Kad je sredinom srpnja ove godine u glavnom gradu Ukrajine potpisan memorandum Surkis Brothers Foundationa i Dječje bolnice Ohmatdit kojom se ova privatna dobrotvorna zaklada obavezala u potpunosti obnoviti u ruskom napadu porušene dijelove bolnice, u ime braće Grigorija i Igora Surkisa na skupu su bili dopredsjednik i direktor kijevskog Dinama Dmitro Brif i Maksim Raducki. Iako se radilo o velikoj stvari, braća Surkis se nisu pojavila, ali to nije iznenadilo baš nikoga – Grigorij i Igor, oligarsi koji su, poput njih još stotina ili čak tisuća koji su se početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, uglavnom uz pomoć veza s Moskvom naglo obogatili, doslovno prvog dana ruske agresije na Ukrajinu su nestali iz svoje države. Od tada sa sigurne distance i dalje upravljaju Dinamom iz Kijeva, ali i tom zakladom kroz koju već dvije i pol godine pokušavaju „ispeglati“ svoj u ukrajinskoj javnosti itekako poljuljani imidž. Ali ne samo kroz zakladu. U travnju 2022. u Zagrebu su prijateljsku humanitarnu utakmicu odigrali Dinamo Zagreb i Dinamo Kijev, a tom su prilikom na Maksimir stigla i braća Surkis. Ništa čudno, dva Dinama imaju dugu tradiciju poslovanja, iz zagrebačkog u kijevski klub su od 2003. do 2017. za ukupno 18,5 milijuna eura prešli Jerko Leko, Ognjen Vukojević, Domagoj Vida i Josip Pivarić.

Otkako su Surkisi 1993. preuzeli u tom trenutku financijskom krizom pogođeni Dinamo, sa starijim bratom kao predsjednikom, klub je ekspresno počeo postizati velike rezultate, a krajem devedesetih kijevski je klub dobio status europske nogometne sile. Bolji poznavatelji nogometa sjetit će se sezone 97/98, u kojoj je Dinamo u skupini Lige prvaka dvaput, s 3:0 i 4:0, demolirao Barcelonu pa tek u četvrtini finala ispao od kasnijeg finalista Juventusa i sljedeće, 98/99 kad je kijevski klub došao do polufinala Lige prvaka, gdje je s ukupnih 4:3 bolji bio Bayern. Prethodno je u skupini Dinamo odigrao 3:1 i 1:1 protiv tada moćnog Arsenala, a u četvrtini finala je s 2:0 i 1:1 izbacio madridski Real.

Grigorij (75) i Igor (65) Surkis su do kraja osamdesetih živjeli uobičajenim životima. Stariji je brat od 1975. do 1988. bio zaposlen na mjestu drugog čovjeka u hijerarhiji kijevske gradske građevinske tvrtke, a zatim je do 1991. bio na raznim pozicijama u gradskom vijeću Kijeva. Za mlađeg brata Surkisa u široj ukrajinskoj javnosti nije se previše čulo do početka 90-ih, kad je s Grigorijem postao dio grupe koju su mediji zvali Kijevska simka – u prijevodu Kijevska sedmorka – ponekad i Kijevski klan, koju je činilo sedmorica oligarha, od kojih je najpoznatiji Viktor Medvedčuk (70), proruski političar, prijatelj Vladimira Putina koji je u travnju 2022. uhićen zbog financiranja terorista, a zatim u rujnu te godine s još 55 ruskih vojnika zamijenjen za 215 ukrajinskih vojnika zarobljenih nakon pada Mariupolja.

O Kijevskoj sedmorki govorilo se diljem svijeta sredinom devedesetih godina kad je „provaljena“ prevara koja im u konačnici nije naštetila. Naime, ta je grupa krajem 1992. osnovala Ometa-21st Century National Investment Fund, zakladu zvučnog imena koja, pokazat će se kasnije, nije bila ništa drugo nego klasična Ponzijeva shema koja je nudila primamljive dividende. Do sredine 1993. preko 12 tisuća ljudi uložilo je ukupno 440 milijuna hrivnja, što bi sada bilo oko 10 milijuna eura. Ogroman novac za tadašnje i tamošnje prilike jer ne zaboravite da govorimo o Ukrajini 1993. Početkom 1995. sve se raspalo, novca više nije bilo, bez posljedica za bilo koga.

