Predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Tomislav Karamarko odlučio je angažirati se kako bi barem donekle sredio stanje u hrvatskom nogometu. Vodstvu Hrvatskog nogometnog saveza naredio je promjenu već određenog domaćinstva utakmica reprezentacije sa Zagreba na Split, a to je trebao biti početak radikalnog zaokreta u odnosima koji vladaju unutar ovog sporta, duboko zatrovanih centralizacijom, hegemonijom Zdravka Mamića i gotovo otvorenom netrpeljivosti između sjevera i juga države. Ključan poticaj šef HDZ-a dobio je od svojih ogranaka iz Dalmacije, prije svega iz Splita: nakon razgovora s njima shvatio je da će šanse njegove stranke za uspjeh na parlamentarnim izborima biti ozbiljno ugrožene ako na jugu Hrvatske – gdje nogomet doista jest prvoklasna politička tema – prevlada stav da upravo njegov HDZ održava nepravedan odnos snaga u ovom sportu. Bez premoćne pobjede u Dalmaciji ova stranka nema šanse osvojiti vlast u državi.

Ovim potezom Karamarko je plastično dokazao da ima izniman utjecaj na vodeće ljude u hrvatskom nogometu, što je upućenima u zbivanja u tom miljeu jasno već godinama: u Izvršnom odboru Hrvatskog nogometnog saveza čak 11 od 17 ljudi su dužnosnici ili istaknuti članovi te stranke. No u isto vrijeme Karamarko je na sebe preuzeo veliku odgovornost: pitanje mjesta odigravanja utakmica reprezentacije je samo kap u moru problema koje vladaju u ovom sportu, zbog čega se krajem prošle godine na splitskoj rivi dogodio prosvjed na kojem je sudjelovalo tridesetak tisuća građana.

Karamarkova inicijativa je već na početku doživjela ozbiljan udarac, zbog kojeg predsjednik HDZ-a ozbiljno sumnja u lojalnost Davora Šukera i Zdravka Mamića i njihovu stvarnu volju da smanje tenzije u nogometu, odnosno da udovolje njegovim zahtjevima.

Kad je objavljena vijest o kazni UEFA-e, koja je odlučila da će se zbog ustaških poklika publike iduća utakmica hrvatske nogometne reprezentacije odigrati pred praznim tribinama, Šuker i Mamić našli su se u golemim problemima. Manju brigu predstavljao im je gubitak ugleda, novca i sportskih rezultata, a veću velika vjerojatnost da će morati provesti puno vremena objašnjavajući Karamarku kako ništa od toga nisu znali, niti mogli predvidjeti.

Kako je Nacionalu pouzdano potvrđeno iz više izvora, Karamarko je Mamiću i Šukeru, dvojici najutjecajnijih ljudi u hrvatskom nogometu u subotu, 4. travnja naredio da domaćinstvo utakmice protiv Italije prebace iz Zagreba u Split. Zvao ih je telefonom i otvoreno kazao da konačno moraju početi smanjivati tenzije između sjevera i juga Hrvatske, a ovo je trebao biti značajan i znakovit početak. Prema tvrdnjama istog izvora, Karamarko im je obojici gotovo otvoreno dao do znanja da će u suprotnom krenuti u njihovu demontažu “odozdo”, preko desetaka HDZ-ovaca koji već godinama zauzimaju većinu bitnih pozicija u Hrvatskom nogometnom savezu. Da je njegov poziv urodio plodom pokazalo se već nekoliko sati kasnije. Na službenoj stranici HNS-a objavljen je Šukerov “prijedlog” da se predstojeće dvije utakmice reprezentacije protiv Italije i Bugarske organiziraju na Poljudu, a odluku je formalno trebao potvrditi Izvršni odbor Hrvatskog nogometnog saveza na Plitvicama, u četvrtak, 9. travnja. Javnost je bila zbunjena naglim preokretom u odnosima između Zagreba i Splita i premda se isprva nije doznalo za Karamarkovu intervenciju, ubrzo se otkrilo da je ključni poticaj došao upravo iz HDZ-a.

