Objavljeno u Nacionalu br. 693, 2009-02-24

Uoči svog već rasprodanog koncerta, koji će 8. ožujka održati u zagrebačkoj Areni, Zdravko Čolić za Nacional govori o najzanimljivijim detaljima svoje bogate i raznolike glazbene karijere, svojoj reputaciji ljubimca žena te obiteljskom životu

Dva tjedna prije koncerta u zagrebačkoj Areni sve ulaznice za nastup Zdravka Čolića su rasprodane. Prodano je 16.000 ulaznica, još dvije tisuće je besplatno podijeljeno, što samo pokazuje kako je Čolić i s 57 godina jedan od najpopularnijih pjevača s područja bivše Jugoslavije. Bez obzira na to što živi u Beogradu, što rjeđe nego nekad nastupa i objavljuje albume, koncert u zagrebačkoj Areni rasprodao je bez puno reklame i sponzora. Krajem 60-ih počeo je karijeru kao pjevač grupa Mladi i lijepi, Ambasadori, nekoliko je puta nastupio s grupom Indexi, a 1971. je postao pjevač Korni grupe, radi čega se preselio u Beograd. Ipak, 1972. se odlučio za solo karijeru, vratio se u Sarajevo, a 1973. je zastupao Jugoslaviju na Pjesmi Eurovizije s pjesmom “Gori vatra”.

Od prvog albuma “Ti i ja” iz 1975. postao je velika glazbena zvijezda, što je potvrdio i albumima “Ako priđeš bliže”, “Zbog tebe”, “Malo pojačaj radio” i “Što mi radiš”, odreda snimanih za zagrebački Jugoton. Album “Ako priđeš bliže” je, računajući i reizdanja, prodan u nevjerojatnih milijun primjeraka.
Nakon što je napustio Jugoton, Čolić je s Goranom Bregovićem osnovao izdavačku kompaniju Kamarad, koja je 1985. objavila njegov album “Ti si mi u krvi”, zatim “Zdravko Čolić” i “Da ti kažem šta mi je” 1990. Slijedila je pauza, a 1997. je objavio album “Kad bi bila moja” koji je producirao Goran Bregović, a 2001. album “Okano”. Da popularnost nije nestala, potvrdio je i koncert na beogradskom stadionu Marakana pred više od 80 tisuća ljudi, što je objavljeno na DVD-u. Te godine Čolić se vjenčao sa svojom djevojkom Aleksandrom, a koji mjesec poslije dobili su i prvu kćer Unu-Zvezdanu. Nakon toga Čolić je objavio još dva albuma, “Čarolija” i “Zavičaj” te mu se 2006. rodila i druga kći Lara.

NACIONAL: Imate li neko objašnjenje za činjenicu da će zagrebačku Arenu, najveću dvoranu u Hrvatskoj, napuniti dva izvođača podrijetlom iz Bosne koji sada žive u Beogradu, a to ste vi i uskoro Lepa Brena?
– Nisam dosad razmišljao o tome tko može, a tko ne može napuniti tu dvoranu. Mi smo dosad nastupali u Domu sportova i imali smo dobre, posjećene koncerte. Ako se vratim malo u prošlost, sjetit ću se koncerta s grupom Indexi 1974., pa turneje “Putujući zemljotres” s plesačicama Lokice Stefanović, dva, tri puta se isto događalo i 80-ih, tako da nam je manje-više u Domu sportova bilo dobro. Stjecajem okolnosti, čini mi se da posljednjih godina imam više publike nego što sam imao prije. Možda se publika vraća koncertima, možda publika cijeni ove koji su progurali 30 godina karijere, ali činjenica je da puno publike dolazi na moje koncerte, bilo da su na gradskim trgovima, stadionima ili u dvoranama. Nakon ovog nesretnog rata održao sam dva koncerta u Zagrebu, 2002. i 2006. godine, to je bilo sasvim pristojno, puna dvorana, blizu deset tisuća gledatelja. Zanimljivo je da ljudi obično čekaju zadnji trenutak da kupe kartu, a u slučaju mog koncerta karte su rasprodane i prije nego što je krenula neka veća reklama. Drago mi je zbog toga. Ne znam kako će izgledati koncert Lepe Brene, jer ipak je to drukčija vrsta glazbe koja ima drukčiju publiku.

