Presudom “u ime naroda”, koju je 24. lipnja 1948. donio Okružni sud u Splitu pozivajući se na odredbe tadašnjeg Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države, ime i djelo splitskog odvjetnika, gradonačelnika, bana, mecene i strastvenog kolekcionara umjetnina dr. Ive Tartaglie potonulo je u mrak političkog progonstva, tako karakterističnog za poslijeratno vrijeme i same početke novostvorene FNRJ. To je progonstvo sa sobom nosilo nametnuti, dirigirani zaborav i posvemašnju polustoljetnu šutnju javnosti o postojanju čovjeka čije su zasluge za sredinu u kojoj je živio nemjerljive čak i iz današnjeg kuta gledanja. Ta presuda kojom su mu, uz kaznu strogog zatvora u trajanju od sedam godina s prisilnim radom, oduzeta sva građanska prava i konfiscirana cjelokupna imovina, svjedoči o teškom i mučnom vremenu u kojem su se pravo i pravda najčešće razilazili i putem gutali brojne ljudske sudbine.

Krajem listopada zagrebački odvjetnik Branko Šerić splitskom Županijskom sudu će podnijeti zahtjev za reviziju sporne presude protiv Tartaglie kojom će se zatražiti poništenje presude, rehabilitacija osuđenoga i povratak oduzetih građanskih prava. “S obzirom na navode presude i argumente koji se u njoj iznose, vjerujem da neće biti problema s njezinim pobijanjem. Nema sumnje da će postupak biti uspješno okončan i da će presuda biti poništena. Nakon donošenja odluke o poništenju presude iz 1948. ona više neće biti važeća, odnosno kao da uopće nije ni postojala jer nije proizvodila pravne učinke i tako će biti okončana njegova rehabilitacija”, kazao je za Nacional Šerić. Naglasio je da je na samim počecima stvaranja bivše države bilo mnogo sudskih procesa sličnih ovome protiv Tartaglie, u kojima je oduzimanje građanskih prava podrazumijevalo uskraćivanje prava na glasovanje i prava da bude biran u tijelima javne i lokalne uprave. Takvi procesi bili su prilično čest način obračuna s politički nepoćudnim osobama. Iako je s današnjeg stajališta takva presuda nezakonita i protuustavna, u to vrijeme bila je uobičajena, ali zanimljivo je to da je vrlo malo njih poništeno temeljem zahtjeva za reviziju. Jedan od poznatijih takvih revizijskih procesa je poništenje presude protiv kardinala Alojzija Stepinca koje je uspješno okončano u srpnju ove godine.

Mogućnost revizije postupka lišavanja građanskih prava kao pravnog sredstva za poništenje sudskih presuda za politička i druga kaznena djela tek je 2008. uvedena u Zakon o kaznenom postupku. “Tim su zakonom predviđena tri osnova, odnosno tri razloga na temelju kojih su osuđenik ili članovi njegove obitelji mogli podnijeti zahtjev za reviziju. Prema tim je osnovama osuđeni morao biti suđen za političko kazneno djelo ili politički motivirano kazneno djelo na nekom od sudova bivše države ili da se radilo o suđenju za druga kaznena djela ako je do presude došlo zloupotrebom političke moći. Proces revizije presude protiv Tartaglie može se osporiti temeljem tvrdnje da je on suđen za političko kazneno djelo”, ispričao je za Nacional Ante Carić, umirovljeni profesor Kaznenog prava na Pravnom fakultetu u Splitu. On je objasnio da i naziv zakona na temelju kojeg je Tartaglii suđeno sugerira to da se u tom postupku sudilo za politička kaznena djela i da je na temelju čitanja presude te uvidom u način na koji je postupak vođen očito da je u procesu prekršen niz načela suvremenog kaznenog prava. Na temelju toga se, kazao je Carić, osnovano može zaključiti da je Tartaglii suđeno u političkom procesu i da su svi argumenti izneseni u presudi vrlo neprecizni te da tijekom suđenja nisu izneseni niti obrazloženi valjani dokazi protiv okrivljenog. Postupak revizije, naveo je Carić, u pravilu traje vrlo kratko i odluka o poništenju presude donosi se na sjednici izvanraspravnog vijeća uvidom u materijale i dokaze da se u tom slučaju radi o osudi za političko kazneno djelo.