Zahtjev za zamjenu domaćinstava poslan je dva dana uoči sastanka Izvršnog odbora HNS-a, čak se nisu potrudili ni sazvati Odbor za hitnost, zanemarivši vlastita pravila i procedure. Onda je stigla vijest iz UEFA-e

No gazde hrvatskog nogometa tada su napravili ključnu grešku u koracima: nakon što su u Split poslali svoju trojicu ključnih operativaca – Damira Vrbanovića, Zorislava Srebrića i Zorana Cvrka – već u utorak poslali su dopis UEFA-i tražili zamjenu domaćinstva. To su napravili dva dana uoči sastanka Izvršnog odbora HNS-a, a čak se nisu potrudili sazvati ni Odbor za hitnost, njihovo “nadtijelo” sastavljeno od sedam pouzdanih ljudi koji de facto donose sve važne odluke u ovom sportu. Drugim riječima, zanemarili su vlastita pravila i procedure. A onda je samo 18 minuta nakon odobrenja premještanja utakmice u Split, HNS-u stigla nova obavijest da će se ona morati odigrati pred praznim tribinama.

U vodstvu nacionalnog nogometnog saveza nastala je prava panika, a za nju je bilo više razloga. Prvi je bio zato što su mediji počeli pisati optužbe da je Šuker kao novi član Izvršnog odbora UEFA-e znao ili morao znati za kaznu koju će Hrvatska dobiti i da je upravo zato krenuo u “navodno pomirenje” s Dalmacijom. Drugi razlog za paniku u HNS-u bio je zbog toga što su u to počeli sumnjati i u HDZ-u.

U HDZ-u ozbiljno sumnjaju da je predsjednik HNS-a namjerno požurio s pismima UEFA-i jer je shvatio da će lakše objasniti javnosti kako nije znao za sankcije, nego Karamarka uvjeriti da ih nije izlobirao uoči legalne odluke o domaćinstvu na sastanku Izvršnog odbora HNS-a, samo kako reprezentacija ne bi otišla u Split. Već prvi put kada se taknuo u hrvatski nogomet, šef HDZ-a posumnjao je da li se radi o čistoj slučajnosti ili o iskazivanju neposluha.

Premda su u HNS-u pokušali plasirati tezu da su za sankcije UEFA-e krivi najviše Talijani koji ne žele u lipnju igrati pred bučnom splitskom publikom, iz njihovog dosadašnjeg obrasca djelovanja vidljivo je da su se slične kazne uvijek događale u njima prikladnim trenucima, upravo kada je zbog bijesa s tribina prijetilo narušavanje njihove apsolutne moći. Hrvatski nogometni savez tako je oštro napao Zorana Stevanovića iz udruge FARE, hrvatskog partnera UEFA-e, koji je navodno prijavio rasizam na tribinama i direktno izazvao suspenziju za utakmicu s Italijom. Pokazalo se da ta informacija nije točna, no puno je važniji podatak da je vrhuški HNS-a upravo taj Stevanović prije nekoliko godina idealno poslužio za progon opozicije sa stadiona, prije svega s Maksimira.

Tada se podigla velika hajka na navijače zbog povika “Mamiću cigane” i “HNS pederi, nogomet ste sjebali” jer su u vodstvu HNS-a ocijenili da je to rasizam i homofobija, iako njihovi oponenti tvrde da se radi o isključivo prosvjedu protiv Mamića i njegovih poslušnika. U Hrvatskom nogometnom savezu vješto su iskoristili tu situaciju i s tribina protjerali gotovo sve Dinamove navijače, a čak su i prekinuli jednu utakmicu. Naravno, samo onu Dinama i Hajduka, pa su još dodatno kaznili Splićane – premda su hrvatski sudovi kasnije odbacili sve prijave za rasizam i homofobiju.

Sličnom metodom HNS se koristi i u domaćem prvenstvu, a ulogu “Stevanovića” imaju Hrvatski helsinški odbor i njegov predsjednik Ivan Zvonimir Čičak. Oni na tjednoj bazi ispisuju prilično komične izvještaje o “monitoringu” hrvatske lige i također prepoznaju nacizam, šovinizam, ksenofobiju i diskriminaciju često i ondje gdje se to u najmanju ruku može propitivati, odnosno u situacijama kada se radi o vrlo opravdanom iskazivanju nezadovoljstva odnosom snaga u domaćem nogometu, ponajprije zbog djelovanja Zdravka Mamića.

