Prošloga tjedna, 27. siječnja, na Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, premijer Plenković, kao i predsjednik Hrvatskog sabora, u svojim su obraćanjima jasno osudili fašizam, nacizam i sve zločine počinjene u njihovo ime: Premijer je rekao:

„Danas je međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta. 27. siječnja 1945. oslobođeni su zatvorenici Auschwitza. Auschwitz je postao sinonim za najstrašnije zločine nad židovskim narodom. To je jedan od najvećih zločina u povijesti čovječanstva. Na taj dan moramo se prisjetiti i zloglasnih ustaških logora, prije svega Jasenovca. To je bolan dio hrvatske povijesti. Na današnji dan odajemo i priznanje hrvatskim pravednicima među narodima, koji su izložili svoj život da bi spasili svoje bližnje.”

No kao što je poznato, riječi su jedno, a djela i politička praksa nešto sasvim drugo. Usprkos inicijativi Židovske općine u Zagrebu još uvijek nije donesen zakon kojim se kažnjavaju upotreba pozdrava „za dom spremni“ i isticanje ustaških simbola, židovska groblja propadaju, postav izložbe u Jasenovcu se ne mijenja, kao ni odnos Republike Hrvatske prema Državnom muzeju Auschwitz-Birkenau, u čiju Zakladu, koliko je poznato, još uvijek nije uplaćena nijedna kuna.

Prije godinu dana, u povodu Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta, tjednik Nacional objavio je opsežan tekst o sudjelovanju Republike Hrvatske u održavanju Državnog muzeja Auschwitz-Birkenau, nastalog na prostoru najveće nacističke tvornice smrti, kao i o izložbi u Bloku 17 koja je demontirana nakon raspada Jugoslavije, a na čijem novom postavu godinama rade stručnjaci država sljednica. Naime, u Muzeju Auschwitz-Birkenau države imaju svoje trajne postave koji prikazuju stradanja Židova, Roma, antifašista, homoseksualaca, ukratko – svih žrtava nacističkog režima koje su tamo pobijene. Otkako je 2009. godine povučena jugoslavenska izložba, šest pravnih sljednica bivše države nikako se ne uspijeva dogovoriti oko koncepta i financiranja novog postava. Je li možda došlo do nekog pozitivnog pomaka, tjednik Nacional pokušao je doznati kroz razgovor s više stručnjaka uključenih u taj projekt.

Podsjećamo, Državni muzej Auschwitz-Birkenau osnovan je odlukom poljskog parlamenta još 2. srpnja 1947., a u njega su uključena i područja koncentracijskih logora Auschwitz I i Auschwitz II-Birkenau. Brigu o Muzeju i Memorijalnom centru financira Republika Poljska, međutim, troškovi održavanja i postupaka konzervacije su enormni. Zato postoji i Zaklada Auschwitz-Birkenau u kojoj sudjeluje preko 40 država svijeta, kao i neki veći gradovi.

Ministarstvo kulture i medija na čijem je čelu Nina Obuljen Koržinek (lijevo) potvrdilo je da će u postavu Bloka 17 muzeja Auschwitz-Birkenau hrvatski partner biti zaklada Herman. FOTO: Slavko Midzor/PIXSELL, Državni muzej Auschwitz-Birkenau

O pozitivnom pomaku koji se dogodio od lani iz Ministarstva kulture i medija kažu:

„U posljednje vrijeme učinjeni su značajni pomaci. Prije desetak dana održan je sastanak predstavnika država sljednica, Austrijske nacionalne zaklade za žrtve nacionalsocijalizma, UNESCO-a i glavnog ravnatelja Zaklade Auschwitz-Birkenau. U skladu sa zaključcima sastanka državama sljednicama u najskorije vrijeme bit će dostavljena konačna verzija scenarija izložbe sa svim pratećim materijalima, kao i financijske podloge na temelju kojih će se pokrenuti postupci nacionalne verifikacije postava i interne procedure nužne za osiguranje financijskog okvira. Zaklada Herman sudjeluje u realizaciji projekta kao partner Ministarstva kulture i medija, što su države sljednice potvrdile svojim potpisima u Pismu namjere upućenom Državnom muzeju Auschwitz-Birkenau.“

