Aleksandar Karađorđević želio je iskoristiti posjet princa Charlesa da vlasti u Beogradu ozbiljnije shvate njegov zahtjev da mu se vrati imovina bivše jugoslavenske kraljevske obitelji ‘nezakonito oduzeta 1947. ukazom Edvarda Kardelja’

Aleksandar Karađorđević koji se, iako je Srbija republika, već duže od dva desetljeća predstavlja kao srpski prijestolonasljednik, odlučio je tužbu protiv države Srbije najaviti neposredno prije nego što je Beograd posjetio njegov ne baš bliski, ali svjetski poznati rođak – britanski prijestolonasljednik princ Charles.

Uz ocjenu da je posjet prijestolonasljednika svojevrsno priznanje za Srbiju, Karađorđević je naglasio da je britanska kraljica Elizabeta njegova kuma. Dodao je i da je Charles njegov školski drug, iako je britanski princ tri godine mlađi.

KARAĐORĐEVIĆ JE vjerojatno pomislio da bi posjet princa Charlesa mogao pridonijeti tome da vlasti u Beogradu ozbiljnije shvate zahtjev da se obitelji Karađorđević vrati imovina bivše jugoslavenske kraljevske obitelji “nezakonito oduzeta 1947. ukazom Edvarda Kardelja”.

“Imamo dobre odvjetnike. Ako ne naiđemo na razumijevanje u našem pravosudnom sustavu, ne preostaje nam ništa doli da se obratimo Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Vjerujem da će država ipak pronaći dobro rješenje za nas”, izjavio je Karađorđević.

On želi da mu se vrati obiteljska imovina u bivšim jugoslavenskim republikama – u Sloveniji na Bledu i Brdu kod Kranja; u Crnoj Gori kompleks u Miločeru i zgrada na Cetinju; u Makedoniji poljoprivredno dobro Demir Kapija; u Bosni i Hercegovini rezidencija u Han Pijesku, uništena tijekom rata devedesetih.

ŠTO SE TIČE SRBIJE, KARAĐORĐEVIĆ smatra da mu u procesu restitucije treba vratiti dva dvorca i pet kuća u Beogradu, kao i imovinu u unutrašnjosti zemlje, oduzetu njegovoj obitelji 1947. ukazom jugoslavenskog parlamenta koji, inače, nije potpisao Kardelj, nego tadašnji predsjednik skupštine Ivan Ribar.

Teško je zamisliti da će Karađorđeviću biti vraćen kompleks Belog dvora, niza zgrada u elitnom beogradskom naselju Dedinje, jer je to zakonom zaštićeno dobro nulte kategorije. Radi se u prvom redu o dvjema palačama, Starom i Belom dvoru, čiju je izgradnju financirao jugoslavenski kralj Aleksandar, a koje su kasnije slavu stekle time što su njihovi stanari bili Josip Broz Tito i Slobodan Milošević.

• ‘TI, GENIJE, PRVO PLATI račun za struju od 70.000 eura pa onda možemo razgovarati. Objekt koji je država dala na korištenje propada jer se ne održava pa je red da Karađorđević barem plati struju’, izjavio je Vučić

NAKON RUŠENJA SLOBODANA MILOŠEVIĆA s vlasti, vlada SRJ je 2001., iako je bila u ostavci, odlučila obitelji Karađorđević omogućiti korištenje nekadašnje imovine kraljevske dinastije. Bila je to praktički posljednja odluka te vlade čiji je premijer Zoran Žižić dao ostavku, nezadovoljan zbog izručenja Miloševića Haaškom tribunalu, ali i zato što je njegova Socijalistička narodna partija poražena na izborima u matičnoj Crnoj Gori.

Povratak Karađorđevića na Dedinje izazvao je tada brojna negodovanja, od ocjene da je Savezna vlada donijela kontroverznu odluku znajući da, budući da je u ostavci, ne može snositi posljedice, do tvrdnje da potez Žižićeva kabineta nije imao nikakvu pravnu osnovu.

Unatoč tome, Karađorđević se uselio u 8000 četvornih metara stambenog prostora, na imanju od oko 130 hektara, okruženom visokom ogradom i pripadnicima Gardijske brigade, čiji je zadatak bio čuvanje državnog objekta i njegova umjetničkog blaga, skulpture Ivana Meštrovića i slike Rembrandta, Bruegela i Nicolasa Poussina.

OD TADA KARAĐORĐEVIĆ ŽIVI NA DEDINJU, ali ima samo pravo korištenja objekta pa je ocijenio da je dolazak princa Charlesa pravi trenutak da izvrši pritisak na vlasti u Beogradu. Ali je zaboravio da je u Srbiji u tijeku predizborna kampanja, a za 24. travnja zakazani su parlamentarni i lokalni izbori.

Rezultat te pogrešne procjene je taj da je premijer i lider vladajuće Srpske napredne stranke Aleksandar Vučić, u skladu sa svojim tvrdnjama da mu je običan čovjek na prvom mjestu i da u Srbiji nitko ne može biti privilegiran, poručio Karađorđeviću: “Ti, genije, prvo plati račun za struju od 70.000 eura, pa onda možemo razgovarati. Objekt koji je država dala na korištenje propada jer se ne održava pa je red da Karađorđević barem plati struju.”