Na hrvatskim stadionima ima dosta neprihvatljivog ponašanja, no ono ne odstupa od europskog prosjeka – a fizičko nasilje je u dramatičnom padu i gotovo je iščezlo. No sve je više onih koji tvrde da se situacija neće do kraja popraviti sve dok se ne promijene odnosi snaga u vrhu Hrvatskog nogometnog saveza te omoguće poštenije i ravnopravnije ozračje u tom sportu. Povik ‘’Za dom spremni’’ pokušat će se iskorijeniti pomoću batine UEFA-e, no pitanje je kolike će posljedice trpjeti hrvatska nogometna reprezentacija. Radi se o kockanju s velikim ulozima: ako se do prve utakmice s publikom u listopadu, također u Splitu, ozračje spram vodstva HNS-a u Dalmaciji ne promijeni, za izbacivanje s Europskog prvenstva iduće godine u Francuskoj bit će dovoljno nekoliko povika.

Ali Šuker je, vjerojatno kako bi barem pokušao demonstrirati svoju lojalnost predsjedniku HDZ-a, naknadno objavio i da će se zalagati da se svih pet domaćih utakmica kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2018. odigra upravo na Poljudu, što je revolucionaran preokret: na jedinom pristojnom stadionu u državi Hrvatska je u cijeloj svojoj povijesti službenih utakmica nastupila samo četiri puta. Jednom 1995. godine protiv Italije, dva puta 1997. (Danska i Slovenija) te još 2011. protiv Gruzije, i to samo zato što je Maksimir bio zauzet zbog jednog rock koncerta. Ovakav odnos prema Splitu i Dalmaciji u početku je bio motiviran željom Franje Tuđmana da u Zagrebu stvori tradiciju “nacionalnog stadiona”, potom je bivši predsjednik saveza Vlatko Marković imao vrlo čvrst ugovor o suradnju sa slovenskim termama Čatež – pa mu se nije isplatilo micati se iz glavnog grada – a u eri Zdravka Mamića reprezentacija se ionako sve više počela doživljavati kao njegov poligon za prodaju vlastitih igrača.

Dobrim dijelom zbog Mamića i načina njegova rada postupno su rasle tenzije između sjevera i juga, sve dok nisu eksplodirale velikim prosvjedom tridesetak tisuća ljudi na splitskoj rivi koncem prošle godine. Tada su dvije najveće stranke SDP i HDZ postale svjesne da će morati intervenirati, barem simbolično i površinski, jer postoji realna opasnost da situacija eskalira. I to upravo u izbornoj godini.

Karamarka hrvatski nogomet ne zanima. Njegova stranka njeguje solidan odnos s Mamićem, koji se redovito pojavljuje na HDZ-ovim događanjima i daje donacije za stranačku blagajnu, a dobro je poznato da je on u posljednjih deset godina izgradio zavidnu mrežu prijatelja i pouzdanika u gotovo svim sferama društva. U poslovnom i poduzetničkom smislu uvijek je bio naslonjen na krugove bliske HDZ-u, ali i uz neizbježnog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića.

Karamarko nije naročito zainteresiran za sportski aspekt Mamićeva djelovanja i situacija u hrvatskom nogometu nije ga previše intrigirala sve do prosvjeda na splitskoj rivi. Nakon toga je shvatio da bi se nastavak pasivnog odnosa prema tom problemu mogao obiti o glavu HDZ-u, i to baš u Dalmaciji kao najsnažnijoj stranačkoj biračkoj bazi.

Ključan poticaj Karamarko je dobio od splitskog HDZ-a, jednog od najjačih stranačkih ogranaka koji se u prošlosti solidno opekao upravo na pitanju nogometa i Hajduka. Njihov kandidat za gradonačelnika Vjekoslav Ivanišević 2013. izgubio je izbore s tijesnih četiristotinjak glasova razlike zato što je u posljednji trenutak nepromišljeno izjavio da je projekt “Naš Hajduk” – u stvarnosti prepuštanje kluba na demokratsko odlučivanje njegovih članova – neuspio i da bi ga trebalo ugasiti. Od tada se njihov stav radikalno promijenio: nakon žestokih rasprava unutar splitskog ogranka HDZ-a bitne odluke u tome više ne donosi krug ljudi interesno vezanih uz nogomet, između ostalih i oni koji su bili direktno angažirani u Hajduku u doba kada su se stvorili milijunski dugovi.