NACIONAL: Osim što se koncertno vraćate u Zagreb, prije nešto više od godinu dana vratili ste se suradnji s Croatia Recordsom, objavivši svoj novi album. Budući da ste za Jugoton, sada Croatia Records, 15 godina objavljivali albume, 70-ih i 80-ih, jeste li se susreli s ljudima koji su vam pomogli u karijeri?
– Naravno, jer ljudi koji su danas u Croatiji Records, poput Siniše Škarice i Kekića, bili su u Jugotonu i početkom 70-ih, kad je počela moje karijera. Moj prvi singl bila je pjesma sa Splitskog festivala, a onda je uslijedila pjesma “Gori vatra” te je prvih pet albuma snimljeno za Jugoton. Vratili smo se Croatiji Records objavljivanjem posljednjeg albuma “Zavičaj” te jednim kompilacijskim albumom. Imali smo nekoliko zajedničkih ručkova u gradu, prisjetili se starih vremena, osvježili sjećanja. Sjetili smo se vremena kad je bilo više novca u glazbi, kad nije bilo pirata i presnimavanja, kad sam ja snimao albume u Londonu, što je dijelom financirao Jugoton,, a dijelom sam ja dodavao. Ima tu divnih ljudi, poput onih iz računovodstva, uspio sam ih okupiti. Mislim da je Jugoton kuća koja je izgurala ne samo mene nego i pola sarajevske scene, kako rock ‘n’ roll scene, tako i one narodne. Nekoć je to bila velika kuća, sada je tržište manje, ali bez obzira na manje tiraže Croatia Records, koliko sam vidio, nije potpala pod euforičnost objavljivanja glupih izdanja, loše glazbe i prodaje po svaku cijenu na kioscima, što se sada svugdje događa. Jedna razina je očuvana, a ja to cijenim.

NACIONAL: Osim Jugotonu, trebali biste biti zahvalni i Josipi Lisac koja je 1972. odustala od pjevanja pjesme Kemala Montena “Sinoć nisi bila tu”, koju ste vi preuzeli, otpjevali, osvojili treće mjesto na festivalu “Vaš šlager sezone” i postali zvijezda.
– Naravno da sam razgovarao s Josipom Lisac o tome, sjećam se da smo se bili susreli godinu dana kasnije na jednoj gaži u Zenici. Josipa Lisac je u to vrijeme išla na turneju po Americi i Kanadi i vjerojatno joj je to bilo privlačnije od nastupa na jednom od niza festivala na kojima se pojavljivala. Meni je to, s druge strane, bila prekretnica nakon što sam kratko vrijeme pjevao u Korni grupi u Beogradu i već se dogovorio s Đorđem Novkovićem da krenem u samostalnu karijeru i objavim singl za Jugoton. Kad sam došao u Sarajevo, gdje su me voljeli jer sam već prije pjevao u grupi Ambasadori, ponuđena mi je ta pjesma. Bila mi je pristojna, dobra, nisam imao neko posebno mišljenje niti sam puno razmišljao o tome jer mi je osnovni razlog povratka u Sarajevo bio da položim matematiku na drugoj godini Ekonomskog fakulteta i upišem se na treću godinu. Ja sam tu pjesmu snimio, to se počelo vrtjeti na radiju te su slušatelji glasovali koje će se pjesme pojaviti u finalu festivala “Vaš šlager sezone”. I tako se dogodilo da ja istog dana položim matematiku, uđem u finale festivala te osvojim treće mjesto i nagradu za interpretaciju. Tako mi je 15. travnja postao sretan dan u životu.

