Objavljeno u Nacionalu br. 512, 2005-09-05

Nakon razornog udara uragana Katrina, koji je ostavio 80 posto New Orleansa pod vodom, javnost i mediji zaprepašteni su reakcijom američkih vlasti: siromašni i crni stanovnici grada ostavljeni su da se sami snalaze u toksičnoj i nasilnoj kaljuži prepunoj otpada i bandi

Svakog ljeta i početkom jeseni u sjevernom Atlantiku s područja između Afrike i sjevernog dijela Južne Amerike prema sjeveru krene desetak uragana vrlo različitih snaga i putanja. Neki skrenu prema zapadu i dosegnu kopno u Srednjoj Americi, a drugi prema sjeveru pa pogode kopno tek u Kanadi. Ali kudikamo najveći broj prijeđe preko karipskih otoka te pogode Floridu ili sjeverne obale Meksičkog zaljeva, savezne države SAD-a Alabamu, Mississippi, Louisianu i ponekad Teksas.

Ove godine uraganska sezona prilično je burna, iako još nije dosegnut njen vrhunac, u sjevernom Atlantiku bilo je već 11 uragana, od koji su neki bili vrlo neugodni, kao Dennis i Emily. Ali 23. kolovoza meteorolozi su na ostacima prethodnog uragana zapazili kako se nedaleko od Bahama stvara posebno snažan uragan, Katrina, koji se kreće prema sjeveru. Potom su otkrili da će dvaput udariti o američko tlo. Prijeći će preko južnog rta Floride, krenuti preko Meksičkog zaljeva i pogoditi najveći američki grad na njegovim obalama – New Orleans.

Kao što često biva, uragan je iznad Meksičkog zaljeva dobio na snazi, njegovi su vjetrovi postali jači od 300 kilometara na sat pa je svrstan u “kategoriju 5”. Od 1886., otkad se u SAD-u vodi statistika uragana, samo su tri te snage pogodila SAD, svaki put sa stravičnim posljedicama.

Kad se vidjelo da Katrina ide prema New Orleansu, u gradskoj upravi su se jako zabrinuli jer su znali da je grad vrlo ranjiv. U neposrednoj blizini toga grada s pola milijuna stanovnika, u delti najveće američke rijeke Mississippi živi još 800.000 ljudi. New Orleans je osnovan početkom 18. stoljeća, bio je u španjolskom i francuskom posjedu pa ima i posebnu kulturnu tradiciju. To je grad glazbe, jedna od kolijevki jazza, grad u kojem se rodio Louis Armstrong, gdje se rađao i rock’n’roll, pa je tu živio i jedan od njegovih pionira Fats Domino.

Grad je nastao na sjevernoj obali Mississippija, stiješnjen između rijeke i jezera Ponchartrain, a najveći je njegov dio ispod razine i rijeke i jezera, tako da ga od njih štite brane. Gradska uprava bila je svjesna da brane možda neće izdržati uragan, pa su 72 sata prije nego što je udario u obalu pozvala građane da napuste grad. Tada je počeo egzodus.

Deseci tisuća automobila krenuli su autocestama prema sjeveru. Ljudi u njima vjerovali su da će se za nekoliko dana vratiti kući. Ali golem broj stanovnika odlučio je ostati u gradu, uvjeren da su kuće dovoljno čvrste da izdrže uragan. Mnogi i iz obiteljskih razloga nisu mogli otići, jer imaju bolesne roditelje, malu djecu, veći broj životinja, ili su se bojali da će im netko opljačkati kuću. Bilo je i mnogo onih najsiromašnijih, koji nemaju automobile ni novac za autobus ili avion. Istina, već je u raznim dijelovima SAD-a bilo uragana zbog kojih je naređena evakuacija, a pokazalo se da je bila nepotrebna. Ipak, velik broj ljudi koji su ostali u gradu, po savjetu uprave, sklonio se u veliku sportsku dvoranu, a manji u kongresni centar.

Katrina je udarila u obalu u ponedjeljak, 29. kolovoza predvečer. U posljednji trenutak njeni su vjetrovi oslabili do “kategorije 4”, a i ponešto je promijenilaq smjer pa je prošla istočno od grada. Vjetrovi su bili vrlo snažni, palo je mnogo kiše, bilo je u gradu mnogo srušenog drveća, prometnih znakova i reklama, odnesenih krovova, čak je malo oštećen i krov sportske dvorane. Bilo je i poplavljenih prizemlja, ali se – kad je oluja prošla – činilo da je grad prošao relativno dobro. Mnogo lošije vijesti stizale su iz primorskih mjesta istočno od New Orleansa preko kojih je prošlo oko uragana. Ondje je vjetar porušio gotovo sve kuće, uništio velike kockarnice u Biloxiju u susjednoj saveznoj državi Mississippi, bacio brodove na obalu, napravio milijarde štete. Bilo je i vijesti o mnogo poginulih u mjestima u središtu uragana.

