Objavljeno u Nacionalu br. 847, 2012-02-07

Strukturu i iznos nenaplaćenih dugovanja Porezna uprava proglasila je tajnom jer bi se pokazalo koliko je država nesposobna i selektivna u naplati poreza

Postoji jedan problem u Hrvatskoj o kojem ni jedna stranka nije raspravljala u predizbornoj kampanji. Svaki ministar financija dosad je taj podatak skrivao kao zmija noge, pozivajući se na poreznu tajnu. Radi se o iznosu koji državnom proračunu duguju sve tvrtke i građani i koji pokazuje koliko je država uspješna u provođenju jedne od svojih osnovnih zadaća – prikupljanju poreza. A iznos koji država nije prikupila je zaista šokantan – 46 milijardi kuna. Dovoljan je za izgradnju 23 Pelješka mosta, dvije godine plaća za državne službenike i odgovara prihodu Agrokora Ivice Todorića u dvije godine. Zagrebačkom holdingu s 13 tisuća zaposlenih treba 10 godina poslovanja da bi ga ostvario. Stručnjaci s kojima smo razgovarali slažu se da je naplata dugova gorući problem kojim se nitko godinama ne bavi, te da je nužno napraviti i sustavnu analizu tog duga i povećati učinkovitost njegove naplate. Da je država redovno naplaćivala svoje dugove, uz ovu potrošnju, ne bi bilo potrebe za bolnim rezovima.

Razlog zašto nikad nije objavljena struktura i iznos tih dugova je veoma jednostavan – pokazalo bi se da je država neučinkovita i selektivna u prikupljanju poreza, a to ni jedan ministar ne želi čuti za sebe. Tako se i sada reže proračun za 4,6 milijardi kuna, što je tek desetina iznosa koji se mogao prikupiti, te se povećava PDV koji bi trebao donijeti nove tri milijarde kuna u proračun. O modelima naplate ovih dugovanja još se ne raspravlja, a ministar Slavko Linić zasad je najavio tek mjere kojima bi ubuduće prikupljanje poreza bilo učinkovitije, poput prebacivanja na banke uplate doprinosa ili uvođenja fiskalnih blagajni.

Prošlog tjedna učinjen je iskorak, naime, država je od posrnulog građevinskog diva Industrogradnje preuzela neboder u Zagrebu zbog duga od 108 milijuna kuna. Ovaj iznos od 46 milijardi kuna koji za poreze i doprinose duguju građani, obrti i tvrtke, ne treba miješati s 41 milijardom koja je službeni podatak za sva dugovanja samo tvrtki i obrta – i međusobno i prema državi.

Dosadašnje analize koje su stručnjaci pokušali prikupiti bez pomoći Ministarstva financija i stvarnih podataka redovno su pokazivale barem dvostruko manje iznose dugovanja. Podatak od 46 milijardi kuna nakupljenog duga na kraju prošle godine proslijedio nam je Goran Marić, bivši HDZ-ov predsjednik saborskog odbora za financije i proračun. Kaže da posjeduje autentičan dokument do kojeg je iz Ministarstva financija došao vrlo teško iako je zadnjih osam godina njegova stranka bila na vlasti. Ni on ni itko drugi nije uspio dobiti strukturu tog duga – koliko se duguje za trošarine, koliko za doprinose, koliko za koji porez, a kamoli koji su to poduzetnici dužni. Ako im se ne može otkriti ime, onda bi se barem moglo analizirati dugovanja prema veličini. A takva bi analiza trebala biti osnova ako se dug želi naplatiti. Marić kaže da je zbog toga bio i protiv HDZ-ova povećanja PDV-a za jedan posto, a i sada je protiv SDP-ova povećanja za dva posto i općenito je protiv uvođenja novih poreza dok se dug prema državi ignorira.

