Visoki dobro obaviješteni izvor iz naftaških krugova Nacionalu je koncem proteklog tjedna izjavio da će rast cijena sirove nafte preko 70 dolara za barel, Jadran zasigurno vratiti u fokus interesa svjetskih kompanija koje žele istraživati nove rezerve ugljikovodika. “Cijena nafte, koja je sada u uzlaznom trendu, može iduće godine otići iznad granice od 70 dolara ako američki proizvođači nafte iz škriljevaca ne odluče reagirati i aktivirati na stotine vlastitih izvora nafte iz škriljevaca. Ti su izvori posljednje dvije godine mirovali upravo zbog niskih cijena nafte koji su tu vrstu proizvodnje, koja je značajno skuplja od proizvodnje iz konvencionalnih ležišta, činili neisplativom. Ako se ti izvori aktiviraju, nafta iz tih izvora koja se isporuči na svjetskom tržištu držat će cijene otprilike na sadašnjoj razini i ona neće značajnije porasti”, tvrdi Nacionalov izvor.

U suprotnom, cijena će zbog porasta potražnje, a posebno ako se produži dogovor Rusije i zemalja OPEC-a o zadržavanju razine proizvodnje od 1,8 milijuna barela na dan, početi rasti i može dosegnuti razinu od 70-ak dolara. Ostvari li se takav scenarij, rast cijena sirove nafte ponovno će potaknuti interes velikih naftnih kompanija za ulaganja u off-shore istraživanja ugljikovodika na srednjem i južnom Jadranu, pa je novi početak istraživanja na koncesijskim poljima prilično izgledan jer ta cijena opravdava ulaganja u istražne radove, tvrdi isti izvor.

Posljednjih nekoliko mjeseci, naime, zabilježen je nagli skok cijena sirove nafte na svjetskom tržištu, ponajprije onih nama referentnih tipa Brent na londonskom tržištu, ali i onih na američkom tržištu (WTI). Brojni svjetski analitičari najavljuju da će se uzlazna dinamika kretanja nastaviti i iduće godine, što će neminovno izazvati značajne promjene i preslagivanja na svjetskim tržištima energenata, a posljedično i politička preslagivanja u određenim dijelovima svijeta.

Ivo Milatić, državni tajnik za energetiku u Ministarstvu zaštite okoliša i energetike, ovako je odgovorio na Nacionalovo pitanje kako će Vlada reagirati na takve svjetske trendove koji čine logičnim promišljanja o nastavku projekta istraživanja nafte i plina u Jadranu i namjerava li obnoviti natječaj za dodjelu koncesija za istražne radove: “Hrvatska vlada u ovom trenutku skoncentrirana je na donošenje novog zakona o istraživanju ugljikovodika, koji bi narednih tjedana trebao ući u završnu fazu. Još je prerano govoriti o nastavku procesa odabira budućih koncesionara za istraživanje ugljikovodika u Jadranu.” Taj bi zakon trebao kvalitetnije riješiti neke probleme koji su se do sada pojavljivali, prije svega one koji se odnose na dvostruku nadležnost visokih državnih tijela – Ministarstva gospodarstva i Ministarstva zaštite okoliša i energetike – prilikom realizacije projekata istraživanja i eksploatacije ugljikovodika. Uz to što će biti usklađen s propisima i regulativama EU-a, novi bi zakon trebao kvalitetnije urediti i neka druga pitanja koja dosadašnji zakonski akti nisu dovoljno jasno riješili, a odnose se između ostaloga i na pitanja utvrđivanja rezervi ugljikovodika, utvrđivanja eksploatacijskog polja, registra istražih prostora i eksploatacijskih polja i neka druga pitanja.

