Jurica Pušenjak, student slikarskog odsjeka četvrte godine prediplomskog studija Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, za 2020. godinu priprema izložbu pod nazivom “Heroji” na kojoj će biti prikazana 1322 portreta narodnih heroja Jugoslavije, partizanskih boraca, komandira, komandanata i komesara koji su se istaknuli svojim junaštvom i požrtvovnošću u Narodonooslobodilačkom ratu i bili odlikovani Ordenom narodnog heroja.

Portreti će biti postavljeni u pravilnoj mreži s razmakom od dva centimetra između svakog portreta, na površini 5,5 puta 3,6 m, tvoreći monument, odnosno glavnu okosnicu postava. Prema riječima autora u tekstu prijavnice na natječaj Galerije Studentskog centra u Zagrebu, “rad ‘Heroji’ unutar 1322 slike otvara veliko polje eksperimenta figurativnog portretnog prikaza i ostvaruje se kroz progresivno/hiperprogresivno. Osim toga, kritički se osvrće na komemorativne prakse, odnosno kulturu sjećanja koja danas postaje ključna u povijesnim interpretacijama”.

Drugi dio prijavljene izložbe činile bi četiri slike iz ciklusa “Sedam ofenziva” – “Esesovac”, “Partizan”, “Ruševina” i “Neretva” – zamišljene da prate postav izložbe na bočnim zidovima. Kao stav umjetnika u obrazloženju izložbe navedeno je: “Izraz u mediju slikarstva za mene predstavlja borbu ravnopravnu s onom koju su partizani vodili da oslobode okupirani teritorij: partizani kao zajednica antifašista i slobodoljubivih ljudi  koji su pružili otpor daleko nadmoćnijoj nacističkoj vojsci. U ovoj identifikaciji, slikajući partizane, oslobađam teritorij okupiran predodžbama stvorenim od raznih utjecaja, zagovaram ono što je primarno sadržano u slikarstvu, a posjeduje moć i postaje entitet za sebe.”

Jurica Pušenjak rođen je u Zagrebu 1996. godine, završio je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna, a zatim od prve prošao prijemni ispit na Likovnoj akademiji. Do sada iza sebe ima nekoliko grupnih izložbi – na Artu Zagreb, u Tehničkom muzeju Nikole Tesle, izložbu “Pasionska baština” u Galeriji Šira, zatim “Zagrebački studenti likovne akademije za zakladu fra Slavko Barbarić” u Galeriji Crta u KIC-u Maksimir te “Plati i nosi” u Galeriji Bačva HDLU-a. Dobitnik je Rektorove nagrade Sveučilišta u Zagrebu 2016/2017. za veliki timski znanstveni i umjetnički rad, operu L. Janačeka “Lukava mala lisica”, a u istoj godini dobio je i nagradu Akademije, odnosno Pohvalnicu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu za uspješan rad tijekom akademske godine, koja mu je dodijeljena i za akademsku godinu 2017/18.

Iako se tema izložbe “Heroji” čini zanimljiva sama po sebi, a i zamišljena je da se arhitektonski uklopi u prostor galerije SC-a, mladi umjetnik odbijen je bez ikakva obrazloženja. Odnosno, nije dobio nikakav odgovor nakon što je u roku i prema svim propisima prijavio izložbu i obvezao se da će sve slike dovršiti do 2020. godine. “Provjerio sam dvadesetak puta, u strahu da mi je promaknuo neki mail, ali odgovora nema”, rekao je na početku razgovora za tjednik Nacional Jurica Pušenjak.

‘Izraz u slikarstvu za mene je borba ravnopravna s onom koju su partizani vodili da oslobode okupirani teritorij: kao antifašisti koji su pružili otpor nacističkoj vojsci’

Budući da je njegov dosadašnji rad prepoznat i među strukom i profesorima Akademije likovnih umjetnosti, ne čudi razočaranost Jurice Pušenjaka odsustvom bilo kakve reakcije galerije koja bi trebala poticati upravo studentske izložbe. “Osim mog društvenog angažmana, ova izložba koja se sastoji od 1322 portreta narodnih heroja mogla bi se shvatiti ne samo kao spomenik NOB-u u kojem se preispituju komemorativne vrijednosti, već i kao obračun s onom radikalnom strujom koja je sklona relativiziranju povijesnih činjenica koje govore o antifašizmu i partizanima u Drugom svjetskom ratu”, uvjeren je autor.