Više od pet desetljeća dug zaborav i nametnutu šutnju ne tako davno prekinula je unuka Tartagliine supruge Eleonore, Norka Machiedo Mladinić koja je početkom 90-ih godina, kada je arhivska građa bivše države konačno postala dostupna, počela temeljitije proučavati Tartagliinu ostavštinu, prikupljajući i istražujući njegove članke i posvetivši se pisanju njegova životopisa. Iako u poznim godinama, Norka Machiedo Mladinić i dalje s velikim žarom prikuplja građu o čovjeku kojega zove svojim djedom, iako s njim nije bila krvno povezana, i o kojemu priča s puno ljubavi spominjući brojne uspomene koje je vežu uz život s Tartagliom. Machiedo Mladinić ujedno je, prema zakonskim odredbama, i jedina osoba koja može pokrenuti zahtjev za reviziju sudskog postupka protiv Ive Tartaglie.

Njegova životna priča nevjerojatna je priča o čovjeku koji je nadrastao uske okvire sredine, društva i političkog okruženja u kojem je živio i djelovao, ali je istovremeno i pouka o tragičnim sudbinama brojnih ličnosti koje ne pristaju na ograničavanje uma i koji čitav život posvete borbi protiv nametnutih kalupa. Tartaglia se još tijekom studija prava u Beču i Grazu povezao s brojnim naprednim intelektualcima onovremene Dalmacije, a između ostalih i s kiparom Ivanom Meštrovićem, s kojim je razvio blisko prijateljstvo koje je trajalo više od 40 godina, do kraja Tartagliina života. Upravo to blisko i čvrsto prijateljstvo na određeni će način obilježiti živote obojice, a pisma koja su Tartaglia i Meštrović razmjenjivali u godinama prijateljevanja Norka Machiedo Mladinić prikupila je i objavila u knjizi “Prijatelji”. Paralelno s uspješnom odvjetničkom karijerom, još od studentskih dana Tartaglia je razvio i strast za umjetnošću. Skupljao je knjige i umjetnička djela, a još kao student počeo je pisati književne kritike i likovne osvrte. “Istražujući djedov život, pronašla sam oko 250 objavljenih članaka u novinama, časopisima i publikacijama u Splitu, Zagrebu, Sarajevu… U početku su članci obrađivali uglavnom teme iz književnosti. Bili su to osvrti i književne kritike, ali kada je početkom 20. stoljeća postao član Hrvatske demokratske stranke koju je 1905. osnovao Josip Smodlaka, moj djed se počeo intenzivnije baviti i političkim i socijalnim temama jer je preuzeo uređivanje stranačkog glasila Sloboda”, pripovijeda Norka Machiedo Mladinić. U svojim člancima Tartaglia se zalagao za stvaranje Hrvatske kao slobodne države, ali povezane s tadašnjom Jugoslavijom, zbog čega su mu mnogo desetljeća kasnije neopravdano i vrlo površno nalijepili etiketu ‘’orjunaša’’, iako s tom ekstremističkom organizacijom nije imao ikakvih veza, a njegovi politički stavovi bili su dijametralno suprotni od nje.