Mirna Herman, jedna od nasljednica dijela obitelji Herman koji je uspio preživjeti holokaust, a čiji su članovi rasuti po svijetu, predstavnica je obiteljske zaklade Herman Family Trust kojoj je prvenstveni cilj ostvarenje postava izložbe u Bloku 17 Memorijalnog centra i Muzeja Auschwitz-Birkenau. U razgovoru za tjednik Nacional objasnila je kako su u ostvarivanju tog cilja od samog početka nailazili na brojne prepreke:

„Dakako da je ta situacija od početka vrlo kompleksna, baš kao što je i u samom Državnom muzeju Auschwitz-Birkenau vrlo specifična situacija. Naime, tamo svaka država ima svoj postav, a u ovom slučaju imamo šest država koje trebaju stvoriti okvir kako bi napravile zajedničku izložbu. Što znači da prvo trebaju međusobno uskladiti koncept, a onda svaka posebno uspostaviti odnos s Državnim muzejom koji je pod nadležnošću Ministarstva kulture Poljske. Mi smo imali službeni petodnevni posjet Muzeju, gdje smo radili s upravom i svim njihovim odjelima zaduženim za različite aspekte izložbe. Specifikum našeg projekta je i u tome da države sljednice Jugoslavije dijele prostor u Bloku 17 s Republikom Austrijom koja je u listopadu 2021. otvorila svoju izložbu u prizemlju. Da bi to bilo moguće, ona je obnovila cijelu zgradu, što znači da je nama olakšan posao i da treba urediti samo interijer prvog kata.“

No Mirna Herman ističe da su se od lani ipak dogodili neki pozitivni pomaci:

„Mi smo kao Zaklada odlučili napraviti nešto što će svim državama sljednicama biti prihvatljivo i stoga smo kontaktirali Danijela Libeskinda, poljsko-američkog arhitekta najpoznatijeg po projektu Židovskog muzeja u Berlinu, i kustosa Henrija Lustiger-Thalera. Budući da su moj rođak Vlado Herman i njegova supruga, koji žive u Americi, vrlo dobro umreženi i vrlo aktivni u Zakladi Herman koja se bavi brojnim filantropskim projektima, nije im bilo teško doći do Libeskinda. Projekt izložbe u Bloku 17 njima je osobito važan zato što je obitelj Herman iz Osijeka teško stradala u holokaustu i mi smo svi zapravo potomci jednog preživjelog člana. Nas sve to povezuje i jako smo oko toga složni. Daniel Libeskind i sam ima slično porijeklo i kao autor niza projekata arhitekture sjećanja odmah je pristao. Oni su odmah angažirali i kustosa Henrija Lustiger-Thalera, koji je također jedno od najpoznatijih imena na planu kulture sjećanja i vizualnog pripovijedanja takvih sadržaja. Njemu je, naprimjer, referenca stalni postav u Bergen-Belsenu. Oni imaju vrlo specifičan pristup pripovijedanju povijesti jer kreću od osobnih priča i života pojedinaca. Ne stavljaju naglasak na broj pobijenih i statistike, već kroz vizualne sadržaje koji prikazuju konkretne ljudske sudbine stradalih, s jedne strane izazivaju emocije posjetitelja, a s druge zapravo prikazuju cijelu povijest holokausta. Taj pristup je nama odgovarao, a bilo nam je i važno da imamo tako vrhunskog arhitekta i kustosa u timu. Oni su se uključili u projekt i počeli su raditi.“