“Kada usvojimo zakon, a on bi mogao biti usvojen u prvom kvartalu iduće godine, te kada donesemo sve potrebne podzakonske akte i pravilnike, tada ćemo krenuti i s natječajem”, objasnio je Milatić. Nesumnjivo je da će novi zakonodavni okvir, uz to što će maksimalno zaštititi državne interese, morati istovremeno dati i dovoljno prostora naftnim kompanijama da u budućim projektima na prostoru Hrvatske, pa tako i na Jadranu, pronađu svoj financijski interes. Vjerojatan žestok otpor javnosti, na koji sigurno treba računati, bit će veliki izazov Vladi da problemu pripreme javnog mnijenja na velike energetske projekte od nacionalnog interesa pristupi znatno ozbiljnije i sveobuhvatnije negoli se to radilo do sada.

Nacionalovi sugovornici slažu se u zaključku da će, osim prihvatljive razine cijene nafte na svjetskom tržištu koja će stimulirati ulaganja u nove istražne projekte, odlučujući faktor biti i hrabrost i spremnost hrvatske vlade da ponovno pokrene projekt istraživanja nafte na Jadranu koji je svojedobno izazvao burne reakcije i proteste u cijeloj zemlji.

Naftni konzultant Jasminko Umićević Nacionalu je kazao kako ne vjeruje da hrvatska vlada konkretno razmišlja o nastavku natječaja za odabir koncesionara za istraživanje nafte i plina na Jadranu te da se isključivo koncentrirala na donošenje novog zakona o istraživanju ugljikovodika. No drugi izvor upozorava na to da zainteresirane svjetske naftne kompanije hrvatskoj vladi zamjeraju premalu površinu blokova na kojima se predviđa dodjela istražnih koncesija. “U ovom je trenutku istražno područje na srednjem i južnom Jadranu podijeljeno na ukupno 26 blokova, što je neadekvatno. Ti su blokovi površinom premali. Situacija bi se značajno izmijenila i Jadran bi postao daleko zanimljiviji velikim kompanijama kada bi se taj broj smanjio na 12 do 13 površinom većih istražnih blokova”, upozorio je taj Nacionalov izvor.

Osim toga, idućih godina počinju istražna bušenja u susjednoj Crnoj Gori koja će uskoro započeti grčka kompanija Energean Oil & Gas, talijanski Eni i ruski Novatek. Rezultati tih istraživanja zasigurno će značajno utjecati na stavove hrvatskih građana i nevladinih udruga o prihvatljivosti sličnih projekata na hrvatskoj strani Jadrana. Sve će to biti važni parametri koji će odrediti budućnost projekata istraživanja nafte u Jadranu, a time posredno i budućnost Hrvatske u narednim desetljećima.

Projekt istraživanja potencijalnih ležišta nafte i plina u Jadranu ponovno je, nakon gotovo 40 godina od prvih seizmičkih i geoloških mjerenja, postao aktualan nakon što je krajem 2013. godine, na poziv hrvatske vlade, u Jadran stigao specijalni istraživački brod britanske tvrtke Spectrum Geo Limited, čiji je zadatak bio obaviti geološka snimanja i seizmička mjerenja jadranskog podmorja. Podaci prikupljeni tim istraživanjem, s informacijama koje su prikupljene 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća, trebali su pružiti kompletniji uvid u geološki sastav stijena, njihovu gustoću i ostale karakteristike koje mogu ukazivati na prisutnost (ili pak odsutnost) ugljikovodika, odnosno moguće postojanje ležišta nafte i plina. U to vrijeme cijene sirove nafte na svjetskom tržištu kretale su se u rasponu od 95 do 105 dolara za barel, što su bile poticajne cijene za takvu vrstu off-shore (odobalnih) istraživanja koja su, podsjetimo, višestruko skuplja od klasičnih bušotina na kopnu. No hrvatska javnost prisutnost Spectrumova broda nije dobro prihvatila, na noge su se narednih mjeseci podigli i građani i brojne nevladine udruge, ali i političke stranke, usprotivivši se svakoj mogućnosti postavljanja naftnih bušotina duž jadranske obale, pisale su se peticije i održavali protestni skupovi u znak neslaganja s tim projektom. Osim negodovanja javnosti, koje tadašnja vlada nije mogla ignorirati, dogodio se još jedan ključni, vjerojatno i najvažniji trenutak koji je nagnao Vladu da odustane od projekta: cijene sirove nafte na svjetskom tržištu naglo su u siječnju 2015. godine s dotadašnjih 100-tinjak dolara pale na oko 45 dolara za barel, što je gotovo trenutno zaustavilo sve zahtjevnije istraživačke off-shore projekte u svijetu, pa tako i ovaj u Jadranu.