Neposredno prije početka Prvog svjetskog rata Tartaglia je prvi put izabran u gradsko vijeće Splita, ali u prvim danima rata 1914. pokazalo se da taj iznimno obrazovan čovjek širokih pogleda nije bio po volji vlastima tadašnje Austro-Ugarske monarhije. Uhićen je i zatočen u zatvoru u Mariboru, a potom je prebačen u Austriju, u kojoj je bio zatvoren sve do 1917., kad je općom amnestijom oslobođen svih optužbi, nakon čega se vratio u Split. Smodlakin HDS u međuvremenu je prestao postojati, ali Tartaglia se nakon toga više nije stranački aktivirao. Godine 1918. gradsko vijeće Tartagliu je imenovalo gradonačelnikom Splita. U 10 godina obnašanja gradonačelničke dužnosti Tartaglia je uvelike promijenio izgled grada te je do danas ostao zapamćen kao jedan od gradonačelnika koji je najviše učinio za napredak Splita i poboljšanje uvjeta života svih slojeva stanovništva, a posebno onih najsiromašnijih. Zaslužan je između ostaloga i za izgradnju željezničke pruge kojom je Split prometno povezan sa Zagrebom i ostatkom Hrvatske, uveo je električnu energiju u grad i time udario temelje kasnijoj industrijalizaciji Splita, pod njegovom je upravom uređena i popločana riva i zasađene palme, uređena je luka, širila se kanalizacijska i vodovodna mreža, gradile su se ceste, škole i bolnice, uveden je autobusni promet koji je grad povezao s okolnim mjestima, grad je napredovao i razvijao se, a ulagao je i u poboljšanje kvalitete života u prigradskim mjestima. Način na koji je građena željeznička pruga posebno je zanimljiv jer je u vječitom nedostatku sredstava za financiranje velikih projekata Tartaglia kao gradonačelnik ponudio da polovinu potrebnih sredstava za dovršenje pruge daje grad iz proračuna, a da se druga polovica prikupi uz pomoć donacija i dragovoljnih priloga Splićana. Tom su se pozivu koji se može protumačiti kao jedan od prvih primjera javno-privatnog partnerstva na ovim prostorima, odazvali mnogi te je pruga uz pomoć prikupljenih donacija dovršena 1925.

Političke napetosti i velika ekonomska kriza koja se već 1928. osjećala i u ovim krajevima sve su intenzivnije utjecale na politička raslojavanja u gradskom vijeću. Tartaglia je teško podnosio politička prepucavanja unutar gradskog vijeća i to da mu politički oponenti na razne načine otežavaju obnašanje gradonačelničke dužnosti pa je te godine podnio ostavku, a već sljedeće 1929. kralj Aleksandar ga je imenovao prvim banom novoformirane Primorske banovine. Pritom je presudnu ulogu odigralo upravo to da je Tartaglia tada bio jedan od najuglednijih građana Splita i da nije bio član ijedne političke stranke te da je imao pozitivan stav o tadašnjoj Jugoslaviji. I doista, Tartaglia je s odobravanjem 1918. dočekao osnivanje Kraljevine SHS kao zajedničke države, u kojoj je vidio i temelje za opstanak Hrvatske, ali se zalagao za mnogo veću autonomiju, samostalnost i neovisnost u političkom odlučivanju negoli je Beograd to bio spreman pružiti. Kao novoimenovani ban Tartaglia je s velikim žarom krenuo u borbu protiv siromaštva u ruralnim dijelovima banovine, ali vrlo brzo počeo je osjećati sve snažniji teret srpske hegemonije. Nije pristao na sve otvorenije sužavanje prostora za svoje djelovanje i sve intenzivnije nametanje odluka Beograda pa je 1932. podnio ostavku na položaj bana. Nastavio je živjeti u Splitu i radio kao odvjetnik, ali je i angažirano sudjelovao u javnom životu grada, a u godinama pred Drugi svjetski rat kontaktirao je predstavnike Hrvatske seljačke stranke koja mu je, kako je rekla Norka Machiedo Mladinić, bila najbliža po stavovima i političkom programu. Dvaput se susreo i s vođom HSS-a Vlatkom Mačekom, ali nikada nije postao članom te stranke.

Tartaglia je bio i jedan od utemeljitelja i aktivnih članova Jadranske straže, o kojoj se i danas u Hrvatskoj vrlo malo zna. Jadranska straža osnovana je u Splitu 1922., okupila je brojne entuzijaste i tadašnje intelektualce Splita i vrlo brzo je postala najbrojnija organizacija na tlu čitave tadašnje kraljevine SHS, s više od 180.000 članova. Djelovala je sve do 1941. godine, a cilj joj je bio razvijanje svijesti o značenju i vrijednosti Jadrana i brige za obranu, očuvanje, promociju i razvoj pomorskih djelatnosti Jadrana. „Da, moj djed je bio pristalica ideje da Hrvatska postoji u okviru tadašnje Kraljevine Jugoslavije. Danas je mnogima teško shvatljivo kako je netko mogao biti gorljivi Hrvat i tako zdušno raditi u korist Hrvatske, a istovremeno se zalagati za njezin ostanak u Jugoslaviji, ali s velikom dozom autonomije, što je bio njegov cilj. Ali njegovo razmišljanje bilo je upravo takvo, neovisno i na umu mu je jedino bila dobrobit njegove zemlje. U to je vrijeme bilo vrlo teško ići srednjim putem kakav je on odabrao i iznimno teško raditi i djelovati bez jakog političkog zaleđa”, objasnila je Norka Machiedo Mladinić. Upravo te njene riječi najbolje opisuju sve ono što se s Tartagliom događalo u godinama koje su uslijedile.

