Protivnik Hrvatske u Kataru drugi put u povijesti će igrati na Svjetskom prvenstvu. Proteklih 10 godina Kanada je tavorila na nogometnom dnu, dok izbornik i njihov spasitelj nije postao John Herdman

Bio je utorak, 16. listopada 2012. godine. Nogometna reprezentacija Kanade igrala je posljednju utakmicu druge runde kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo protiv Hondurasa i sve što joj je trebalo bilo je da tu utakmicu ne izgubi. Dovoljan je bio i remi da bi prošli u završnu fazu kvalifikacija za odlazak u Brazil. Atmosfera na dupkom punom stadionu Olimpico Metropolitano u San Pedro Suli nije im bila od pretjerane pomoći, jer i Hondurasu je bila potrebna pobjeda za prolazak u daljnju fazu kvalifikacija. No Kanađani su bili puni nade, sigurni u sebe i nisu željeli iznevjeriti naciju. Nakon 90 odigranih minuta semafor na stadionu pokazivao je gotovo nadrealan rezultat – 8:1 za Honduras. O potpunom raspadu kanadske reprezentacije koja je u prve 32 minute primila već četiri pogotka pisalo se diljem svijeta, a lokalni mediji išli su toliko daleko da su kanadski nogomet proglasili mrtvim. Nije niti čudo, jer je do ove godine Kanada završnicu svjetske nogometne smotre vidjela samo jedan jedini put u svojoj povijesti i to u Meksiku 1986. Nakon ovog ponižavajućeg poraza, drugog najvećeg u njihovoj povijesti, Kanada je pala na 122. mjesto na FIFA-inoj rang listi, a kanadski nogometni savez odlučio je da je vrijeme za nešto drugačije pa je došlo do promjene izbornika i trenerskog osoblja, a mnogi su igrači napustili reprezentaciju. Deset godina kasnije Kanada se drugi put u svojoj povijesti plasirala na najveće nogometno natjecanje na svijetu.

Loša upravljačka strategija, nedostatak financijskih sredstava te manjak talenta i profesionalizma kod najvećih zvijezda desetljećima su sputavali kanadsku nogometnu reprezentaciju da napravi neki značajniji rezultat. Povrh toga, Kanada se oduvijek smatrala hokejaškom nacijom, a nogomet čak nije bio ni u drugom planu. Do prije tri godine nisu imali niti svoju nogometnu ligu već su jedina tri kluba koja su postojala bila iz Toronta, Vancouvera i Montreala koji se natječu u američkoj MLS ligi. Kad bi došlo vrijeme za reprezentativno okupljanje, velika većina igrača nogometne kampove tretirala je poput godišnjeg odmora, a zbog potpunog odsustva bilo kakvog natjecateljskog duha loši rezultati nizali su se iz godine u godinu pa nije ni čudo da Kanada na svjetskom nogometnom prvenstvu nije bila više od tri desetljeća. No sve se polagano počelo mijenjati 2018. kada je za izbornika reprezentacije postavljen John Herdman. Ovaj 46-godišnjak do tog je trenutka vodio dvije ženske nogometne reprezentacije – Novog Zelanda od 2006. do 2011. godine te Kanade od 2011. do 2018. S kanadskom reprezentacijom je na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. i Rio de Janeiru 2016. osvojio brončanu medalju, što je očito bilo dovoljno da mu kanadski nogometni savez ponudi posao izbornika muške reprezentacije. Osim što je postao izbornikom, Herdman je također postao i glavnim menadžerom cijele reprezentacije, što je na sjeverno-američkom kontinentu u sportu učestala pojava, a što znači da je odgovoran za sve dobne skupine nogometaša od 14 godina nadalje.

John Herdman slavi s Davidom Juniorom Hoilettom pobjedu 4:0 nad Jamajkom i plasman na SP u Kataru. FOTO: Darryl Dyck/The Canadian Press via AP/GuliverImage

Par mjeseci nakon što je preuzeo vodstvo reprezentacije Herdman je poslao poruku Atibi Hutchinsonu. Hutchinson je legenda kanadskog nogometa, sportaš koji je čak šest puta proglašavan najboljim nogometašem iz Kanade te osoba koja je ostvarila zavidnu međunarodnu karijeru igrajući za klubove kao što su Copenhagen, PSV i Bešiktaš. Premda je s Copenhagenom osvojio dansku ligu i postao prvim Kanađaninom kojem je to uspjelo, Hutchinson je svoje nogometne vrhunce doživio u Bešiktašu gdje igra od 2013., gdje su mu se rodila sva trojica sinova i lokalni navijači prihvatili su ga kao „jednog od njih“.