Ujutro nakon uragana New Orleans su počeli nadlijetati helikopteri Obalne straže. U gradu nije bilo struje, bili su porušeni neki mostovi, ali je opća ocjena bila da je grad prošao relativno dobro. Trebalo je spasiti ljude zarobljene u kućama na područjima grada gdje se skupilo više vode pa su ih izvlačili helikopterima i čamcima.

Ali na jednom mjestu uragana je probio branu prema jezeru i tu je voda počela polako utjecati u grad. Gradska uprava zatražila je da vojna inženjerija hitno zatvori tu rupu u brani, ali nitko nije došao. Blizu New Orleansa bilo je inženjerijskih postrojbi, ali nije bilo dovoljno helikoptera da se tamo prebace.

Već nekoliko sati kasnije grad se polako počeo puniti vodom, iz sata u sat razina vode je rasla, te je na kraju u najvećem dijelu grada dosegnula čak sedam metara. Tako se mnogo ljudi našlo zarobljeno u svojim kućama, oko 20.000 u sportskoj dvorani i još toliko u kongresnom centru. Svaki promet u gradu bio je onemogućen. Sve komunikacije su prekinute jer nisu radili telefoni, mobiteli, a kako nije bilo struje, ljudi nisu mogli preko radija i televizije doznati što se događa. U nekim dijelovima grada izbili su požari. Struje nije bilo ni za bolnice i staračke domove pa su ljudi ondje počeli umirati. Nestalo je i pitke vode.

Mnogi su se penjali na krovove i pozivali helikoptere, kojih je bilo premalo da ih spase. Neki su se popeli na tavane, ali nisu mogli izići na krovove, koje su spasilačke ekipe sjekirama razbijale da ih spase. Brzo je zamijećeno da leševi utopljenika plutaju gradom. Mnoge koje su helikopteri izvukli iz kuća ostavili su na ledinama izvan grada bez ičega, te su ondje živjeli danima. Drugi, koji se nisu mogli izvući iz grada, probijali su se ulicama kroz vodu do pasa ili do grla. A ta je voda bila sve opasnija. Potkraj tjedna pretvorila se u otrovnu kaljužu. Njome su plutali smeće, leševi, fekalije, u njoj je bilo sve više kemikalija iz 160 kemijskih tvornica blizu New Orleansa. U nedostatku pitke vode mnogi su je i pili.

Ponestalo je i hrane pa su neki počeli pljačkati dućane. Budući da su sve službe u gradu prestale funkcionirati, mnogi su se upustili u opću pljačku. Neki su opljačkali veliku prodavaonicu oružja u središtu grada, a potom razne dućane, ljekarne radi narkotika, privatne kuće i nesretnike u poplavljenim ulicama. Gradske bolnice, u strahu da će naoružani narkomani upasti u njih da se domognu droge, rasporedile su naoružane straže, kod bolnica je bilo nekoliko okršaja s tim bandama. Policajci su napustili najveći dio grada, kojim su ovladali pljačkaši.

Pljačkaške bande upale su čak i u sportsku dvoranu i kongresni centar, gdje su se po nesnosnoj vrućini izgladnjeli ljudi počeli svađati, napadati one koji su imali još nešto hrane, i pljačkale one na koje su naišli, silovale žene i djevojčice. Novinari su izvještavali o užasu koji buja.

Ray Nagin, gradonačelnik New Orleansa, teško je optužio vlast savezne države Louisiane, a posebno federalnu vlast u Washingtonu i predsjednika Busha što nisu odmah pomogli gradu. Gradonačelnik je optužio saveznu administraciju za laž, je iz Washingtona tvrde da šalju pomoć, ali nikakva pomoć u grad nije stizala. Građani koji su ostali u gradu posebno su bili ogorčeni na izjave državnih funkcionara kako su sami krivi jer nisu poslušali poziv za evakuaciju. Mnogi tvrde da se nisu imali čime evakuirati, jer vlasti nije organizirala prijevoz autobusima za one bez automobila: “Bogati su se uspjeli spasiti, a siromašni neka stradaju.” Bilo je i optužbi da vlast nije reagirala i iz rasističkih razloga, jer je New Orleans većinom crnački grad, gdje su bijelci bogatiji sloj, a oni su se iz grada imali čime izvući u svoje druge kuće izvan grada.

