Veliku pažnju domaće javnosti izazvala je stoljeće stara, kožom uvezena knjiga autografa svjetskog putnika i globtrotera Josipa Franje Joea Mikulca koju je potkraj prošle godine od obitelji otkupio Hrvatski povijesni muzej (HPM). Ovo donedavno posve nepoznato ime nosi čovjek iz Krušljeva Sela pored Oroslavja koji je krenuvši na put 1901. godine dvaput obišao svijet; pješice i raznim prijevoznim sredstvima. Sin siromašnog zagorskog seljaka život je proveo putujući, posjetio je sve kontinente osim Antarktike, a na tim putovanjima sa sobom je, na kolicima ili na ramenu, nosio preko 25 kilograma tešku knjigu u koju su mu se osobno potpisala najznačajnija imena danas upisana u svjetsku povijest. Već prvu knjigu ispunio je do zadnjeg lista tisućama potpisa značajnih ljudi, u knjizi su bili potpisi američkih predsjednika T. Roosevelta, W.H. Tafta, W. Wilsona, W.G. Hardinga i C. Coolidgea, ali i običnih ljudi koje je susretao na svom putu. Nakon toga na put je sa sobom nosio drugu, po formatu sličnu knjigu, koja je ostala ispunjena do pola, jer Mikulca je u Genovi 1933., i dalje na putu, zatekla smrt od tuberkuloze. Ovu drugu knjigu iz Genove je zajednički, nakon smrti njezina autora, zbog njezine visoke vrijednosti otkupilo sedam obitelji, Mikulčevih nasljednika, koji su knjigu akvizicijom predali HPM-u. No prva, do kraja ispunjena knjiga, još uvijek se nalazi na aukciji u SAD-u gdje se prodaje za vrtoglavih 250.000 dolara.

Nacional je posjetio Hrvatski povijesni muzej gdje smo imali priliku prelistati drugu Mikulčevu knjigu uz ravnateljicu muzeja Mateu Brstilo Rešetar, ali smo razgovarali i s domaćim poznavateljem putnika, istraživača i putopisaca, (puto)piscem Jurjom Bubalom, u čijoj se knjizi, koja bi trebala biti objavljena na proljeće, Mikulec nalazi među ostalim velikim hrvatskim imenima iz ove kategorije.

Matea Brstilo Rešetar, ravnateljica Hrvatskog povijesnog muzeja, u čijem će stalnom postavu vrlo brzo biti i knjiga autografa Josipa Mikulca. FOTO: Stipe Majić

U knjizi koja je odnedavno u posjedu HPM-a nalaze se i dijelovi Mikulčeva putovanja iz rodnog mjesta Krušljeva Sela koje je posjetio nakon obilaska svijeta, putujući preko Zagreba i brojnih mjesta u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i drugim zemljama, sve do Istanbula. Ova knjiga nosi vrijedno svjedočanstvo datirano u 1926. godinu kojim mještani Krušljeva Sela potvrđuju kako je na put oko svijeta Josip Mikulec krenuo prije 25 godina:

„Občinski zastupnik i Seoski Starešina i svi ostali seljaci njegovog rodnog sela, Krušljeva Sela svjedoče da je Josip Mikulec odišao god. 1901. da obidje Kuglu Zemaljsku. To je muktrpno putovanje učinio i sretno se povratio nakon 25 god. to jest 1926. tomu od srca čestitamo i podpisujemo svoja imena u ovu Zlatnu Knjigu.“

Nakon toga upisa lijepim krasopisom slijede potpisi suseljana koji su Josipa ispratili na daljnje putovanje prema Zapadu.

„Ovu Mikulčevu knjigu doveli smo kući, a cilj nam je kući dovesti i drugu njegovu knjigu. Sagledavajući filatelistiku, autografe, naljepnice, crteže, fotografije, potpise i žigove koji danas više nisu sačuvani, možemo reći da se radi o iznimno vrijednoj knjizi čiji sadržaj treba najprije digitalizirati, a potom i detaljno istražiti. Ona nije samo vrijedan putopis i rukopis, ona je puno više, prepoznali smo potencijal ove knjige koja će biti dio našeg budućeg stalnog postava. Ovo nije samo priča o mladom, hrabrom pustolovu, Hrvatu koji je u svoje vrijeme bio poznat u svjetskom tisku, no široj domaćoj javnosti on je i danas nepoznat kao mladić koji je otišao iz rodnog sela i proputovao cijeli svijet. Pritom je sakupio potpise hrvatskih iseljenika diljem svijeta koji su bili i značajna gospodarska snaga okupljena oko zavičajnih društava“, izjavila je ravnateljica Hrvatskog povijesnog muzeja Matea Brstilo Rešetar.

