te sukladno preporukama njegova bečkog učitelja Rudolfa Eitelbergera, Kršnjavi je zamislio da se novoosnovana ustanova mora koristiti i u obrazovne svrhe i njezin fundus treba biti nastavno sredstvo za poduku u budućim obrtnim školama i na Sveučilištu. Muzej je, kako je višekratno isticala povjesničarka umjetnosti Olga Maruševski, najbolja poznavateljica Kršnjavijeva cjelokupnog djelovanja, zamišljen kao “generator kulture” koji mora biti u neposrednom dodiru sa svakodnevnim životom te imati organizirani utjecaj i na pučku umjetničku produkciju. U tom smislu Kršnjavijeva vizija bila je doista progresivna i u skladu s tadašnjim suvremenim europskim trendovima u organizaciji muzejske prakse. Iako su neke od funkcija koje je Kršnjavi inicijalno zamislio s vremenom nestale ili su se bitno izmijenile, današnji Muzej za umjetnost i obrt, sa svojim visokostručnim osobljem i neprocjenjivo vrijednim muzejskim zbirkama i dalje je jedno od najvažnijih središta nacionalne kulture. Zato vjerujem da naraštaji koji su naslijedili Muzej nisu iznevjerili njegovu ambicioznu viziju o europski velikom i značajnom muzeju”, zaključio je Prelog.