Od početka 90-ih do danas braću Surkis se smatralo proruski orijentiranim biznismenima, i to nije bilo bez temelja. Doduše, SDPU, Socijaldemokratska partija Ukrajine u čijem su vrhu bili Medvedčuk, Surkis i ostatak ove ekipe, ispočetka se borila za ulazak Ukrajine u Europsku uniju i slične proeuropske stavove, da bi od 2002. napravili nagli okret prema Rusiji, a dvije godine kasnije, tijekom predsjedničkih izbora, stali su iza Viktora Janukoviča, kojega su mediji u vlasništvu Surkisa otvoreno i žestoko promovirali, usput jako kritizirajući Europsku uniju, SAD i NATO.

„Monegaška bojna“ pojam je kojim Ukrajinci podrugljivo nazivaju oligarhe i bogataše koji su, u dobrom dijelu prvi dan i sljedećih nekoliko dana od početka ruske invazije koja je započela 24. veljače 2022., napustili svoju državu i pobjegli na sigurno, u svoje mondene vile u Monacu. U toj, za Ukrajince omraženoj skupini bogataša koji su, kao i mnogi bogati Rusi, već ranije kupili nekretnine u Monacu, nalaze se i braća Surkis koji su redovno viđani u Monte Carlu.

Dragan Primorac se 2010. u vrijeme kada je bio ministar znanosti, obrazovanja i sporta, u Zagrebu susreo s Grigorijem Surkisom. FOTO: Marko Lukunic/PIXSELL

Odlazak braće Surkis iz Ukrajine je prilično zanimljiv. Trećeg dana ruske invazije, 26. veljače, braća su u dva automobila, Igor u blindiranom Maybachu S650, a Grigorij u Mercedesu ML-500 SUV, stigli na ukrajinsko-mađarsku granicu između 10:40 i 11 sati. S Grigorijem su u automobilu bili i njegovi unuci Oleksij Borisov (28) i Mikola Kulešov (20) koji kao vojni obveznici nisu smjeli napustiti državu bez dozvole. Navodno, jer istinitost tih podataka teško je potvrditi, a oba brata su to kasnije u medijima demantirali, ukrajinski carinici su kod njih u automobilima pronašli neprijavljenih 16 milijuna eura u gotovini.

Međutim, carinici su ih pustili, a ukrajinski mediji kasnije su izvijestili da je pokrenut postupak protiv voditelja carinskog ureda koji je braću s nemalom i neprijavljenom gotovinom pustio iz države. Kako bi pokušao opravdati iznenadni odlazak iz Ukrajine, zastupnik Grigorija Surkisa poslao je medijima objavu kako je njegov klijent napustio državu kako bi otišao u Poljsku na liječenje. Međutim, ne treba biti posebno promućuran da bi se zaključilo kako to nije istina. Novinari Ukrajinske pravde u kolovozu 2022. su otišli u Monte Carlo i istraživali koji su se ukrajinski oligarsi i gdje smjestili u toj kneževini. Za Grigorija su naveli da je u dugoročni najam uzeo apartman na drugom katu Monte Carlo Bay hotel & resorta koji godišnje košta 2 milijuna eura. Surkisi se u Monte Carlu ne skrivaju, a dokaz tome je i Grigorijeva kći Svetlana koja na svom Instagramu vrlo čestu objavljuje fotografije iz te kneževine.

Za razliku od Rinata Ahmetova koji je u svijetu također najpoznatiji po nogometu jer je od Šahtara kroz godine u jakoj konkurenciji kijevskog Dinama napravio prvo najjači klub u Ukrajini, a onda se sjajnim rezultatima u natjecanjima UEFA-e i sjajnim transfernim poslovima ucrtao i na nogometnu kartu Europe, braća Surkis nisu super bogataši. Naravno, nisu baš niti blizu prosjeka, do ruske invazije 2022. na listama najbogatiji Ukrajinaca nalazili su se otprilike između 35. i 40. mjesta s imovinom od oko 260 milijuna eura.

Ništa posebno kad je o oligarsima pa i o vlasnicima nogometnih klubova riječ, no treba naglasiti da su braća Surkis oduvijek svoju moć temeljili na politici. Već smo naveli povezanost braće Surkis s Kijevskom sedmorkom i tada moćnim političarima proruske orijentacije, a treba naglasiti da je Grigorij bio zastupnik u ukrajinskom parlamentu u dva mandata i vodeći čovjek SDPU-a. Povezanost s politikom Surkisima je vjerojatno pomogla tijekom 90-ih dok se u Ukrajini, slično kao i u Hrvatskoj, provodila privatizacija.