NACIONAL: Tu pjesmu, kao i pjesmu “Gori vatra” i neke druge, napisao je Kemal Monteno. Kako ste se vas dvojica susreli u glazbenom svijetu?
– Ja nisam poznavao Kemala Montena. Sjećao sam ga se iz gimnazije kad je počinjao, sudjelovao u školskim priredbama, pjevao po Sarajevu, i tome slično. Kad sam se vratio u Sarajevo, upoznali smo se u povodu festivala “Vaš šlager sezone”, ali tek poslije smo se počeli družiti, češće viđati, pa je on onda napisao pjesmu “Gori vatra” za mene. Ta je pjesma pobijedila na Opatijskom festivalu i to je bila odskočna daska za moju karijeru u Jugoslaviji. Do tada se ipak sve svodilo na Bosnu i Hercegovinu.

NACIONAL: Postoji još jedna veza između vas i Kemala Montena, a to je da ste obojica željeli postati nogometaši. Ako dodamo da je i Haris Džinović želio postati nogometaš, zanima me što je to u Bosni da su popularni pjevači htjeli biti nogometaši?
– Nisam ja bio toliko zagrižen za nogomet, ali nogomet je u to vrijeme bio jedan od rijetkih popularnih sportova. Ja sam prvo trenirao atletiku, a istovremeno sam bio i golman jer sam imao dobre reflekse. Taj početni period u Željezničaru bio je nešto što sam volio. Čim sam se malo više posvetio glazbi, nogomet je počeo padati u drugi plan. Atletikom sam se više bavio, atletika je moja prva ljubav, ali u to vrijeme nije bilo puno sportskih mogućnosti, jedino je nogomet zaokupljao djecu i mlade ljude. Tako je bilo prirodno da, ako si sportski tip, onda igraš nogomet, što su radili i Monteno i Džinović.

NACIONAL: Tijekom 70-ih i 80-ih za vas su pisali pjesme elitni skladatelji i tekstopisci poput Gorana Bregovića, Arsena Dedića, Kemala Montena, Kornelija Kovača, poslije i Momčilo Bajagić-Bajaga. Kako je dolazilo do spoja između vas i njih?
– Mislim da je njima bio zanimljiv moj glas i da im je odgovaralo da svoj autorski rad, osim u vlastitoj izvedbi, prezentiraju i u tuđoj izvedbi. U toj želji da se iskušaju u suradnji s drugima valjda sam ja bio među prvima kojima bi vrijedilo dati pjesmu zato što sam u to vrijeme imao velike tiraže. To im je bilo primamljivo jer su znali da će uz pjevača u kojeg vjeruju njihova pjesma biti predstavljena na najbolji način. Mislim da su postojala dva razloga za to, umjetnički i komercijalni, jer se od prvih pjesama koje su se dobro prodavale vidjelo da ja imam širu publiku i da postižem dobre tiraže. Zato je dosta skladatelja željelo da pjevam njihove pjesme, a ja sam se posvetio pjesmama onih čije su mi pjesme više stilski odgovarale, a to su Goran Bregović, Kemal Monteno i Kornelije Kovač.

NACIONAL: Kad se kaže da će vas u zagrebačkoj Areni gledati 18.000 ljudi, to zvuči jako mnogo, ali vi ste prije 30 godina nastupali na beogradskom stadionu Marakana pred više od 80.000 ljudi.
– Da, u rujnu 1978. nastupio sam na Marakani, bio je to kraj jedne turneje po bivšoj Jugoslaviji. Turneja je završila s dva koncerta, jedan na sarajevskom stadionu Koševo, drugi na Marakani. Nažalost, koncert na Koševu je prekinula kiša i loše vrijeme, zbog čega mi je i danas žao. Zato mi je ostala neostvarena želja nastup na sarajevskom Koševu. Nakon toga, bila je to turneja od 75 koncerata, otišao sam u vojsku. Bilo je još takvih nastupa, prošle godine sam nastupio na trgu u Skopju, kamo je došlo 130 tisuća ljudi, ali to ne računam jer je to bio besplatni koncert. Ja sam na Marakani nastupio 2001. i prošle godine, što je po broju prodanih ulaznica bio koncertni vrh na području bivše Jugoslavije.

