Nakon subotnje krunidbe kralja Charlesa III., Europska unija sprema se okruniti vlastitog monarha: Ursulu von der Leyen. No, nema ničeg simboličnog u moći kojom raspolaže.

Kao predsjednica izvršne vlasti EU-a, Ursula von der Leyen bi trebala biti do 2024. godine, kada će EU izabrati novi Europski parlament. Glasovanje bi trebalo pomoći u određivanju, barem u teoriji, tko će je naslijediti u moćnoj ulozi. Ali, izbori su za više od godinu dana, a Ursula von der Leyen tek treba potvrditi da je uopće zainteresirana za novi mandat.

Europska pučka stranka desnog centra, koja kontrolira najveću frakciju u Europskom parlamentu, stala je iza njemačke političarke, kao i njemačke konzervativne stranke. Vladajuća koalicija kancelara Olafa Scholza u Berlinu šalje pozitivne signale. I dok francuski predsjednik Emmanuel Macron tek treba javno reći podržava li Ursulu von der Leyen za drugi mandat, no on je uvelike zaslužan zašto je ona dobila ovaj posao 2019. godine, što znači da je izgledno da će ju podržati još jednom.

Ursula Von der Leyen trebala bi osigurati većinu u parlamentu kako bi bila potvrđena za drugi mandat. Vješto je surađivala i sa Zelenima i sa Socijalistima i Demokratima – najvećim skupinama u parlamentu, osiguravši im velike legislativne pobjede kroz europski Green deal. Zbog toga te skupine nisu uložile mnogo truda u pronalaženje alternative za von der Leyen, a neki insajderi pitaju se hoćemo li uopće vidjeti pravu političku kampanju za najmoćniju poziciju europskog birokratskog aparata.

“Hoće li uopće biti kampanje?”, pitao je jedan insajder Europske pučke stranke tijekom okupljanja EU konzervativaca u Münchenu prošlog tjedna. “Ako postoji bilo kakav ozbiljan izazov za nju, on će vjerojatno doći od krajnje ljevice i krajnje desnice”, rekao je isti izvor.

Kraljevski aspekt

Uz toliku političku moć, povratak Ursrule von der Leyen na ovu poziciju sve više nalikuje krunidbi umjesto političkoj odluci. Što bi bilo prikladno za čelnicu koja je, zahvaljujući svom pedigreu i osobnom držanju (izgledala je kao kod kuće dok je u subotu prisustvovala krunidbi kralja Charlesa III. u Londonu), otprilike najbliža kraljevskoj obitelji iz EU-a – ako takvo što postoji .

Otac Ursule von der Leyen, Ernst Albrecht, bio je jedan od prvih državnih službenika u EU-u. Prvih 13 godina života provela je u briselskoj četvrti Ixelles, u sjeni institucija EU. Pohađala je Europsku školu, družila se s djecom EU elita i učila francuski i njemački, jezike moći EU. Nakon što je stekla medicinsku diplomu, odgojila sedmero djece i služila kao njemačka ministrica obrane pod bivšom kancelarkom Angelom Merkel, Ursula von der Leyen se vratila u Bruxelles 2019. godine, ali ne demokratskim putem, piše Politico. Odabrali su je čelnici EU-a tijekom pregovora iza zatvorenih vrata na kojima su odbacili takozvanog Spitzenkandidata ili “vodećeg kandidata” kojeg su predstavili konzervativci EU – taj izbor je bio Manfred Weber – i umjesto njega  dali posao Ursuli von der Leyen. Iako to nije potpuno nasljeđivanje titule, ono je približno procesu kojim su poljski plemići birali svog kralja u srednjem i kasnom srednjem vijeku.

Nakon što je došla na vlast, Ursula von der Leyen je izabrala živjeti u stanu na najvišem katu zgrade Berlaymont u kojoj se nalazi Europska komisija – radije nego među ljudima u Bruxellesu. Pažljivo bira svoje susrete s novinarima i obično se pojavljuje u pažljivo planiranim trenucima kao što je njezin govor o stanju nacije. A njezin stil vodstva – friziran, kontroliran i studiozno distanciran – podsjeća na prosvijećenog monarha, a ne na demokratskog vođu koji traži odobravanje naroda.

Čini se da rijetki pogledi na njen privatni život samo naglašavaju kraljevsku analogiju. Nakon što je njezinog omiljenog ponija, Dolly, napao vuk u blizini njezine seoske kuće u Burgdorf-Beinhornu u Njemačkoj, Ursula von der Leyen naredila je Europskoj komisiji da preispita pravila koja štite vukove diljem EU-a. Njezin ured poriče da je poduzeo bilo kakve mjere u vezi s Dollynim ubojstvom – ali vuk koji je ubio njezina ponija stavljen je na popis za odstrel u Njemačkoj. Monarsi nikad nisu blagonaklono gledali na krivolov.

