Objavljeno u Nacionalu br. 464, 2004-10-05

Prema godišnjem akcijskom planu za članstvo u NATO, koji su hrvatski dužnosnici prošlog tjedna predstavili čelnicima Saveza, Hrvatska se odriče borbenog zrakoplovstva

Hrvatska će za dvije godine ostati bez borbenih zrakoplova MIG-21, a nadzor zračnog prostora ulaskom u NATO preuzet će Italija ili Mađarska. Usto, Ministarstvo obrane u potpunosti je odustalo od tenkovskog programa i kupnje tenkova za potrebe Hrvatske vojske, a time neizravno i od projekta razvoja hrvatskog tenka Degman, pojasnio je za Nacional izvor blizak Ministarstvu obrane komentirajući najnoviji godišnji akcijski plan za članstvo u NATO-u koji su hrvatski dužnosnici Savezu predstavili koncem prošlog tjedna.

NATO još uvijek nije zadovoljan vojnim proračunom RH, pogotovo ne lanjskim, kada je iznos od 4.35 milijardi kuna smanjen na 3,9 milijardi Hrvatski godišnji plan za NATO ne predviđa održavanje vojnih vježbi s pričuvnim postrojbama HV-aPojednostavljeno, to znači da bi za dvije godine, kad Hrvatska uđe u NATO, hrvatske oružane snage zbog nekompatibilnosti zastarjelih MIG-ova s NATO-vim zrakoplovstvom ostale bez borbenog zrakoplovstva, a zračni prostor nad Hrvatskom čuvali bi zrakoplovi Italije ili Mađarske po uzoru na baltičke zemlje i Sloveniju. Hrvatska će svoja skromna sredstva uložiti u nabavku transportnih zrakoplova i helikoptera te modernizaciju borbenih helikoptera, dok će MIG-ovi već 2006. završiti u starom željezu. Dodatni argument neperspektivnosti borbenog zrakoplovstva je omjer broja hrvatskih vojnih pilota u odnosu prema broju zrakoplova. On je vrlo negativan i to proizvodi posljedice. Nedovoljan broj sati naleta hrvatskih pilota, trenutačno i manje od 50, dok je NATO-ov standard 120-150 sati, poražavajući je za Hrvatsku, a mogućnost da se to u dogledno vrijeme poboljša ne postoji.

Najnovija službena izvješća o nesrećama helikoptera Mi-8 u Divuljama i Air tractora govore o ljudskom faktoru kao uzroku nesreća, što je rezultat nedovoljnog iskustva pilota, odnosno malog broja sati letenja. To je zasigurno bio još jedan od razloga da se MIG-ovi proglase neperspektivnima jer piloti ionako ne mogu letjeti koliko su stvarne potrebe NATO-a.

Sasvim je izvjesno da ništa neće biti ni od daljnjeg ulaganja u razvoj tenkovskog programa Degman. Imati tenk više danas ne predstavlja moć kao prije 20-ak godina, niti doktrina modernog ratovanja tenk smatra toliko bitnim da bi zemlja siromašna poput Hrvatske ulagala u njegov razvoj. “Đuro Đaković” morat će se, umjesto razvoja hrvatskog tenka, iduće godine u svojim pogonima zadovoljiti licencnom proizvodnjom oklopnih transportera.

Hrvatsko je zrakoplovstvo zastarjelo i u njega je kontraproduktivno ulagati. Zrakoplovi MIG-21 već su odavno zaslužili mjesto na vojnom otpadu jer se ne rabe ni u jednoj ozbiljnoj europskoj državi. Onaj tko želi uštedjeti i ne razmišlja o modernizaciji MIG-21, helikoptera MI-24, a tenkovi koje imamo i koje pokušavamo proizvoditi neisplativi su bez stranih narudžbi. Jasno je kako nabavka modernijih zapadnih zrakoplova poput F-16 nije ostvariva kako iz financijskih tako i političkih razloga. Američki borbeni zrakoplov F-16, pokazalo se, trebalo bi također modernizirati, a ukupna cijena za 12 F-16 u idućih deset godina dosegla bi vrtoglavih 380 milijuna dolara za Hrvatsku. Izraelski je Elbit koncem 90-tih tražio 100 milijuna dolara za modernizaciju 12 MiG-ova, što je također bilo preveliko opterećenje uz već postojeća kreditna zaduženja za radarske sustave i zrakoplove Pilatus. Pretpostavlja se da bi ukupan iznos na deset godina s opremom i održavanjem porastao na oko 250-300 milijuna dolara. Prema najnovijem stajalištu Hrvatske vlade, MIG-ovi su proglašeni neperspektivnima u iduće dvije godine. Posjet ministra obrane Berislava Rončevića baltičkim zemljama, gdje ratno zrakoplovstvo Danske nadzire zračni prostor Litve, Estonije i Latvije, samo je nagovijestio takvo hrvatsko stajalište.