NACIONAL: Ljudi koji vas bolje poznaju kažu da vas se sjećaju iz tih vremena i po tome što vam novac nikada nije bio bitan, da ste znali, primjerice, zaraditi na jednom koncertu u inozemstvu 30 tisuća njemačkih maraka, koje biste iste večeri potrošili na provod i društvo.
– Znate kako je, mladost-ludost, netko je galantan, netko je manje galantan, netko je štedljiviji, netko nije. Ja sam odrastao u miljeu gdje je škola značila puno i gdje se smatralo da se čovjek treba zaposliti kako bi živio od svoje plaće. Sav taj novac za mene je bio honorar, koji, kako bi došao, tako bi se i potrošio na društvo i ugodan život. Uglavnom, ti honorari nisu shvaćani ozbiljno pa da sad moram štedjeti, graditi kuću, ulagati u nešto kako bi to bilo za starost. Osobno nisam gledao na taj novac kao na novac koji moram štedjeti. Naravno, s vremenom se svi mijenjamo, uozbiljimo se, imamo obitelj, pa osjetimo da imamo obavezu i prema drugim ljudima. Ja u to vrijeme nisam imao obitelj, dao bih malo mami, malo tati, malo potrošio na garderobu i putovanja. Sada sigurno drukčije na sve gledam nego tada. Moguće je da smo možda živjeli u sretnijem vremenu, u zemlji koja je davala sigurnost da ćeš se, kada završiš fakultet, zaposliti i živjeti od svoje plaće, što je danas pomalo nerealno. Tko zna, možda je taj socijalizam ideološki drukčije djelovao na nas kad smo se tako ponašali. Mene je pratio glas da sam galantan, a i sada nastojim biti takav. Mislim da čovjek, kad ima i želi izaći van, onda neka i počasti, a da nemam, onda bih ostao kod kuće, gledao televiziju i čitao knjige.

NACIONAL: Što je u to vrijeme, osim kvalitetnih pjesama, bilo presudno za vaš nevjerojatan uspjeh? Je li u pitanju bio vaš šarm, dobar izgled ili pametno vođenje karijere?
– Teško je govoriti o sebi. Vjerujem da svaki čovjek nosi u sebi neku karizmu, neku energiju, Bog je nekome nešto dao kako bi on bio manje ili više uspješan. Mislim da fizički izgled utječe u komercijalnom smislu na uspjeh, ali bitno je i ponašanje, galantnost, no sve to skupa ne doseže do široke publike. Da bi se zadovoljilo široku publiku, potreban je i izgled, i kvalitetan glas, i ponašanje, i odijevanje, i izjave za medije, i to što si mlad, a nemaš djevojku, sve je to potrebno. Na sve to onda dolazi karizma. Za to je ipak potrebna dublja analiza.

NACIONAL: Sve to što ste naveli ipak će u Zagrebu privući, uvjeren sam, više žena nego muškaraca. Jesu li žene emotivnije od muškaraca pa se lakše identificiraju s vašim pjesmama?
– Slažem se s vama. Radi se o ljubavnim pjesmama, to nisu ni teške ni angažirane pjesme. Mislim da žene i inače više prate glazbu od muškaraca. Muškarci u većini teže sportu i politici, iako se i muškaraca, starijih i mlađih, nađe među mojom publikom. Iznenađujuće, ti muškarci znaju tekstove mojih pjesama. No prirodno je da žene budu većinska publika jer se radi o ljubavnim pjesmama.

