Objavljeno u Nacionalu br. 731, 2009-11-17

IVANA BRKLJAČIĆ (26), nekadašnja dvostruka svjetska juniorska prvakinja u bacanju kladiva, zbog ozljede leđa ove godine nije mogla trenirati, ali je zato uspješno odradila organizaciju ‘Hanžekovićeva memorijala’ te osnovala agenciju za pomoć mladim atletičarima

Kada je prije sedam mjeseci objavljeno da će 26-godišnja bacačica kladiva Ivana Brkljačić postati nova direktorica atletskog mitinga “Hanžekovićev memorijal” u Zagrebu, nije bilo jasno zašto se nekadašnja dvostruka svjetska juniorska prvakinja u bacanju kladiva gura u organizatorske vode ako bi se trebala baviti bacanjem kladiva. Radilo se o tome da je ozljeda leđa spriječila Ivanu Brkljačić da trenira ove godine a, osim toga, organizacija mitinga bila je tako dobra da joj svi čestitaju. Njezin angažman Daniela Wessfeldta za menadžera mitinga bio je uspješan, čak je i dijelom ušteđen proračunski novac mitinga koji je vraćen Zagrebačkom športskom savezu. Ivana Brkljačić je stoga u ovom trenutku pomalo euforična, želi i dalje raditi kao direktorica mitinga, želi pomoći i Zagrebačkom športskom savezu, a osnovala je i svoju agenciju “Pro Sport” kroz koju želi pomagati mladim atletičarima i atletičarkama. Ona ne želi da se talentiranim sportašima događa isto što i njoj, a to je da nema dovoljnu podršku iako je bila dvostruka svjetska juniorska prvakinja. Iako je tri puta nastupila na Olimpijskim igrama, četiri puta na svjetskim atletskim prvenstvima, nije osvajala medalje, ali kaže da je zadovoljna svojom karijerom.

NACIONAL: Je li vas ozljeda prisilila da razmišljate o nekom drugom poslu ili ste se sami željeli uključiti u organizaciju nekih sportskih događaja u Hrvatskoj?– Ambicija je definitivno postojala, lagala bih kada bih rekla da nije tako. Kao sportašica bila sam prepuštena sebi, nisam imala ni agenciju, ni logistiku koja bi mi pomogla. Osim toga, ni moja obitelj nije bila uključena u sport. Naravno da su mi pomagali Hrvatski olimpijski odbor, Hrvatski atletski savez, klub i Grad Zagreb, ali za vrhunske rezultate potrebna je cijela “vojska” ljudi. Pri tome sam gledala kolegice iz cijelog svijeta koje su imale cjelokupnu podršku, te sam se pitala zašto se ne mogu baviti samo sportom. Voljela bih da me netko prepoznao kao talent, te da nisam morala raditi ništa drugo osim trenirati i nastupati. Taj luksuz nikada nisam imala. Zato sam prije godinu dana otvorila agenciju “Pro Sport” u nadi da bih na taj način mogla pomagati sportašima da ne prolaze kroz sve ono kroz što sam ja prošla u svojoj karijeri. Tako bi dobili logistiku i kvalitetnu pratnju, pri čemu nisam mislila da bih mogla živjeti od zarade od te agencije. Doista sam je otvorila zato da bih pomagala mladim sportašima, pronalazila im sponzore i kontakte, radila na njihovu PR-u i marketingu, organizirala im pripreme i odlaske na natjecanja… Nakon što sam otvorila agenciju, nadala sam se da ću se oporaviti od ozljede leđa, ali oporavak nije išao najbolje. Onda me nazvao izbornik atletske reprezentacije Siniša Ergotić i predložio da radim u organizaciji atletskog mitinga “Hanžekovićev memorijal”.

