U petak, 10. veljače, u Tehničkom muzeju Nikola Tesla otvara se izložba ‘’Digitalna umjetnost u Hrvatskoj 1968.-1984.’’, čime se ovaj višegodišnji projekt zaključuje engleskim izdanjem knjige objavljene 2020. godine autora i kustosa izložbe Darka Fritza, ujedno i urednika mrežne stranice. O projektu istraživanja i prezentacije radova digitalne umjetnosti u Hrvatskoj, ravnateljica Tehničkog muzeja Nikola Tesla Markita Franulić kaže:

„Razlozi za obradu teme o ranoj digitalnoj umjetnosti u Hrvatskoj u Tehničkom muzeju Nikola Tesla brojni su. Jedno je od programskih usmjerenja Muzeja ‘interdisciplinarnost -znanost i umjetnost’, što je jedna od bitnih značajki digitalne umjetnosti predstavljene u ovoj knjizi. Naime, rana digitalna umjetnost nastaje u znanstvenim institucijama i na sveučilištima, a mnogi njezini protagonisti bili su znanstvenici ili inženjeri koji su imali pristup tada ekskluzivnoj tehnologiji te su, motivirani njezinim mogućnostima, iz znatiželje ili potaknuti znanstvenim konceptima i umjetničkim impulsima, počeli stvarati umjetnička djela.

Jedan od inicijatora osnivanja Tehničkog muzeja, prof. Božo Težak, aktivno je sudjelovao u programima Novih tendencija, a vjerujem da je njegova zasluga što je 1969., u prostoru ISIP-a (Internacionalne stalne izložbe publikacija) u Tehničkom muzeju održana izložba publikacija u sklopu programa ‘Tendencija 4’. Izložba ‘Tendencije 5’ održala se 1973. i u prostorima Tehničkoga muzeja, a jedan njezin segment odnosio se na ‘kompjutere i vizualna istraživanja’.

Inicijativa za izložbu došla je od Darka Fritza koji poznaje programsko usmjerenje TMNT-a i povijest vezanu za Tendencije, ali sve je započelo pojavom pandemije koronavirusa pa smo najprije objavili knjigu koju smo mogli raditi bez izravnih kontakata, no izložba je cijelo vrijeme bila u planu kao dio projekta koji se još sastoji od knjige na engleskom i mrežne stranice.“

Sama izložba o digitalnoj umjetnosti, uz dokumentaciju o Novim tendencijama, predstavlja radove Vladimira Bonačića, bcd-CyberneticArt teama (Vladimir Bonačić, Miroljub Cimerman, Dunja Donassy) Vlatka Čerića, Miljenka Horvata, Tomislava Mikulića, Andrije Mutnjakovića, Velimira Neidhardta i Damira Borasa, Nikole Tanhofera, Nikole Šermana i Vilka Žiljka. Autor Darko Fritz odabrao je razdoblje od 1968. do 1984. godine ne samo kao vrijeme kada su izvedeni i javno izloženi prvi radovi digitalne umjetnosti, već i zbog 1968. kao godine u kojoj se javljaju „novi diskursi u politici, društvu i umjetnosti“. Složena intelektualna konstelacija onog vremena praćena vjerom u napredak kroz znanost i tehnologiju, potakla je stvaranje digitalne umjetnosti vizualnog i umjetničkog istraživanja i eksperimenta, da bi ovo ozračje nestalo sredinom 1970-ih zbog antitehnološkog rikošeta koji utopijske nade vezane tehnologiju pretvara u nove distopijske strahove.

I dok se možemo pitati što se od ovih uz tehnologiju vezanih očekivanja i strahova obistinilo u zadnjih pedesetak godina, knjiga Darka Fritza vraća nas počecima digitalne umjetnosti kada su se njome, između ostalog i zbog teške dostupnosti medija, bavili znanstvenici, inženjeri ili arhitekti poput Velimira Neidhardta ili Andrije Mutnjakovića, koji su upotrebljavali digitalne tehnologije u arhitekturi 1960-ih i 1970-ih godina. U sklopu izložbe organizirano je stoga i stručno vodstvo Starom gradskom vijećnicom u Zagrebu, pri čijoj je rekonstrukciji od 1970. do 1975. godine arhitekt Andrija Mutnjaković upotrebljavao digitalnu tehnologiju za vrlo zanimljivo oblikovanje dijelova interijera. Pluralizam avangardnih tendencija u umjetnosti na način propitivanja, „demitologiziranja i demistificiranja“ umjetnosti i vizualnog 1960-ih godina predstavljen je u dijelu knjige o Novim tendencijama, od izložbe 1961. godine u Galeriji suvremene umjetnosti pod ravnateljstvom Bože Beka, preko izložbi i simpozija o ulozi kompjutera u vizualnim istraživanjima 1968. i prve izložbe na kojoj su izloženi digitalni radovi u Centru za kulturu i informacije u Zagrebu (KIC), do novih umjetničkih praksi i konceptualne umjetnosti.