NACIONAL: Čini se da žalite za starim vremenima. Što ste pomislili kad ste shvatili da se Jugoslavija raspada?
– Obrazovana sam osoba i stvari sagledavam dublje nego ljudi koje je to pogodilo na emotivnoj razini. Potpuno je jasno da je Jugoslavija nastala ujedinjenjem različitih država i naroda. Živjeti sretno i slobodno u socijalizmu, kako ga je Tito postavio, za razliku od istočnoeuropskog socijalizma, bilo je nešto lijepo i komotno. Ljudi koji nisu voljeli takvu zemlju imali su putovnice pa su mogli otići u inozemstvo, kao što su odlazili u Ameriku, Australiju ili Njemačku. Onima kojima se tu sviđalo živjeli su mirno, imali su svoje poslove i mi smo navikli na tu zemlju. Ta zemlja imala je u sebi nešto ljudsko što nas je držalo, nisu nas držale granice i službeno ujedinjenje država i naroda. Kasnije, kad je došlo do rušenja takve države, javila se žal, ne nostalgija, za tim pokidanim vezama. Kroz tu mržnju i ubijanja ujedno se rušilo to ljudsko, to što je bilo dio našeg života, poznanstva, poslovi, dragi ljudi koji me prepoznaju na svakom koraku. To je srušilo moj mit o kvaliteti određenih ljudi, političara i velikih sila koje kreiraju svjetsku politiku. To je ono što nas može pogoditi, a što se tiče Jugoslavije, moralo je doći do raspada i kasnijeg ujedinjenja kroz Europu. Mi koji smo navikli na emociju, ljubav, poslovanje, druženja iz tih vremena, nas je to pogodilo.

NACIONAL: U Sarajevu su još uvijek osjetljivi pa s pažnjom gledaju što radite vi, Goran Bregović, svi oni koji su podrijetlom iz Sarajeva, paze na održavanje sarajevskog, bosanskog duha.
– To je istina, mi smo Sarajlije, odrasli u Sarajevu, ne možemo postati nešto drugo. Normalno je što Sarajevo čuva svoje ljude, ne treba se odricati svog djetinjstva, mladosti i života.

NACIONAL: Zato su svi bosanski mediji vrlo pozitivno reagirali na vašu izjavu da ćete kupiti stan u Sarajevu.
– Volio bih kupiti stan, u tom smislu i tražimo stan u Sarajevu, imam neke ljude zadužene za to. U gradu u kojem si se rodio moraš imati neki stan, ne treba to biti nešto preveliko.

NACIONAL: S druge strane, ti isti mediji su vas kritizirali kad ste prošle godine nastupili u Banjoj Luci pa vam se u jednom trenutku na pozornici pridružio Milorad Dodik.
– To je insinuacija na prvu loptu. Koncert u Banjoj Luci održan je na gradskom trgu, gdje se okupilo 50 tisuća ljudi. Grad i Republika Srpska su bili pokrovitelji i svi su bili dobrodošli, a pogotovo premijer. Ako pjevaš, onda možeš očekivati i da će političari biti prisutni. Taj antagonizam koji postoji ja ne mogu ni smiriti ni pomiriti. Kao pravi profesionalac ponašam se po pravilima koja su predviđena za umjetnike.

NACIONAL: Prije nekog vremena u Hrvatskoj je objavljeno kako je postojala mogućnost da snimite pjesmu u duetu sa Severinom, ali ste vi to, navodno, odbili. Što je prava istina?
– Ne znam za to. Budući da ja nisam radio duete, u posljednje se vrijeme počelo postavljati pitanje hoću li ja snimiti neki duet. Mislim da za snimanje pjesme u duetu ne moraju oba pjevača biti jako poznata. Moguće je da je Severina izrazila želju za duetom sa mnom, ali ja nisam odbio Severinu jer nisam za to ni znao. Za duet treba prvo imati dobru pjesmu, a ne prvo stvoriti duet, a tek onda pjesmu. Ni s kim nisam razgovarao o snimanju dueta. Uskoro počinjem s pripremama za novi album, može se naći pjesma koju ću otpjevati u duetu, ali, ponavljam, to ne mora biti neka poznata pjevačica ili pjevač. Severina je divna osoba, sjajna žena, karizmatična, ali ja je nisam odbio. Moguće je da je ta priča iskonstruirana.

NACIONAL: Je li istina da su vam nudili snimanje pjesme u duetu s Cecom Veličković, Arkanovom suprugom, i da su vam za to nudili pola milijuna njemačkih maraka?
– Jedan moj prijatelj, koji se valjda znao s Arkanom, pitao me za tu mogućnost, ali sam mu rekao da ne snimam duete i to je tako završilo. Taj prijatelj je Sarajlija kojeg je Arkan pitao za tu mogućnost, ali ja sam istog trenutka rekao da to ne radim. Nije više bilo ni pitanja ni potpitanja, valjda su me poštivali pa me više nikada nisu to pitali. Nikakav novac se nije ni spominjao ni nudio, samo jedno pitanje mi je postavljeno, ništa više.