Najviše je kritika ipak bilo na račun predsjednika Busha, koji je u trenutku nesreće bio na odmoru na svom ranču u susjednom Teksasu. Iako je bilo jasno da je posrijedi katastrofa, nastavio je odmor kao da se ništa nije dogodilo. U prvoj je izjavi poručio građanima New Orleansa da “budu strpljivi”, jer se pomoć ne može odmah organizirati, što je izazvalo dodatno ogorčenje jer u situaciji kad je riječ o životu i smrti nije moguće “biti strpljiv”. Kad je Bush napokon napustio svoj ranč u Crawfordu, samo dan prije isteka odmora, u svom je luksuznom avionu nadletio nastradalo područje, umjesto da je došao tamo i poduzeo akciju pomoći.
Proširila se tvrdnja da je za nesreću New Orleansa kriv rat u Iraku. U slučajevima katastrofalnih nesreća u SAD-u ključnu ulogu preuzima Nacionalna garda. Svaka savezna država ima svoju Nacionalnu gardu, koja preuzima organizaciju pomoći, održavanje sigurnosti, spašavanje i prijevoz unesrećenih. Louisiana ima 11.000 pripadnika Nacionalne garde te još toliko vojnih rezervista, koji se u takvim slučajevima mobiliziraju. No toliko ljudi nije bilo na raspolaganju jer Nacionalna garda služi i kao rezervni sastav vojske te je u ovom trenutku čak 40 posto pripadnika Nacionalne garde Louisiane sa svojom opremom u Iraku.

Ni vojnici iz tamošnjih vojnih baza nisu bili angažirani jer se spremaju zamijeniti vojnike u Iraku. Unesrećeni blizu vojnih baza tih su dana vidjeli vojnike kako se na poligonima mirno bave gimnastikom. U nedjelju, 28. kolovoza, dan prije nadolaska Katrine, zapovjednik Atlantske flote američke vojske tvrdio je da će neki njeni brodovi iz Meksičkog zaljeva smjesta pružiti pomoć ako to bude potrebno. Posebno je spominjao nosač helikoptera “Bataan” i veliki bolnički brod, ali je njihova pomoć izostala.

Ogorčenje na Busha je raslo, ne samo u New Orleansu, nego i u američkim medijima, a posebno je odjeknuo komentar Paula Krugmana u New York Timesu, koji je ocijenio da sve ono što se događa oko New Orleansa pokazuje da je Bushova vlada nesposobna. Busha su napali da je sve državne kapacitete angažirao za rat u Iraku i da je novo ministarstvo za domovinsku sigurnost potpuno usmjerio na zaštitu od terora, pa i prijašnje agencije koje su se bavile zaštitom od prirodnih katastrofa. Kako one sada rade, osjetili su u New Orleansu kad je počela stizati prva pomoć što ju je uputila FEMA, savezna agencija za spašavanje pri katastrofama. Bolnice su u prvim pošiljkama lijekova dobile mnogo sredstava za zaštitu od kemijskog oružja i od antraksa.

Za Busha katastrofa New Orleansa, Louisiane, Mississippija i Alabame u uraganu Katrina nije mogla doći u gorem trenutku, kad je ionako njegova popularnost pala na najnižu točku od njegove inauguracije prije četiri i pol godine, na samo 41 posto, u prvom redu zbog rata u Iraku i visokih cijena goriva. Njegov imidž već je narušen jer je otišao na dug ljetni odmor od čak pet tjedana, odbijao se susresti s majkom poginulog američkog vojnika u Iraku Cindy Sheehan koja se utaborila nedaleko od njegova ranča. Optuživali su ga da je zbog nje pobjegao s ranča na kraće vrijeme u Idaho, “na odmor od odmora”, kako je napisala njegova velika kritičarka otrovna jezika Maureen Dowd, komentatorica New York Timesa. Bush je na poharano područje stigao tek pet dana nakon nesreće.

Ljudi diljem SAD-a ogorčeni su jer se zbog nebrige vlade jedan od najslavnijih povijesnih gradova njihove zemlje preko noći pretvorio u poprište najgoreg raspada društvenih vrijednosti i unutarnjeg tkiva zajednice, pa je to potaknulo mnoge da se pitaju kakvo je to američko društvo danas, kakve društvene vrijednosti i ideologiju uopće projicira sadašnji američki predsjednik te u što se to društvo pretvorilo, kad ovakva kriza, kad su ljudski životi u pitanju, ne potiče solidarnost i suosjećanje nego najgore instinkte. Bilo je i u ovoj situaciji mnogo primjera individualne i kolektivne velikodušnosti i brige za nastradale, ali slika nasilja ostat će simbol onoga što se dogodilo.