NACIONAL: Je li vam Ergotić odmah ponudio mjesto direktorice mitinga?
– Da, odmah mi je rekao “budi direktorica mitinga”, a ja sam mu odgovorila “nema šanse”. Bilo me strah da će to značiti, ako se prihvatim nekog organizacijskog posla u sportu, da je došao kraj mojoj aktivnoj atletskoj karijeri. Znala sam da je moja ozljeda komplicirana, ali nisam željela prihvatiti ponudu Siniše Ergotića. Ipak, došla sam doma i razgovarala s dečkom Rolandom Vargom koji mi je naredio: “Moraš to prihvatiti, nemoj odustati! Ti si rođena za takve stvari, ti to voliš!” Nakon tri dana razmišljanja, prihvatila sam ponudu, premda sam bila svjesna tereta i odgovornosti, prije svega prema ljudima koji su me prihvatili za direktora jednog od značajnijih sportskih natjecanja u državi.

Daniel Wessfeldt

NACIONAL: Biste li “preživjeli” organizaciju mitinga da vam nije pomogao Daniel Wessfeldt, kojeg ste doveli kao glavnog menadžera mitinga?

– Organizacija mitinga prije svega ne bi preživjela bez pokrovitelja Grada Zagreba, zatim svih ljudi koji su radili i godinama stvarali taj miting. Znala sam da mojim dolaskom na mjesto direktorice mitinga, žene koja ima 26 godina, to neće svi prihvatiti s oduševljenjem, znala sam da mi neće svi dati podršku. Morala sam se izboriti da me svi shvate ozbiljno i imaju povjerenje u mene. Trebala sam im objasniti da nisam praznoglava klinka kojoj je bitno da se našminka i da joj slika iziđe u novinama. “Hanžekovićev memorijal” je miting s 59-godišnjom tradicijom, uvijek je bio dobar i pitala sam se što mogu promijeniti. Znala sam da ne mogu napraviti ništa drastično novo i dobro, ali sam znala da mogu osvježiti miting, dovesti nove ljude, promijeniti financijski koncept. Radila sam na tome da uštedimo novac, dobijemo što bolju kvalitetu za što manje novca. Bilo mi je bitno da se iskažem u financijskom dijelu. Zato sam odlučila promijeniti menadžera mitinga te sam dovela uglednog, velikog stručnjaka koji radi s vrhunskim svjetskim sportašima te sam ga nagovorila da dođe u Zagreb. On je to prihvatio, pokazao se jako dobrim, jer je za novac koji je imao na raspolaganju doveo vrhunske sportaše te miting nije bio nikad bolji. Po postignutim rezultatima bili smo protekle sezone na drugome mjestu, odmah iza Züricha. A miting u Zürichu ima proračun od 4,5 milijuna eura, što je neusporedivo s naših 5,1 milijun kuna. Wessfeldt je napravio vrhunski posao i sada je zainteresiran za pronalazak sponzora i partnera za sljedeću godinu. To je jako važno jer ne želimo ovisiti samo o Gradu Zagrebu.

NACIONAL: Jeste li bili direktorica mitinga samo za ovu godinu ili ćete taj posao raditi i sljedećih godina?
– Dogovor se odnosio samo na ovu godinu, ali se nadam da će mi se uskoro produljiti mandat. Tražila sam da moje radno mjesto bude profesionalizirano, mislim da sam se dokazala i da mogu još mnogo toga napraviti za ovaj miting i zagrebački sport općenito.

NACIONAL: Kada ste shvatili da vas ljudi iz organizacije mitinga ozbiljnije gledaju i shvaćaju?
– Bila sam prestrašena, ali morala sam se pokazati strogom i nepopustljivom. Čvrsta ženska ruka u tim je trenucima bila pravi izbor. Ljudi iz Organizacijskog odbora mitinga su divni i jednostavno sam morala opravdati ukazano povjerenje. Od Organizacijskog odbora sam tražila da mi vjeruju i da imam otvorene ruke, premda sam za svaku odluku tražila njihovu suglasnost. U sportu sam sve postigla trudom i radom, tako želim funkcionirati i u poslu. U početku je bilo skeptika, ali trebalo je samo strpljenja da sami sebe demantiraju.

NACIONAL: Svoje poštenje ste pokazali prošlog tjedna, kada ste objavili da Wessfeldt vraća 52.000 eura ušteđenih na “Hanžekovićevu memorijalu”.