NACIONAL: Sedam i pol godina ste u braku, jeste li zbog obitelji smanjili glazbene obaveze, nastupate li rjeđe kako biste više bili s djecom?
– Čovjek radi svoj posao onoliko koliko za to ima snage i koliko to publika zahtijeva od njega. Obitelj nema veze s tim, svatko se bavi svojim poslom. Obitelj ne može utjecati na mene kako bih ja “smanjio gas” i ne mogu previše žrtvovati posao zbog obitelji. Ja ne radim stalno, imam velike pauze, tako da imam vremena i za obitelj i za roditelje koji su još živi, i za prijatelje. Ne robujem profesionalnim navikama, samo pravilno raspoređujem vrijeme. Osoba koja je uz tebe to ujedno i razumije.

NACIONAL: Hoće li vaša obitelj doći s vama u Zagreb na koncert?
– Nažalost, ne. Starija kći Una ide u školu, dok mlađa, Lara, ima dvije i pol godine, mala je i nema potrebe da je vodimo u Zagreb. Bit će prilike da dođu u Zagreb. Vjerojatno ćemo zajedno ići u Pariz, u Disneyland, jer 2. svibnja nastupam u Olympiji pa bismo mogli iskoristiti prvomajske praznike. Volio bih da dođemo svi zajedno u Zagreb jer moja supruga Aleksandra ima rodbinu u Zagrebu, imamo puno prijatelja, ali ne možemo zbog djece.

NACIONAL: Je li točno da je vašu suprugu svojedobno nožem napala neka vaša obožavateljica?
– Da, to se dogodilo prije vjenčanja. Pričekala ju je u mraku, napala je malim nožem, porezala je po licu, zbog čega je moja supruga morala ići na šivanje, stavili su joj dva šava. Koliko je moja supruga vidjela, radilo se o nekoj mladoj djevojci. Na sreću, liječnici su dobro obavili posao tako da se taj ožiljak i ne primjećuje.

NACIONAL: Iako ste do 90-ih bili klasičan pop pjevač, posljednjih desetak godina u vašim je pjesmama primjetan utjecaj etno i narodne glazbe, što vam mnogi stariji obožavatelji zamjeraju.
– Dosta ljudi voli tu pop glazbu, ali u dužoj karijeri jako je dobro da se događaju promjene. To se može primijetiti i kod svjetskih izvođača, Sting je nedavno bio kod nas i održao koncert renesansne glazbe. Goran Bregović je to prvi počeo raditi pa su ga kritizirali zbog turskog melosa. Mi u genetici imamo bosanski, istočnjački folk, koji pretočimo u pop. Ostavljamo našu prepoznatljivost, ali utjecaji se javljaju. Kad uzmem gitaru i počnem svirati, kroz mene prolazi utjecaj Italije i Dalmacije, prolazi utjecaj Bosne, Makedonije, naslušali smo se različitih zvukova koji utječu na nas. Dugoj karijeri potrebna je promjena. Zato dobivamo novu publiku.

NACIONAL: Koliko još dugo namjeravate nastupati?
– Ljudi koji se bave glazbom time se bave sve dok ih služi zdravlje. Pitanje je samo koliko se netko na dobar način može baviti glazbom, koliko će dugo zadržati kvalitetu, a to se vidi po reakcijama publike. To je bitno, godine nisu bitne. U redu, smanji se broj koncerata, o tome s vremenom treba razmišljati. Sve dok nekog publika želi, nema razloga da se prekida karijera. Na neki način, ljudi u glazbi su misionari koji na dva ili tri sata ugađaju ljudima pjesmom i prenose dobre vibracije. Mi smo poput putujućih svirača koji uveseljavaju ljude. Ta tri sata, koliko će trajati koncert u Zagrebu, ljudi će zaboraviti na probleme