Pavo Zubak, moćni trgovac automobilima, vlasnik hotela i trgovac naftom Tomislav Antunović, jedan od najvećih slavonskih kapitalista Marko Pipunić, Marin Filipović, vlasnik drvoprerađivačkog koncerna, i Stipo Matić, utjecajni distributer informatičkih proizvoda – petorica su tajkuna koji su presudno pridonijeli da Tomislav Karamarko preuzme Hrvatsku demokratsku zajednicu. Bez njihove diskretne financijske podrške, ali i lobiranja u HDZ-ovoj bazi, Karamarko nikada ne bi uspio pregaziti konkurenciju i etablirati se kao novi vođa opozicije u Hrvatskoj, potvrdio je za Nacional izvor iz najbližeg kruga novog šefa HDZ-a.
Posebno je zanimljiva poveznica ekipe koja je svojim utjecajem i vezama dovela Karamarka do vrha. Svi oni pripadaju – široj javnosti relativno nepoznatoj – udruzi Prsten, koja okuplja Hrvate porijeklom iz Bosanske Posavine i srednje Bosne. Neki od njih u Hrvatskoj žive duže od pola stoljeća, dok su se drugi doselili početkom 90-ih, a sve ih povezuju poslovni uspjesi i članstvo u vodstvu Prstena. Iza svih stoje tvrtke koje i u sadašnjoj recesiji godišnje obrću stotine milijuna kuna, a u političkom smislu, u većoj ili manjoj mjeri, godinama su povezani s HDZ-om. Uvijek iz drugog plana i bez prevelikog medijskog eksponiranja, jer oni su u prvom redu članovi snažne poslovne zajednice, kojoj politika treba služiti, ali bez neposrednog angažiranja.

Iako ih nije poimence spomenula, oni su tajkuni koje je Jadranka Kosor u prošlotjednom intervjuu Forumu okrivila za svoj poraz na nedavnom HDZ-ovu izbornom saboru. Teško je reći zbog čega nekadašnja premijerka nije decidirano navela o kome je riječ, ali njezin intervju definitivno je potvrdio informaciju koju je desetak dana ranije Karamarkov suradnik prenio Nacionalu.

Uostalom, jedan od prvih Karamarkovih susreta nakon preuzimanja HDZ-a odnosio se na položaj Hrvata iz BiH. Prema agencijskoj vijesti, najavio je tijekom susreta s predsjednikom HDZ-a 1990. Božom Ljubićem snažnije angažiranje ove stranke kako bi se osigurala jednakopravna pozicija Hrvata u BiH. Karamarko i Ljubić su razgovarali u središnjici HDZ-a u Zagrebu i pri tome je šef HDZ-a “dao punu potporu euroatlantskom putu BiH, ali i obećao pojačani angažman Republike Hrvatske ostvarenju hrvatske konstitutivnosti i narodnoga subjektiviteta u BiH”, navodi se u priopćenju. Karamarko po istim navodima smatra “da je jednakopravna pozicija Hrvata ključni faktor za stabilnost države BiH”.
Glavni suradnik novog predvodnika opozicije je Milijan Brkić, bivši specijalac koji je u Sabor ušao kao HDZ-ov kandidat iz dijaspore. Razumije se da je Brkić prošao zahvaljujući glasovima bosanskohercegovačkih Hrvata, a u prikupljanju glasova pomogli su mu članovi Prstena.
Udruga Prsten predstavlja se kao “najjača hrvatska lobistička organizacija”. Takve tvrdnje uvijek je teško provjeriti, ali barem desetak vodećih članova Prstena pripadnici su poduzetničke elite u Hrvatskoj.

Prstenov predvodnik je Marko Pipunić, jedan od najmoćnijih poduzetnika u Slavoniji. Porijeklom je iz Bosanske Posavine i vlasnik je poduzeća Žito, koje zapošljava oko 2500 radnika i u Slavoniji kontrolira ratarsku proizvodnju na 22.000 hektara, a u sastavu ima i sedam velikih farmi.