Cijelo to vrijeme Tartaglia uz gradonačelničke, a kasnije i banske obaveze, nije zanemarivao i svoje umjetničke sklonosti. Stalno je širio svoju kolekciju knjiga i umjetnina koja je sadržavala preko 12.000 knjiga i više od 700 slika i umjetničkih predmeta, predsjedavao je Hrvatskim društvom umjetnosti, aktivno organizirao brojna umjetnička događanja, izložbe i kulturne manifestacije te intenzivno pisao članke u kojima je otvoreno iznosio svoje političke stavove, zalažući se za veću autonomiju Hrvatske unutar Kraljevine. “Stan u kojem je živio, a imao je 10 soba, bio je pun slika i vrijednih predmeta”, rekla je Norka Machiedo Mladinić. Tartaglia još za vrijeme gradonačelničkih dana u Splitu osnovao Pomorski muzej i Prirodoslovni muzej, Gradsku knjižnicu te Galeriju umjetnina kojoj je namjeravao ostaviti svoju zbirku slika i umjetničkih predmeta. Intenzivno se dopisivao s kiparom Meštrovićem i prihvatio je poziv da bude kum njegovim sinovima Mati i Tvrtku te kćeri Marici.

Tamnovanje u mariborskom i austrijskom zatvoru tijekom Prvog svjetskog rata bilo je tek prvo u nizu političkih uhićenja koja će obilježiti njegov život. Tartaglia nije blagonaklono gledao na talijansku okupaciju hrvatskog dijela Jadrana pa je na samom početku Drugog svjetskog rata, odmah po talijanskom osvajanju Splita 1941., kao žestoki protivnik talijanske fašističke vlasti uhićen i deportiran u koncentracijski logor na Liparskim otocima. Godinu dana kasnije vratio se ozbiljno narušena zdravlja, ali unatoč tome aktivno se uključio u tadašnji Narodnooslobodilački pokret. “U njegovom su se stanu sastajali partizanski aktivisti i članovi Komunističke partije, a postao je i predsjednik Narodne fronte. Ali u isto vrijeme moj djed se približio i tadašnjoj Hrvatskoj seljačkoj stranci. U istom tom stanu sastao se i s Tomom Jančikovićem, HSS-ovcem i bliskim Mačekovim suradnikom te je prihvatio prijedlog da posreduje u razgovorima između predstavnika KPJ i HSS-a”, rekla je za Nacional Norka Machiedo Mladinić.

Završetkom Drugog svjetskog rata i oslobođenjem Splita te uspostavom nove narodne vlasti, novoformirani komunistički režim u svoje redove nastojao je privući i intelektualce i uglednije građane, među kojima je bio i Tartaglia. Nova ga je vlast u Splitu pozivala na sjednice tadašnjeg Komiteta za kulturu te mu je ubrzo ponuđena i funkcija republičkog sekretara za kulturu NR Hrvatske. Ali Tartaglia je, tada već ozbiljno bolestan, odbio ponuđenu funkciju i odlučio je ostati u rodnom gradu. Iz njegovih pisama upućenih Meštroviću koji je živio u SAD-u i s kojim je i dalje intenzivno prijateljevao i razmjenjivao korespondenciju, izviru malodušnost i depresija. Uz to, nova narodna vlast od Tartaglie je zahtijevala da upotrijebi svoje prijateljske veze s velikim kiparom kako bi ga privolio da se vrati u Hrvatsku, što je također odbio, znajući dobro Meštrovićeve negativne stavove o komunističkom režimu u novoj Jugoslaviji. Ta su dva očita “neposluha” prema tadašnjoj narodnoj vlasti vrlo vjerojatno zapečatila Tartagliinu sudbinu. “Bilo je to teško vrijeme koje mi danas teško možemo razumjeti. Jednom bi se riječju moglo opisati krilaticom ‘ili si naš ili si neprijatelj’. Odnosno, morao si biti poslušni režimski čovjek koji se nije suprotstavljao odlukama narodne vlasti, a ako na tu ulogu nisi pristao, automatski si smatran neprijateljem države i naroda”, objasnila je Norka Machiedo Mladinić.