Kad je splitsko Gradsko vijeće ponovo trebalo dati podršku projektu “Naš Hajduk’”, dan ranije u splitskom HDZ-u izbila je otvorena svađa, ali na kraju je odbijen stav bivšeg glasnogovornika splitskog kluba Davora Pavića da “iduće izbore u gradu dobiva onaj tko se suprotstavi Torcidi”. To se pokazalo kao mudra odluka jer je podrška gradskog HDZ-a kasnijim masovnim prosvjedima na rivi izgledala uvjerljivo, a u međuvremenu su se u HDZ-u uvjerili da navijači kao bitan faktor u Hajduku – ali i splitskoj lokalnoj politici – doista nisu izmanipulirani ili politički instruirani.

Na prošlotjednoj sjednici Izvršnog odbora Hrvatskog nogometnog saveza na Plitvicama, u neformalnim razgovorima potvrđeno je da je ključnu ulogu u premještaju reprezentacije iz Zagreba prema jugu imao upravo Karamarko te da je o stanju u hrvatskom nogometu konačno informiran upravo od članova splitskog ogranka HDZ-a. To je, doduše uvijeno, u svojoj kolumni objavio novinar Zdravko Reić, a on valjda dobro zna: na Plitvice je putovao s Alojzijem Šuprahom, bivšim špijunom i prema dubokom uvjerenju ljudi bliskih Hajduku, Mamićev bliski član u Izvršnom odboru HNS-a, koji se otvoreno suprotstavlja Hajdukovim zahtjevima za sređivanjem stanja u hrvatskom nogometu.

Iako je vrhušku HNS-a i dio HDZ-a ozbiljno zabrinula Karamarkova inicijativa, očito svjesnog da bi mu u slučaju tijesnog rezultata na izborima upravo premoćna pobjeda u Dalmaciji mogla osigurati vlast, nema nikakve sumnje da će mu se na koncu morati bespogovorno pokoriti. Radi se o stranci u kojoj se naredba predsjednika smatra obvezujućom i u hipu se pretvara u službenu politiku. Zasad je ključno pitanje – koliko će daleko ići Karamarkove ambicije? Lokalni članovi HDZ-a povezani s nogometom nadaju se da je Karamarku jasno da akcija ne može stati samo na reprezentaciji i organiziranju nekoliko službenih utakmica u Splitu. Ako se ozbiljno želi urediti odnose, Hrvatski nogometni savez morat će poduzeti puno ozbiljnije korake.

Karamarka o stanju u nogometu detaljno informiraju članovi splitskog ogranka HDZ-a. Šefa stranke nije zanimao Mamićev utjecaj u hrvatskom nogometu, sve do nedavnih prosvjeda na splitskoj rivi

Prije svega, mora riješiti status Lokomotive kao drugog Mamićevog kluba koji se natječe u Prvoj ligi, što je nezabilježen slučaj u Europi. Nadalje, morat će napraviti ozbiljne korake u sudačkoj organizaciji, teško opterećenoj hipotekom mita za “pošteno suđenje” koje su osuđeni Željko Širić i Stjepan Djedović dijelili sucima. Na koncu će biti potrebno vratiti Hajduk – jedinog pravog konkurenta i ozbiljnu opoziciju – u strukture HNS-a, od Disciplinske komisije do Izvršnog odbora, a također ukinuti Odbor za hitnost i prestati tretirati splitski klub dvostrukim kriterijima, posebno kada je u pitanju kažnjavanje. Već postoje prve naznake da se ide u tom smjeru: Arbitražni sud HNS-a krajem travnja trebao bi ukinuti jednogodišnju suspenziju Marinu Brbiću i gotovo cijelom nadzornom odboru Hajduka, a vjerojatno mu vratiti barem dva od tri boda oduzeta administrativnim putem.