– Takav potez je sasvim normalan i začuđuje me što to drugi smatraju lijepom gestom. Ja to vidim samo kao poslovno logičnu i jedino moguću odluku. Znala sam da je Wessfeldt poslovan čovjek, dobro situiran i ugledan, prevelik je da bi bio “sitni kokošar”. Zato sam i tražila takvu osobu koja će stati iza mene i koja će paziti na svaku kunu. Upravo se to i dogodilo, nekoliko atletičara otkazalo je nastup na mitingu pa se uštedjelo na njihovim honorarima. Budući da je to novac Grada Zagreba, normalno je da smo ga ustupili za drugu priredbu, “Zlatnu piruetu”, koja nije imala novca za organizaciju. Ta priredba je također značajna za grad Zagreb, s tradicijom od 42 godine. Manji dio novca smo zadržali za tekuće poslovanje.

NACIONAL: S obzirom na to da organizacija “Hanžekovićeva memorijala” ne traži cjelogodišnji angažman, a ističete kako biste mogli raditi u ZŠS-u na drugim poslovima, čime biste se još željeli baviti?
– Mislila sam da nema posla oko organizacije mitinga tijekom cijele godine, ali sada vidim da nije tako. Nakon mitinga nije bilo odmora, počeli smo pregovore za TV prava, stalno putujem, pregovaram s atletskim menadžerima, završavamo financijska izvješća, radimo planove za sljedeću godinu, kontaktiram sa sponzorima i pripremam materijale za njih. Možda ću u veljači imati nešto slobodnog vremena i tada ću biti na raspolaganju drugim sportskim organizacijama. Ono što ne volim su financije i taj dio u budućnosti planiram prepustiti drugima.

Besplatna terapija

NACIONAL: U dobrim ste odnosima s gradonačelnikom Milanom Bandićem koji vas je prije četiri godine želio staviti na listu SDP-a na izborima za zagrebačku skupštinu. Možete li lobirati kod njega?
– Prvo, nikada nisam bila članica SDP-a, mene je gradonačelnik Bandić želio staviti na listu SDP-a kao nezavisnu kandidatkinju. Na kraju sam odustala od toga i od tada stalno moram demantirati kako nikada nisam bila članica SDP-a. Bandića volim, kao što ga i jako puno ljudi obožava, i to tako da će mu oprostiti sve njegove pogreške. Ja ga cijenim jer je čovjek kojem je stalo do sportaša, pružio mi je ruku kada su svi drugi odustali od mene, proglasili su me već s 21 godinom propalom nadom hrvatskog sporta. Meni je bilo dovoljno kad me nazvao i rekao: “Mala, izvoli sutra na stadion, što ti glumiš?” To mi je tada užasno mnogo značilo, jer nikoga drugog nije bilo briga, i priznajem da mi je to bilo dovoljno da pronađem motiv. Kroz nekoliko godina vratila sam se u vrh atletike, bacala sam kladivo sve dalje. Kada sam mu rekla da sam postala direktorica “Hanžekovićeva memorijala”, isprva nije mogao vjerovati, a onda je rekao: “Bit će to dobro!”

NACIONAL: Svojedobno ste željeli postati novinarka. Zašto ste odustali?
– Prebacila sam se na sportski menadžment jer moja karijera ide tim smjerom. Bila sam na trećoj godini komunikologije, ali kako su mi se poslovni planovi promijenili, logično je da idem u tom smjeru. Kada sam čula da se otvara Aspira, visoka škola za sportski menadžment, odmah sam je upisala i sada sam na prvoj godini. Ali od novinarstva nisam odustala, pisanje je moj hobi koji me opušta. Volim uzeti komad papira i “istresti” se. Besplatna terapija, ništa bolje!

NACIONAL: Je li vaša agencija “Pro Sport” u međuvremenu počela zastupati nekog atletičara ili atletičarku?
– Da, i to našu najbolju mladu atletičarku Sandru Perković, bacačicu diska koja je nastupila u finalu Svjetskog prvenstva u Berlinu. Ona je ujedno, uz Blanku Vlašić, najbolja hrvatska atletičarka. Ima puno povjerenja u mene, ja sam joj autoritet, mogu utjecati na nju i pomoći joj da ne prolazi sve ono kroz što sam ja prolazila. Želim joj da, uz sve, bude bolja od mene.