Nakon što HPM digitalizira cijeli sadržaj, knjigu će se moći digitalno prolistati na stranicama muzeja, a riječ je 1244 stranice ispunjene potpisima, porukama, pečatima, poštanskim markama, crtežima i drugom građom, poručuje ravnateljica. Obitelj je željela knjigu ponuditi javnosti te ju je zaštitila u Gradskom zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode, nakon čega je proces do dolaska knjige u muzej trajao četiri godine.

S privatnim kolekcionarom, vlasnikom prve Mikulčeve knjige, koja se trenutno prodaje za 250.000 dolara, u kontaktu je glazbenik i promotor Hrvatske Nenad Bach, koji je pomogao i pri akviziciji druge knjige za HPM.

„Priča je dobila sretan epilog, da nije završila u rukama privatnog kolekcionara u inozemstvu“, ističe ravnateljica Matea Brstilo Rešetar, kustosica sfragistike, povjesničarka i povjesničarska umjetnosti.

Matea Brstilo Rešetar podsjeća kako je Matica hrvatska na početku putovanja s Mikulcem ugovorila isplatiti mu 50.000 kruna da napiše putopis, no navodno se ugovor nije uspio ispoštovati.

Josip Mikulec, fotografija i potpis iz davne 1924. godine. FOTO: Stipe Majić

Svjestan je potencijala naslijeđa Josipa Mikuleca i gradonačelnik Oroslavja Viktor Šimunić koji je u fazi izrade projekta šetnice posvećene ovom svjetskom putniku u Oroslavju, koje ima potencijal postati zanimljiv za turiste i današnje, moderne putnike koji poznaju svoje velike prethodnike.

Dobar poznavatelj hrvatskih istraživača i svjetskih putnika Juraj Bubalo, i sam putopisac koji je prošao svijeta, danas urednik putopisnih djela nekih naših starih putopisaca, o Mikulcu je izjavio: „U Josipu Mikulcu imamo čovjeka koji je obišao svijet, upoznao na desetke tisuća ljudi koji su mu se potpisali u knjigu, a od kojih su mnogi ušli u svjetsku povijest i po njima se nazivaju ulice po čitavom svijetu. Šetajući upravo Zagrebom, Radićevom ulicom preko Tesline s Meštrovićevim spomenikom pa na Rooseveltov trg, shvatio sam da su mu se svi ti velikani, glavom i bradom pred njim, potpisali, i često napisali nešto što danas svjedoči o tom vremenu daleko životnije nego što nam akademska povijest može reći. O izvanrednom pothvatu svjedoče dvije goleme sačuvane knjige autografa Josipa Mikulca, čovjeka koji, iz jednog drugog kuta gledano, nije ništa korisno radio u životu nego je samo hodao i putovao, ali je, s druge strane, stekao nemjerljivo i neusporedivo iskustvo i doživljaj svijeta, naučio jezike i komunicirao s ljudima koje i kakve obični ljudi ne mogu ni zamisliti, pa čak ni danas uz sve dostupne vizualne medije.“

Ispisujući biografije Hrvata svjetskih putnika u knjizi pod radnim (pod)naslovom ‘’Putnici i istraživači u hrvatskoj kulturi od 13. do 20. stoljeća’’, Bubalo je posebnu pažnju obratio motivima i razlozima koji su ih nagnali na putovanja u okviru društvenih okolnosti njihova vremena, jer karakter putnika i putovanja se – kako kaže – mijenjao kroz povijest.

Poštanske marke, potpisi, pečati, žigovi i crteži nalaze se u knjizi s više od 1200 stranica. FOTO: Stipe Majić

„Putovalo se iz različitih pobuda i potreba, kako u koje vrijeme: imali smo trgovce, vojnike, hodočasnike, zatim misionare i znanstvenike, pa pomorce i istraživače, napokon i globtrotere, svjetske putnike i putopisce. Neki su poznati, neki malo manje, drugi su zaboravljeni, treći nedovoljno obrađeni ili poznati samo stručnjacima u okviru užih znanstvenih disciplina u kojima su ostavili značajan trag”, kaže Bubalo.

