Objavljeno u Nacionalu br. 472, 2004-11-30

Industrijalac Mate Vekić, talijanski proizvođač tekstila rodom iz Vrgorca, sagradio je u istarskoj Zambratiji obiteljsku vilu i tvorničku halu s najsuvremenijim pogonom za preradu maslina, u kojoj proizvodi ulje od plodova sa svojih dviju istarskih plantaža ukupne površine 110 hektara

Kad je prije sedam godina obećavao da će na kamenom terenu u selu Zambratija nedaleko od Umaga za nekoliko godina niknuti maslinik s desetak tisuća stabala i da će tu sagraditi tvornicu za preradu maslina, malo tko je tada 73-godišnjem Mati Vekiću vjerovao da će se to doista dogoditi. Govorio je već tada da će investicija biti vrijedna desetak milijuna tadašnjih DEM i da će to biti ostvarenje njegova sna nakon gotovo pola stoljeća. Ovih dana Matu Vekića posjetili smo u Zambratiji, u njegovoj obiteljskoj vili, uz koju se na oko 1800 četvornih metara prostire tvornička hala s najsuvremenijom linijom za prešanje maslina i laboratorijem za ispitivanje kvalitete maslinova ulja. Umjesto najavljenih 10 tisuća, na njegovu manjem imanju u Zambratiji i većem u obližnjem Kaligadoru, na parceli ukupne površine 110 hektara, posadio je 29 tisuća maslinovih mladica. U šest inox bačava pohranjeno je oko 6000 litara maslinova ulja od ovogodišnjeg uroda, a cijela investicija narasla je na 10 milijuna eura.

“Ovdje u Zambratiji imam 10 hektara zemljišta i tu sam posadio četiri tisuće maslina, a u Kaligadoru u Dajli imam još sto hektara maslinika, s ukupno 25 tisuća stabala koja smo postupno sadili u posljednjih desetak godina. Budući da je riječ o vrlo velikim površinama, trebalo je najprije pripremiti tlo, utvrditi kvalitetu zemlje i što joj nedostaje da bi stabla davala maksimalan urod. Tek nakon laboratorijskih ispitivanja kvalitete tla počeli smo saditi dvije do tri tisuće mladica na godinu.”

Mate Vekić kupio je zemlju u Zambratiji još potkraj 40-ih kad je to područje bilo dio tzv. Zone B Slobodnog teritorija Trsta. “Tih godina hrvatska vlada poslala me ovamo da poduzmem nešto na razvoju gospodarstva pa sam osnovao trgovačko poduzeće ‘Intercommerce’. Od jednog optanta kupio sam ovu parcelu za mali novac. Sjećam se da se u to vrijeme za tu svotu mogao kupiti jedan Fiatov omanji automobil”, prisjeća se Mate Vekić i nastavlja: “S vremenom sam se i ja preselio u Italiju i počeo se baviti proizvodnjom tekstila, ali sam znao da ću, makar u starosti, ovdje posaditi maslinik.”

U proteklih pedesetak godina Mate Vekić u Italiji je stekao pravo poslovno carstvo. Taj rođeni Vrgorčanin preselio se 1926. s roditeljima u Osijek, kao dvogodišnjak. Nakon II. svjetskog rata zaposlio se u osječkoj tekstilnoj industriji kao komercijalni direktor, ali uskoro je napustila Jugoslaviju. Zaposlio se u talijanskom tekstilnom gigantu Marzotta, kao zastupnik za istočnoeuropsko tržište, a s vremenom i sam je postao tvorničar, izgradivši prvu vlastitu tvornicu tekstila najprije u Trevisu, a uskoro još jednu u Toscani, pa u Pordenoneu i Udinama. Ova posljednja srušena je u jakom potresu prije dvadesetak godina, no obogatio se, kaže, izvozeći tekstil u Poljsku, Mađarsku, Bugarsku, SSSR i Rumunjsku.

U Opicini kraj Trsta izgradio je vilu s okućnicom od 11 tisuća četvornih metara u kojoj provodi najveći dio godine, a u najužem središtu Trsta otvorio je ured u kojem je sjedište njegova holdinga “Immobiliare Finanziaria Caerano”. Preko njega obavlja financijske transakcije u švicarskim i njemačkim bankama, a na pitanje od koje je banke dobio kredit za izgradnju pogona u Zambratiji, Vekić odgovara: “Ni od jedne. Ja nisam dužnik ni jednoj banci, nego obratno. Primjerice, u svakoj hrvatskoj banci imam deponirana sredstva pa su banke moji dužnici i meni plaćaju kamate. Izgradnju tvornice i sadnju maslinika financirao sam vlastitim novcem.”

Sva stabla uvezena su iz Italije, a odlučio se za tri sorte iz Toskane ? frantoio, leccino i pendolino ? jer se od njih dobiva najviše ulja. Svaku mladicu platio je 11 eura, a ove godine ubrao je oko 23 tone maslina, od kojih je već dobio 6000 litara vrhunskog maslinova ulja. Gotovo pola izvezao je u susjednu Italiju a ostatak distribuira domaćim veletrgovcima. “Prvih godina dijelio sam ulje kako bih buduće kupce upoznao sa svojim proizvodom za koji jamčim da je vrhunske kvalitete. Kvaliteta maslinova ulja mjeri se postotkom kiseline koja se razvija pri fermentaciji ploda nakon branja. Važno je da se ubrane masline u što kraćem roku prešaju. Kao što piše na etiketi naše boce, plodovi na mojem imanju beru se rukom, a prerađuju u 60 minuta, što smanjuje postotak kiseline na samo 0,1 posto.”

