Objavljeno u Nacionalu br. 857, 2012-04-17

Petnaest godina od ratifikacije ugovora između Hrvatske i Vatikana, kojima je Katoličkoj crkvi osiguran golem utjecaj, vlast ih i dalje ne namjerava reducirati

“Ne, sasvim sigurno ne namjeravamo mijenjati ugovore s Vatikanom jer to, uostalom, i nije moguće. Radi se o međunarodnim sporazumima za čiju je izmjenu potreban pristanak dviju strana, a na takvo što Sveta Stolica sigurno ne bi pristala. Maksimum do kojega ćemo eventualno ići jesu izmjene pojedinih aspekata u tim sporazumima, ali i u tom slučaju isključivo putem tihe diplomacije i uz suglasnost Vatikana”, najavio je ovih dana u razgovoru za Nacional jedan od bliskih suradnika premijera Zorana Milanovića. Stav tog renomiranog političara precizno najavljuje koncilijantno ponašanje i politiku nezamjeranja nove hrvatske vlade prema Katoličkoj crkvi. Točno 15 godina nakon ratifikacije Vatikanskih sporazuma ni aktualna vlada ne namjerava reducirati golema prava koja je Katoličkoj crkvi osigurao već teško bolesni Franjo Tuđman.

Prema objašnjenju Nacionalova sugovornika, mali su izgledi da Vlada pokuša izmijeniti čak i ono što predlaže Ivica Maštruko, bivši veleposlanik u Vatikanu – redukciju crkvenog utjecaja na obrazovni sustav. Iako je nadbiskup Marin Srakić za Uskrs kritizirao prijedlog ministra Željka Jovanovića da se nastava vjeronauka održava prvi ili posljednji školski sat, ispalo je da se radilo o buri u čaši vode. Čak je i izrazito desničarski katolički Glas Koncila ovih dana podupro stav ministra obrazovanja, a slično razmišlja i kardinal Josip Bozanić. Srakićev istup nije bio objava rata lijevo-liberalnoj vladi, nego upozorenje da joj ne padne na pamet mijenjati četiri ugovora između Hrvatske i Vatikana. Poprilično je izvjesno da neće, i to iz tri razloga. Pravnog – jer vodeći pravni eksperti tvrde da se međudržavni sporazumi ne mogu jednostrano raskidati, političkog – jer Vlada ne želi bespotrebno otvarati frontu prema Crkvi, i pragmatičnog – jer izvršna se vlast želi koncentrirati na rješavanje teške ekonomske i socijalne krize u Hrvatskoj, pri čemu je pitanje crkvenih povlastica ocijenjeno kao drugorazredno.

Ova tri razloga i u idućih nekoliko godina osigurat će povlašten položaj Katoličke crkve u hrvatskom društvu. To je, uostalom, jedan od najvažnijih dijelova Tuđmanove ostavštine. Hrvatska i Vatikan potpisali su ukupno četiri sporazuma. Najprije su potpisani ugovori o pravnim pitanjima, zatim o suradnji na području odgoja i kulture, a potom i o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske. Ugovori su potpisani 19. prosinca 1996. u Zagrebu, ratificirao ih je Hrvatski državni sabor u siječnju i veljači 1997., a razmjena ratifikacijskih instrumenata obavljena je 9. travnja 1997. u Vatikanu između državnoga tajnika Svete Stolice kardinala Angela Sodana i tadašnjeg potpredsjednika hrvatske Vlade dr. Jure Radića.

Naposljetku su 9. listopada 1997. Radić i tadašnji apostolski nuncij Giulio Einaudi potpisali i posljednji dokument, Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima. Na temelju četvrtog dokumenta zajedničko crkveno-državno povjerenstvo popisalo je i razvrstalo imovinu koja je bila oduzeta Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj nakon II. svjetskog rata i odredilo dinamiku njenog vraćanja, odnosno financijske naknade Crkvi.
Cjelokupne pregovore na temelju izravnih Tuđmanovih instrukcija obavio je Jure Radić, a s crkvene strane bili su uključeni visoki vatikanski službenici Nikola Eterović, Angelo Sodano i Jean-Louis Tauran. Radić i Tuđman uvažili su sve zahtjeve Vatikana, od povrata imovine i organiziranja Vojnog ordinarijata do uvođenja vjeronauka u škole i vrtiće. Neka rješenja bila su apsolutni novum u pravnoj praksi Europe poslije II. svjetskog rata, ali zauzvrat je Tuđman dobio potporu crkvenih krugova. Zbog odnosa prema Bosni i Hercegovini i gušenja demokracije Tuđmanov je režim u drugoj polovini 90-ih bio u diplomatskoj poluizolaciji i Vatikan je spadao među rijetke države s kojima su zadržani dobri odnosi.