S druge strane političkog spektra, u SDP-u, što se tiče sporta još uvijek vlada popriličan kaos. Zoran Milanović je javno kazao da ga hrvatski nogomet “ne zanima već dvadeset godina”, a i hitne izmjene Zakona o sportu – koje je Nacional najavio prije više od dva mjeseca i koje se trenutno nalaze u saborskoj proceduri – nailaze na ozbiljne zapreke.

Radi se paketu promjena koje bi u hrvatski nogomet uvele vrlo bitne promjene: klubovi, udruge i savezi imali bi obvezu objavljivati detaljne financijske izvještaje, čime bi se bitno smanjila siva zona i otežalo pranje javnog novca kroz amaterske klubove na lokalnoj razini i one najbogatije na nacionalnom. U skupštini HNS-a ravnopravno bi se rasporedio utjecaj klubova i time spriječio monopol samo jedne struje, a te promjene zahvatile bi sve razine nogometne organizacije, pa je jasno zašto nogometni vlastodršci svim silama lobiraju kako zakon ne bi prošao u Saboru. Više izvora tvrdi da zainteresiranim nogometnim moćnicima ključnu polugu u tome predstavlja Ministarstvo sporta, koje neki upućeni SDP-ovci već posprdno nazivaju “Mamićevim ministarstvom”.

Hitne izmjene Zakona o sportu uvrštene su u saborsku proceduru po dosad neviđenom i za Hrvatsku gotovo revolucionarnom postupku: nakon što je postalo jasno da Ministarstvo sporta neće ispuniti obećanje dano nakon prošlogodišnjeg prosvjeda na rivi, u Splitu su sami angažirali desetak uglednih pravnih stručnjaka i napisali prijedlog zakona. Potom je zastupnik Hrvatske narodne stranke Srđan Gjurković prikupio nekoliko desetak potpisa saborskih zastupnika iz svih stranaka – uključujući i HDZ-a – pa su klubovi SDP-a i HNS-a na koncu prihvatili prijedlog i uz manje korekcije i dopune, prije svega oko statusa Hrvatskog olimpijskog odbora, potpisali ga kao vlastiti. Ako se on doista usvoji, bit će to prvi put da je jedna inicijativa s terena pretočena u jedan zakon, izuzmemo li dakako akcije referenduma.

Glavni protivnici ovih promjena dolaze iz vrhuški sportskih saveza, i to stoga što im ne odgovara uvođenje jasnih pravila ponašanja i znatno stroža financijska kontrola u sportu. U ministarstvu Vedrana Mornara službeno imaju prigovor na hitnu saborsku proceduru jer tvrde da i oni pripremaju svoje “temeljite i sveobuhvatne” izmjene Zakona o sportu, što je tvrdnja koju se doista može legitimno propitivati. Baš nakon prosvjeda na splitskoj rivi Ministarstvo sporta pokušalo je u saborsku proceduru progurati izmjene s tek dva kozmetički popravljena članka, bez ikakvih bitnih i stvarnih učinaka. Poznavatelji prilika u Vladi i Saboru tvrde da se Mamić i njegovi pouzdanici ovim prigovorima služe samo kako bi dobili na vremenu – izmjene Zakona o sportu po redovnoj proceduri potrajale bi mjesecima i sasvim sigurno ne bi bile usvojene do izbora i promjene vlasti u državi.

Rasprava i odlučivanje o ovoj temi u Saboru dogodit će se tijekom sljedećih dva do tri tjedna i bit će ključan ispit SDP-ove i HNS-ove volje za “isušivanjem nogometne močvare”, barem u posljednji trenutak uoči izbora. Stav Karamarka i HDZ-a, pogotovo nakon akcije pokušaja dovođenja Hrvatskog nogometnog saveza u red, više nije tako siguran. Premda je oporba glasovala protiv hitne procedure, dizanje ruke protiv zakona također ne bi dobro odjeknulo na terenu, u Dalmaciji, gdje je mnogima dovođenje reprezentacije u Split samo simboličan korak, gotovo nevažan u odnosu na desetke drugih problema u nogometu.