“Nadam se da ću ti se moći potpuno povjeriti, kao nikome do sada, i nadam se da ćeš mi biti velika podrška i utjeha.” – piše Anne Frank u lipnju 1942. godine, dva mjeseca prije nego što joj je život počeo ličiti na najgoru noćnu moru. Koliko bolnih uspomena, razmišljanja, tuge i tragedije stane u jednu običnu bilježnicu, ova trinaestogodišnjakinja vjerojatno nije ni slutila kada je na poklon od oca dobila dnevnik u kojemu će zauvijek ostati zabilježene najpotresnije ratne godine, onako kako ih je proživjela sama Anne, ali zajedno s njom i cijela generacija Židova.

Do 1. kolovoza 1944. godine, kada je unijela posljednji zapis u dnevnik, on joj je bio i podrška i utjeha, kako se i nadala. Živeći u neprestanom strahu i izoliranosti, u skučenom prostoru s ostalih sedmero ljudi, Anne nije imala ni pravoga prijatelja ni privatnosti. Samo su njezine misli bile potpuno njezine. Odlučila ih je zapisati i preko njih su generacije čitatelja postale svjedokom intimnih i potresnih svjedočanstava djevojke, koja bez straha od iskrenosti piše kako o vanjskim ratnim nemirima, tako i o unutarnjim nemirima ljudi, koji neizbježno dovode do degradacije duha, kao možda i najgore posljedice ratnih zbivanja.

Anne Frank će umrijeti početkom proljeća 1945. godine u sabirnom logoru Bergen-Belsen, jednom od najstrašnijih poprišta nacističkih zločina tijekom Drugog svjetskog rata.