Sve njih Bubalo ih je u svojoj knjizi sabrao, predstavio detaljnim biografijama, ali i njihovim vlastitim zapisima koji su većinom teže dostupni.

„Prvi put sam naletio na ime Josipa Mikulca, meni tada posve nepoznato, u knjizi ‘Uspomene jednog iseljenika’ dok sam proučavao iseljenička društva u Americi, istražujući pojedinosti o braći Seljan u SAD-u. Autor knjige Stjepan Lojen piše da je na 2. konvenciju Hrvatske bratske zajednice 1929. godine došao omanji mršav čovjek s ogromnom knjigom na ručnim kolicima, koji se predstavio kao Joža Mikulec. Rekao je da je posjetio razne velike ljude koji su mu se već upisali u tu knjigu: kraljevi, prinčevi, državnici, pisci, glumci… Na toj konvenciji HBZ-a osuđeno je ubojstvo Stjepana Radića u beogradskoj skupštini i usvojena je rezolucija protiv šestojanuarske diktature“, dodaje Bubalo.

U Mikulčevoj knjizi koja se danas nalazi u HPM-u možemo pronaći potpis predsjednika HSS-a Stjepana Radića iz 1926. godine, iz vremena kada se Mikulec nakon 25 godina lutanja svijeta vratio u svoju domovinu, ali i potpis tek kasnije ozloglašenog Benita Mussolinija iz 1925. godine, zatim sličica kneginja Zorke, majke njegova Veličanstva Kralja SHS, itd.

„Knjiga ‘Uspomene jednog iseljenika’ objavljena je 1963. u Zagrebu i taj fragment iz nje vjerojatno je jedini spomen Josipa Franje Mikulca u našoj literaturi. Mikulec je ostao nepoznat za hrvatsku kulturu – pa zapravo sve do prije 15 godina. Pokušavajući otkriti nešto više o njemu, a vezano uz svoj rad na istraživanju značajnih i zaslužnih hrvatskih putnika, o kojima mi na proljeće izlazi sljedeća knjiga, otkrio sam da ima i drugih koji se njime zanimaju. Prvi članak o Josipu Mikulcu objavio je američki profesor hrvatskog podrijetla Ante Čuvalo 2009. godine koji je na njega naletio također slučajno. On je proučio članke o njemu u američkim novinama, od kojih su posebno informativna bila četiri poduža članka u New York Timesu. Ispostavilo se da je Mikulec bio u svoje vrijeme svjetska senzacija, osobito u Americi, gdje je o njemu snimljen i kratki nijemi film. Čuvalo tada još nije znao ni gdje se nalazi njegova knjiga, ako je uopće sačuvana, a onda se doznalo da se knjiga autografa nalazi kod nasljednika njegove obitelji. Nakon toga u prošlih je desetak godina objavljeno više članaka o Mikulcu, već kako su informacije o njemu polako izlazile na svjetlo dana. No onda se dogodila važna stvar. Jedna velika Mikulčeva knjiga autografa ili autograma, uz još jednu manju, pojavila se ponovno stotinu godina kasnije oglašena na prodaju u aukcijskoj kući u Philadelphiji, što je prošle godine na proljeće objavljeno u magazinu Smithsonian. Knjiga autografa prodaje se još uvijek za 250.000 dolara“, ističe Bubalo.

Juraj Bubalo, poznavatelj hrvatskih istraživača i svjetskih putnika, također je putnik po svijetu. FOTO: Stipe Majić

„Uz Matu Šimunovića Svjetskog iz Vrgorca, koji je 28 godina poslije Mikulca krenuo u svijet s istom idejom i postao ‘našim najvećim svjetskim putnikom i globtroterom’, ‘vjerojatno najvećim u svijetu’ – kako se pisalo – koji danas ima i svoj putnički festival, dobili smo još jednog šampiona u toj kategoriji – Josipa Franju Mikulca, Jožu ili Joea. Izraz globtroter u Hrvatsku je prije Mikulca već donio Mirko Seljan nakon što je prepješačio put od Petrograda do Pariza i osvojio titulu ‘Champion of the Globetrotter 1898.’“, dodaje.