Objasnio je i kako je, tako mlad, uopće došao na ideju o stvaranju jednog takvog monumentalnog djela s temom iz Drugog svjetskog rata: “Na ideju sam došao vrlo intuitivno. Već na trećoj godini odlučio sam da ću slikati partizane, a to je u tom trenutku očito bilo nužno. Mnogi nisu ni svjesni koliko smo svakodnevno bombardirani revizionističkim prikazima povijesti, iritiralo me ono što slušam i gledam u medijima, osobito na HTV-u, i odlučio sam se tome na neki način suprotstaviti. Osim toga, upoznao sam povjesničara Ivu Goldsteina. On mi je tada rekao da uopće nije čudno da tako nešto danas netko radi, jer je to zapravo kontekst vremena. To je moja pobuna!”

Imena svih tih ljudi koje portretira, kao i njihove fotografije, pronašao je u Zborniku heroja NOB-a u kojem su sakupljeni podaci o narodnim herojima s područja cijele Jugoslavije. Istaknuo je da do sada nije bio u kontaktu sa Savezom antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, već je do podataka dolazio sam. Kako je knjiga izdana 1980., a ordeni narodnog heroja dijelili su se sve do kraja tog desetljeća, postoje i oni koji u njoj nisu objavljeni. Heroje koji nisu u knjizi i čijih fotografija nema, Pušenjak imaginira:

“To je zapravo jedan spoj dokumentarizma i mašte. Ispod svake slike u knjizi i piše tko su oni bili, a iako se radi o ogromnom broju lica, pročitao sam, naravno, i njihove biografije.”

Teško mu je odrediti prosječnu dob ljudi koje slika, ali mahom su to mlada lica, dok je jedan veliki dio njih poginuo tijekom Drugog svjetskog rata. Mnogi su mlađi od samog umjetnika danas, kojeg fascinira ta generacijska odlučnost u jednom mračnom vremenu, kao i suluda hrabrost u borbi za slobodu.

Što se tiče same tehnike slikanja, Pušenjak je rekao da mu s likovnog gledišta taj rad otvara jedno ogromno polje figurativnog prikaza. Riječ je o fragmentiranom platnu – portreti su rađeni u tehnici ulja 10×10 cm i onda kaširani na media panu, zamišljeni da tvore jednu veliku monumentalnu cjelinu, duljine preko šest metara na jednom zidu. Priznaje da ga je upravo prostor Studentskog centra, koji je posjećivao godinama, inspirirao za takav postav i da je njegov koncept “sight specific”. Naravno, ne odbacuje mogućnost da izložba bude postavljena negdje drugdje, a potajno se nada Laubi. Kao treću opciju, koja bi bila idealna, vidi i mogućnost da njegov rad kao hommage antifašizmu u Drugom svjetskom ratu ostane negdje kao trajni postav, kada bi se našla institucija koja bi ga otkupila.

Kada ga se pita u koji pravac bi smjestio svoje slikarstvo, Pušenjak nema jednostavan odgovor: “Teško mi je tako se identificirati, ali sigurno je da su na mene mnogo utjecali njemački Novi divljaci, jedna grupacija neoekspresionista. Poanta ovog rada je zapravo hiper-progres, jer mi je sve dopušteno u likovnom smislu, što mi je osobno važno.”

Naime, za razliku od apstrakcije, koja je pedesetih godina prošlog stoljeća bila pobuna protiv dotadašnjeg dominirajućeg “soc-realizma” kao državne umjetnosti, prema njegovim riječima sada je to figuracija:

“Figuracija se danas vratila i moglo bi se reći da je za moju generaciju apstrakcija mrtva. Prvo je bio val novog realizma, a sada jača struja slobodne figuracije.”

Što se tiče stava generacije, Pušenjak je rekao da njegovi kolege na sve gledaju s odobravanjem, kao na veliki i ambiciozni projekt. Sveukupno će na njemu raditi gotovo dvije godine, a dosad je završio oko 450 portreta. Radi na njima svakodnevno, što znači da cijelo ovo ljeto provodi u ateljeu na Akademiji, a kada mu malo popusti koncentracija i umori se od portretiranja, paralelno slika i akcijske slike borbi na Sutjeski i Neretvi. Dodao je kako još nije imenovao taj ciklus, ali radno bi se mogao zvati “Sedam ofenziva”.