Pipunić se 1990. doselio u Osijek iz Modriče i počeo baviti trgovinom sjemenskih kultura i stočne hrane. Žito je osnovao 1992. kao tvrtku koja se bavi trgovinom ratarskim kulturama i repromaterijalom potrebnim za ratarsku proizvodnju. Kad je počeo s radom 1992., imao je dva zaposlena, ukupnu imovinu od 100.000 njemačkih maraka i godišnji prihod od približno milijun DEM. Dvadeset godina kasnije, Žito zapošljava 450 radnika, godišnji promet iznosi 140 milijuna eura, a tvrtka je procijenjena na 150.000.000 eura.
Prije dvije godine Pipunić je proširio biznis i preuzeo osječki Kandit, a kupio je i najveći dio imovine Đakovštine.

Sa Stipom Matićem, vlasnikom M Sana, postao je i vlasnik PPK Valpova i PP Orahovice. Matić je vlasnik M San grupe koja je najveći distributer računala i potrošačke elektronike u Hrvatskoj. Iako je prema poslovnim pokazateljima M San Grupa u prvih šest mjeseci 2011. snizila prihode za 11 posto, na 674,6 milijuna, ova kompanija i dalje uspješno posluje. Član Uprave bio je nekadašnji general Damir Krstičević, a M San se prošle godine našao pod istragom kad je otkriveno da su Ivi Sanaderu platili 300.000 eura za konzultantske usluge. Pokušali su se opravdati kako su vjerovali da Sanader ima dobre veze i može M Sanu osigurati tržišnu ekspanziju.

Jedan od važnih članova Prstena je i Zvonko Biljecki, vlasnik poduzeća Geofoto, koji je 2009. izabran za najboljeg poduzetnika u Hrvatskoj, a u Bruxellesu 2010. među vodeće europske poduzetnike. Geofoto je godinama bio možda i najbrže rastuća domaća tvrtka, a ključan generator rasta kompanije bilo je veoma razgranato poslovanje na domaćem tržištu. Stotine milijuna kuna prihoda Geofoto je ostvario kroz megaprojekte financirane od raznih državnih ministarstava i Grada Zagreba. Otkako je nastupila recesija i nema novca u državnom proračunu, Geofoto je u problemima, Biljecki se našao u teškoj situaciji. Iako mu je samo MORH dužan 17 milijuna kuna, nije se odlučio za prisilnu naplatu, što bi možda učinio kad bi bila riječ o nekom privatnom dužniku.

Jedan od važnijih članova Prstena je i Pavo Zubak, trgovac automobilima čije bogatstvo je još 2004. procijenjeno na 74 milijuna eura. U posljednjih 25 godina Zubak je napredovao iz vlasnika automehaničarske radionice u Sesvetama do superuspješnog dilera automobilima i jednog od desetak najbogatijih Hrvata.

Za razliku od Pipunića ili Biljeckog, Zubakova tvrtka održavala je poslovne veze s Ministarstvom unutarnjih poslova kad ga je vodio Karamarko. U listopadu 2010. novinari Večernjeg lista otkrili su da su Ministarstvo unutarnjih poslova i tadašnji ministar Karamarko raspisali natječaj za nabavu 856 službenih automobila. Skandal je bio u tome što je neobično specificirane uvjete za čak 801 od 856 automobila za MUP zadovoljavala samo Škoda, koju je prodavao Pavo Zubak.
Sve je bio dio posla s automobilima koji se nabavljaju putem upravo završenog natječaja, koji je raspisao Ured za središnju javnu nabavu i kojim se operativnim leasingom, najvećim dijelom za Karamarkov MUP, planiralo unajmiti 1103 automobila, a o kolikom se biznisu radilo, pokazuje podatak da je vrijednost posla iznosila 200 milijuna kuna. Otprilike tri četvrtine pripalo je Zubaku na temelju ugovora s Karamarkom.
Važan član Prstena je i Marin Filipović, predsjednik je Uprave Finvest Corp., najjače tvrtke u drvnoj industriji u Hrvatskoj. Filipović je vlasnik dviju tvornica, u Čabru i Drvaru u BiH, i zapošljava više od tisuću radnika. Osim drva, Finvest je zakoračio i u turizam kupnjom hotelskog naselja u Njivicama, a u Gorskom kotaru planira otvoriti tvornicu za proizvodnju drvenih paleta. Finvest Corp. je naslijedio 2007. od svog oca Marijana Filipovića i u međuvremenu proširio poslove i na turizam. Osim toga, Filipović je vlasnik osam posto dionica Industrogradnje.