U trenutku kada mu se Herdman javio, Hutchinson je već razmišljao o umirovljenju od reprezentativnog nogometa. U jednom od kasnijih intervjua izbornik Herdman je rekao da je odlučio ne truditi se previše oko dovođenja Hutchinsona. Samo mu je napomenuo da je trenutna reprezentacija satkana od tinejdžera enormnog potencijala te da trebaju iskusnog vođu na terenu, veterana iza kojeg već stoji niz utakmica, koji će ih konsolidirati i ujediniti. Hutchinsonu je to očito bilo dovoljno. Nešto slično napravio je 2005. francuski izbornik Raymond Domenech. On je tada iz reprezentativne mirovine pozvao Zinedinea Zidanea za „posljednji ples“, a upravo je Francuska sa Zidaneom na čelu 2006. u Njemačkoj na iznenađenje mnogih dogurala sve do finala natjecanja i izgubila od Italije nakon izvođenja jedanaesteraca.

Kanada je prije 10 godina pala na 122. mjesto na FIFA-inoj rang listi, do prije tri godine nisu imali niti svoju nogometnu ligu, igrače nije zanimala reprezentacija

Kada je 2011. na Svjetskom nogometnom prvenstvu za žene Kanada u finalu izgubila od Francuske rezultatom 0:4, izbornik Herdman dao je uokviriti fotografiju uplakane Christine Sinclair, najveće kanadske nogometašice svih vremena, te ju postavio u hodnik kroz koji nogometaši i trenersko osoblje učestalo prolaze, a sve kako bi ih dodatno motivirao i poručio da je prošlost moguće popraviti. Vrlo je sličnu stvar napravio i kada je preuzeo mušku reprezentaciju – postavio je fotografiju Hutchinsona koji je preko glave navukao dres i to nakon spomenutog 8:1 poraza protiv Hondurasa.

Osim motivacije, fotografiju je postavio i iz još jednog razloga: čvrsto je vjerovao da Hutchinson, u tom trenutku već 35-godišnjak, još uvijek nije ostvario svoj puni potencijal te da je jedini način da ga ostvari noseći dres svoje zemlje. Koliko je Hutchinson postao važan za cijelu momčad svjedoči izjava braniča Alistaira Johnstona koji je za kanadsku reprezentaciju debitirao prošle godine: „Na treningu ili prije utakmice ili u poluvremenu, kada Hutchinson nešto priča – svi šutimo i slušamo“. Hutchinson je do sada skupio 95 nastupa za reprezentaciju i kanadski je rekorder. No Hutchinson ni izbliza nije najslavniji igrač trenutne kanadske reprezentacije.

Golman kanadske reprezentacije Milan Borjan rođen je u Kninu, nakon Oluje je s obitelji prvo otišao u Beograd, a zatim u Kanadu. FOTO: Frank Gunn/The Canadian Press via AP/GuliverImage

Široj javnosti dva najupečatljivija imena iz reprezentativnog rostera Kanade su Alphonso Davies i Jonathan David. Obojica su poznati igrači koji igraju u etabliranim klubovima jednih od najboljih svjetskih liga. Davies je član Bayern Münchena u kojem igra od 2019. na poziciji lijevog beka, a s kojim je u sezoni 2019./20. osvojio trostruku krunu – Bundesligu, domaći kup te Ligu prvaka. Zbog svoje brzine, driblinga i kreativnosti u igri, Davies se smatra jednim od najboljih lijevih bekova na svijetu.