U masliniku oko kuće uveo je najsuvremeniji sustav navodnjavanja zahvaljujući izvoru vode koji je pronašao ispod parcele. Izvorska voda s 30 metara dubine puni cisternu postavljenu na najvišoj točki zemljišta, odakle se voda prirodnim padom vraća u maslinik u kojem svako od četiri tisuće stabala ima svoju kapaljku kroz koju se zalijeva korijen.

Trenutačno Vekić ima pet stalno zaposlenih, a kad sve masline dosegnu punu zrelost, što očekuje za pet do sedam godina, povećat će i broj radnih mjesta. Proizvodna linija koju je kupio u Italiji vrijedi 200.000 eura i još ne radi punim kapacitetom, pa nakon što je na njoj ovih dana isprešao svoj urod, besplatno preša masline i maslinarima iz susjedstva.

“Ova linija u sat vremena može isprešati 900 kilograma maslina, što znači da bi u jednom danu mogla proizvesti oko tri tisuće litara ulja. Kad i masline zasađene u Kaligadoru stasaju do pune zrelosti, a to bi moglo biti za pet godina, očekujem da ću godišnje proizvoditi oko 50.000 litara ulja. Još nemamo punu proizvodnju pa zato besplatno prešam ulje i maslinarima iz okolnih mjesta. Smiješno je da naplaćujem prešanje jer je najskuplje kad pogon stoji. Imam ovdje stalno zaposlenog čovjeka pa ne vidim razloga zašto ne bih pomogao ljudima”, govori Vekić.

Budući da je sredinom prošlog stoljeća jugoslavensko-talijansku granicu prešao ilegalno, u Hrvatsku se prvi put vratio tek nakon osamostaljenja. U ratu je financijski pomagao domovini. Prije devet godina namjeravao je s 5 milijuna dolara financirati rekonstrukciju starog Masleničkog mosta, uz koji je osim zbog imena bio vezan i zbog svog dalmatinskog podrijetla, no tu je mogućnost, kaže, spriječio Jure Radić, autor novog Masleničkog mosta.

Ime Mate Vekića veže se i uz pokušaj kupnje Slobodne Dalmacije početkom 90-ih. Na pitanje kako je završio spor koji vodi od 1992. s državom Hrvatskom, u čiji je Fond za privatizaciju uplatio oko 3,5 milijuna tadašnjih DEM, čime je na papiru postao vlasnikom 58 posto dionica te izdavačke kuće, Mate Vekić odgovara: “Teško je bilo što poduzeti kad u ekonomiju prste umiješa politika. U to vrijeme, kao što je već svima dobro poznato, Miroslav Kutle postao je vlasnik te kuće zahvaljujući Iviću Pašaliću, a predmet i danas stoji neriješen na Vrhovnom sudu. Vjerovao sam da će se nešto promijeniti za Račanove vlade, ali ni on nije učinio ništa.”

Prve pregovore o vraćanju njegova udjela u ovoj izdavačkoj kući Vekić je pokrenuo u Trstu s tadašnjim potpredsjednikom Vlade Slavkom Linićem. “Početkom 2000. organizirao je u Trstu sastanak s vodećim privrednicima regije Furlanija ? Julijska krajina i na tom skupu govorio o potrebi ulaganja u hrvatsku privredu. Gradonačelnik Trsta i moj dobar prijatelj Ricardo Illy, vlasnik istoimene tvornice kave, pozvao me da sudjelujem na skupu znajući za moj problem sa Slobodnom Dalmacijom. Upoznao me s Linićem i zamolio da mu ispričam svoj slučaj. Sjećam se da se Linić zbunio i obećao mi skori sastanak u Zagrebu. Došao sam u Zagreb, ali na tom sastanku on je odmah počeo pričati da je Slobodna Dalmacija pisala protiv oporbe i da te novine treba uništiti, pa sam shvatio da je svaki daljnji razgovor s njim besmislen.”

Iako se već bio pomirio s tim da je taj novac za njega zauvijek izgubljen, pokušao je kontaktirati i s tadašnjim hrvatskim premijerom Ivicom Račanom, no i ti sastanci bili su, kako kaže Vekić, gubitak vremena: “Prije tri godine nekoliko sam se puta susreo s njim i svaki put je na tim sastancima sjedio i Ninoslav Pavić. Na kraju su se dogovorili da mi u zamjenu za dionice Slobodne Dalmacije ponude vlasništvo nad Vjesnikom, što sam odbio. Rekao sam im da kao Dalmatinac nemam interesa kupovati bilo koje novine, nego samo Slobodnu Dalmaciju. No očito je da to nisu bili spremni učiniti, a sad mi je jasno i zašto. Ne vjerujem da će mi se novac vratiti, a i da se vrati u iznosu koji sam uplatio, to me ne bi zadovoljilo, jer da sam milijun i pol eura 14 godina ulagao u bilo koji drugi posao, danas bih ih oplodio barem desetak puta.”