Igor Surkis je 2020. postavio Mirceu Lucescua, bivšeg trenera Šahtara, za trenera Dinama iz Kijeva. Lani je Lucescu dao ostavku. FOTO: Andrei_Lukatsky/GuliverImages

Grigorij Surkis i Viktor Medvedčuk su već 1992. oformili Ukrainian Cred Bank, malo kasnije spomenuti investicijski fond, a onda je stariji od braće Surkis ušao u poslove koji su ga obogatili. Kijevska sedmorka je 1994. osnovala Slavutych Industrial-Financial Concern s Grigorijem Surkisom na mjestu predsjednika, kompaniju koja je do kraja 90-ih gotovo monopolizirala energetski biznis na području Ukrajine. Igor Surkis je u priči oko Kijevske sedmorke najvažniji u poslu s alkoholom i duhanom. Tvrtka Dinamo-Atlantik pod Igorovim vodstvom uvozila je velike, ogromne količine alkohola i duhana, a neki ukrajinski mediji tvrdili su da je sve prolazilo granicu bez ikakvih poreza i carina.

Braća Surkis su u biznisu i sportu opstali i nakon što je ostatak Kijevske sedmorke početkom 2000-tih, konkretnije nakon Narančaste revolucije 2004., polako počeo tonuti: Jurij Liah počinio je samoubojstvo, Bogdan Hubski je prešao u politički blok Julije Timošenko, već tada vremešni Valentin Žgurski umro je 2014. u dobi od 87 godina, Medvedčuk koji je kasnije završio u zatvoru i razmijenjen za ruske vojnike tada se još uvijek uspijevao održavati iznad vode kroz veze s gotovo svim važnim licima ukrajinske politike, od Julije Timošenko do Petra Porošenka, dok se o Juriju Karpenku gotovo ništa u javnosti ne zna.

Izvan Ukrajine braća Surkis su ipak najpoznatiji po nogometu. I tu je Kijevska sedmorka bila ključna. Taj je klan 1993. preuzeo Dinamo iz Kijeva, klub koji je u to vrijeme bio u ozbiljnim financijskim problemima. Dinamo je bio prvak Ukrajine od 1993. do 2001., u sljedećih osam sezona Šahtar je uspio četiri puta biti prvak, od 2010. klub iz Donjecka osvojio je devet, a Dinamo tek tri titule, zadnju u sezoni 20/21. Grigorij Surkis je od 2000. do 2012. bio predsjednik ukrajinskog nogometnog saveza, a od 2006. do 2023. bio je dopredsjednik Olimpijskog odbora Ukrajine. U UEFA-i je na raznim pozicijama od 2000., četiri godine kasnije postao je član Izvršnog odbora, zatim i dopredsjednik tog tijela, a danas je počasni član UEFA-ina Izvršnog odbora.

Za Grigorija Surkisa se saznalo da je u hotelu & resortu Monte Carlo Bay u dugoročni najam uzeo apartman koji godišnje košta dva milijuna eura

Igor Surkis nema status u UEFA-i, a ne može ga imati jer u svojoj biografiji ima nekoliko neugodnih situacija poput one iz 1995., kad je pred utakmicu Dinama i Panathinaikosa pokušao podmititi suca Antonija Lopeza Nieta s dvije bunde od krzna činčila i 50 tisuća dolara. Španjolac je to prijavio pa je Dinamo Kijev izbačen iz Europe na jednu godinu, a mlađi Surkis je doživotno izbačen iz nogometa. Nakon žalbe presuda je ukinuta.

Koliko su moćni braća Surkis u svoje vrijeme bili govori i činjenica da su Ukrajina i Poljska dobili organizaciju Eura 2012. iako su im svi davali najmanje šansi. Bilo je pet kandidata za organizaciju, u prvom krugu Italija je na Izvršnom odboru UEFA-e dobila 11 glasova, Hrvatska i Mađarska devet, a Ukrajina i Poljska sedam.

Ipak, u finalnom glasanju u koje su ušle prve tri ponude dogodio se preokret, Ukrajina i Poljska dobile su osam glasova, Italija četiri, a Hrvatska i Mađarska nijedan glas. Spyridon Marangos iz ciparskog saveza kasnije je rekao da su braća Surkis večer prije završnog glasanja posjećivali sobe glasača i s 11 milijuna dolara ih preobratili, ali nakon što su mu iz UEFA-e poručili da za tu tvrdnju mora dati dokaze, priča je stala.