U državnom su vrhu shvaćali da Katoličkoj crkvi daju prevelika prava, ali bio je to kompromis na kojemu je inzistirao Tuđman. Jedini koji se pobunio bio je Vice Vukojević, predsjednik saborskog Odbora za zakonodavstvo, koji je tvrdio da su Sporazumi sa Svetom Stolicom protuustavni. Vukojevića je podržalo nekoliko predstavnika HDZ-ova desnog krila, ali pobuna je ugušena čim se umiješao Tuđman koji im je osobno zaprijetio da ne opstruiraju pregovore.
I tako se Hrvatska već punih 15 godina pridržava ugovora koji Katoličkoj crkvi osiguravaju, ako ne izvanzakonski, a ono u najmanju ruku vrlo udoban društveni status. Država je u desetljeće i pol u materijalnom pogledu vratila velik dio oduzetih nekretnina i isplatila otprilike 4 milijarde kuna, a pritom još veće povlastice kleru osigurala unutar građanskih javnih službi. Od vrtića do gimnazija uveden je vjeronauk, izjednačeni su građanski i crkveni brakovi, Crkva ima ozakonjenu mogućnost da utječe na uređivačku koncepciju javnih medija, baš kao što je nekoliko puta izvršila i snažan politički pritisak protiv donošenja nekih zakona koji su proglašeni nekršćanskima.

No postoji i drugi aspekt, a to je latentno slabljenje utjecaja Katoličke crkve na hrvatsko društvo. Izrazita većina građana protivi se crkvenim zahtjevima za zabranu pobačaja i rada nedjeljom, posljednje predsjedničke i parlamentarne izbore uvjerljivo su dobili predstavnici lijevo-liberalnog profila, a u parlamentu su usvojeni zakoni (većina u vrijeme dok je na vlasti bio HDZ) protiv kojih su bili biskupi i svećenstvo. Iako katolici čine veliku većinu stanovništva u Republici Hrvatskoj, očito je javnost kudikamo liberalnija od Crkve. Kompenzaciju za gubitak utjecaja Katolička crkva dobila je tzv. Vatikanskim ugovorima, koji osiguravaju odličan materijalni status, ali i infiltraciju u brojne dijelove javnih službi, od škola i matičnih ureda do vojske, policije i HTV-a, a sve to zahvaljujući tim četirima dokumentima iz Tuđmanova doba. Kad je riječ o Ugovoru između Svete Stolice i Hrvatske o gospodarskim pitanjima, čekalo se da Sabor 1996. najprije donese Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Ugovor o gospodarskim pitanjima polazi od premise da će Katoličku crkvu i dalje primarno uzdržavati vjernici svojim milostinjama i prilozima, pri čemu se eksplicitno određuje da se na ta primanja ne primjenjuju odredbe poreznog sustava Republike Hrvatske. Jednostavno rečeno, Katolička crkva dobila je pravo slobodno raspolagati prikupljenim novcem, a državnim je vlastima onemogućeno miješanje u redovito gospodarsko uzdržavanje Katoličke crkve.

Takva odredba otvara pitanje o profitnoj ili neprofitnoj djelatnosti Crkve zbog razlikovanja u oporezivanju. Sporazum koji su potpisali Republika Hrvatska i Vatikan dvojbu je riješio tako što je jednostavno zaključio da su crkvene ustanove, kad obavljaju vjerski posao, neprofitne organizacije. Usput je Katolička crkva dobila i pravo na povrat oduzete imovine, kao i redovitu financijsku pomoć iz državnog proračuna. Tuđmanov režim obvezao se da će vratiti u naturi nekretnine koje je moguće vratiti ili naći odgovarajuću zamjenu za ona dobra koja nije moguće vratiti, dok će za ostalu imovinu isplatiti crkvenu vlast. Argument za takvu odluku bio je da će redoviti godišnji novčani doprinosi omogućiti Katoličkoj crkvi da nastavi dolično promicati opće dobro. Pritom su se Vatikan i hrvatska vlada dogovorili da se Crkva neće financirati porezima, kao u Italiji i Njemačkoj, gdje građani biraju žele li dio svog poreza uplatiti vjerskim institucijama ili humanitarnim institucijama. Posljedica tog sporazuma je poznata: Hrvatska mjesečno iz državnog proračuna daje iznos koji odgovara dvjema prosječnim bruto plaćama pomnoženima s brojem župa, što iznosi približno 270 milijuna kuna.
Nije čudo da je upravo taj ugovor izazvao najviše polemika, ponajprije zato što je njime predviđen povrat imovine Katoličkoj crkvi, približno procijenjen na nekoliko stotina milijuna pa sve do milijarde eura, iako nitko u strukturama vlasti nikad nije uspio izračunati precizan iznos. Ponovo se povlačilo pitanje reciprociteta, jer ako se vrati katoličkoj vjerskoj zajednici, mora se i drugima, što bi izazvalo nove financijske troškove, iako bitno manje. Naposljetku, i rok povrata krajnje je neodređeno definiran, a znala se samo početna godina 2000., dok je posljednju trebalo utvrditi zajedničko crkveno-državno povjerenstvo. Ugovorom su određeni i neradni dani, a uz nedjelju nije riječ samo o zapovjednim blagdanima, nego i o svetkovinama. Iznimno je važan i Ugovor o odgoju i kulturi, koji propisuje nastavu vjeronauka u javnim školama i predškolskim ustanovama. Ugovorom je tadašnja HDZ-ova vlada u ime hrvatske države jamčila održavanje nastave vjeronauka “kao obveznoga predmeta za one koji ga izaberu, pod istim uvjetima pod kojima se izvodi nastava ostalih obveznih predmeta”.
Intencija ugovora vidljiva je već iz članka 1.: “Odgojno-obrazovni sustav u javnim predškolskim ustanovama i školama, uključujući i visoka učilišta, uzimat će u obzir vrijednosti kršćanske etike.” Hrvatska vlada Katoličkoj je crkvi priznala i pravo da osniva predškolske ustanove i škole bilo kojeg stupnja, kao i pravo da upravlja tim školama prema zakonima kanonskog prava, službenim zakonima Republike Hrvatske i Ugovoru o odgoju i kulturi. Naposljetku, Katolička je crkva dobila i pravo pristupa državnim sredstvima javnog priopćavanja, u prvom redu Hrvatskoj radioteleviziji, baš kao i pravo da osniva vlastite radiopostaja i televizije.