Među pripadnicima ovdašnje poslovne elite koja potječe iz Bosne je i trgovac naftom Tomislav Antunović. Svoju poduzetničku karijeru započeo je prije 40 godina osnivajući tvrtku za građevinske djelatnosti. Poslije višegodišnjeg rada i poslovanja u zapadnoj Europi poslove je proširio na novo područje – ubrzo je postao prvi privatni poduzetnik u naftnoj branši u tadašnjoj Jugoslaviji. Antunović je danas vlasnik i upravlja svojim tvrtkama: dvjema u Zagrebu, dvjema u BiH, te tvrtkama u Beču, Münchenu i Americi, a core biznis kojim se bavi jesu trgovina naftnim derivatima i ugostiteljstvo.

Vlasnik tvrtke Megacop Bruno Iljkić, osim u Prstenu, i u vodstvu je Hrvatske udruge poslodavaca. Potječe iz Orašja i bavi se raznim poslovima, od trgovine proizvodima od drva pa do otkupa voća i povrća iz Bosanske Posavine, u čemu je u partnerskom odnosu s Agrokorom.
Osim utjecajnih poduzetnika, u Prstenu su i ugledne javne osobe poput banjolučkog biskupa Franje Komarice i ekonomskog analitičara Ivana Lovrenovića. Oni sigurno nisu moćni poput Antunovića ili Pipunića, ali svojom prisutnošću podižu kredibilitet te organizacije.
Ali vodeći poduzetnici koji tvore jezgru Prstena njegova su snaga i presudno su utjecali na Karamarkovu pobjedu nad stranačkim protivnicima. Karamarkovi suradnici u privatnim razgovorima tvrde da je iza Milana Kujundžića stajao hercegovački lobi, koji je tom političkom anonimusu osigurao snažnu podršku HDZ-ove desnice i tek je lobiranje Prstenovih tajkuna zaustavilo senzaciju. Na vlasti u državi je lijevo-liberalna koalicija s kojom nemaju puno zajedničkih interesa i nipošto im nije trebalo da desni radikali preuzmu HDZ. U tom slučaju bili bi podjednako daleko i od vlasti i oporbe, a to je, iz poslovne vizije, posve neprihvatljivo.
Zato je izbor pao na Karamarka. Na razne načine, u prošlosti je surađivao s dijelom tajkuna iz Prstena, i to je prevagnulo u njegovu korist. Također, unatoč medijskim optužbama, Karamarko nije zadrti desničar nego racionalan političar koji zna da HDZ za povratak na vlast treba podršku i umjerenih birača, a ne samo desno orijentiranog tijela. Naposljetku, za razliku od Ive Sanadera i Jadranke Kosor, koji nisu bili zainteresirani za Hrvate iz BiH, utjecaj prstenovaca može refokusirati buduću HDZ-ovu politiku. Karamarko im dosta duguje, a jedan od načina kako može vratiti dugove jest i osiguranje utjecaja bosanskohercegovačke struje.
Uz pomoć Prstena, Karamarko će se idućih godina moći posvetiti svom najvažnijem cilju – HDZ-ovu povratku na vlast u Hrvatskoj.