RENATA CAROLA GATICA, REDATELJICA I RAVNATELJICA HRVATSKE DRAME RIJEČKOG HNK

U HNK Ivana pl. Zajca premijerno će se 8. veljače izvesti „Sunset Boulevard“, jedan od najpoznatijih mjuzikla u opusu skladatelja Andrewa Lloyda Webbera. Nastao prema filmu Billyja Wildera, od nastanka 1991. i prve izvedbe na londonskom West Endu 1993. godine, ovaj mjuzikl o najpoznatijem bulevaru u Hollywoodu stekao je popularnost na Broadwayu i West Endu. U njujorškoj produkciji i drugoj londonskoj, glavnu ulogu Norme Desmond igrala je holivudska glumica Glenn Close. U riječkoj izvedbi igrat će ju Olivera Baljak u alternaciji s Leonorom Surian Popov. Riječkim se glumcima kao gost pridružio Damir Kedžo koji će, u alternaciji s Nikolom Nedićem i Markom Fortunatom, igrati ulogu Joea Gillisa. Izvedbe dirigira Igor Vlajnić koji je preveo i prepjevao libreto na hrvatski jezik, a mjuzikl režira Renata Carola Gatica, ujedno i nova ravnateljica Hrvatske drame riječkog HNK.

NACIONAL: Zašto ste se odlučili postaviti „Sunset Boulevard“?

To je najdramskiji od svih mjuzikala. Činjenica je da sam Latinoamerikanka i velika emotivka, bliske su mi melodrama, sapunice, ne bojim se ići u ekstreme i režirati mjuzikl u kojem su pravi i poljubac i šamar i plač, sve što ima svaka prava drama i u čemu uživa svaki glumac, pa onda samim time i publika. Veliki obrati, velike emocije, velika scena, velika drama. K tome, otkrila sam da mjuzikl ima još nešto što podcrtava sve i pomaže naglašavanju bilo koje situacije, a to je glazba. Ona sve emocije dodatno pojačava pa sve djeluje neusporedivo bolje i snažnije.

NACIONAL: Dugo nije bilo mjuzikla u HNK u Rijeci. Koliko je mjuzikl danas tražen i potreban?

„Sunset Boulevard” je moj prvi mjuzikl. Postaviti mjuzikl prava je, iskrena i pametna reakcija kazališta prema svojoj publici. Pristupila sam režiranju mjuzikla jer je to nešto što nedostaje u našem repertoaru, jer je to nešto što će hraniti i ansamble i publiku. Kada govorim iz pozicije ravnateljice Hrvatske drame, dužnost nam je slušati potrebu publike. Ne trebamo odgovarati na svaku potrebu niti na sve što netko poželi, ali svakako smo tu da osluškujemo potrebu publike i za zabavom i smijehom, nečim što također uzdiže duh. Cilj nas kao dramskih umjetnika, kao ravnatelja, jest da postavimo ključna pitanja, da pokrenemo publiku da kao društvo postaje bolje društvo. No je li to u Rijeci jedini cilj? Do sada, naslijedivši program Jelene Kovačić, ispunila sam taj cilj putem teških tema, analiza društva, zajedničkog stremljenja boljem društvu. Baš zato želim pokloniti publici nešto što je kontrapunkt, predstavu koja razveseljava duh i predstavu koja problematizira temu.

NACIONAL: Priča je to o ostarjeloj zvijezdi nijemog filma koja se zaljubi u mladog scenarista te sanja o povratku stare slave. Koliko je to u svima nama, ta neka želja da budemo slavni, ali i želja da budemo voljeni, traženi?

Po mom mišljenju, u našoj priči u prvom redu riječ je o mladom scenaristu u teškoj životnoj situaciji posve svojstvenoj ovoj zemlji; on se nalazi u sukobu između beskompromisnog življenja, gdje bi radio ono što voli i u što vjeruje te puta koji osigurava komfor i sigurnu egzistenciju. Ne poznajem osobu koja nije imala dvojbu želi li raditi to u što vjeruje, što obogaćuje njegov duh, što radi strastveno, ili želi samo zaraditi novac u uvjetima koji ga ne ispunjavaju. Često nas pogrešna odluka može odvesti i u smrt. To nije priča samo tog vremena, ta je priča univerzalna, uvijek i u svakom gradu svijeta. Ljudi se mogu identificirati s tom dvojbom.

NACIONAL: Preuzeli ste ravnateljstvo Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca, zašto ste prihvatili tu odgovornost?

Život redatelja je zanimljiv i plodan; seliš se u novo kazalište, osjećaš se dijelom kolektiva tijekom procesa, stvoriš predstavu i zatim ideš dalje.