IAKO SE KARAĐORĐEVIĆ ŠKOLOVAO u Švicarskoj, Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji, malo je vjerojatno da mu se Vučić zbog toga obratio s “genije”. Razlog bi mogao biti taj da je Karađorđević, unatoč pretenzijama na nepostojeće prijestolje i 15 godina provedenih u Beogradu, sklon gramatičkim finesama kao što su “u naša zemlja”, “nisam bio vrlo opasno”, “ja volela ovaj narod”, “u kuća”, “kroz Srbije”, “volim šljiva”.

Vučićeva žestoka reakcija na najavu tužbe postavila je pitanje o tome tko je tolerirao gomilanje duga od 70.000 eura, u zemlji u kojoj se struja isključuje i za 1000 puta manje dugovanje.

Pokazalo se da je protiv Karađorđevića bio pokrenut sudski postupak zbog duga za struju koji je u srpnju 2013. iznosio 35.000 eura. Nedavno su Karađorđevići bili bez struje puna dva mjeseca, jer nisu poštovali ugovor o reprogramiranju dugovanja. Svjetlo je stiglo u kompleks na Dedinju tek kada je uplaćen izvjesni iznos novca i potpisan novi dogovor o reprogamiranju duga.

IZ DRŽAVNOG BUDŽETA u fond “Kraljevski dvor” izdvajalo se oko 400.000 eura godišnje, što prema Karađorđevićevim riječima nije dovoljno za održavanje kompleksa zgrada. Ostatak novca stiže od donacija i najma prostora, jer se u tom kompleksu organiziraju najglamuroznije zabave u Beogradu.

Povodom Karađorđevićeve najave tužbe i Vučićeva spominjanja računa za struju, oglasio se direktor srpske Agencije za restituciju “Strahinja Sekulić”: “Prije ikakvih optužbi na račun države mora se razmišljati o rješavanju vlastitih obaveza. Država ima pravo odlučiti hoće li provoditi restituciju ili ne. To je čin njene dobre volje. U tom postupku svaka država, pa i naša, ima pravo i obavezu izuzeti iz restitucije stvari za koje misli da su važne za zemlju. Jedna od njih je Beli dvor. U tom postupku obitelj Karađorđević nije bila ni diskriminirana ni privilegirana. Položaj dvorskog kompleksa treba se regulirati posebnim zakonom i uvjeren sam da će se tada otkriti čijim novcem je građen – je li kralj Aleksandar uložio svoj novac ili sredstva monarhije. Teško je u monarhijama razdvojiti ličnost monarha i monarha kao instituciju. Ni britanska kraljica Elizabeta nije vlasnica Buckinghamske palače. U republikanskom sustavu, u kojem živimo, svi građani su jednaki, a to se odnosi i na Karađorđeviće”, izjavio je Sekulić i dotaknuo zanimljivo pitanje o porijeklu bogatstva jugoslavenske kraljevske dinastije, stečenog za manje od četiri desetljeća, u samo jednoj generaciji.

Karađorđevići su na vlast u Srbiji došli, nakon višegodišnjeg egzila, nakon vojnog puča 1903. i surovog ubojstva kralja Aleksandra Obrenovića. Petar Karađorđević, sin srpskog kneza Aleksandra Karađorđevića koji se četiri i pol desetljeća ranije morao odreći prijestolja, doveden je iz Švicarske i okrunjen 1904. za srpskog kralja. Vladavina Karađorđevića okončana je u travnju 1941. kada su, tijekom napada Njemačke i njenih saveznika na Jugoslaviju, pobjegli u Veliku Britaniju.

Milan Bartoš, profesor i dekan beogradskog Pravnog fakulteta i član Komisije UN-a za međunarodno pravo, nakon Drugog svjetskog rata objavio je niz tekstova u kojima je tvrdio da su Karađorđevići bogatstvo stekli u velikoj mjeri zloupotrebama.

KRALJ JE SVAKE GODINE dobivao sredstva za svoje potrebe, kao i potrebe obitelji i dvora. Za ta sredstva nije plaćao porez, ali je kralj Aleksandar, sin kralja Petra, zaključio da se to može vrlo široko tumačiti pa je povlastica proširena na njegovo privatno imanje i poljoprivrednu proizvodnju namijenjenu tržištu. U Beograd su stizale ogromne količine namirnica “za potrebe dvora” koje su oslobođene plaćanja poreza, iako je u praksi ta roba bila predmet trgovine. Carina na Savi otpremala je svakog dana kamione pune robe za dvor. Uvedene su i dvorske cigarete koje su prodavane dvoru po proizvođačkoj cijeni. Dvor je bio oslobođen plaćanja željezničkih pristojbi, a prijevoz vlakom robe i materijala za kraljev rudnik Naresnica bio je besplatan. Cjelokupno dvorsko osoblje dobilo je položaj državnih službenika. Kralj je čak i svoje dobrotvorne ustanove više plaćao iz državnog, nego iz osobnog budžeta i bio je jedina osoba za koju je javnost znala da novac drži u inozemstvu. Taj novac nije prijavio Narodnoj banci koja je inače kazneno gonila i najmanje prekršitelje deviznih propisa vezanih uz sitne emigrantske čekove pečalbara iz SAD-a.