Mirna Herman u ime obiteljske Zaklade Herman, koja želi financirati postav Bloka 17, angažirat će Danijela Libeskinda, poljsko-američkog arhitekta najpoznatijeg po projektu Židovskog muzeja u Berlinu. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Pod okriljem UNESCO-a formiran je ekspertni tim povjesničara i stručnjaka koji je radio na istraživanjima i usuglašavao koncept nove izložbe u Bloku 17. U BiH je na tome radio Eli Tauber, u Sjevernoj Makedoniji Goran Sadikarijo, u Crnoj Gori Miloš Vukanović, u Hrvatskoj Nataša Mataušić, u Srbiji Olga Manojlović Pintar, a u Sloveniji Kaja Širok. Posljednje tri stručnjakinje svi članovi stručne skupine izabrali su u urednički tim čiji je zadatak bio od svih prikupljenih materijala, prema unaprijed dogovorenim i prihvaćenim tematskim cjelinama, načiniti koncept i scenarij izložbe.

Mirna Herman ističe da je UNESCO stvorio kvalitetan okvir za suradnju država sljednica koje su konačno usuglasile scenarij i koncept projekta:

„Lani su ambasadori UNESCO-a svih država sljednica potpisali pismo namjere u kojem su naveli da će Zaklada Herman biti uključena u projekt i uputili ga Državnom muzeju Auschwitz-Birkenau. Tako da su se zbog svih pritisaka proteklih godina i našeg velikog angažmana stvari ipak pomaknule s mrtve točke i počele su se brže događati. Čini mi se da je bilo puno šumova u komunikaciji i da je samo trebalo početi otvarati neke kanale. Čak mislim da je korona na neki način pomogla jer su se sve te rasprave događale na Zoomu umjesto okupljanja na različitim lokacijama po svijetu, uz visoke troškove puta i hotela, tako da više nije bilo isprika da netko nema vremena za sastanak.“

Na pitanje gdje je u svemu tome Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, Mirna Herman odgovara:

„Ministarstvo kulture imenovalo je tim kojem je na čelu Nataša Mataušić i oni su napravili svoj dio postava, koji se mogao vidjeti na izložbi u Francuskom paviljonu u Zagrebu održanoj prošle godine.“

Nataša Mataušić, povjesničarka i arheologinja, dugogodišnja predsjednica Upravnog vijeća Spomen područja Jasenovac, autorica niza knjiga i izložbi o Jasenovcu, kao i knjige „Diana Budisavljević – prešućena heroina Drugog svjetskog rata“, autorica je i idejnog koncepta izložbe „Ako tebe zaboravim… Holokaust u Hrvatskoj 1941. – 1945. / zadnje odredište Auschwitz“ koju je u veljači 2020. realizirao Hrvatski povijesni muzej u suradnji s Hrvatskim državnim arhivom, na inicijativu Ministarstva kulture i medija. Na izložbi je prikazana i sudbina obitelji Herman koja je teško stradala od ustaškog režima.

Nataša Mataušić istaknula je da cijela priča s Blokom 17 traje predugo, još od 2009. godine kada je zatvorena jugoslavenska izložba u Državnom muzeju Auschwitz-Birkenau:

„Mi smo odmah počeli raditi na novom postavu s mnogim međunarodnim suradnicima, iz mnogih muzeja holokausta, usuglašavali smo svoje ideje. No nakon svih tih godina najbitnije je da smo konačno završili scenarij. Naime, treba shvatiti da ta zgrada unutar Bloka 17 u kojoj je bio jugoslavenski postav nije naše vlasništvo, nego je ona nama dodijeljena. Budući da se na novom postavu radi još od 2005. godine, postoji realna opasnost da ga izgubimo. Za njega su zainteresirane već i neke druge države – naprimjer, Izrael, Norveška ili Rusija. Ako one prije nas završe svoje projekte, može se dogoditi da se taj prostor dodijeli njima. A to bi značilo da žrtve holokausta na području Jugoslavije nitko tamo neće prezentirati i da će one biti izbrisane iz povijesti i povijesne memorije.“