Iznos od 46 milijardi je samo onaj koji je država utvrdila, a procjenjuje se da godišnje izbjegavanje plaćanja poreza iznosi još dodatnih 20-ak milijardi kuna koje država nije ni uspjela evidentirati, te još nepoznati nenaplaćeni iznos koncesija. Kako je prošlog tjedna Mirando Mrsić, ministar rada i mirovinskog sustava, otkrio da se za doprinose duguje 17 milijardi kuna, jasno je da su građani, tvrtke i obrti za razne poreze ostali dužni 29 milijardi kuna.
“Opet će se više oporezovati i nezaposleni kroz PDV, dok su se neki obogatili zbog neplaćanja poreza i evaziju. Porezna uprava veoma lako bi mogla utvrditi tko su direktori i vlasnici tvrtki koje nisu plaćale porez i usporediti to s njihovom privatnom imovinom”, kaže Marić. Poručuje i da se moraju zabraniti otvaranja poduzeća i direktorske funkcije za one koji prethodno nisu platili porez, te da se trebaju produžiti rokovi zastare koja je sada od tri do šest godina. “Porezni sustav mora biti pravedan, a postao je paradigma nepravde, kao paukova mreža u kojoj se uvijek uhvate najsitniji insekti”, zaključuje Marić. Daljnja analiza podataka pokazuje da je dug prema državi eskalirao za HDZ-ove vladavine od 2003., a kriza ga je samo produbila.

Prije krize, od 2000. do 2008. godine, država je propuštala naplatiti 3,1 milijardu kuna godišnje, a u tri godine krize 4,6 milijardi prosječno godišnje. Marić je izračunao – svaki postotni rast BDP-a stajao je 800 milijuna nenaplaćenih poreza, a svaki postotni pad – nevjerojatnih 1,8 milijardi kuna!
Italija, ali i susjedna Srbija su u jeku krize i neplaćanja odlučile objaviti imena poreznih dužnika, a zadnji podaci iz Srbije pokazuju da je naplata u siječnju zbog toga bila 10 posto viša od planirane. Kod nas se to smatra poreznom tajnom. Na naš upit o strukturi i iznosu dugova prema državi, iz Ministarstva financija do zaključenja broja nismo dobili odgovor, ali izgleda da se nešto počinje mijenjati. Iz ministarstva koje vodi SDP-ov Slavko Linić poručili su da odgovor ne mogu dati samo zbog opsega podataka koje moraju prikupiti, ali da na tome rade i da će javno objaviti podatke. Imena najvećih dužnika, za razliku od Srbije i talijanskih općina, ostat će vjerojatno i dalje zaštićena, ali već i sama objava strukture je velik korak naprijed ako se problem napokon počne rješavati. Porezni savjetnik Hrvoje Zgombić iz tvrtke Zgombić i partneri vjeruje da su podaci o nakupljenom dugu točni, ali upozorava i na to da je vjerojatno velik dio zastario. Zgombić navodi tri glavna razloga neučinkovitosti države i nagomilanog duga: nedostatak političke volje, nemar i neznanje. “Mora se napraviti i objaviti struktura duga i onda osmisliti učinkovit model naplate u suradnji sa stručnjacima. Nevjerojatno je da se godinama tim problemom nitko ne bavi. Cijenu nenaplaćenih poreza i doprinosa od tri do četiri milijarde kuna godišnje plaćamo svi mi”, poručuje ovaj ugledni porezni stručnjak.
I Zgombić predlaže da se za dug kod tvrtki odgovara i osobnom imovinom direktora i vlasnika, a ne samo imovinom poduzeća. Kada bi se tim osobama dao rok do kojeg trebaju podmiriti dug, a nakon toga započelo s pljenidbom njihove osobne imovine, porezi bi se vrlo brzo počeli bolje naplaćivati.

Već je poznato da u Hrvatskoj onaj tko nakupi dug, vrlo lako otvori novu tvrtku, na nju prebaci imovinu i dalje posluje, uništavajući i radnike i dobavljače.
Osim toga, od izvora iz Porezne uprave dobili smo još jedan nevjerojatan podatak. Kad se netko kazneno osudi za zlouporabu položaja, odnosno utaju poreza, redovito dobiva uvjetnu kaznu pod uvjetom da podmiri dugovanje. “Ali nitko više ne vodi evidenciju je li taj dug i plaćen”, kaže naš izvor. Prekršaji utvrđeni na sudu su, s druge strane, evidentirani. Nekoordiniranost Državnog odvjetništva, Porezne uprave, Ministarstva pravosuđa i financija tako dovodi do nenaplate čak i u sudski utvrđenoj obvezi naplate poreza.

