Washington Mail

Armenski lobi u SAD-u inzistirao je da ADMINISTRACIJA U WASHINGTONU prizna genocid, ali Bijela kuća zbog dobrih odnosa s Turskom, ključnom saveznicom u NATO-u, to nikad nije učinila

Ovoga travnja navršava se točno 100 godina otkako je počinjen prvi veliki genocid u XX. stoljeću. Pokolj više od milijun Armenaca što ga je 1915. počinila otomanska vlast i dalje izaziva žučljive debate o definiciji genocida, kao i o tome koje su skupine bile žrtve, a tko su bili zločinci. Rafał Lemkin, visokoobrazovani poljski pravnik, koji je 1939. preko Švedske emigrirao u SAD, prvi je upotrijebio termin “genocid” kako bi opisao nacionalsocijalističku eksterminaciju europskih Židova. Otad je taj pojam postao verbalnim oružjem i žrtava i zločinaca. Dok žrtve i njihovi potomci zahtijevaju priznanje i naknadu, zločinci i njihovi potomci nastoje izbjeći povijesnu stigmu i plaćanje odštete žrtvama svojih država. Problem s tim terminom sastoji se u njegovoj fleksibilnoj definiciji: sustavno ubijanje “golemog broja ljudi zbog njihova etniciteta, vjere, političkih uvjerenja, društvenog statusa ili drugih posebnosti”. Nije jasno koliko ljudi ili koji udjel stanovništva mora biti ubijen kako bi se to kvalificiralo kao genocid”. UN-ova Konvencija o prevenciji i kažnjavanju zločina genocida iz prosinca 1948. definira genocid kao zlodjela počinjena s namjerom da bude uništena , u cjelini ili djelomice, nacionalna, etničkarasna ili religijska skupina. Ona se odnosi na ubijanje članova skupine; prouzročenje ozbiljnog tjelesnog ili mentalnog oštećenja; kao i stvaranje životnih uvjeta sračunato na to da dovede do fizičkog uništenja. Takve definicije spremno se primjenjuju na brojne pokolje u 20. stoljeću u kojima je velik dio neke etničke ili religijske skupine bio poubijan od vlasti na njenom teritoriju ili na teritoriju susjedne države.

U armenskom slučaju, koji je počeo time što su otomanske vlasti u travnju 1915. uhitile političke lidere i intelektualce, a kulminirao masovnim ubijanjem vojno sposobnog muškog stanovništva i deportacijom žena, djece, staraca, uz zvjerske marševe s namjernim izgladnjivanjem do smrti. Turska poriče da je njezina država prethodnica počinila genocid; za golemu armensku dijasporu taj je genocid srž nacionalne mobilizacije. Armenski lobi u SAD-u inzistirao je kod nekoliko uzastopnih administracija u Washingtonu da priznaju taj genocid. Ali Bijela kuća ne želi ugroziti svoje odnose s Turskom, ključnom saveznicom u NATO-u. K tomu, Armenija ostaje ruski protektorat, koji okupira petinu teritorija susjednog Azerbajdžana, sve većega izvoznika energenata, koji može ugroziti rusku energetsku monopolizaciju i Moskvinu manipulaciju opskrbom Europe energentima .

NAJVEĆI BROJ GENOCIDA u 20. stoljeću bio je počinjen u Sovjetskom Savezu, a još ni jedan od njih Moskva nije priznala niti su ih Ujedinjene nacije. Najeklatantniji je primjer: staljinistički režim namjerno je do smrti izgladnjivao između 4 i 7 milijuna seljaka u Ukrajini ranih 1930-ih, nakon što ih je prisilnom kolektivizacijom poljoprivrede natjerao u “kolhoze” i “sovhoze”, otimajući im svu hranu koju su proizveli. Cilj je bio slomiti kičmu ukrajinskom otporu komunističkoj vladavini. Sovjetske sigurnosne snage počinile su genocid i protiv nekoliko tuceta etničkih skupina, bilo masovnim deportacijama, masovnim masakrima ili prisilnim radom uz izgladnjivanje do smrti. Tijekom II. svjetskog rata brojni genocidi bili su počinjeni u raznim dijelovima Europe, uključujući i suparničke nacionaliste u Europi koju su okupirali Hitlerova Njemačka i Staljinov Sovjetski Savez.

NA POSTJUGOSLAVENSKIM PODRUČJIMA postoji opasnost da neka masovna umorstva budu skrivena pod tepih radi političke probitačnosti. Mandat UN-ova Međunarodnoga suda za ratne zločine na područjima nekadašnje Jugoslavije (ICTY) u Den Haagu istječe dovršenjem svih suđenja i žalbenih postupaka do svršetka ove, 2015. godine. ICTY treba prenijeti svoje ovlasti na Mehanizam za međunarodne kaznene sudove (MICT), sa sjedištima u Arushi u Tanzaniji i Den Haagu, uspostavljen 1. srpnja 2013. To bi tijelo trebalo dovršiti sve preostale prvostupanjske sudske procese, uključujući i suđenja nekim optuženicima za ratne zločine.

Definicija genocida ima neujednačenu bilancu u državama uspostavljenima nakon raspada Jugoslavije. No, pravni eksperti tvrde da je “etničko čišćenje”, što ga je u prvoj polovici 1990-ih primarno počinila vojska bosanskohercegovačkih Srba, bilo genocid. To su potvrdili rezolucija Opće skupštine Ujedinjenih nacija i Kongres SAD-a.

Ipak, neki drugi pravni stručnjaci uvjereni su da su haaški ICTY i Međunarodni sud pravde (ICJ) samo srebrenički masakr iz srpnja 1995. proglasili genocidom. Drugim riječima, mjunjevito umorstvo 8000 golorukih ljudi smatra se okrutnijim zločinom od akumuliranog istrebljenja više od 100.000 civila, većinom bosanskohercegovačkih muslimana (Bošnjaka). Bilo kakvo približavanje Hrvatske i Srbije, kao i glavni cilj Beograda da se integrira u Europsku Uniju, mogu potisnuti temu ratnih zločina u pozadinu. Navodno i srpski i hrvatski osumnjičenici nastavljaju izvrdavati pravdu, uz manje volje i Beograda i Zagreba da poduzmu pravosudne radnje protiv zločina počinjenih prije dvadesetak godina. Čini se da EU i SAD žele pokopati problem ratnih zločina i konačno zatvoriti poglavlje nasilne dezintegracije nekadašnje SFRJ. Takve namjere mogu imati i svoje dobre strane, ali nepriznati zločini, odsutnost pravde i izostanak pomirbe mogli bi dovesti do osvećivanja i izazivanja novih ratova. Naposljetku zabašurivanja Titovih komunista, u sklopu kojih su državni dužnosnici, prema čijim su naredbama izvršene masovne egzekucije, izbjegli pravdu, opskrbljivala su nacionalističke snage 1990-ih propagandnom municijom. Slično tomu, izostanak priznanja i odgovornosti Moskve za sovjetske genocide ostaje uvreda za susjede Rusije, uključujući i Ukrajinu, koja svjedoči novim ratnim zločinima što ih potiče Kremlj. Vrijeme je da se priznaju svi genocidi počinjeni u 20. stoljeću, bez obzira na identitet etničkih, nacionalnih ili religijskih skupina. Nije to samo stvar političke dalekovidnosti, nego i pitanje elementarne čestitosti i naših često rastrubljivanih “zapadnjačkih vrijednosti”.