Kaja Širok, doktorica povijesnih znanosti i dugogodišnja ravnateljica Muzeja novejše zgodovine u Ljubljani, radila je na projektu sve do lani, kada je nakon parlamentarnih izbora u Sloveniji smijenjena kao nepodobna. I ona se slaže da je rad na novom projektu izložbe u Bloku 17 trajao predugo:

„Projekt obnove stalnog postava država sljednica Jugoslavije je dugotrajan proces koji nam iznova pokazuje koliko je teško suočiti se s nepravdama i sjećanjima na prošlost. Umjesto da sve sljednice prihvate jedinstvenu obvezu da se paviljon što prije obnovi i priče što prije pokažu, pratimo razne pokušaje mijenjanja sadržaja i narativa projekta. Počeli smo 2011. i iskreno smo vjerovali da ćemo izložbu otvoriti do 2015. godine. O tome smo razgovarali s preživjelim logorašima i veselili smo se danu kada će se izložba konačno moći pogledati i priče dobiti ime. To se nije dogodilo 2015. ili 2020., na 75. obljetnicu, a nažalost ne možemo ni obećati da će to biti 2025. U međuvremenu, preživjeli svjedoci umiru, a s njima idu uspravnost, hrabrost i odanost poruci ‘nikad više!’“

Olga Manojlović-Pintar, doktorica povijesnih znanosti iz Instituta za noviju povijest Srbije, autorica niza znanstvenih radova o holokaustu i antifašizmu, radila je na projektu u ime Republike Srbije. O važnosti zajedničkog rada kaže:

„Čuvanje sjećanja na žrtve predstavlja smisao postojanja memorijalnih muzeja na mjestima koncentracijskih i logora smrti. Poštujući upravo tu ideju, odlučili smo zajedno osmisliti izložbu u Bloku 17 Državnog muzeja Auschwitz-Birkenau. Primarni cilj koji smo postavili je da izložba vrati sjećanje na žrtve logora, ali i da nedvosmisleno istakne zločince kako bi kod mladih generacija proizvela svijest o odgovornosti za način na koji se sjećaju prošlosti. Najzad, naša je intencija bila i da izložba oživi osjećaj povezanosti preživjelih i njihovih potomaka, od kojih su mnogi rasuti po svijetu, sa sredinama iz kojih su njihovi preci nasilno odvedeni. Sve su to bili razlozi zbog kojih su ovu ideju podržala naša nadležna ministarstva, značajne muzejske institucije kao što su Państwowe Muzeum Auschwitz-Birkenau, Topographie des Terrors iz Berlina, Mémorial de la Shoah iz Pariza, United States Holocaust Memorial Museum iz Washingtona, kao i dvije ključne međunarodne institucije u ovoj oblasti UNESCO i International Holocaust Remembrance Alliance (IHRA). Vjerujemo da će tako osmišljena i realizirana naša internacionalna izložba predstavljati autentično svjedočanstvo o tragičnoj prošlosti, ali i zalog humanije sadašnjosti zasnovane na principima empatije i društvene odgovornosti.“

Nataša Mataušić ističe da je ključno bilo to što je projekt vodio UNESCO:

„Zahvaljujem gospodinu Siniši Šešumu, predstavniku Ureda UNESCO-a u Veneciji koji nas je sve organizirao i koordinirao. Ono što je najvažnije jest da je scenarij izložbe konačno gotov. On sada mora proći recenzije i nakon toga ga šaljemo u Državni muzej Auschwitz-Birkenau, koji ima dvije komisije koje o tome raspravljaju. One odlučuju o tome zadovoljava li taj scenarij sve njihove kriterije. Za njih je najbitnije da se u prvom redu govori o žrtvama logora. Nakon internih komisija Državnog muzeja, scenarij ide na međunarodno upravno vijeće koje donosi konačnu odluku o tome jesmo li ispunili sve njihove uvjete, koji su prilično rigorozni. Dokaz tome je činjenica da je Austrija, koja je s nama u Bloku 17, ali u prizemlju, gotovo dvije godine čekala na odobrenje i morala unositi neke izmjene. Možda to i nas čeka, jer sigurno nismo savršeni iako su u projekt bili uključeni isključivo stručnjaci koji se primarno bave holokaustom.“