Meni je često ta kriza separacije bila i previše bolna. Možda jer dolazim iz Latinske Amerike, ili jer je moj originalni kolektiv, moje “pleme”, moja obitelj, jako daleko. Zbog toga se veoma brzo stapam s novim kolektivom i veselim se zajednici i njezinu zajedničku cilju. I tako sve do ponovnog odlaska. Već dugo osjećam potrebu za dugoročnim planom i dugoročnim ciljem. Želim pripadati jednom kolektivu, ali u njemu i ostati. Želim pratiti rast kolektiva, ne samo kroz jedan projekt, već promatrati i analizirati daljnji život predstave i komunikaciju koju uspostavlja sa svojom publikom. Želim s publikom uspostaviti dijalog, saznati što ona želi te što naši umjetnici trebaju. Teško je sagledati širu sliku onoga što radiš i koji to utjecaj ima na društvo kad stalno mijenjaš lokacije.

S druge pak strane, već deset godina radim s različitim institucijama i nikada nije bilo lako. U posljednje sam vrijeme shvatila da ako sam tijekom rada na svakoj svojoj predstavi imala trenutke sukoba s nekom institucijom, da je manje vjerojatno da su institucije lude, već da sam luda ja! Ili pak ne mogu razumjeti, iz perspektive vanjskog umjetnika, što točno ne funkcionira između mene i sistema rada u velikoj kući. Mislim da će zbog toga vrijeme unutar institucije od mene učiniti boljeg umjetnika, boljeg čovjeka, proširiti moje razumijevanje i toleranciju te poboljšati uspješnost komunikacije unutar ogromnog kolektiva. Treći je razlog mog prihvaćanja ove pozicije svakako ansambl s kojim ponosno surađujem. Ljudi koji su s njima radili ili ih gledali znaju točno o čemu govorim. Ansambl Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca kolektiv je prepun snage, profesionalnosti i najbitnije, inteligentnih i otvorenih ljudi s pravom umjetničkom ambicijom.

NACIONAL: Čim je vaše ime objavljeno, odmah su se na društvenim mrežama pojavili komentari o tome da je Argentinka ravnateljica Hrvatske drame. Kako se borite protiv takvih komentara?

Jedna od dobrih strana toga što sam strankinja i činjenice da moram naučiti ovaj težak hrvatski jezik je da sam vrlo brzo shvatila da ne moram slušati i razgovarati sa svakom budalom. Učenje hrvatskog jezika čini me mudrijom jer previše energije ulažem u komunikaciju da bih se imala vremena baviti anonimnim ljudima koji se javljaju na društvenim mrežama bez da su ikada sa mnom popili kavu.

Ono što je meni važno jest da otkako sam počela raditi u kazalištu, niti jedna osoba u toj zgradi nije prema meni pokazala otpor, prema mom smiješnom hrvatskom jeziku, ili prema mojim problemima u razumijevanju druge kulture. Naprotiv, rad u HNK Ivana pl. Zajca hrani se našim različitostima. Mi pozivamo našu publiku na “vježbanje različitosti”, a smatram da to činimo s punim pravom, budući da i mi sami to činimo svakodnevno. Nije neobično što se to događa upravo u lučkom gradu koji je otvoren za sve novosti, koji je u svojim temeljima sastavljen od različitosti i koji lijepo prima ljude. Oduševljena sam životom u Rijeci, ovdje se osjećam sigurnijom.

NACIONAL: Kako vidite HNK Ivana pl. Zajca?

Kao kazalište u tranziciji, a mislim da tranzicija nije svojstvena samo nama, već da se događa u kazalištu uopće, kod nas, u Zagrebu, u Argentini. Tranzicija nije povezana samo s financijskim uvjetima u kojima se kultura nalazi u političkom modelu u kojemu se nalazimo, koji je izuzetno težak i nepravedan, već i s promjenama kroz koje prolazi naša publika. Publika se mijenja, a mi se moramo mijenjati s njima i pronaći novi način na koji bismo mogli uspostaviti komunikaciju s njima. Nalazimo se u vremenu koje nas šokira brzinom promjena koje jedva pratimo. Pokušavamo razumjeti nove generacije, novi način uspostavljanja odnosa putem društvenih mreža, novi način primanja i dijeljenja informacija koje nam novo doba donosi. Kazalište mora pronaći novi način postojanja. To se ne odnosi samo na osuvremenjavanje estetike predstave koja bi dovela do boljeg komuniciranja s publikom, već i cijela institucija mora pronaći novi put kako omogućiti susrete između umjetnika i svoje publike. Radi se o velikom izazovu za koji je potrebno mnogo ljudi i mnogo snage. ‘’Zajc’’ prolazi kroz tranziciju, ali je istovremeno mnogo ljudi svjesno da je promjena potreba te je se ne boje. Možda je upravo iz tog razloga ‘’Zajc’’ vrlo brzo postao moj dom.