Već se upozorava da će zbog zakašnjele reakcije vlasti obnova grada trajati mnogo dulje nego što je trebalo. Procjenjuje se da se stanovnici neće moći vratiti u New Orleans barem tri mjeseca, koliko će trebati da se iz grada – 80 posto pod vodom – ispumpa voda i obnovi osnovna infrastruktura nužna za život. Grad je toliko uništen da će obnova trajati godinama, možda i desetljećima. Ni milijarde dolara neće pomoći da se obnovi u svom nekadašnjem značenju jer je riječ o posebnom gradu duge tradicije, specifične kulture, čiji će temelji sada biti uništeni. Simbolično je da je u užasu uragana Katrina nestao i jedan od tvoraca američkog rocka, 77-godišnji Fats Domino, za kojeg se pretpostavljalo da je nakon prolaska uragana ipak spašen iz svoje kuće, ali za koga nekoliko dana nitko nije znao. Na kraju je nađen kako spava na sofi u predsoblju kuće svog znanca, profesionalnog igrača američkog nogometa iz Baton Rougea. Traga se za još nekoliko slavnih glazbenika iz onog vremena, koji su također nestali, kao što su Irma Thomas i Allen Toussaint, za kojeg se pretpostavlja da je evakuiran u sportsku dvoranu.

Američka javnost, ožalošćena tragedijom stanovnika New Orleansa, gdje je živote izgubilo možda čak 10.000 ljudi, uništenjem tog kulturnog bisera američkog juga, zgranuta je izjavom jednog od najmoćnijih američkih političara i političkih saveznika predsjednika Busha, speakera Predstavničkog doma Kongresa Dennisa Hasserta. On je predložio da se New Orleans zbog svoje nezgodne lokacije i smještaja ispod razine mora ne obnavlja, jer se gradnja dovoljno čvrstih brana – potrebnih da ga od sličnih stvari štite u budućnosti – biti jako skupa, nego neka se novac, po njegovom mišljenju, potroši pametnije.

Iako neki provladini mediji, kao, na primjer, američka desničarska TV mreža Fox News, hvale Busha kako on tobože brzo reagira na nevolju, slike iz New Orleansa jasno američkoj javnosti govore drugo. Čuju se na njegov račun i sasvim konkretne optužbe. Gradska uprava New Orleansa tvrdi da je Bush osobno odgovoran za poplavu jer je gradu oduzeo sredstva za održavanje i popravak brana. Američka je još vlada prije nekoliko godina bila upozorena da je New Orleans u velikoj opasnosti. Neposredno nakon što je 2001. Bush postao predsjednik, FEMA je dovršila veliku studiju o najvećim prijetnjama američkoj sigurnosti, s rang listom najopasnijih potencijalnih katastrofa u SAD-u. Na prvom mjestu bio je mogući teroristički napad na New York (do čega je došlo nekoliko mjeseci poslije, 11. rujna 2001.), na drugom mogući potres u San Franciscu (što se još nije dogodilo), na trećem udar uragana na New Orleans. Još od 1995. postojao je projekt izgradnje i popravljanja brana u južnoj Louisiani, pa i brana oko New Orleansa, u čemu su sudjelovale lokalne građevinske tvrtke, ali i inženjerija američke vojske. Taj se projekt financirao iz federalnih fondova. Ali nakon što je u Bijelu kuću došao Bush, uvjeren da SAD troši odviše novca za ekološke svrhe, drastično je smanjio novac i za taj projekt. Još 2003. taj se novac preusmjerio u Irak, a 2004. preostala sredstva smanjena su za 80 posto, a vojna inženjerija se iz toga potpuno povukla. Budući da je održavanje brana bitno za efikasnu zaštitu, grad se našao u opasnosti, a da je to bilo kobno, vidjelo se po tome što je upravo zbog neodržavanja brana popustila. Čak 22 pumpe, koje brzo ispumpavaju vodu ako ona negdje prodre, zbog neodržavanja nisu u trenutku udara Katrine bile u funkciji.

No postoji možda još i krupnija i dugoročnija Bushova odgovornost za ono što se događa i što će se događati na tom području zbog uragana, koji će iz godine u godinu biti sve razorniji, kako upozoravaju znanstvenici. Meteorološka statistika pokazuje da su uragani koji pogađaju obale Meksičkog zaljeva u posljednje vrijeme mnogo razorniji od onih koji udaraju u istočne obale Floride. To je stoga što je Meksički zaljev mnogo pogodniji za razvijanje uragana. Uragani nastaju nad morem koje je jako toplo kad se nad površinom nađe jako vlažan zrak što ga je pokrenula tropska oluja. Tada nastaje snažno kružno strujanje zraka, koje se iznad toplog mora sve više ubrzava te dobiva orkanske razmjere.