‘Moglo bi se dogoditi da žrtve holokausta na području Jugoslavije budu izbrisane iz povijesti’, kaže Nataša Mataušić, predsjednica Upravnog vijeća Spomen područja Jasenovac. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Na pitanje je li Republika Hrvatska prihvatila da postav financira Zaklada Herman, Mirna Herman odgovara:

„Da, Ministarstvo kulture i medija dalo je zeleno svjetlo i sada to moramo službeno potvrditi. Postoje naznake da bi uskoro trebalo doći do potpisivanja ugovora i formalizacije našeg odnosa. Naši jedini uvjeti su arhitekt i kustos koje smo izabrali i dogovorili. No u tome nema ništa sporno. Dapače, svima je drago da su upravo Libeskind i Thaler prihvatili raditi na projektu. Sporni su tempo i stalno traženje prepreka. Sporni su dijalog i stvarna volja da se koordinira svih šest ministarstava kulture i napravi zajednički sastanak, nakon kojeg bi se krenulo u realizaciju.“

Nataša Mataušić potvrđuje da su svi stručnjaci koji su radili na konceptu novog postava bili oduševljeni izborom arhitekta i kustosa:

„Ako će veliki Libeskind raditi taj postav, mislim da će to biti jedan od najboljih među državama koje imaju svoje izložbe u Državnom muzeju Auschwitz-Birkenau. Od država se ističu Izrael i Francuska, a nadam se da ćemo im se i mi pridružiti kvalitetom svog postava. Naravno da smo zahvalni obitelji Herman na inicijativi i želji da financiraju taj postav. Austrijska Zaklada za žrtve nacionalsocijalizma organizirala je potpunu restauraciju i renoviranje zgrade u Bloku 17, što je zahtijevalo ispunjavanje niza uvjeta koje je postavio Državni muzej Auschwitz-Birkenau. Oni su u prizemlju postavili svoju izložbu, dok je prvi kat u stanju rohbau. Sada se države sljednice moraju dogovoriti o načinu financiranja cijelog tog projekta i tu zapravo ima najviše problema. Mi stručnjaci usuglasili smo scenarij, ali sada nastupaju države. Ti iznosi nisu tako veliki da svi ne bi mogli u tome participirati. Pitanje je samo kriterija – vjerujem da će se to određivati prema broju žrtava.“

Mirna Herman objašnjava: „Mi kao Zaklada Herman spremni smo financirati Daniela Libeskinda, kustosa Thalera i postav. Ne postoji pravni okvir da financiramo onaj dio koji se odnosi na države. Mislim da je rješenje za konačno ostvarivanje tog projekta taj da prostor zemalja sljednica počnemo doživljavati kao jedan teritorij na kojem se dogodio holokaust, dok su u logoru Auschwitz-Birkenau završili Židovi, Romi, antifašisti i svi nepodobni za nacistički režim. Politizacija i stalno cjepkanje po državama ne vode nikamo. Posebno ako uzmemo u obzir činjenicu da sve te države slabo njeguju kulturu sjećanja i da nijedna, osim Sjeverne Makedonije, nema muzej holokausta. Zapravo, postoji jako malo mjesta komemoracije ili spomenika žrtvama holokausta.“

Komentirajući ulogu politike, zbog koje se države sljednice godinama nisu mogle dogovoriti oko koncepta postava, Olga Manojlović-Pintar kaže:

„Od samog početka bilo nam je jasno da bi podjela izložbenog prostora zahtijevala utvrđivanje principa po kojem bi najprije trebalo ‘podijeliti’ žrtve. Mjesta rođenja ili stalnog boravka žrtava nisu, međutim, nužno bila i mjesta njihova zatočenja ili deportacija. Inzistiranje na bilo kojoj od navedenih odrednica proizvelo bi simplifikacije i otvorilo prostor za pogrešne zaključke, pa čak i za naknadno prisvajanje, odnosno ‘nacionalizaciju’ žrtava.“

Kaja Širok, slovenska povjesničarka, u tom smislu je istaknula: „Izložba bi trebala biti naš zajednički napor u odavanju počasti sjećanju i imenu onih koji se nikada nisu vratili i održavanju obećanja svim preživjelima i rodbini da će sjećanja na te tragične događaje ostati prisutna u našoj povijesti i povijesti Auschwitz-Birkenaua. Obvezali smo se na očuvanje sjećanja i vrijednosti koje su nam predali preživjeli kako bismo ih mi prenijeli svojim potomcima.“

Na pitanje koji su bili glavni prijepori među stručnjacima koji su sudjelovali u ime šest zemalja sljednica, Nataša Mataušić odgovorila je da nikakvih većih problema nije bilo:

„Sada, u posljednjoj fazi, postavilo se pitanje Alojzija Stepinca, kojeg sam ja navela kao nekoga tko je pomagao Miroslavu Šalomu Freibergeru, posljednjem rabinu zagrebačke Židovske općine koji je završio u Auschwitzu. On ga je nastojao spasiti od internacije, ali nije u tome uspio. Postavljalo se pitanje treba li uopće spominjati Stepinca, no ja sam ustrajala na tome da treba, s obzirom na to da tako piše u biografiji Šalom Freibergera. I onda su se svi s time složili. Doista smo konstruktivno rješavali sve potencijalne probleme. Osobito mi je drago što smo se svi složili oko broja žrtava ustaškog logora smrti Jasenovca. Taj broj preuzet je iz službene dokumentacije Spomen područja Jasenovac – osamdeset tri tisuće. Dakle, nitko nije nametao brojku od 700 tisuća kojom se godinama koristila velikosrpska propaganda.“

Istaknula je i da je bilo teško doći do točnih brojki Židova deportiranih u Auschwitz iz država sljednica:

„Zato tu moram spomenutu svoju kolegicu Rajku Bućin iz Hrvatskog državnog arhiva, koja radi na popisu žrtava Auschwitza s područja Hrvatske. To je vrlo kompleksan i delikatan posao jer pravih podataka nema. Počela je s popisom iz 1964. godine i na temelju toga smatra se da je sve skupa stradalo oko 10 tisuća ljudi s područja cijele Jugoslavije. Oko 7000 Židova i tri tisuće pripadnika antifašističkog pokreta i njihovih obitelji koji su deportirani za odmazdu. Mi smo u taj popis i stalni postav uključili sve današnje dijelove Hrvatske – dakle, i one dijelove koji su bili anektirani ili okupirani, kao što su Međimurje, Baranja ili Istra. Međutim, sam Državni muzej Auschwitz-Birkenau inzistira na tome da se spominju žrtve u okviru granica za vrijeme Drugog svjetskog rata. Inače, Srbija je napravila svoj popis, a nadam se da će do otvaranja postava u Bloku 17 i popis iz Hrvatske biti konačno riješen.“

U Zakladni fond Auschwitz-Birkenau za održavanje Memorijalnog centra, koji financijski pomaže preko 40 država i neki veći gradovi, Republika Hrvatska do lani nije uplatila ni kunu. Mirna Herman ističe da je Fond zapravo financijski instrument za održavanje Memorijalnog centra, a s druge strane se sudjelovanjem u Fondu pokazuje i stav određene države prema tom mjestu:

„To nisu nikakve pretjerane svote, no je li Republika Hrvatska u međuvremenu odlučila postati jedna od zemalja donatorica, nije mi poznato.“