Bubalo pojašnjava kako je riječ o trendu koji je zavladao Rusijom, Europom i Amerikom, jer konac 19. stoljeća i početak 20. stoljeća bilo je vrijeme intenziviranja raznoraznih utrka, obaranja rekorda u hodanju i slično. Prema broju ljudi koji su tada najavljivali svoje hodačke pothvate, a o čemu su pisale novine, Bubalo ocjenjuje da se radilo o modi, gotovo „modnoj ludosti“.

„Samo je vrlo mali broj ljudi i ostvario ono o čemu su brojne novine izvještavale. Nitko od njih zapravo nije imao pravog pojma o kakvim se udaljenostima radi i koliko je vremena potrebno za tako nešto. I u suvremeno doba postoje takvi ljudi i takve aktivnosti. ‘Svjetsko udruženje trkača’ postavilo je danas standard koliko mora iznositi takvo putovanje pješice – oko 26.000 km – što je točno onoliko koliko je Mikulec ugovorio s Maticom hrvatskom. Ti putnici su gotovo svi slično izgledali, hodali s bedževima ili medaljama na odijelu, s ovješenom zastavom i prodavali razglednice sa svojim likom, na kojoj bi pisalo tko su i kakva im je misija – prijeći toliko i toliko kilometara u određenom vremenu zbog oklade ili ugovora s izdavačkom kućom od koje su dobili ili će dobiti veliki novac. Mnogima je bilo samo do stjecanja popularnosti i besplatnog putovanja, neki su pak bili najobičniji prevaranti, o mnogima je vijest osvanula samo jednom u novinama. Ali takvi nisu bili naši spomenuti putnici. Cijeli taj kontekst u kojem su se odvijala njihova svjetska putovanja kod nas je još neistražen. Slušajući i čitajući o njima običan čovjek dobiva dojam da se radilo o originalnim pothvatima i načinima putovanja, a zapravo se radilo o istim obrascima“, ističe autor Bubalo.

Podsjeća kako i braća Seljan iz Karlovca kreću na „put oko svijeta pješkom“, kako su sami rekli, dospijevaju do Etiopije i tu stjecajem okolnosti, zahvaljujući svojoj snalažljivosti, vojnom iskustvu, kartografskom i spisateljskom umijeću postaju pravi eksploratori. Ali oni su, naglašava, krenuli na put kao globtroteri, s namjerom da obiđu svijet.

„O tome se pisalo i pričalo kod nas, bilo je to takoreći ‘u zraku’ po čitavoj Europi, i to se, možemo pretpostaviti, dojmilo i mladoga Josipa Mikulca iz Krušljeva Sela, iz siromašne zemljoradničke obitelji koja je jedva spajala kraj s krajem. U to vrijeme naš seljak je već u ožujku bio gladan i morao se zadužiti. I Josip Mikulec morao je raditi na nekoj tuđoj farmi odrađujući dugove i onda je odlučio otići u svijet, bez neke škole, kao što su odlazile tisuće njegovih suvremenika. Ali on nije krenuo ‘trbuhom za kruhom’ kao drugi, nego je krenuo putovati svijetom, obići Zemaljsku kuglu. I u tome je uspio čak dva puta“, navodi Bubalo.

Karikatura Josipa Mikulca koja se nalazi u njegovoj vrijednoj knjizi. FOTO: Stipe Majić

Pišući o istaknutim putnicima i istraživačima koji su svojim životima i djelima oplemenili i proslavili svoju zemlju, Bubalu je upalo u oči kako se mi, u prošlosti i sadašnjosti, odnosimo prema njima. „Nije to“, ističe, „samo pitanje njihove dostupnosti i istraženosti koje je svakako na prvom mjestu, nego i pitanje obilježavanja godišnjica, nazivanja ulica, parkova, šetališta njihovim imenima. Hrvatski putnici 20. stoljeća, izuzev Seljana, tako nešto još nisu dobili, iako je bilo ponekih inicijativa na lokalnim razinama. Neka Mikulec bude prvi, zašto ne?“

Doći do prve knjige koja je još uvijek u privatnim rukama, vratiti je u Hrvatsku i zatvoriti krug Mikulčevih putovanja bilo bi vrijedno postignuće za očuvanje hrvatske kulturne baštine, jer nije li obveza nas današnjih sačuvati uspomenu i na naše svjetske putnike?