Što je zajedničko punkerima, skinheadsima, glam rokerima, modsima i darkerima? Na prvi pogled ove se skupine čine nespojivima, no povezuje ih činjenica da svaki od ovih pokreta svoje korijene pronalazi u Engleskoj. Nema te države na svijetu koja se može pohvaliti s većim subkulturnim bogatstvom kao što to može najveća država Otoka. Intenzivan period razvoja ovakvih društvenih pokreta povijesno se smješta tijekom 60-ih, 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Ukidanje obveznog vojnog roka označilo je prekretnicu u državnoj politici i oslobodilo mladenačko-stvaralački duh, pa su mladi Englezi napokon mogli na svijet početi iznositi ono što misle i žele. Dodatni impuls u razvoju subkultura zasigurno je predstavljala poprilično burna vladavina Margaret Thatcher, koja se između ostalog može pohvaliti da je uzrokovala i iznjedrila najveći broj sub- i kontrakultura u državi. Thatcher je tijekom svog mandata pokušavala gasiti određene subkulture čije je djelovanje dovodilo do dubljeg nesklada u društvu. Ona koja ju je najviše namučila zasigurno je navijačka, za koju je upotrebljavala izraz English disease, smatrajući je jednom od ključnih problema u tadašnjem društvu. Iako će mnogi reći da bi Engleska trebala biti zahvalna bivšoj premijerki jer je donekle riješila problem huliganizma, uvriježeno je i mišljenje da je oštetila englesko društvo isto koliko mu je pomogla. Zašto? Želeći podignuti status srednje klase ratovala je s radničkom klasom, koju je doživljavala kao „životinje koje trebaju biti u kavezu“. Tim je pristupom pomagala razvoj viših klasa, a radnike bacila u okove društvenog sistema. Tadašnje navijačke skupine, koje su se uvelike sastojale od pripadnika radničke klase, potom su počele izražavati svoje nezadovoljstvo na nogometnim stadionima.

Upravo su nasilje i huliganizam, uz dodatak skupe dizajnerske odjeće i ritmova raznih glazbenih žanrova, obilježili početak osamdesetih na Otoku te označili pojavu nove varijante navijačke subkulture. Počela se pojavljivati krajem sedamdesetih, a mnogi su je smatrali legitimnim nasljednicima modsa iz prethodnog desetljeća, uslijed sebi svojstvenog načina odijevanja i percipiranja u javnosti. Uskoro je ovaj pokret postao poznat pod nazivom casuals.

Dok je policija tražila martensice, oni su nosili moderno

Kad je trebalo praviti nerede, mnogo engleskih subkultura znalo je što, kako i gdje treba biti. Skinheadsi, punkeri i modsi dugi niz godina isticali su se u tome, međutim casualsi dovode ritual nasilja na jednu sasvim novu razinu. Skinheadsima koji su prisustvovali nogometnim utakmicama krajem 60-ih i početkom 70-ih godina, počele su se oduzimati martensice s čeličnim vrhom kao sigurnosna mjera prije utakmice, a po nekoj od osnova policija je konfiscirala i vezice na njima. Skinhead moda oduvijek je bila simbol agresivne radničke klase i policija je sada imala lako prepoznatljivu osnovu po kojoj bi ih identificirala.

Causalsi su se dosjetili nečeg što će im uvelike olakšati provedbu takvog rituala. Pokret koji je zamijenio martensice započeli su navijači Liverpoola i Evertona još krajem sedamdesetih. Prilikom vraćanja kući s gostujućih europskih utakmica svojih klubova, doma su donosili skupu dizajnersku odjeću iz Italije i Francuske, pod velikim sumnjama da su je ukrali. Vrlo brzo je takav stil postao moderan i trend se proširio na ostatak države. Pozornost na ovakve skupine plijenili su vrlo popularni i skupi brendovi, kao što su Sergio Tacchini, Fred Perry, Lacoste i Fila, dok kultne Adidasove niske tenisice ne treba posebno ni isticati. Nošenje određenih marki i logotipa bio je poseban način da mladići privuku pažnju na svoj status nogometnih navijača. Također, te marke bi pomogle izbjeći njihove probleme s policijom – vlasti nisu percipirale nikoga tko je u isto vrijeme aktivni sudionik rituala navijačkog nasilja da nosi brendiranu europsku odjeću. Casualsi nisu nosili nikakva klupska obilježja kako bi se lakše infiltrirali u suparničke skupine i tako izazvali tučnjave. Riječ “casual” zbog toga je sada polu-sinonim za nogometno huliganstvo u Engleskoj, a pojedini brendovi poput Stone Islanda, File i Diadore, stekli su notu ozloglašenosti.

S vremenom je ovaj pokret i svoju glazbenu dimenziju, iako se često spominje kao jedina subkultura koja nije nastala posredstvom određenog glazbenog žanra. Upravo zbog toga možemo reći: da ste pitali tri različita pripadnika ove subkulture o žanru glazbe koji su povezivali s njom, dobili biste tri potpuno drugačija odgovora. Ska, reggae, punk, electro, soul, rave – sve su to glazbene inačice ove subkulture. Navijači West Hama slušali su Cockney Rejectse i Sham 69, Liverpool je često asociran s bendom The Farm, dok je Cock Sparrer ultimativni simbol navijačkog pokreta u Engleskoj. Međutim, postoji jedan bend koji je uvelike povezivao sve navijače na Otoku – The Jam.

The Jam su imali apsolutno sve. Od izgleda, stila, glazbene raznolikosti do agresivnog stava. Porijeklom iz urbanih predgrađa Londona, predstavljali su stopostotnu radničku klasu. Nisu ih slušali samo casualsi, povezivani su sa skinsima, punkerima, modovima i soul boysima. Jako se teško sjetiti benda koji je imao tako raznoliku publiku kao The Jam.

Kao i kod samog huliganizma osamdesetih, elementi casual subkulture proslavljeni su diljem prostranstava pop-kulture, a „dežurni krivci“ za to su filmovi iz sredine dvijetistućitih, Green Street i The Football Factory. Iako je došlo do takvog kratkog oživljavanja subkulture nakon Green Streeta, kultura je počela blijediti na prijelazu milenija. Pokret je doživio svoj vrhunac krajem 80-tih – modni trendovi su se promijenili, a policija je s vremenom počela prepoznavati njihovu skupu odjeću. Međutim, u pojedinim regijama zemlje subkultura je doživjela preporod i zadržala se u nekom drugom obliku, tako da još uvijek postoji usko specijalizirana zajednica na rubu nogometa i mode.

Iako bi početna ideja odjevnog snobizma casual subkulture mogla izgledati ironično u specifičnom kontekstu prikazivanja radničke klase, ona savršeno odražava način samoizražavanja i princip slobode u kulturi koji se odnosi na bježanje od svakodnevnice života. Zbog toga, unatoč stalnoj povezanosti s nasiljem i neukusnim elementima scene, mnogi smatraju da je casual subkultura možda relevantnija no ikad.