U Ministarstvu kulture i medija i dalje vezuju hrvatsku uplatu u Zakladu sa sukcesijom država Jugoslavije:

„Kao što smo naveli, održan je sastanak predstavnika država sljednica, Austrijske nacionalne zaklade za žrtve nacionalsocijalizma, UNESCO-a i glavnog ravnatelja Zaklade Auschwitz-Birkenau. U skladu sa zaključcima sastanka očekuje se konačna verzija scenarija izložbe sa svim pratećim materijalima, kao i financijske podloge, na temelju kojih će se pokrenuti postupci nacionalne verifikacije postava i interne procedure nužne za osiguranje financijskog okvira. To znači da nijedna država obuhvaćena dogovorom oko zajedničkog paviljona nije počela uplaćivati sredstva, za što je potrebno potpisati i ugovor sa Zakladom Auschwitz-Birkenau koji Ministarstvo kulture i medija još nije zaprimilo.“

‘Naša internacionalna izložba predstavljat će autentično svjedočanstvo o tragičnoj prošlosti’, kaže Olga Manojlović Pintar iz Srbije. FOTO: Nacional

Na tezu da je Hrvatska zbog krimena svog autohtonog fašizma, odnosno zločinačkog režima ustaške tvorevine tzv. Nezavisne Države Hrvatske, bez obzira na ostale zemlje sljednice trebala uplaćivati u taj Fond, Mirna Herman potvrdila je da je to, naravno, odavno trebalo napraviti.

„Hrvatska apsolutno ima takvu odgovornost. Hrvatska je imala ustaški režim koji je sam sustavno proganjao Židove, Srbe, Rome i antifašiste i pomagao nacistima, isto kao i Slovačka. To je bila posljedica nacističke politike koja je negdje radila protektorate, a nekima dopustila osnivanje fašističke države. No način na koji se hrvatska vlast odnosi općenito prema holokaustu najbolje je vidljiv prema onome što se događa u Jasenovcu.“

Kad smo kod kulture sjećanja, činjenica je da Hrvatska još uvijek nema muzej holokausta iako je bilo različitih prijedloga za njegovu lokaciju, a posljednji je bio zgrada stare uljare u Zagrebu. Zašto je to tako?

„Zato što su šutnja i nekomemoriranje zapravo oblik revizionizma. Pojam holokausta odnosi se na genocid prvenstveno nad Židovima u Drugom svjetskom ratu, no pod ustaškim režimom izvršen je genocid i nad Romima, Srbima, Hrvatima antifašistima i svakako postoji potreba za muzejom koji će konstantno podsjećati na tu mračnu epizodu hrvatske povijesti. A što se tiče stare uljare kao potencijalnog muzeja tolerancije, to nije pod ingerencijom Ministarstva kulture, već pod ingerencijom Grada Zagreba i njih to treba pitati. Kada bi postojala politička volja, uvjerena sam da bi se pronašla sredstva – i unutar europskih fondova, a vjerujem da bi pomogle i različite međunarodne židovske organizacije i fondacije“, kaže Mirna Herman.

Mirna Herman podsjetila je i na to da će Hrvatska 2023. godine preuzeti predsjedanje Međunarodnim savezom za sjećanje na holokaust (IHRA – International Holocaust Remembrance Alliance): „Hrvatska će tada imati šansu izaći s različitim programima na tu temu. Bilo bi šteta da predsjedanje prođe kao mađarsko, koje je stvarno bilo loše i krajnje neambiciozno. Predsjedanje IHRA-om vodi Ministarstvo vanjskih poslova, dok je ispred Ministarstva kulture i medija za to zadužen Dražen Klinčić. Iskreno se nadam se da će oni prihvatiti našu inicijativu da i postavljanje izložbe unutar Bloka 17 Državnog muzeja Auschwitz-Birkenau postane tema hrvatskog predsjedanja“, zaključila je Mirna Herman.