Početkom zime 1919. godine rodio se u Zakučcu pokraj Omiša Jure Kaštelan. Rodio se u slavnoj starohrvatskoj Poljičkoj Kneževini, u vremenu kada su u književnosti, osobito u pjesništvu, vijali vjetrovi moderniteta. I upravo će te dvije odrednice – prostor i vrijeme, i sve ono što one sa sobom i u sebi nose, biti uzori, izvorišta i konstante Kaštelanove poezije. Radost i patnja stvaranja.

U predgovoru ‘Poljičkog zbornika’ iz 1968. je napisao:
“More, rijeka Cetina i Mosor planina određuje geografsku strukturu Poljica. To je kraj iznimne prirodne ljepote i bogate prošlosti, drevna Poljička Republika – jedinstvena po svome unutarnjem demokratskom uređenju. (…) Gole litice, visoke urvine i gudure, spilje i vrtače, sunčani svijetli visovi i vidikovci, čuvaju neprekinutu i dičnu legendu Poljica. Legendu borbe protiv tuđina i osvajača. Legenda Mile Gojsalića i Titovih partizana. (…)
Stanovnici Poljica su Hrvati i svoj jezik oduvijek zovu: hrvatski. Staro pučko pismo je poljička bosančica, a glagoljicu gaje narodni popovi glagoljaši, koji stoljeća “glagoljaju hrvatsku misu”. Priko, na ušću Cetine, sa starohrvatskom crkvom sv. Petra i glagoljaškim sjemeništem, ostalo je kroz stoljeća rasadište pismenosti i narodnoga duha (…)”

Jure Kaštelan je umro u Zagrebu 24. veljače 1990. godine.