Autoru knjige i kustosu izložbe ‘’Digitalna umjetnost u Hrvatskoj 1968.-1984.’’ Darku Fritzu postavili smo pitanje o prirodi suvremene postdigitalnosti, održivosti dihotomija racionalno iracionalno i mogućnostima suvremene digitalne umjetnosti.

‘’Postdigitalna uvjetovanost naše svakodnevice ne podrazumijeva da je digitalno doba prošlo, nego iz novog shvaćanja nelinearnog vremena, i krize poimanja sadašnjosti, prefiks post označuje da je digitalnošću prožet skoro svaki aspekt društvenosti i svakodnevice te da ga je teško ili nemoguće izdvojiti. Digitalno je danas neminovno. U navedenom kontekstu postdigitalne uvjetovanosti društva skoro svako umjetničko djelo danas je barem u nekom segmentu digitalno, bilo u fazi produkcije, prezentacije ili dokumentacije koja omogućuje arhiviranje ili daljnju reprodukciju i distribuciju. Poimanje tehnološkog i društvenog konteksta 1960-ih i 1970-ih nužno je za kontekstualizaciju rane digitalne umjetnosti, koja je upotrebljavala velika mainframe i poslije mini računala i prva, mala osobna računala.

Imajmo na umu da se za svaki rad posebno trebao pisati program, jer nisu postojali gotovi softveri. Za kreaciju digitalnog djela nužan je pristup opremi. Ne čudi da većina autora rane digitalne umjetnosti u svijetu nisu bili obrazovani umjetnici, nego su to bili znanstvenici ili inženjeri koji su se ponijeli kreativnim impulsima i počeli stvarati umjetnička djela, kao što je bio slučaj s fizičarima Vladimirom Bonačićem, Vlatkom Čerićem i Vilkom Žiljkom. Tomislav Mikulić i Miljenko Horvat u svjetskim su okvirima među rijetkim protagonistima rane digitalne umjetnosti koji su i umjetnički obrazovani, Horvat kao arhitekt koji je aktivan u području suvremene umjetnosti kao slikar, fotograf i član protokonceptualne grupe Gorgona, dok se Mikulić obrazovao na Likovnoj akademiji, koju je pohađao paralelno sa studijem elektrotehnike. Andrija Mutnjaković i Velimir Neidhardt pripadaju još rjeđoj skupini u svjetskim razmjerima, arhitekata koji su upotrebljavali digitalne tehnologije u arhitekturi i urbanizmu 1960-ih i 1970-ih. U globalnom mjerilu, jedan od mnogih znanstvenika koji je stvarao grafike sa strojevima jest Nikola Šerman koji je od 1969. do 1971. napravio seriju nenamjenskih računalnih crteža kao odmor od rada na doktoratu, kao hobi. One su bile namijenjene kao upute umjetnicima za rješavanje zadataka nacrtne geometrije koje je Šerman zamislio da će ih umjetnici primjenjivati u svom radu. Namjera je bila umjetnicima olakšati posao. Ne mogu izraziti riječima svoje oduševljenje takvim nesebičnim i lijepim činom koji bi mogao i najvećim skepticima povratiti nadu u dobru narav znanosti. Još jedan hobist, poznati filmaš Nikola Tanhofer, uvršten je u ovaj pregled kao rani primjer danas sveprisutnoga digitalnoga kreativnog amatera, makar on bio i filmski klasik koji se iz hobija bavi nečim što ga veseli. U knjizi spominjem i svog sina koji je kao devetogodišnjak kroz igru s prijateljem ostvario digitalnu filmsku produkciju, postprodukciju i distribuciju, neizvedivu čak i u profesionalnoj filmskoj industriji u 20. stoljeću. Danas su svi ljudi digitalni kreativni amateri jer se izražavaju kreativno kroz društvene mreže i druge digitalne tehnologije. Točnije rečeno, skoro svi, jer tu se ne ubraja vrlo mala skupina u koju spada i moja mama, iz prije spomenutih razloga.