Sve do prije nekoliko tjedana cijene sirove nafte nastavile su se kretati na razinama koje su bile demotivirajuće za ulaganja u off-shore istraživanja, no njihovim porastom na sadašnjih 60-ak dolara i najavama daljnjeg rasta u idućoj godini, projekt dodjele koncesija za istraživanje novih ležišta nafte i plina u srednjem i južnom Jadranu ponovno postaje zanimljiv, a velike svjetske naftne kompanije u pravilu brzo reagiraju na svaki pozitivan pomak koji se dogodi na svjetskom tržištu.

Cijena Brent nafte na londonskom tržištu kraj prošloga tjedna dočekala je na visokih 62,12 dolara za barel, što je najviša razina u posljednje dvije i pol godine, odnosno nakon drastičnog pada cijena s početka 2015. godine. Prema analizama svjetskih medija koji posebno prate kretanja na tržištima energenata, to je u kratkom roku od svega pet mjeseci povećanje cijene od čak 38 posto u odnosu na najniže cijene zabilježene u lipnju ove godine. Američka nafta na teksaškom tržištu (WTI) dosegla je također visokih 55,68 dolara za barel (povećanje od 31 posto u odnosu na razine iz lipnja ove godine), dok je cijena sirove nafte iz popularne OPEC-ove “košarice” (referentni izvještaj o prosječnoj cijeni sirove nafte zemalja članica OPEC-a, 14 proizvođača s područja Bliskog istoka, Afrike i Južne Amerike) skočila na 58,49 dolara po barelu. Ni cijena ruske nafte (Urals) ne odskače značajno i drži se na 57,54 dolara za barel. Svaka od navedenih cijena svojevrsni je marker, odnosno pokazatelj stanja na svjetskom tržištu sirove nafte, no za Hrvatsku je cijena Brent nafte (London Brent) posebno značajna budući da je upravo ona referentna za trgovanje naftom i naftnim derivatima u velikoj većini zemalja, posebno na mediteranskom tržištu, a time je i jedan od parametara za izračun maloprodajne cijene naftnih derivata na hrvatskom tržištu energenata.

Kao najvažniji razlozi naglog povećanja cijena sirove nafte na svjetskom tržištu navode se konstantan rast potražnje za naftom kao energentom u Kini, jednoj od najbrže rastućih ekonomija u svijetu koja je količinama uvezene nafte već premašila one SAD-a kao donedavnog najvećeg uvoznika, te paralelno s time najava zemalja članica OPEC-a o vjerojatnom nastavku ranijeg dogovora o ograničenju proizvodnje sirove nafte. Naime, kako navode brojne svjetske agencije, predstavnici zemalja članica OPEC-a (Organizacija zemalja izvoznica nafte) krajem ovoga mjeseca će na ranije zakazanom sastanku u Beču odlučivati o tome hoće li produžiti jednogodišnji ugovor, sklopljen početkom ove godine sa zemljama izvan organizacije OPEC (a među njima je najistaknutija Rusija), o zadržavanju proizvodnje sirove nafte na razini od 1,8 milijuna barela na dan koji istječe u ožujku iduće godine, kako bi stabilizirali cijene sirove nafte na svjetskom tržištu i odnos ponude i potražnje za najvažnijim svjetskim energentom.