Hrvatski godišnji akcijski program za članstvo, treći po redu, predstavljen je prošlog tjedna dužnosnicima NATO-a u Bruxellesu, a o njegovu sadržaju hrvatsko izaslanstvo raspravljat će s veleposlanicima pri NATO-u 21. listopada. Dok prošlogodišnji, ambiciozni i detaljni program reformi po mnogočemu, barem kad je riječ o obrambenom sektoru, nije ispunio očekivanja, ove su godine hrvatski dužnosnici bili oprezniji s obećanjima, prije svega zbog teške financijske situacije u državi. Pitanja ustrojavanja obalne straže, sredstava protuzračne obrane, služenja vojnog roka ili potpune profesionalizacije uopćeno su obrađena i na njih se ne daje konkretan odgovor.

Na prošlogodišnjem predstavljanju godišnjeg akcijskog plana za članstvo u NATO-u (MAP) Hrvatska se pred članicama Saveza u Bruxellesu obvezala da će do stjecanja punopravnog članstva kao njegov aktivni partner na raspolaganje Savezu dati približno 800 vojnika za mirovne misije, i to: četiri voda vojne policije, dva voda za specijalna djelovanja, tri satnije lakog pješaštva, jedan vod ABKO, jedan inženjerijski vod za razminiranje, dvije medicinske ekipe i jednu helikoptersku transportnu posadu. Planovi MAP-a za iduću godinu znatno su racionalniji i nije za očekivati da broj vojnika obećan prošle godine bude potpuno spreman kad Hrvatska uđe u NATO.

Još nema konkretnih prijedloga kako se riješiti viškova zastarjelog naoružanja, tu je samo konstatacija kako je to jedan od ciljeva. Dobra vijest za pričuvne pripadnike Hrvatske vojske je da u sljedećem razdoblju ne moraju očekivati poziv za vježbu jer takvo je stajalište zauzeto u godišnjem akcijskom programu za 2005. To i nije neka novost s obzirom na to da pozivnih vojnih vježbi u Hrvatskoj nema više od sedam godina. Jedno od najznačajnijih pitanja na kojem inzistiraju u NATO-u je konačno uvođenje Sustava za planiranje, programiranje i financiranje na nacionalnoj razini 2005. godine. Njime će se MORH strogo, analitički i argumentirano obratiti Vladi i Saboru svaki put kad se budu tražila proračunska sredstva. NATO je zabrinut koliko će Vlada i Sabor razumjeti takav sustav i koliko će cijeniti njegovu objektivnost, strogost i prioritete. Nadalje, slično kao na primjeru Slovenije koja je zračnu bazu Cerklje namijenila za prijem, prolaske i vježbe NATO-vih snaga, tako će i Hrvatska 2005. morati odrediti područja na koja će NATO moći nesmetano dolaziti u obavljanju svojih zadaća.

Ne samo da Hrvatska u iduće dvije godine odustaje od tenkovskog programa nego se i broj tenkova treba znatno smanjiti. Tu se javlja problem financiranja uništavanja tenkova. Primjerice, Hrvatska se riješila zastarjelih tenkova T-34, ali pojavio se problem s financiranjem uništavanja 30 tenkova T-55, pa je hrvatsko izaslanstvo u Bruxellesu prošle godine zatražilo konkretnu pomoć. Razumljivo je da su planovi rješavanja viška zastarjelog naoružanja potpuno izostali jer radi se o golemim količinama za koje Hrvatska vlada nema rješenja. Približno 200 tenkova T-55, stotinjak oklopnih transportera i borbenih vozila pješaštva tipa BVP M-80, OT M-60, BTR-50, stotinjak topničkih cijevi, među kojima i haubice 122 mm, nekoliko milijuna komada streljiva, desetak tisuća pušaka i nekoliko tisuća raketnih projektila morat će nestati iz hrvatskih oružanih snaga u slijedeće dvije godine.

NATO još nije zadovoljan vojnim proračunom Hrvatske, pogotovo ne onim iz 2003., kad je iznos od 4.354 milijuna kuna smanjen na 3.9 milijuna kuna, a iz toga su se još morale financirati kreditne obveze za nabavku radarskih sustava Peregrine i FPS-117 te helikoptera Bell.