Snaga bez presedana

Ursula von der Leyen nije kriva za to što funkcija predsjednika Europske komisije nikada nije trebala biti izborna. Osmislile su ga nacionalne prijestolnice da izvršavaju njihovu volju, a ne da se suprotstavljaju njihovoj moći – otuda neutralno zvuče izrazi “komisija” i “komesari”, a ne, recimo, “ministarstvo” i “ministri”.

Ipak, Komisija je postupno stekla više ovlasti nego što je prvotno namjeravano. A pod Ursulom von der Leyen te su se ovlasti proširile do neviđene razine. Potresena pandemijom COVID-19 i ruskom invazijom na Ukrajinu, Europska komisija je preuzela odgovornost za koordinaciju zdravstvene i obrambene politike — koja je prethodno bila u isključivoj nadležnosti država članica EU-a.

To je dovelo do poziva na “više demokracije” u načinu na koji se bira osoba za čelno mjesto u EU. Počevši od 2014. godine, građani EU-a počeli su dobivati dio glasa pri izboru predsjednika Komisije putem takozvanog Spitzenkandidata ili sustava vodećih kandidata, prema kojem skupina koja osvoji najviše glasova na izborima za Parlament predlaže svog kandidata za čelnu dužnost.

Ipak, samo pet godina kasnije, čelnici su po kratkom postupku napustili sustav Spitzenkandidat odabravši Ursulu von der Leyen – koja se nije natjecala za mjesto u parlamentu – umjesto Webera, koji je bio vodeći kandidat njegove stranke. Taj je potez poništio sate TV debate među vodećim kandidatima i izvrgao ruglu obećanje o više demokracije. Kao rezultat toga, konzervativni su čelnici odlučni ovaj put učiniti da sustav Spitzenkandidat funkcionira. S anti-EU snagama u ofenzivi u Poljskoj i Mađarskoj, a Marine Le Pen spremnom se još jednom kandidirati za francusku predsjednicu 2027., zbog čega si Europska unija ne može priuštiti optužbe da nije dovoljno demokratična.

U četvrtak su čelnici EPP-a i njemačke Kršćansko-demokratske unije podržali Ursulu von der Leyen kao Spitzenkandidata. Ranim davanjem podrške nadaju se da će izbjeći ponavljanje 2019. godine. Ipak, čineći to, također riskiraju potkopavanje samog pojma kampanje, budući da je von der Leyen daleko moćnija i poznatija od gotovo svih potencijalnih suparnika.

Kraljevska drama

To ne znači da je ova kraljevska drama potpuno lišena napetosti – na primjer, o ostavljenom princu koji gleda na prijestolje. Weber, koji je na čelu moćne skupine EPP, podržava Ursulu von der Leyen izvana dok vrši pritisak na dva načina: inzistiranjem na “više demokracije” i njezinim izazivanjem da se dopadne konzervativnoj bazi.

Weber predvodi protivnike von der Leyeninog programa, pogotovo dijela koji se tiče Green Deala. Tijekom sastanka u Münchenu u petak, stranka je glasala o dvije rezolucije kojima bi se umanjili neki aspekti ekološkog utjecaja. Iako svi ti pokušaji nisu bili uspješni, oni imaju učinak upozorenja budućem monarhu EU da ne može grubo gaziti preko svojih ključnih saveznika.

Na pitanje treba li se Ursula von der Leyen kandidirati za izbore u svojoj izbornoj jedinici Donja Saska da bi je smatrali glavnom kandidatkinjom, Weber je zaobišao to pitanje, istodobno inzistirajući na tome da bi svaki vodeći kandidat morao “pokazati svoje lice” i da ne bi trebao biti izabran putem ‘zakulisnih dogovora’ između vođa.

Upitani o procesu izbora glavnog kandidata i o tome bi li Ursula von der Leyen napravila barem kratku količinu ljubljenja beba i dijeljenja u Donjoj Saskoj, drugi konzervativni teškaši bili su oprezni. “To nije uvjet sine qua non”, rekao je David McAllister, zastupnik u EU i politički saveznik von der Leyenove koji se natječe za reizbor u Donjoj Saskoj.

Ipak, proces ima svoje zamke. U neočekivanom potezu u četvrtak, Markus Söder, čelnik Kršćansko-socijalne unije u Bavarskoj, koja djeluje sa širom Njemačkom Kršćansko-demokratskom unijom, ‘pomazao’ je Webera kao vodećeg kandidata te stranke. To znači da bi se Ursula von der Leyen, odluči li se kandidirati u Donjoj Saskoj, suočila s neizbježnom usporedbom s Weberom, koji bi mogao osvojiti veći udio glasova u svojoj manjoj stranci.

Weber bi tada mogao ukazati na odstupanje i zapitati se tko ima veći demokratski legitimitet – on ili manje popularna predsjednica Komisije? Prema McAllisteru, detalji procesa oko glavne kandidature Ursule von der Leyen tek trebaju biti razjašnjeni. “Odluka da se kandidira ili ne bila bi u potpunosti njezina”, dodao je.