“Zamislite da se u Beogradu, na primjer, organizira izložba pod nazivom ‘Srbija prikazuje bitku na Neretvi’. Bila bi to tako moćna poruka! Općenito, bila je to fascinantna operacija, to rušenje mosta, pa reakcija njemačkih generala koji se nisu mogli načuditi takvoj Titovoj naredbi… Bili su potpuno zbunjeni i pitali su se zašto on to radi. Priznajem, gledao sam puno partizanskih filmova i bili su mi velika inspiracija”, otkrio je Pušenjak.

Sretan je zbog činjenice da za taj svoj pothvat ima i podršku Akademije i svojih profesora, osobito Zoltana Novaka, u čijoj je klasi:

“Rekao mi je – to je jak koncept, radiš to dobro, nemam ti što puno docirati, osim što moraš puno raditi.”

‘Mnogi nisu ni svjesni koliko smo bombardirani revizionističkim prikazima povijesti, iritiralo me ono što slušam i gledam u medijima i odlučio sam se tome suprotstaviti’

U pohvalu Akademiji ide i činjenica da se tamo i danas prvo inzistira na zanatu:

“Mi učimo vrlo konkretno, zanatski, zapravo klasično – akt, portret, figuraciju. To se radi prve dvije godine i taj sistem je stvarno super, jer se na mnogim umjetničkim školama u Europi tako više ne studira. Tamo masovno niču Akademije vizualnih umjetnosti, a mi i dalje njegujemo likovnu umjetnost. A nakon toga možemo krenuti u vlastita traženja. Ako se izgubimo, uvijek imamo neku bazu kojoj se možemo vratiti.”

Osobito ga motivira činjenica da je nakon Domovinskog rata uništen ogroman broj spomenika antifašizmu, od kojih su neki bili vrhunska umjetnička djela. Kao pripadnik generacije rođene polovicom devedesetih priznaje da o tom dijelu povijesti nije mogao mnogo naučiti u školi, jer kako se koja vlast mijenjala, tako su se mijenjali i udžbenici. Zato ga i ne čudi što se na zidovima zagrebačkih škola danas mogu vidjeti svastike, ustaško U ili ustaški pozdrav “Za dom spremni!”. No, Akademija likovnih umjetnosti često organizira kolegije na kojima se govori upravo o tim spomenicima, organiziran je i kabinet slikarskog odsjeka na koji se dovode i arhitekti, i povjesničari umjetnosti i povjesničari, tako da su ta djela i ta problematika poznate studentima. On smatra:

” Umjetnici su senzibilniji, oni su  uvijek bili avangarda i čini mi se da među likovnjacima mlađe generacije ideoloških podjela u tom smislu nema. Umjetnost je slobodna i  u svojoj suštini ne može podržavati totalitarne režime, a osobito ne fašizam.”

Iako se do sada nije imao prilike povezati s mladim kolegama iz regije, kaže da se dosta druži s Berlincima. Naime – Berlin je danas postao europska kulturna prijestolnica, u kojem vlada potpuno drugačiji sustav vrijednosti.  Važno mu je i da je ovaj projekt generacijski jedinstven, jer nije čuo da se itko dosjetio raditi neku formu sa sličnom tematikom.

Upitan je li zbog ideje slikanja portreta partizana i narodnih heroja doživio neke uvrede, Pušenjak odgovara kako nije bilo neugodnosti, ali priznaje da je bilo i nekih oštrih reakcija:

” Pojedinci iz struke, koji se bave galeristikom, dobronamjerno su me  upozoravali da ta tema može biti rizična i da sam se našao na skliskom terenu. Neki ljudi u mom okruženju su se čak i šokirali, a ja ovo odbijanje, odnosno – izostanak reakcije iz Galerije SC-a i vidim kao odraz društvene klime.”

Po njegovom mišljenju, bilo bi  idealno da izložba bude otvorena na  Dan pobjede nad fašizmom, 9. svibnja 2020, odnosno – na  Dan oslobođenja Grada Zagreba 8. svibnja sljedeće godine, budući da se ovaj potonji gotovo potpuno ignorira posljednja dva i pol desetljeća. Ukoliko bi se netko ozbiljno zainteresirao i osigurao prostor za  njegovu izložbu, obećava da bi se jako potrudio da svi portreti i popratne slike ofenziva do tada budu u potpunosti završene.