Ravnateljica Tehničkog muzeja Nikola Tesla Markita Franulić te Autor knjige i kustos izložbe Darko Fritz. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

U Zagrebu je 1973. održan simpozij pod nazivom ‘Racionalno i iracionalno u suvremenoj umjetnosti danas’ u sklopu izložbe ‘Tendencije 5’, koja je bila dio korpusa pokreta i umjetničkih mreža Nove tendencije. Diskusija između protagonista digitalne i konceptualne umjetnosti je bila zanimljiva, ponekad netolerantna, ali su zastupani i stavovi koji su uključivali ravnopravno oba pristupa u umjetničkom stvaranju. Tada se ulazilo u postmoderno doba i rasap modernističkih načela koji su se oslanjali na emancipacijski potencijal znanosti i tehnologije, također i u umjetnosti. U prethodnom povijesnom kontekstu, početkom 1960-ih, Matko Meštrović nas kroz umjetnost Novih tendencija upućuje na potragu za humanim izvan ljudskog, u mašinskom, što možemo danas ponovo sagledati kroz prizmu posthumanizma. U današnjem svijetu prepleće se nekoliko oprečnih paradigmi, nije nam lako. Lako se pogubiti u tom post-postmodernom dobu, što nas dovodi do fenomena ravnozemljaša, a i političari pakosno iskorištavaju tu situaciju preimenovavši pojam laži u post-truth, pravdajući se korištenjem ‘alternativnih činjenica’. Da su francuski poststrukturalisti 1960-ih mogli putovati u budućnost i vidjeti u koje će se svrhe izvitoperiti njihov nauk danas, možda ne bi objavili svoje knjige. Umjetnost je jedan od alata za preživljavanje trauma kompleksnosti današnjeg društva. Kako je društvo danas post-digitalno, možemo se vratiti temeljima i naučiti iz rane digitalne umjetnosti koji je osnovni digitalni vokabular informatičkog društva koje je u to doba začeto. Zašto su u ranoj digitalnoj umjetnosti bile prisutne teme odnosa kaosa i reda, povratnih veza, entropije i informacije, prave i pseudo slučajnosti, da spomenem samo neke, koje me podsjećaju na današnji doživljaj gledanja Dnevnika?

Iako mi ovo zvuči kao dobar kraj odgovora, dodatno ću zakomplicirati s jednim primjerom digitalne skulpture Gustava Metzgera ‘5 zaslona s kompjuterom’. Metzger je razvio pojam autodestruktivne umjetnosti, čak i organizirao simpozij na tu temu početkom 1960-ih u Londonu. Zanimljivo je kako je razbijanje gitare na sceni, kao jedna od ikona rock kulture, direktno proizašla iz Metzgerove misli, jer se Pete Townshend iz grupe Who, koji je to i prvi napravio, susreo s njegovim idejama kao student na predavanju. U suradnji s različitim informatičarima Metzger je digitalno izračunao i programirao ritam i obrasce uništavanja pet velikih ploča koje bi trebale biti postavljene u urbanom okruženju. U uništavanju velikih betonskih ploča susjedi, stanovnici stambenog naselja, sudjelovali bi nizom odluka koje im je autor prepustio. To ja zovem umjetnosti sa zajednicom! Projekt je autor predstavio i u Zagrebu 1969. na izložbi ‘Tendencije 4, kompjuteri i vizualna istraživanja’. Koliko elemenata je prisutno u tom umjetničkom radu i koja područja oni otvaraju? Uvjeren sam da je uvid u razvoj digitalne umjetnosti alat za doživljavanje i razumijevanje današnjice te da kritičko sagledavanje omogućuje smjernice razvoja umjetnosti, kulture, znanosti, tehnologije i društva u svim međusobnim odnosima i uvjetovanostima. Nadam se da ovaj projekt barem malo doprinosi na tu temu, obrađujući tek nacionalnu povijest’’, rekao je Fritz.

Na izložbi će biti održani promocija engleskog izdanja knjige i stručno vodstvo, a otvorena je do 21. ožujka 2023. Ulaz je besplatan.