Znanstvenici tvrde da je sada u tom dijelu svijeta uragana više i da su jači nego prije, u prvom redu zbog globalnog zatopljenja, pa je i temperatura mora viša nego nekoć. To se posebno osjeća u sjevernom dijelu Meksičkog zaljeva, jer je ondje more vrlo plitko pa se brže zagrijava. A globalno zatopljenje nedvojbeno je izravna posljedica industrijskog zagađivanja atmosfere, onečišćenja koje se stvara na vrhu atmosfere i onemogućava njeno hlađenje.

Globalno zatopljenje već dulje vrijeme izaziva neobične meteorološke pojave u raznim dijelovima svijeta, ponegdje suše, drugdje poplave, vrlo topla ljeta gdje ih dosad nije bilo, drugdje hladne zime. Znanstvenici upozoravaju da to može imati dramatične posljedice za život na Zemlji, pa i za čovjeka. Stoga je pokrenuta inicijativa da se postigne globalni sporazum o zaustavljanju globalnog zatopljenja. Većina zemalja prihvatila je sporazum iz Kyota 1997. po kojem bi dobrovoljno uvele restrikcije u svoj dosadašnji način industrijske proizvodnje. Ali vlada predsjednika Busha odbila je sporazum iz Kyota, tvrdeći da je štetan za ekonomski razvoj SAD-a. Sada bi se moglo pokazati da je sporazum iz Kyota za Amerikance zapravo mogao biti ekonomski koristan.

Ovog se trenutka procjenjuje da će Katrina američku državu stajati najmanje 100 milijardi dolara, što znači da je napravila četiri puta veću štetu od dosad najskupljeg uragana Andrewa iz 1992. Posredne štete bit će možda još i veće, jer se delta Mississippija posljednjih desetljeća pretvorila u jedno od ekonomski najvažnijih područja SAD-a. Tu se vadi i prerađuje nafta. S područja Meksičkog zaljeva danas je 35 posto nafte i 23 posto prirodnog plina koji se proizvode u SAD-u. Zbog uragana su bile zatvorene naftne platforme i bilo je evakuirano više od tisuću radnika. I goleme rafinerije su zatvorene, na njima će se šteta tek procjenjivati, a kad će biti otvorene, ne zna se. Prestao je i prekrcaj nafte, koja je u ovdašnje luke dolazila iz Venezuele i drugih zemalja. Velegrad Atlanta u opasnosti je da ostane bez goriva već za sedam dana.

Budu li štete veće i ne budu li se mogle u nekoliko dana obnoviti proizvodnja i prerada nafte, to će sigurno utjecati na cijenu nafte na američkom, pa i svjetskom tržištu: neće pasti cijena, kako se očekivalo u ovom razdoblju kad opada potrošnja u SAD-u, nego će se cijena održati ili čak povećati. A tu su još dva golema problema. Milijuni ljudi napustili su pred uraganom New Orleans i susjedna mjesta u Louisiani, Mississippiju i Alabami. Sada je jasno da se oni kući neće moći vratiti mjesecima. SAD se suočio s možda najvećim unutarnjim prisilnim izbjeglištvom u novijoj povijesti. Riječ je o strašnom socijalnom problemu, jer su ti ljudi ostali bez ičega, o problemu za koji se zainteresirala i glumica Angelina Jolie, poznata po humanitarnom radu na pomoći izbjeglicama u Kambodži i u Africi, koja je sada pozvala američku vladu da pomogne i američkim izbjeglicama. Učinila je to nakon što su u petak u New Orleans počele stizati vojne snage s prvom ozbiljnijom pomoći postradalima, i to nakon što su neki piloti hitno vraćeni iz Iraka i Afganistana da bi se potrebna pomoć mogla prebaciti iz skladišta do New Orleansa. Ljudi su evakuirani i privreda u tom dijelu SAD-a prestala je raditi, prestao je dotok roba iz tamošnjih velikih luka.

Sve to može imati dugoročne posljedice za cjelokupnu američku privredu, pa se već sada procjenjuje da bi zbog uragana Katrina rast američkog bruto nacionalnog dohotka mogao biti smanjen sa 0,8 na 0,5 posto godišnje. Tako ispada da američka privreda, koju je Bush htio zaštititi svojim odbijanjem sporazuma iz Kyota, bude ugrožena upravo zato što je on taj sporazum odbio.