Tartaglia je 3. prosinca 1947. uhićen i iz svojeg stana odveden u pritvor te mu je u lipnju 1948. suđeno za nedjela protiv države po člancima 3., 10. i 16. (točka 6) Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države. “U svojim istraživanjima pronašla sam zapisnik sa saslušanja mojega djeda, iz kojih je vidljivo da su istražitelji koji su ga danima saslušavali, tražili bilo kakav krimen koji bi mogao poslužiti kao temelj za optužnicu, ali neke od tih dokumenata, uključujući i optužnicu i presudu, tek sam nedavno uspjela dobiti iz državnog arhiva i sudskog arhiva Splita”, otkrila je Norka Machiedo Mladinić. Tužiteljstvo mu je stavljalo na teret da je “od 1921. pa do kapitulacije Jugoslavije zagovarao i provodio politiku ovisnosti o stranom kapitalu i stranim imperijalističkim silama” jer je kao odvjetnik bio pravni zastupnik nekoliko splitskih tvrtki iza kojih je u to vrijeme stajao talijanski i francuski kapital.

Teretilo ga se i to da je u godinama prije rata poticao kažnjavanje “naprednih elemenata”, oduzimanje mandata općinskim vijećnicima koji se nisu slagali s režimom kralja Aleksandra te da je “koristio veze i stalne kontakte s najvišim predstavnicima režima u Beogradu kako bi provodio hapšenja i progone naprednih elemenata”, da je u svojim govorima i javnim istupima “zagovarao diktaturu kao jedini ispravni put kojim moraju krenuti narodi Jugoslavije”, da je svoj utjecaj i položaj koristio kako bi “održavao nenarodni i protudemokratski poredak” te da je “nakon povratka iz internacije 1942. pa do oslobođenja Splita ostao ustrajno na liniji neprijatelja naroda Jugoslavije”. Optužen je i da je kao predsjednik Pučke trgovinske banke u kojoj su siromašniji građani Splita u vrijeme između dvaju svjetskih ratova mogli dobiti povoljne kredite “stupio u privrednu suradnju s okupatorom te da je banku stavio u službu okupatora”. U jednoj rečenici optužnice, doduše, priznaje se da je Tartaglia tijekom rata bio aktivist NOP-a, ali to mu je, čini se, uzeto kao otegotna okolnost jer je u istoj rečenici optužen da je u isto vrijeme surađivao s “reakcionarnim vodstvom HSS-a koje je bezuvjetno podržavao te je njihovu politiku proturao u NOP, nastojeći time razbiti jedinstvo naroda u borbi protiv okupatora, čime je stupio u službu okupatora”.

Tročlano sudsko vijeće Okružnog suda u Splitu kojem je predsjedao sudac Josip Košta, odbacilo je sve argumente koje je u obranu okrivljenog iznio njegov kolega i suradnik, odvjetnik Zdravko Birimiša, prihvativši navode optužnice koji su, gledajući s pravnog stajališta, izneseni bez ijednog čvrstog dokaza. Nakon samo tri dana suđenja vijeće je donijelo presudu kojom je Tartaglia, iako teško bolestan, osuđen na sedam godina robije s prisilnim radom, oduzimanje svih građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine, uključujući i bogatu i iznimno vrijednu zbirku umjetnina. Odmah nakon presude prebačen je u zatvor u Šibeniku, u kojem je u kolovozu iste godine dočekao odbijanje žalbe i potvrdu prvostupanjske presude Vrhovnog suda, a u drugoj polovini svibnja 1949. preseljen je u kaznionicu u Lepoglavi. U njoj je 3. lipnja umro, nakon samo 15 dana uzništva. Tartagliino tijelo pokopano je na kažnjeničkom groblju, a tek nakon dugogodišnje uporne borbe obitelj je dobila dozvolu da njegove posmrtne ostatke prebaci u grobnicu na splitskom Lovrincu.