• DOK JE BIO MINISTAR, član parlamenta i generalni sekretar Srpske radikalne stranke, Vučić nije plaćao račune za grijanje, vodu i komunalije duže od pet godina – od svibnja 1999. do kolovoza 2004.

Država je dvorac na Bledu kupila, opremila i darovala kralju Aleksandru kao priznanje za njegove ratne zasluge. Vojska je prihvatila obavezu da za taj dvorac osigura radnu snagu, a slovenske lokalne vlasti održavale su park i snosile sve troškove. Nakon toga je Bosna, koja “nije htjela biti iza Slovenije”, darovala kralju rezidenciju i lovište u Han Pijesku, a osoblje je plaćala država. Ministarstvo financija je u Vojvodini darovalo kralju dvorac u Belju, dok je u Makedoniji, u Demir Kapiji, država podigla monarhu “skroman” objekt i dodala oko 500 hektara vinograda i zemljišta. Na Crnogorskom primorju, u Miločeru, kralj Aleksandar dobio je zemljište na dar. Izgradnja je išla na kraljev trošak, ali ne samo da je poslove dobrim dijelom obavljala državna radna snaga, na račun države, nego ni projektantu Đorđu Lukiću nije isplaćen honorar, s obrazloženjem da mu je to bila službena dužnost.

ŠTO SE TIČE BELOG DVORA, Bartoš navodi da je kralj Aleksandar kupovao na Dedinju imanja, dok zemljište nije bilo namijenjeno gradnji pa je bilo jeftinije. Kada bi kupnja bila završena, to područje bilo bi uključeno u građevinsku zonu i porasla bi vrijednost okolnih imanja. Kako su arhitekti savjetovali kralju da proširi prvotno zemljište, beogradska općina je cijelo područje ponovo izbacila iz građevinske zone i odlučila da se tu neće moći graditi. Cijene imanja su pale, kralj je kupio još zemljišta, a onda je općina odlučila da se naknadno kupljena zemlja uključi u građevinsku zonu. Prodavatelji su smatrali da su na skandalozan način prevareni, ali stvar je bila gotova, tvrdi Bartoš u tekstovima.

Na tom Dedinju je princ Charles tijekom dvodnevnog posjeta Srbiji, ispunjenog nizom događaja, posjetio svog dalekog rođaka i popio čaj s Karađorđevićem i njegovom suprugom Katherine.

NOVINARIMA JE NAJAVLJENO da će Karađorđević dati izjavu – očekivalo se da će biti vezana za spor oko neplaćanja računa za struju – ali se od toga u posljednjem trenutku odustalo. Razlog tome vjerojatno je to što je Vučić nekoliko sati kasnije pozvao Karađorđevića na večeru koju je srpski premijer organizirao za princa Charlesa. Možda se Vučić sjetio kako je i sam svojevremeno imao probleme s plaćanjem računa, na što je skrenula pozornost i opozijska Demokratska stranka Srbije (DSS).

U toj stranci su izjavili da je Vučić, zbog načina na koji se obratio Karađorđeviću, pokazao da je neodgojen i bahat te da je Karađorđević samo korisnik imovine koju su njegovoj obitelji oduzeli komunisti, dok je Vučić stan dobio od države kao 27-godišnjak i ministar Miloševićeve vlade. “Rječnikom samog Vučića podsjećamo njega i građane Srbije: Ti, genije, nisi pet godina plaćao račune Infostana, od 1999. do 2004., za stan koji su platili građani Srbije, a čija je vrijednost oko 250.000 eura. Vrijeme je i da građani Srbije kažu da im je dosta tog primitivizma, demagogije, laži, bahatosti, pljačke, da im o brizi za siromašne priča onaj kome su ti isti siromašni kupili stan i na čiji teret živi čitav svoj život”, poručili su iz DSS.

Svojevremeno se pokazalo da Vučić, dok je bio ministar, član parlamenta i generalni sekretar Srpske radikalne stranke Vojislava Šešelja, nije plaćao račune za grijanje, vodu i komunalije više od pet godina – od svibnja 1999. do kolovoza 2004. Cijeli dug od 2400 eura platio je dan prije nego što se kandidirao za gradonačelnika Beograda (poražen je na tim izborima). Iste godine Vučiću je oduzet kućni telefonski broj jer 15 mjeseci nije plaćao račun pa se dug popeo na 2100 eura. U kompaniji Telekom tada je rečeno: “Ponekad se dogodi da tvrtka ili osoba imaju ogroman dug, ali s većinom postignemo dogovor. Vučić nas na neki način ignorira, pa smo morali primijeniti redovan postupak.” Nema sumnje da je svaka sličnost s aktualnim Karađorđevićevim dugogodišnjim ignoriranjem računa za struju – slučajna.