Preostala dva ugovora su jednostavnija i uglavnom ne sadržavaju diskutabilne odredbe. Ugovorom o pravnim pitanjima definiran je odnos između Katoličke crkve i države i njime su se Hrvatska i Vatikan obvezali da će se odnosi temeljiti na načelu neovisnosti i samostalnosti i crkve i države. Osim toga, Republika Hrvatska obvezala se priznati pravnu osobnost Katoličke crkve i svih crkvenih ustanova.
Ipak, i tu postoje barem dvije sporne odredbe. Prva je ona o sklapanju braka, koje je moguće u Crkvi na temelju kanonskog prava, dakle, zakonika druge države. Postavljeno je pitanje hoće li – zbog jednakosti svih vjerskih zajednica – i članovi drugih konfesija imati pravo ženidbe po pravilima svojih religijskih zajednica. U slučaju muslimana ili mormona, koji prakticiraju mnogoženstvo, priznanje suvereniteta kakvo uživaju katolici došlo bi u sukob s hrvatskim zakonima.

Još kontroverzniji je članak 8., prema kojem “u slučaju sudske istrage zbog možebitnih krivičnih djela predviđenih krivičnim zakonikom, sudske vlasti će o tome prethodno obavijestiti nadležne crkvene vlasti”. Takva odredba izazvala je sumnje radi li se tu o nekakvom polovičnom imunitetu prema kojem se prethodno obavještava crkvena vlast, odnosno ne postupa se jednako kao prema ostalim građanima Republike Hrvatske koji su osnovano sumnjivi da su počinili kazneno djelo. Posljednjim dokumentom – Ugovorom o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske – dogovoreno je osnivanje Vojnog ordinarijata na čelu kojeg će se nalaziti vojni ordinarij sa sjedištem u Zagrebu. Vojni ordinarij vodi skrb za dušobrižništvo katolika u vojsci. Vojni ordinarijat se u načelu izjednačuje s biskupijom, a vojni ordinarij ima sva prava kao i dijecezanski biskup. Taj položaj preuzeo je monsinjor Juraj Jezerinac, jedan od vodećih kritičara bivšeg predsjednika Stipe Mesića, ali i svih lijevo orijentiranih političara. Ako ništa drugo, Tuđman je tom odlukom lijepo zapaprio svojem nasljedniku.

Predviđeno je i da će “Ministarstvo obrane i Ministarstvo unutarnjih poslova osigurati materijalne uvjete potrebne za djelovanje Vojnog ordinarijata, prije svega dolično sjedište Vojnog ordinarija te prikladna mjesta za bogoštovlje”. Ugovor nije sadržavao odredbe o služenju vojne obveze klerika, svećenika i redovnika vjerojatno zbog ratnih uvjeta u kojima se nalazila Republika Hrvatska. Za to vrijeme redovnički kandidati bili su izuzeti od vojne obveze, dok je nakon prestanku ratnih operacija uslijedila njihova obveza služenja u vojsci.
To nisu ugovori između Republike Hrvatske i Katoličke crkve u Hrvatskoj, nego između dviju suverenih država, zbog čega se razlikuju od dogovora sa svim drugim vjerskim zajednicama. No i tada se postavlja pitanje mora li u laičkoj državi jedna vjerska zajednica, ma koliko bila rasprostranjena, imati toliki opseg prava.