Ruska novinska agencija TASS je krajem prošloga tjedna izvijestila o razgovorima koje je ruski ministar energetike Aleksandar Novak vodio sa saudijskim princom Mohammedom bin Salmanom, nakon kojih je najavio da bi sporazum zemalja članica OPEC-a i ostalih zemalja o ograničenju proizvodnje nafte, mogao biti produljen i nakon ožujka 2018. i to vrlo vjerojatno do kraja iduće godine ako to bude potrebno. Većina svjetskih medija navodi da je scenarij produljenja ugovora, koji prema pisanju ruskih medija podupire i sam ruski predsjednik Vladimir Putin, još uvijek neizvjestan, s obzirom na povećanu potražnju, a tržišta su zabilježila i skok cijena nafte koju Saudijska Arabija, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati isporučuju kupcima na Dalekom istoku, prvenstveno Kini kao najvećem potrošaču čije potrebe za naftom stalno rastu. No princ Salman je, prema navodima TASS-a, nakon sastanka s ruskim ministrom Novakom izjavio da je njegova zemlja spremna na produljenje ugovora o ograničenju proizvodnje sirove nafte te je konstatirao da je povećanje potražnje na tržištu donekle kompenzirano američkim povećanjem proizvodnje nafte iz škriljevaca. Njegove riječi potvrdili su i najavljeni projekti najveće kineske, ali i svjetske tvrtke s lancem rafinerija Sinopec, o gradnji golemog podmorskog naftovoda koji bi spojio obale Kine i SAD-a i time Kini omogućio pristup američkoj nafti iz škriljevaca. Uz to, aktualan rast cijena nafte na svjetskom tržištu samo dodatno potiče rast proizvodnje nafte iz škriljevaca u SAD-u, koja svakim dodatnim dolarom na sadašnju cijenu barela postaje sve isplativija, čime američki proizvođači dodatno ugrožavaju izvoznike nafte iz Južne Amerike i Bliskog istoka i polako ali sigurno oduzimaju im značajan dio tržišta, posebno onog u Aziji, jer je cijena američke nafte (WTI) u prosjeku pet do šest dolara jeftinija od nafte tipa Brent koja se prodaje na londonskom tržištu. Svjetski analitičari dodatno upozoravaju na to da se američki proizvođači nafte iz škriljevaca ne drže ugovora o zadržavanju proizvodnje nafte na dogovorenoj razini jer ga nisu ni potpisali, a ta situacija dodatno destabilizira odnos ponude i potražnje na naftnom tržištu. Svi spomenuti dogovori i sadašnja situacija oko odnosa ponude i potražnje sirove nafte na tržištu, tako vode prema zaključku da je nastavak rasta cijena nafte u narednoj godini vrlo izvjestan, upozoravaju svjetski analitičari.