“U Hrvatskoj je i javna tajna da se neke tvrtke zaobilaze u naplati duga, a taj selektivni pristup je podloga za korupciju”, kaže Ivica Grčar, novinar tjednika Lider, koji jedini u Hrvatskoj već godinama sustavno piše o svim apsurdima Porezne uprave. Brojna uhićenja poreznika i carinika u protekle dvije godine pokazuju da je u pravu, ali unatoč tome, dug prema državi i dalje raste.

“Da postoji pandan Guinnessove knjige rekorda, ali za glupost, Hrvatska bi sigurno bila u njoj”, sarkastičan je Grčar. Objašnjava da je još za vrijeme vlade Ivice Račana donesen Zakon o naplati nenaplaćenih dospjelih potraživanja, dakle donesen je zakon da ćemo provoditi zakon. Alternativa bi bila samo da smo na vrijeme provodili postojeći, da smo sve poduzetnike i građane tretirali jednako, iz sustava micali one koji ne plaćaju poreze i pokretali stečajeve. “No onda je bivši ravnatelj Porezne uprave jednom rekao da oni nemaju novca za pokretanje stečajeva neplatiša. Tako je i Ina svojevremeno dugovala državi dvije milijarde kuna i ništa se nije dogodilo, dok je Porezna istovremeno slala opomene malima za sitna neplaćanja. Svaka uređena porezna uprava ima odjel koji se bavi velikim tvrtkama, ali naš nije za to kvalificiran”, dodaje Grčar.

I on i Goran Marić posebno ističu problem da ne postoji ni kvalificirano osoblje ni politička volja da se, primjerice, uđe u porezne bilance banaka. Banke plaćaju porez na ono što same izračunaju. Grčar navodi i da onaj tko može porezno kontrolirati bilo koju veliku banku, sigurno neće sjediti u Poreznoj upravi, nego će ga banke zaposliti za pet puta veću plaću. Negativna selekcija u Poreznoj upravi tako dodatno produbljuje neplaćanje poreza. Poseban problem je što nema nikakve učinkovite, javne kontrole Porezne uprave, što je, prema Grčarevu mišljenju, nužno uvesti.

Nacionalu se javio čitatelj koji bi htio plaćati porez, ali je u tome spriječen. Podaci ovog radnika poznati su redakciji, a svoj problem opisao je u ime stotina osoba koje rade na stranim naftnim platformama. Ukratko, ti radnici bi trebali platiti porez u Hrvatskoj iako nemaju regulirano zdravstveno i socijalno osiguranje. Dok se to ne promjeni, ne žele platiti porez. “Kad sam radio u Južnoj Koreji, donio sam formulare koji dokazuju da je tvrtka platila 15 posto poreza u Koreji, a ja sam htio platiti ostatak od 30 posto. Nisu mogli odgonetnuti što piše na korejskim obrascima pa su tražili formulare na hrvatskom”, piše ovaj čitatelj.

Kad je shvatio da bi mu u Poreznoj upravi ipak, uz već plaćenih 15 posto u Koreji, najradije naplatili porez prema tada aktualnoj stopi od 45 posto, a da za to ne dobiva ništa zauzvrat, nije se više vratio. Sada radi u Rusiji i ima isti problem, samo što tvrtka sada plaća 30 posto Rusiji. Kaže da je još dosta njegovih kolega u istoj situaciji i da su svjesni da bi im poreznici jednom mogli pokucati na vrata, ali porez ipak ne plaćaju zbog takvog birokratskog pristupa i neregulacije prava. Traže da se njihov rad tretira barem slično kao i kod pomoraca, pa bi rado plaćali porez i time pomogli i Hrvatskoj i sebi.