S druge strane Jonathan David je napadač koji igra u francuskoj ligi, točnije u Lilleu s kojim je prošle sezone osvojio naslov prvaka i francuski superkup. Godine 2019. David je proglašen kanadskim nogometašem godine, dok je tu nagradu Davies osvojio 2018., 2020. i 2021. Osim talenta i činjenice da iza sebe imaju već niz sportskih uspjeha s klubovima, Davies i David dijele i to što su obojica iznimno mladi – Davies ima tek 21, a David 22 godine. Zanimljivo je da nisu rodom iz Kanade. Davies je rođen u izbjegličkom kampu u Gani, a kada mu je bilo pet godina s roditeljima je došao živjeti u Edmonton. David je rođen u New Yorku, a u dobi od šest godina s roditeljima je došao živjeti u Ottawu.

Herdman je vodio ženske reprezentacije Novog Zelanda od 2006. do 2011. te Kanade od 2011. do 2018., s kojom je osvojio dvije olimpijske bronce

Njih dvojica nisu jedini nogometaši koji igraju za Kanadu, a da nisu tamo rođeni. Jedan koji ljudima s ovih prostora prvi upada u oči je vratar Milan Borjan, rodom iz Knina. Nakon operacije Oluja, Borjan je s roditeljima prvo otišao u Beograd, a 2000. u Kanadu, točnije u Hamilton. Borjan je svoju nogometnu karijeru, između ostalih, proveo u Turskoj i Bugarskoj, igrajući za Sivasspor i Ludogorec, a od 2017. brani za Crvenu zvezdu. Za kanadsku reprezentaciju nastupa od 2010., a od 2012. njezin je prvi vratar. Zbog svojih političkih stavova Borjan je u Hrvatskoj poprilično kontroverzna figura. Nakon pobjede Crvene zvezde nad Kolnom u Europa ligi 2017., Borjan se fotografirao sa zastavom na kojoj je bilo napisano „Delije Knin“, a tom je prilikom izjavio: „Znam tko sam i odakle dolazim! Knin je oduvijek bio grad koji je podupirao Crvenu zvezdu, a ova pobjeda nad Kolnom je za cijelu srpsku Dalmaciju“. U intervjuu za B92 koji je dao 2018. izjavio je: „Nisam rođen u Hrvatskoj, rođen sam u Krajini, u Dalmaciji. To je oduvijek srpsko područje. Sebe opisujem kao osobu koja je iz Srbije, rođena u Dalmaciji, ali se osjećam kao Kanađanin zbog toga što sam tamo proveo mnoge godine“. Za reprezentaciju Kanade do danas je skupio preko 60 nastupa.

Uz Hutchinsona još jedan reprezentativac stiže iz Bešiktaša. Riječ je o Cyleu Larinu, 26-godišnjem napadaču koji je nedavno s 24 postignuta pogotka u gotovo 50 nastupa postao najboljim strijelcem svih vremena za svoju reprezentaciju. Prije nego što je započeo igrati u Bešiktašu, Larin je protutnjao MLS-om i u prvoj sezoni u 27 utakmica zabio 17 pogodaka te osvojio nagradu za najboljeg „rookie“ nogometaša lige. Izvan terena, doduše, poznat je kao pomalo problematičan jer je u lipnju 2017. uhićen na Floridi zbog vožnje u suprotnom smjeru u alkoholiziranom stanju pa je na mjesec dana suspendiran iz MLS-a.  Veznjak Jonathan Osorio također je jedan od predvodnika ove uspješne kanadske reprezentacije. Riječ je o nogometašu koji je cijelu svoju igračku karijeru proveo u Torontu, za koji je skupio preko 240 nastupa, više od bilo kojeg drugog igrača. U listopadu 2021. Osorio je postigao pogodak u utakmici protiv Meksika koja se igrala na stadionu Azteca u Mexico Cityju i to je bio prvi zgoditak koji je Kanada postigla protiv Meksika na tom stadionu od 1980.

Stvar koja kod kanadske reprezentacije prva upada u oči je strahovita mladost ekipe. Vratar Borjan, branič Steven Vitória (igra u portugalskom Moreirenseu), veznjak Hutchinson te napadači Junior Hoilett (igra u engleskom Readingu) i Tosaint Ricketts (igra u Vancouver Whitecapsima) jedini su igrači koji redovito nastupaju za reprezentaciju, a da su stariji od 30 godina. Svi ostali mlađi su od toga, a većina njih nema ni 25 godina. Veznjak Ismaël Koné s 19 godina debitirao je ovog ožujka u utakmici protiv Kostarike i time postao najmlađim članom reprezentacije. Očito je trener Heldman jako dobro posložio veteransko iskustvo starijih igrača i želju, volju i nogometni potencijal mladih igrača čije vrijeme tek dolazi te ih uklopio u zajedničku, pobjedničku ekipu čija će nagrada za sav trud posljednje četiri godine biti svjetsko prvenstvo u Kataru.