Odvjetnik Šerić, komentirajući za Nacional sadržaj presude, potvrdio je da su argumenti korišteni u presudi, a koji se stavljaju na teret Tartaglii, “potpuna pravna besmislica” jer okrivljenoga retrogradno terete da je poštivao zakone i propise države u kojoj je živio, što drugim riječima potvrđuje kako je presuda politički nametnuta te da se prilikom njezina sastavljanja nije vodilo računa o pravnoj utemeljenosti optužbi, nego isključivo o namjeri diskreditacije okrivljenoga. “Očito je da se u slučaju Ive Tartaglie radilo o sili i iskazivanju političke moći tadašnjih komunističkih vlasti, a tu je silu i moć trebalo pokriti adekvatnom presudom. Jer sila bez presude je čisti teror, a državni teror se u ovom slučaju zamaskirao pravno vrlo nemuštom presudom”, kazao je Šerić. Za njega je vrlo znakovita još jedna pojedinost: Tartaglia je uhićen i optužen tek u prosincu 1947., pune dvije i pol godine nakon svršetka rata, iz čega Šerić iščitava zaključak da je tadašnjoj komunističkoj vlasti trebalo vremena da prikupi materijale i stvori nekakav pravni okvir u koji se može smjestiti optužnica. “Tartaglia je bio jasan simbol jednog drugog vremena, drugačijeg Splita koji novoj vlasti nije bio prihvatljiv i kojeg su se bojali. On je pripadao intelektualnom miljeu, društvenoj, političkoj i kulturnoj eliti grada i proces protiv njega trebao je poslužiti kao primjer obračuna sa svima koji nisu prihvatili narodnu vlast”, tumači Šerić. A dokaz za tu tvrdnju jednostavno je pronaći u obrazloženju prvostupanjske presude. Od sedam stranica vrlo gusto otisnutog teksta prva je stranica obrazloženja neprikriveni politički pamflet i komunistički manifest u kojem se razdoblje u staroj Jugoslaviji između dvaju svjetskih ratova, a posebno vrijeme uoči početka Drugog svjetskog rata, opisuje vrlo općenito iz perspektive novoformiranog komunističkog režima, uz obilato korištenje u to vrijeme vrlo popularnih pojmova i izraza poput “imperijalističkih reakcionarnih snaga”, “eksploatacije radničkih masa”, “sluga inostranog kapitala”, “gušenja naprednih snaga” i “narodnih neprijatelja”, a ime optuženog prvi put spominje se tek na drugoj stranici obrazloženja.

Revizija postupka protiv Tartaglie trebala bi konačno, nakon gotovo 70 godina nepravednog poniženja i nametnute šutnje, vratiti ugled čovjeku koji je svojim djelima zadužio ondašnji, ali i današnji Split u društvenom, političkom, javnom i kulturnom segmentu života. Životna priča Ive Tartaglie, iza kojega je ostala bogata ostavština ne samo zbirke umjetnina već i posve konkretnih djela koja su obilježila i usmjerila razvoj Splita u grad kakav je danas, stoji kao upozorenje na teška vremena u kojima su ljudska prava vrijedila malo i koja su tom neželjenom, mračnom ostavštinom opteretila i naše doba. Tužna je istina da slučajeva poput ovog Tartaglijinog ima mnogo i da još na stotine sličnih priča o zaslužnim pojedincima, ljudima koji su svojim djelima ostavili trag u prošlosti ove zemlje i čiji je jedini stvarni krimen bila hrabrost da se suprotstave jednoumlju, leži zaboravljeno i zakopano u mračnim zakutcima povijesnih arhiva i sudskih podruma. Njihovo izvlačenje na površinu nije samo čin vraćanja dostojanstva nepravedno proganjanima i satisfakcije njihvim obiteljima, već i obaveza današnjih generacija da se djelima tih pojedinaca dade zasluženo mjesto u povijesti Hrvatske.