Jedan od najiskusnijih domaćih naftaša, akademik Mirko Zelić, kaže da bi razina cijene od 70 do 80 dolara za barel sirove nafte svakako mogla biti stimulirajuća za svjetske naftne kompanije da se ponovno zainteresiraju za koncesije na Jadranu. Zelić je podsjetio na to da su niske cijene nafte u protekle dvije godine uzrokovale masovno odustajanje brojnih naftnih kompanija od već započetih istražnih projekata u svijetu, što je značajno utjecalo na smanjivanje svjetskih rezervi nafte. “Ako se era niskih cijena nafte nastavi i narednih godina, postoji objektivna opasnost da će ta situacija dovesti do globalne energetske krize u naredih 20-ak godina, a posljedično i do gospodarskih i političkih nestabilnosti u svijetu kada cijene nafte strelovito krenu rasti zbog ubrzanog pražnjenja sadašnjih rezervi. Situacija u Hrvatskoj još je lošija, jer se u nas u obnovu rezervi gotovo uopće ne ulaže i mi ćemo za koju godinu u potpunosti ovisiti o uvozu nafte i plina. Stoga je dobro da cijene sirove nafte u svijetu rastu, jer to stvara podlogu za interes naftnih kompanija za dodjelu novih istražnih koncesija u konvencionalnim i nekonvencionalnim ležištima”, rekao je Zelić. On je upozorio na to da Hrvatska, prema procjenama geologa, ima značajne potencijale rezervi nafte i plina koje treba istražiti. “Hrvatska doista što prije mora poduzeti konkretne mjere kako bi potaknula istraživanje novih ležišta nafte i plina. Vlada pritom ima odlučujuću riječ i ona mora natjerati Inu da više ulaže u obnovu rezervi, a ne samo u trgovinu”, objasnio je Zelić. Rekao je i kako sumnja da je hrvatska vlada u potpunosti svjesna važnosti vlastitog utjecaja na obnovu rezervi nafte i plina te dodao da je po sastavu stručne grupe koja bi trebala donijeti novu Strategiju energetskog razvitka Hrvatske, posve jasno da Vlada ne namjerava doista poduzeti konkretne korake kako bi potaknula taj proces. “Bojim se da u toj grupi nema relevantnih stručnjaka koji poznaju naftnu industriju, a ministri nisu skloni tražiti savjete i mišljenja iskusnih naftaša. A Hrvatska ima iskusnih stručnjaka koji mogu pomoći u kvalitetnijem planiranju budućnosti naftne industrije”, upozorio je Zelić. Predavač na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu i naftni ekonomist dr. Igor Dekanić također se složio s time da najnoviji rast cijena nafte na svjetskom tržištu ponovno vraća Jadran u žižu interesa svjetskih naftnih kompanija, no njihov će konkretan interes ovisiti o reakciji Ministarstva zaštite okoliša i energetike i Agencije za ugljikovodike te o ponovnom raspisivanju natječaja za dodjelu koncesija.

Dekanić je, naime, upozorio na to da pri tome treba uzeti u obzir i činjenicu da su dugoročne procjene kretanja cijena nafte, kakve rade velike svjetske kompanije, ponešto rezerviranije od onih koje se iz mjeseca u mjesec objavljuju na svjetskim tržištima. “Preostaje pratiti kada će dinamika očekivane cijene nafte i troškova istraživanja prijeći razinu koju kompanije procjenjuju kao isplativu. Naime, kod svakog porasta cijena nafte na svjetskom tržištu, naftne kompanije okreću se i onim izvorima koji su donedavno bili nezanimljivi, odnosno procijenjeni kao neisplativi. Pritom valja znati da kompanije u dugoročnim projektima nikada ne računaju s aktualnim cijenama na svjetskom tržištu, već rade vlastite prognoze, odnosno planske cijene koje su uvijek 20 do 30 posto niže od aktualnih tržišnih cijena. Takve se procjene zadržavaju unutar kompanije kao svojevrsna poslovna tajna i time se poslovanje štiti od rizika. To je poslovna praksa koju prakticiraju sve velike svjetske naftne kompanije”, objasnio je Dekanić i dodao kako najnovije procjene, utemeljene na aktualnim tržišnim cijenama, a onda i na planskim dugoročnim procjenama, motiviraju kompanije da se okrenu i onim izvorima koji su im do jučer bili neisplativi, poput off-shore istraživanja, istraživanja u dubokome moru, na Arktiku ili pak u nekonvencionalnim ležištima. Jedan od takvih projekata je zasigurno i Jadran, no Dekanić je dodao i da će budućnost toga projekta isključivo ovisiti o političkoj volji hrvatske vlade, a onda i o načinu na koji će se politički vrh odnositi prema otporu javnosti koji je u ovom slučaju izrazito velik.

“Ono što može ići u korist ovome projektu jest činjenica da će se istraživanja vršiti u dobro poznatom području koje je politički stabilno, da je riječ o zemlji članici EU-a koja će projekt voditi u skladu s važećim regulama i propisima koji vrijede za sve zemlje članice Unije i koja je krenula zakonodavno sređivati područje istraživanja i eksploatacije ugljikovodika te da to daje vrlo visoku dozu sigurnosti kompanijama koje će se natjecati za koncesije”, zaključio je Dekanić.