Nogometni pobjednički zamah u kojem se nalazi Kanada u posljednjih nekoliko godina nakon desetljeća stagnacije nije važan samo za razvoj nogometa ili njegovu infrastrukturu, već i za mentalitet navijača. Budući da se u Kanadi nalaze milijuni imigranata, donedavno su na stadionima tijekom domaćih utakmica navijači većinom bodrili gostujuće ekipe pa bi se tako nerijetko znalo dogoditi da prilikom gostovanja, na primjer Kostarike, puno veću potporu s tribina dobivaju njezini nogometaši umjesto kanadskih. Zbog sveopće indiferentnosti prema nogometu kao sportu dosta je bivših nogometaša odlučilo igrati za reprezentacije država iz kojih dolaze njihovi roditelji, umjesto za Kanadu, jer nikad nisu osjetili tu pozitivnu energiju koja bi ih pogurala u toj odluci. Očito je bilo potrebno da se dotakne nogometno dno kako bi se stvari počele mijenjati. Danas, zahvaljujući mladim naraštajima koji odlučuju igrati za Kanadu te dobrom treneru i njegovu trenerskom timu koji je posložio reprezentaciju i od nje napravio sudionika svjetskog prvenstva, situacija je potpuno drugačija.

U Kanadi žive milijuni imigranata pa su stoga donedavno tijekom domaćih utakmica navijači većinom bodrili gostujuće reprezentacije

Bila je nedjelja, 27. ožujka 2022. godine. Reprezentacija Kanade dočekala je Jamajku u pretposljednjem kolu kvalifikacijskog ciklusa za nadolazeće svjetsko prvenstvo. Utakmica se igrala na stadionu BMO Field u Torontu. Na tribinama jedva da se mogla raspoznati tek poneka osoba s jamajčanskim obilježjima; sve je bilo u crveno-bijelim bojama, zastave s crvenim javorovim listom vijorile su se sa svih strana. Praznog mjesta nije bilo; nema više navijanja za goste. Na licima navijača je osmijeh od uha do uha, navijalo se iz sveg glasa, plesalo se i pjevalo. Svi su očekivali ono što se prije deset godina činilo apsolutno nemogućim: plasman Kanade na svjetsko nogometno prvenstvo. Igrači izlaze na teren, sudac daje znak za početak utakmice…

Cyle Larin zabija za 1:0 već u 13. minuti. Pridružuju mu se Tajon Buchanan u 44. te Junior Hoilett u 83., a čak im i Jamajčani pomažu s autogolom u 88. minuti za konačnih 4:0. Glavni sudac ne produžuje utakmicu niti jednu jedinu minutu, svira kraj točno u devedesetoj. Heldman nekontrolirano ulijeće u teren zagrliti koga god prvog stigne, za njim dolazi i cijela klupa… Jonathan David s rukama u zraku gleda prema nebu. Atiba Hutchinson, muškarac na pragu četrdesete godine života, hvata se za glavu i u suzama radosnicama pada na pod. Ipak će doživjeti da zaigra za svoju državu na svjetskom prvenstvu i shvaća da je Heldman imao pravo kad je rekao da puni potencijal tek treba ostvariti. Na tribinama i ulicama gradova diljem zemlje počinje ludnica. Drugi put u svojoj povijesti, prvi put nakon davne 1986. i punih deset godina nakon noćne more iz Hondurasa, Kanada će zaigrati s ostalim najjačim reprezentacijama svijeta na nogometnom prvenstvu.

Alphonso Davies i Jonathan David dva su najpoznatija igrača Kanade, prvi igra za Bayern, a drugi je napadač francuskog Lillea. FOTO: Nathan Denette /The Canadian Press via AP/GuliverImage